1

Poslovni broj Gž-3948/2020-3

 

Poslovni broj Gž-3948/2020-3

 

 

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. J. iz D., OIB: ......, zastupanog po punomoćniku S. Š., odvjetniku iz D., protiv tuženika E. & S. B. d. d. iz R., OIB: ...., zastupane po punomoćnici D. H., odvjetnici u OD H. i P. d. o. o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj 11 P-734/19 od 24. rujna 2020. godine, u sjednici vijeća koja je održana dana 08. studenoga 2023. godine,

 

r i j e š i o  j e

 

I              Uvaženjem žalbe tužitelja ukida se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj 11 P-734/19 od 24. rujna 2020. godine, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II              O zahtjevima tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odlučiti će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) odbijen je zahtjev tužitelja radi utvrđenja da ne proizvode učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103539253 koji je solemniziran po javnom bilježniku N. V., OV-7019/07 od 30. travnja 2007. godine, u dijelu u kojem je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka- CHF.

 

2.              U točki II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 61.400,98 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama.

 

3.              U točki III. izreke naloženo je tužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženiku trošak postupka u iznosu od 3.750,00 kuna.

 

4.              Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tužitelj, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/22, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se ta odluka preinači ili da se ona ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

 

5.              Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže odbijanje žalbe, a uz žalbu prilaže sudsku odluku na koju se poziva u tom pravnom lijeku, te također potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.

 

6.              Žalba je osnovana.

 

7.              Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije u bitnome utvrđuje da je predmet ovog spora zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaćenih anuiteta temeljem primjene ništetne ugovorne klauzule iz ugovora o kreditu zaključenog u valuti švicarski franak (CHF) i promjene kamatne stope u odnosu na anuitet koji bi platio po osnovi ugovorene kamatne stope bez primjene valutne klauzule.

 

8.              U vezi toga utvrđuje da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita zaključen dana 30. travnja 2007. godine ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103539253, koji je solemniziran po javnom bilježniku N. V. pod brojem OV-7019/07 (u nastavku teksta: Ugovor), kojim su glavnica kredita i otplata vezane za valutu CHF, pri čemu je između tih Ugovornih stranaka ugovorena i promjenjiva kamatna stopa, kao i pravo tuženika da jednostranom odlukom mijenja visinu kamatne stope, što je isti i učinio na način da je povećavao kamatnu stopu.

 

9.              Prvostupanjski sud utvrđuje da su tužitelj i tuženik u predmetnom Ugovoru ugovorili da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke, te da se iznosi isplata kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule, odnosno primjenom srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta. S obzirom na navedeno, utvrđuje da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke, te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa da tužitelj sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u navedenom postupku po kojem su nepoštene, te time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom, bez objektivnih parametara, izmijeni kamatnu stopu i na obveze plaćanja primjeni valutnu klauzulu u CHF.

 

10.              Međutim, sud prvog stupnja utvrđuje da su tužitelj i tuženik dana 22. siječnja 2016. godine zaključili dodatak Ugovora (u nastavku teksta: Dodatak Ugovora), kojim su proveli konverziju Ugovora na način da su temeljem izračuna potraživanja po Ugovoru sa stanjem na dan 15. veljače 2016. godine potraživanja denominirali u kune s valutnom klauzulom u eurima, s time da je ugovoreno da se preplaćeni iznos od 20.045,81 kuna koristi za podmirenje budućih obroka, pri čemu je tim Dodatkom Ugovora jasno definirana kamatna stopa i objektivni parametri promjene iste za preostalo razdoblje otplate kredita za iznos preostale neotplaćene glavnice kredita.

 

11.              U vezi toga utvrđuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući o prijedlogu za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava podnesenog od Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019. godine donio dana 04. ožujka 2020. godine rješenje pod poslovnim brojem Gos-1/19, kojim je na postavljeno pitanje cit. "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", odgovorio cit. "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli."

 

12.              Sud prvog stupnja utvrđuje da je Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, u nastavku teksta: ZID ZPK), koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine, u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize, na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u eurima na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eurima i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u eurima, uređeno načelo konverzije kredita u CHF u kredit denominiran u eure i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eure, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Tim Zakonom da je izričito određeno postupanje banaka u postupku konverzije, te je tako banci naloženo da po ovlaštenom revizoru izradi i dostavi izračun konverzije s pregledom stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavaka od potrošača na temelju ugovora o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015. godine, preračunato u kune po tečaju one vrste koji je vjerovnik primijenio za izračun konverzije, s jasno utvrđenim iznosom preostale neotplaćene glavnice u eurima i kunama s valutnom klauzulom u eurima, iznosom preplate ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćenim iznosom ako je on utvrđen.

 

13.              Stoga utvrđuje da je tužitelj kao potrošač na temelju navedenog izračuna prihvatio izračun konverzije kredita i sklopio s tuženikom kao vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavak 1. točka 6. ZID ZPK, iako je imao pravo isto odbiti i otplatu kredita nastaviti prema važećim Ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona. Pri tome utvrđuje pogrešnim stajalište tužitelja da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba članka 326. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) po kojoj ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, jer da u konkretnom slučaju nije utvrđena ništetnost Ugovora već isključivo dijela njegove odredbe o promjenjivosti kamatne stope, a da sukladno pravnom mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenom oglednom postupku, u ovakvim okolnostima, imajući u vidu da je ZID ZPK poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, pa da se u predmetnom slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, jer da prisilni propis iz članka 19.e ZID ZPK govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, te da taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka-aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenim suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.

 

14.              Slijedom navedenog, utvrđuje da su tužitelj i tuženik sklapanjem Dodatka Ugovora uredili postojeći odnos koji je nastao temeljem osnovnog Ugovora, te su sukladno izričitim zakonskim odredbama slobodnom voljom uredili sva prava i obveze nastale temeljem predmetnog Ugovora. Pri tome utvrđuje da su zakonske izmjene i posljedično sklopljeni sporazum o konverziji nastali u trenutku kada je tužitelj već znao za preplatu potraživanja u odnosu na prvotno ugovoreno potraživanje, odnosno dug prema banci, te da je jedina svrha Dodatka Ugovora i bila da se uredi odnos stranaka na način da se uravnoteže prava i obveze po osnovnom kreditu, tj. da se tužitelj kao potrošač dovede u situaciju u kojoj bi bio da je umjesto predmetnog ugovora o kreditu u CHF s predmetnim promjenama (porastom) kamatne stope sklopio ugovor o kreditu vezan za valutu eure i kamatnu stopu koja nije imala ovakav porast tijekom razdoblja otplate.

 

15.              Prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj potpisom Dodatka Ugovora ne samo pristao na izmjenu prava i obveza upravo radi uspostavljanja ravnoteže, već da je s ciljem uspostave ravnoteže prava i obveza pristao da mu se uračuna dio potraživanja kao pretplata upravo za razdoblje koje je predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku, a što da pravno i činjenično rezultira time da je sklapanjem ovog Dodatka Ugovora dao novu osnovu potraživanjima banke po kreditu. Utvrđujući kako tužitelj niti ne tvrdi da bi Dodatak Ugovora kao pravna osnova kojom su stranke uredile potraživanja po predmetnom Ugovoru, i to potraživanja koja su postojala u trenutku sklapanja Dodatka Ugovora, a i buduća potraživanja, bio ništetan, zaključuje da je ovim Dodatkom Ugovora nastala nova pravna osnova u vezi potraživanja po otplati predmetnog kredita, pa da je posljedično tome neosnovana tvrdnja tužitelja da je tuženik po Ugovoru stekao nešto bez osnove, jer da sve uplate koje je tužitelj vršio tijekom otplate kredita imaju svoju osnovu u Ugovoru i njegovom Dodatku.

 

16.              U odnosu na pobudu za sklapanje ugovora, u smislu neizvjesnosti na strani tužitelja kao potrošača u pogledu obveza po Ugovoru, teškoj financijskoj situaciji i neizvjesnosti oko okončanja sudskog postupka pokrenutog radi zaštite prava potrošača, utvrđuje kako je pobuda načelno irelevantna za valjanost Ugovora, osim ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je drugi ugovaratelj znao ili morao znati da će ugovor biti bez učinka, a da su u konkretnoj situaciji upravo banke kao kreditne institucije bile obvezne po prisilnom propisu pozvati korisnike kredita i upoznati ih o izračunu konverzije, dok su potrošači imali dispoziciju u ostavljenom im roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz CHF, pa da se radi o novom posebnom zakonskom uređenju u kojem se i zbog toga ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, bez obzira na to što je tek naknadno pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak, a sve suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/93) i nastavno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), jer da razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, kao niti u objektivnom smislu-cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz eure.

 

17.              Stoga utvrđuje da tužitelj koji u konkretnom slučaju zahtijeva utvrđenje ništetnosti dijela ugovora radi ostvarivanja prava na isplatu po istoj osnovi, nema pravo utvrđivati ništetnim odredbe Ugovora, niti pravo zahtijevati isplatu po osnovi ništetnosti dijela Ugovora u odnosu na način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule, jer da je isto uredio Dodatkom Ugovora po kojem su sve uplate do sklapanja Dodatka Ugovora obračunate temeljem valjanih parametara određenih samim zakonom i Dodatkom Ugovora na način da su isti zakonski parametri primijenjeni za cijelo razdoblje otplate kredita, dakle od sklapanja Ugovora pa nadalje.

 

18.              Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbe članaka 8. i 502.n stavak 1. ZPP-a, u cijelosti odbija tužbeni zahtjev, dok odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

 

19.              Prethodno tome, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti tog suda za postupanje u ovom predmetu.

 

20.              Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda.

 

21.              Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje tužitelj, a koje bi za posljedicu imale da se ta presuda ne može ispitati.

 

22.              Međutim, u pravu je tužitelj kada ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, a to iz slijedećih razloga.

 

23.              Naime, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da su tužitelj i tuženik sklapanjem Dodatka Ugovora izmijenili pojedine Ugovorne odredbe, ali je pogrešno utvrdio da je već samim time, odnosno suglasnošću volja parničnih stranaka, otklonjena posljedica eventualne ništetnosti spornih Ugovornih odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a to stoga jer je predmetni Dodatak Ugovora samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZID ZPK na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope.

 

24.              U tom kontekstu pogrešno je pozivanje prvostupanjskog suda na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, te posljedično tome na odredbu članka 502.n stavak 1. ZPP-a, a to stoga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u potonjoj odluci jedino odgovorio odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćenje o pravnim pitanjima koja su problematizirana u prethodnoj točki obrazloženja ovog drugostupanjskog rješenja, već je u tom pogledu u obrazloženju istog rješenja između ostalog naveo cit. "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da cit. "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

 

25.              Stoga je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelj u konkretnom slučaju nema pravo utvrđivati ništetnim sporne odredbe Ugovora, niti pravo zahtijevati isplatu po osnovi ništetnosti dijela Ugovora u odnosu na način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule, jer da je isto uredio Dodatkom Ugovora, a to stoga jer se Dodatkom Ugovora (konverzijom) nije riješilo pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije, pri čemu valja navesti kako zahtjev za isplatu (kondemnatorni zahtjev) ne podliježe predhodnom ispitivanju (ne)postojanja  pravnog interesa.

 

26.              Zbog takvog pogrešnog pravnog stajališta prvostupanjski sud je propustio utvrditi da li unatoč zaključenom Dodatku Ugovora postoji razlika u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno Ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, te u tom smislu odrediti na prijedlog tužitelja provođenje odgovarajućeg (financijskog) vještačenja koje bi dalo odgovor na ta pitanja, pa je neprovođenjem tog dokaza tužitelju na nezakoniti način onemogućeno raspravljanje pred sudom, odnosno dokazivanje činjenica o kojima ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva, uslijed čega je počinjena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a.

 

27.              Iz navedenih razloga valjalo je uvaženjem žalbe tužitelja i primjenom odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a u cijelosti ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

28.              Pozivom na odredbu članka 166. stavak 3. ZPP-a odlučeno je kao u točki II izreke ovog rješenja.

 

29.              U nastavku postupka sud prvog stupnja će odrediti provođenje odgovarajućeg vještačenja na okolnosti na koje je ukazano u ovom rješenju, a također će raspraviti i utvrditi (ne)osnovanost svih navoda tuženika kojima osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, a među ostalim odlučiti i o njegovom prijedlogu za provođenje dokaza saslušanjem tužitelja i svjedokinje A. M. na okolnosti istaknute u podnesku tuženika od 19. ožujka 2020. godine (list 119-129 spisa), odnosno u kasnijem tijeku postupka, vodeći pri tome računa kako iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/5458/2021 od 30. lipnja 2022. godine proizlazi da je taj sud prihvatio argumentaciju banaka kako je odbijanjem dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita ostvarena povreda načela jednakosti oružja, a to stoga jer je Ustavni sud Republike Hrvatske zaključio da unatoč učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava propisanih odredbom 502.c ZPP-a u sporovima o individualnim restitucijskim zahtjevima treba omogućiti banci dokazivanje da bi određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, a o čemu nije pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu, pri čemu se tumačenjem navedene odluke može zaključiti kako se banci radi utvrđivanja navedenih činjenica treba omogućiti predlaganje i izvođenje i drugih dokaza. Osim toga, prvostupanjski sud će u slučaju eventualnog usvajanja tužbenog zahtjeva radi isplate raspraviti i odlučiti i o istaknutom prigovoru tuženika radi prebijanja. Nakon što sud prvog suda postupi na navedeni način, donijeti će novu i zakonitu odluku o glavnoj stvari, kao i o zahtjevima tužitelja i tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

 

 

U Rijeci, 08. studenoga 2023. godine

 

 

 

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

 

          Brankica Malnar v.r.