REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1154/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Draženke Deladio, sutkinje izvjestiteljice i Nikoline Mišković, članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja ALLEGHENY FINANCIAL d.o.o., Zagreb, Trakošćanska 4, OIB: 56388790507 i 2. tužitelja ALLEGHENY FINANCIAL PROJEKT d.o.o., Zagreb, Trakošćanska 4, OIB: 42155735250, koje zastupa punomoćnica Jasna Malkoč, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Matijević, Jakirčević i Malkoč j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika GRAD ZAGREB, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, kojeg zastupa punomoćnik Marko Ramljak, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate iznosa od 1.315.283,03 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-964/2013 od 8. srpnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 10. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-964/2013 od 8. srpnja 2016. u točki II. njezine izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Grad Zagreb, OIB: 61817894937, Zagreb, platiti drugotužitelju ALLEGHENY FINANCIAL PROJEKT d.o.o., OIB: 42155735250, Zagreb, iznos od 1.315.283,03 EUR (ranije: 9.910.000,00 kn) s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 15. ožujka 2010. do isplate.“

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana nadoknaditi tužiteljima troškove revizijskog postupka u iznosu od 28.664,31 EUR.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u pobijanoj točki II. njezine izreke Trgovački sud u Zagrebu naložio je tuženiku u roku od 8 dana platiti drugotužitelju Allegheny Financial Projekt d.o.o. Zagreb iznos od 1.315.283,03 EUR (ranije: 9.910.000,00 kn) s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 15. ožujka 2010. do isplate.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio prvo postavljeni eventualni kumulirani tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je pregledao isprave priložene u spis, saslušao svjedoke, obavio očevid na licu mjesta te izveo vještačenje po vještaku geodetske i građevinske struke te utvrdio da su prvotužitelj i tuženik 14. ožujka 2005. sklopili Ugovor o financiranju pristupne prometnice – stambene ulice i parkirališta s komunalnom infrastrukturom za potrebe stambenog kompleksa na kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] (dalje: Ugovor o financiranju), koje nekretnine su u trenutku sklapanja ugovora bile u vlasništvu prvotužitelja, da su nekretnine temeljem Ugovora o unosu gospodarske cjeline u temeljni kapital drugotužitelja od 28. rujna 2011. prenesene u vlasništvo drugotužitelja, da je na navedenim nekretninama izgrađena nerazvrstana cesta, da tuženik nije proveo postupak izvlaštenja predmetnih nekretnina niti je tužiteljima isplatio njihovu tržišnu vrijednost. Prema ocjeni prvostupanjskog suda, namjera ugovornih stranaka pri sklapanju Ugovora o financiranju bila je da tuženik isplati prvotužitelju vrijednost predmetnih nekretnina na kojima je izgrađena predmetna prometnica prema vrijednosti zemljišta u trenutku sklapanja Ugovora o financiranju. Ugovorom o ustupu tražbine od 6. studenog 2014. prvotužitelj je prenio drugotužitelju tražbinu sa svim sporednim pravima koju ima prema tuženiku iz predmetnog Ugovora o financiranju pa time i tražbine s osnova neisplaćene vrijednosti nekretnina na kojima su izgrađene nerazvrstane ceste. Iz nalaza i mišljenja geodetskog vještaka iz ožujka 2015. prvostupanjski sud je utvrdio površinu zemljišta i zemljišnoknjižnih čestica na kojima je izgrađen kolnik (trasa prometnice), zelena površina između parkirališnih mjesta i nogostupa te ispod nogostupa i zelene površine (ukupno 5416 m2), a iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjene nekretnina Maje Petrović od 10. veljače 2016. utvrđena je tržišna vrijednost predmetnih dijelova zemljišta na dan 14. ožujka 2005. u iznosu od 1.315.283,03 EUR (ranije: 9.910.000,00 kn), koji iznos je i dosuđen drugotužitelju. Prvostupanjski sud je ocijenio neodlučnim što su predmetne nekretnine u međuvremenu opterećene založnim pravom zato što je Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb za predmetni spis izdala obvezujuće pismo namjere da će tuženiku izdati brisovna očitovanja nakon uplate iznosa od 1.296.993,83 EUR (ranije: 9.772.200,00 kn) ili većeg iznosa. Prvostupanjski sud je ocijenio da nije nastupila zastara tužiteljevih potraživanja budući da je zastarni rok počeo teći 10. ožujka 2010., a tužba je podnesena 13. ožujka 2013., unutar zastarnog roka od 5 godina. Prema pravnom stavu prvostupanjskog suda, tuženik je 29. srpnja 2011., sukladno odredbi čl. 101. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj 84/11; dalje: ZC) stekao vlasništvo predmetnih nekretnina pa tužitelji od tada nisu ovlašteni raspolagati predmetnom nekretninom već im je nastala tražbina prema tuženiku na isplatu tržišne vrijednosti sukladno odredbi čl. 129. i čl. 33. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 76/06, 141/06, 146/08 i 38/09; dalje: ZV).

3. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu u točki II. izreke zbog svih žalbenih razloga. Smatra da je ostvaren žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. t. 8., 11. i 12. ZPP-a. Povreda iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a ostvarena je zato što prvostupanjski sud nije utvrdio da prvotužitelj nije imao pravni interes za utuženje niti je u pobijanoj presudi odlučeno o zahtjevu prvotužitelja. Povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a ostvarena je zato što o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što prvostupanjski sud navodi o sadržaju isprava, iskaza stalnog sudskog vještaka Maje Petrović i samih isprava i iskaza vještaka te o ocjeni pisma namjere Hrvatske poštanske banke d.d. Navodi da iz obrazloženja presude nije jasno na temelju čega je prvostupanjski sud donio zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Smatra da je ostvaren žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a zato što prvostupanjski sud nije odlučio o preinakama tužbenog zahtjeva pa niti o posljednje postavljenom tužbenom zahtjevu pa je valjalo odlučiti o prvo postavljenom tužbenom zahtjevu. Smatra da je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava zbog pogrešne primjene odredbe čl. 102. ZC-a, pogrešne odluke o zastari potraživanja. Ističe da drugotužitelj nije imao aktivnu legitimaciju tražiti isplatu tržišne vrijednosti nekretnine. Smatra da su narušena načela iz čl. 4., 7. i 358. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) zato što su predmetne nekretnine opterećene založnim pravom u korist Hrvatske poštanske banke za ukupan iznos od 2.542.969,01 EUR (ranije: 19.160.000,00 kn). Smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno zato što je prvostupanjski sud pogrešno tumačio odredbe Ugovora o financiranju od 14. ožujka 2005. iz kojeg ne proizlazi da se tuženik obvezao platiti prvotužitelju vrijednost predmetnog zemljišta. Smatra da je pogrešno utvrđena vrijednosti predmetnih nekretnina, a da je žalbeni razlog iz čl. 354. st. 1. ZPP-a ostvaren zato što prvostupanjski sud nije utvrdio ništetnost Ugovora o unosu gospodarske cjeline u temeljni kapital od 28. rujna 2011. sklopljen između tužitelja kao i valjanost upisa založnog prava na predmetnim nekretninama. Smatra da je pogrešno primijenjena odredba čl. 198. ZPP-a, da mu je prvostupanjski sud neosnovano odbio produžiti rok za očitovanje na ročištu 5. srpnja 2016. Predlaže prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev ili ju ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na žalbu tužitelji u bitnom ističu da je žalba neosnovana, da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka te predlažu žalbu odbiti kao neosnovanu.

5. Odlučujući o predmetnoj žalbi ovaj sud je 18. lipnja 2019. donio presudu poslovni broj Pž-7667/2016-8 kojom je preinačio prvostupanjsku presudu u točki II. izreke i odbio kao neosnovan predmetni tužbeni zahtjev. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-662/2020-11 od 15. siječnja 2025. ukinuta je presuda ovog suda i predmet je vraćen na ponovno suđenje s uputom da ispita prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na isplatu vrijednosti predmetnih nekretnina na temelju odredbi Ustava Republike Hrvatske, ZV-a i ZC-a te na istaknut žalbeni razlog o zastari predmetnog potraživanja.

6. Odlučujući o predmetnoj žalbi u ponovnom postupku ovaj sud je ocijenio da je žalba osnovana.

7. Pobijana presuda ispitana je sukladno odredbi čl. 365. ZPP-a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. toga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Neosnovan je žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a. Prvotužitelj kao pravna osoba upisana je u sudski registar i može biti stranka u predmetnom parničnom postupku, a njezin zahtjev postavljen kao drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev može biti osnovan ili neosnovan.

9. Neosnovan je žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a. Prvostupanjski sud je odlučio o glavnom i prvom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu koji su postavljeni u podnesku od 14. ožujka 2016. Osnovano tužitelj u žalbi navodi da prvostupanjski sud tijekom prvostupanjskog postupka nije donosio rješenja o preinakama tužbe od 18. prosinca 2015., 10. rujna 2015. i 14. ožujka 2016., iako im se tuženik protivio. Iz stanja u spisu proizlazi da je prvostupanjski sud dopustio preinake tužbe, a u obrazloženju pobijane presude navedeno je da je prvostupanjski sud preinake dopustio jer je to ocijenio svrsishodnim za konačno rješenje odnosa među strankama.

10. Neosnovan je žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Pobijana presuda može se ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, a u obrazloženju je prvostupanjski sud naveo činjenice koje je cijenio odlučnim u predmetnoj pravnoj stvari.

11. Predmet tužbenog zahtjeva je isplata tržišne vrijednosti nekretnina temeljem Ugovora o financiranju izgradnje pristupne prometnice – stambene ulice i parkirališta s komunalnom infrastrukturom za potrebe stambenog kompleksa na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od 14. ožujka 2005., odnosno temeljem čl. 48. st. 1. i čl. 50. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14), čl. 33. i čl. 129.

ZV-a i čl. 101. ZC-a.

12. Neosnovan je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

13. Iz stanja u spisu proizlaze sljedeće odlučne činjenice koje je utvrdio i prvostupanjski sud:

- prvotužitelj i tuženik su 14. ožujka 2005. sklopili predmetni Ugovor o financiranju izgradnje pristupne prometnice na nekretnini koja je u trenutku sklapanja

Ugovora bila u vlasništvu prvotužitelja,

- predmetne nekretnine su unesene u temeljni kapital drugotužitelja temeljem Ugovora o unosu gospodarske cjeline u temeljni kapital drugotužitelja od 28. rujna 2011.,

- zemljišnoknjižni vlasnik predmetnih nekretnina u trenutku podizanja tužbe bio je drugotužitelj,

- na predmetnim nekretninama izgrađena je pristupna cesta,

- tuženik nije proveo postupak izvlaštenja predmetnih nekretnina niti je tužiteljima naknadio tržišnu vrijednost tih nekretnina,

- tuženik je izgrađenu prometnicu preuzeo 14. studenog 2007.,

- ugovorom u ustupu tražbine 6. studenog 2014., prvotužitelj je prenio na drugotužitelja predmetnu tražbinu,

- stalni sudski vještak za graditeljstvo i procjene nekretnina procijenio je tržišnu vrijednost predmetnih nekretnina u iznosu od 1.315.283,03 EUR (ranije: 9.910.00,00 kn),

- predmetne nekretnine su od 2012. godine opterećene založnim pravom u korist Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb.

14. Tuženik u žalbi ne osporava ove odlučne činjenice, već smatra da ih je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio.

15. Osnovan je žalbeni razlog pogrešno primijenjenog materijalnog prava.

16. Prvostupanjski sud je pogrešno ocijenio predmetni Ugovor o financiranju. Osnovano tuženik u žalbi navodi da iz tog Ugovora ne proizlazi obveza tuženika da će prvotužitelju platiti tržišnu vrijednost zemljišta na kojem je izgrađena predmetna cesta niti je naveden rok isplate. Prvostupanjski sud je sukladno odredbama čl. 99. st. 2., čl. 100. i čl. 101. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO/91) ocijenio da su stranke sklapanjem Ugovora o financiranju od 14. ožujka 2005. imale namjeru ugovoriti otkup, odnosno isplatu vrijednosti nekretnina na kojima je sagrađena predmetna prometnica, i to na temelju čl. 6. navedenog Ugovora, iskaza saslušanih svjedoka, uvidom u procjenu predmetnih nekretnina po TI koju je naručio tuženik, i na temelju Programa gradnje objekata za 2013. i 2014. godinu koje je objavio tuženik, a u kojima je uvrštena obveza rješavanja imovinskopravnog odnosa za prometnicu Rusanova – Bužanova. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iskazanom u rješenju poslovni broj Rev-662/2020-11 od 15. siječnja 2025., odredbe Ugovora ne mogu se tumačiti suprotno pravilima logičkog mišljena i suprotno očekivanom ponašanju osoba koje se profesionalno bave gospodarskom djelatnošću pa je i prvotužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora kao gospodarstvenik bio dužan postupati sukladno odredbi čl. 18. st. 2. ZOO/91 i ne može s uspjehom svoje propuste „prevaliti“ na tuženika tvrdnjama da je tuženik pripremao predmetni ugovor i da nije imao utjecaja na njegov sadržaj pa da bi se sporne odredbe trebale tumačiti u korist tužitelja. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iskazanom u rješenju poslovni broj Rev-662/2020-11 od 15. siječnja 2025. stranke su prilikom sklapanja Ugovora o financiranju morale voditi računa o odredbama Zakona o javnim cestama („Narodne novine“ broj 180/04; dalje: ZJC) koje su tada bila na snazi i na jasan i nedvosmislen način ugovoriti naknadu za nekretnine na kojima je izgrađena predmetna cesta. Budući da prvotužitelj i tuženik predmetnim ugovorom o financiranju nisu ugovorile da je tuženik dužan platiti prvotužitelju vrijednost zemljišta na kojem je sagrađena predmetna cesta, neosnovan je tužiteljev zahtjev koji se temelji na neispunjenju Ugovora o financiranju.

17. Predmetne nekretnine su prilikom sklapanja predmetnog ugovora i u vrijeme izgradnje predmetne ceste bile u vlasništvu prvotužitelja. Sukladno odredbi čl. 6. st. 2. ZJC-a valjalo je provesti postupak izvlaštenja predmetnih nekretnina, a prijedlog za izvlaštenje je u ime i za račun Republike Hrvatske trebalo podnijeti upravno tijelo tuženika (čl. 26. st. 7. ZJC-a), što nije učinjeno. Pravilno je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi utvrdio da je tužiteljima povrijeđeno pravo vlasništva zajamčeno odredbom iz čl. 48. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i da im je sukladno odredbi čl. 50. st. 1. Ustava Republike Hrvatske za izvlaštene nekretnine valjalo isplatiti naknadu tržišne vrijednosti tih nekretnina, a povrijeđeno im je i pravo na naknadu iz čl. 33. st. 1. ZV-a koja je trebala biti određena prema propisima o izvlaštenju.

18. Osnovano se tuženik u žalbi poziva na zastaru predmetnog potraživanja. Zahtjev za naknadu tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina trebao se postaviti u roku od pet godina od dana završetka radova izgradnje predmetne ceste, odnosno od završetka radova na njezinoj izgradnji, sukladno odredbi čl. 371. st. 1. ZOO/91. Tuženik je izgrađenu prometnicu preuzeo 14. studenog 2007. pa je zastarijevanje počelo teći od 15. studenog 2007. (čl. 361. st. 1. ZOO/91). Zastara potraživanja nastupila je 16. studenog 2012. Predmetna tužba podnesena je 15. ožujka 2013. pa se tuženik osnovano poziva na zastaru predmetnog potraživanja.

19. Odredbom čl. 361. st. 1. ZOO/91 propisano je da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Pravo vlasnika na naknadu oduzete stvari, konkretno predmetne nekretnine, ne može zastarjeti sve dok vlasnik može zahtijevati njezin povrat. Tek kad vlasnik ne može zahtijevati povrat nekretnine, dospijeva njegov zahtjev za naknadu, konkretno

– kad je predmetna cesta izgrađena (Rev-114/2021-2). Prvotužitelj, kao prijašnji vlasnik predmetnih nekretnina nakon izgradnje prometnice, objektivno više nije mogao s uspjehom zahtijevati vraćanje i predaju tih nekretnina u posjed, ali je od trenutka završetka radova mogao zahtijevati isplatu naknade.

20. Prvostupanjski sud je zastarni rok računao od 29. srpnja 2011., odnosno od prvog sljedećeg dana nakon stupanja na snagu ZC-a, kada je tuženik stekao vlasništvo predmetnih nekretnina, i ocijenio je neosnovanim tuženikov prigovor zastare. Međutim, činjenica kada je tuženik stekao pravo vlasništva po zakonu ne utječe na početak tijeka zastarnog roka za podnošenje zahtjeva za isplatu naknade za izvlaštenu nekretninu.

21. Budući da je predmetna tražbina u zastari, neodlučni su žalbeni razlozi tuženika vezani za utuženi iznos predmetne naknade i upisanog založnog prava.

22. Sukladno odredbi čl. 373. t. 3. ZPP-a prvostupanjsku presudu u pobijanoj točki II. valjalo je preinačiti i odbiti predmetni tužbeni zahtjev kao neosnovan.

23. Tužitelji su uspjeli u postupku revizije pa sukladno odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. st. 2. ZPP-a osnovano zahtijevaju naknadu troškova revizijskog postupka: sastav revizije po odvjetniku sukladno Tbr. 10/5, Tbr. 40/1 i Tbr. 46 OT iznosi 27.337,08 EUR i sudska pristojba u iznosu od 1.327,23 EUR, što ukupno iznosi 28.664,31 EUR.

Zagreb, 10. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac