1

Poslovni broj: 10 Gž-1214/2023-2

 

 

Poslovni broj: 10 Gž-1214/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Tanje Novak-Premec kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. J. (OIB: ...) iz K., zastupanog po punomoćniku B. R., odvjetniku iz Z., protiv tuženika P. b. Z. d.d. Z. (OIB: ...), zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Š. M., M., S. & P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-9622/21-23 od 31. kolovoza 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 8. studenog 2023.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I/Žalba tuženika djelomično se usvaja, a djelomično odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-9622/21-23 od 31. kolovoza 2023.:

 

-preinačuje u dijelu toč.I izreke i odbija tužitelj sa tužbenim zahtjevom radi utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe čl.1. Ugovora o kreditu broj 9011758043 sklopljenog između parničnih stranaka dana 4.kolovoza 2006. kojemu je ugovoreno da se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.746,82 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita;

 

-preinačuje u dijelu toč.I izreke i odbija tužitelj sa tužbenim zahtjevom radi utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe čl. 6. Ugovora od 4. kolovoza 2006. u dijelu koji glasi: “O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kada mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora“;

 

-potvrđuje u  preostalom dijelu toč.I izreke te u toč.II- i toč.III izreke.

 

II/Trošak žalbenog postupka tuženiku se ne dosuđuje.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom u toč.I izreke utvrđeno je, citira se: “ da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u članku 4. i 6. te odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u članku 1. i 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora 9011758043, sklopljenog dana 4.8.2006. godine u Zagrebu između tužitelja J. V. iz K., K. S., (OIB: ...) i tuženika P. b. Z. d.d., Z., (OIB: ...) i koji je ovjeren kod javnog bilježnika M. B. iz Z., dana 09.08.2006. godine pod brojem OV-1340/06 i to tužitelj kao korisnik kredita a tuženik kao kreditor, a koje glase o promjenjivoj kamati u čl. 4. "koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila", u čl. 6. "u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kada mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora", te o valutnoj klauzuli u čl. 1. "iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.746,82 CHF (slovima: devetnaesttisuća-sedamstočetrdesetšest CHF i osamdesetdva C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita" i u čl.6. "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja."

 

1.1. Toč.II izreke tuženik je obvezan isplatiti tužitelju s osnova ništetnih ugovornih odredbi o valutno klauzuli preplaćeni novčani iznos od 2.153,49 Eur (16.225,45 kn) sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki pobliže određene mjesečne novčane iznose od tamo navedenog dospijeća - koji obuhvaća period od 4.studenog 2009. nastavno do 15.rujna 2013. – sve do isplate. Toč.III izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.235,64 Eur (9.309,93 kn) sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

 

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovom sudu da je preinači sukladno žalbenim navodima i odbije tužitelja sa postavljenim tužbenim zahtjevom.

 

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

 

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

4. Obrazlažući zauzeto stajalište, prvostupanjski sud polazi od nespornih činjenica – da su parnične stranke dana 4. kolovoza 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 9011758043 za kupnju motornog vozila za iznos od 19.746,82 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita (čl.1.), na 84 mjeseca, da je čl.4. ugovorena redovna kamata u visini od 5,20% godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, da je čl.6. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu i da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta te da je kredit otplaćen.

 

4.1. Nastavno se prvostupanjski sud poziva na sadržaj pravomoćnih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka (između ostalih i tuženika) i to presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (koje se odnose na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope) a kojima je utvrđeno da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojima da je - suprotno načelu savjesnosti i poštenja - potrošaču nametnuta obveza koju potrošač u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu što da je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača s jedne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što da je protivno načelima obveznog prava, radi čega su te odredbe nepoštene i ništetne sukladno odredbi čl. 87. stav. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – „Narodne novine“ broj 96/03) odnosno odredbama čl. 96. i čl.97. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/07 - „Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), a i odredbama Zakona o obveznim odnosima dok je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene valutne klauzule u CHF, utvrđeno da su banke (pa i tuženik) u određeno navedenim razdobljima (koja obuhvaćaju i vrijeme sklapanja konkretnog ugovora između parničnih stranaka) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute (CHF) uz koju je vezana glavnica kredita, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime da je (i) prednik tuženika postupao suprotno odredbama (čl.81., čl.82. i čl.90.) ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i čl.97. ZZP/07 i odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

4.2. Ocjenjujući tijekom postupka provedene dokaze, poglavito iskaz tužitelja i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, prvostupanjski sud nadalje zaključuje da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, odnosno način i parametre vezane uz promjenu ugovorene kamate, obzirom da mu prilikom potpisivanja Ugovora nije predočena dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili takvi parametri promjenjivosti pa kako je dakle izostalo određivanje takvih parametara to predmetne odredbe čl. 1, 4. i 6. nisu razumljive, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule i promjenjivost ugovorene kamate jer je utvrđeno da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo pa se iste smatraju nepoštenima obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa obzirom da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a kako je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika to da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

 

4.3. Pozivajući se nastavno na odredbu čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 koji svoju primjenu u predmetnom postupku nalazi osnovom odredbe čl.107.stav.1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a - dalje: ZID ZPP 80/22 uz izuzetke propisane odredbama čl.107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/22) koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a stav. 1. ZPP-a - da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, prvostupanjski sud zaključuje da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz takvog kolektivnog spora.

 

5. Provedenim financijskim vještačenjem povjerenog vještakinji P. B. iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o. prvostupanjski sud nalazi utvrđenim da je tužitelj s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli preplatio iznos od 16.225,45 kn (2.153,49 Eur) koji je utvrđen kao razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog na dan plaćanja pojedinog anuiteta u odnosu na početno ugovoreni tečaj na dan plasmana samog kredita, pri čemu je navedeni iznos korigiran za iznos koji je kao preplata utvrđen s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj ugovorenoj kamati obzirom da je tužitelj u dijelu zatražene isplate s tog osnova povukao tužbu.

 

5.1. Utvrdivši ništetnim ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je valuta glavnice vezana uz tečaj CHF i kojima je ugovorena promjenjiva redovna stopa kamate, prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13 i 78/15) obvezao tuženika na povrat tužitelju preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i to sukladno nastavnoj odredbi čl.1115. ZOO-a od dana stjecanja utvrdivši tuženika nepoštenim stjecateljem jer je ugovaranjem srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan isplate pojedine rate, propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim.

 

5.2. Istaknuti prigovor zastare prvostupanjski sud je odbio obrazlažući da zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze pa kako je u konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine to da tužiteljevo pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma pa kako je predmetnu tužbu podnio 29.11.2021. to da zastara tražbine s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli evidentno nije nastupila.

 

6. Tuženik uvodno u žalbi obrazlaže svoje stajalište prema kojemu prvostupanjski sud nije dao jasne razloge zbog kojih bi sporne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule CHF bile ništetne, osim što se u presudi bez preispitivanja pozvao na direktan učinak pravnih utvrđenja iz presuda donesenih u sporu kolektivne zaštite prava i interesa potrošača iako se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. U posebnoj parnici koju osobno pokrene potrošač tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Obzirom na navedeno, tuženik smatra da je opisanim postupanjem prvostupanjski sud ostvario žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a, no razmatranjem pobijane presude i stanja prvostupanjskog predmeta iz aspekta žalbom isticane bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud je zaključio da navedeni žalbeni razlog nije osnovan. Naime, suprotno žalbenom stajalištu pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP-a.

 

6.1. Na ovom mjestu valja nadodati, a polazeći od činjenice da je predmet dokazivanja u kolektivnom sporu bilo utvrđivanje razumljivosti osporenih ugovornih odredaba iz aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), a ne utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, a na koju okolnost su banke predložile saslušanje svojih zaposlenika, Ustavni sud Republike Hrvatske u toč.22. svoje odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. izražava stajalište prema kojemu, citira se :" ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora." Pri čemu da je teret dokazivanja obaviještenosti potrošača na bankama (toč.26.).

 

6.2. Rezimirajući prednje navedeno valja naglasiti da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. No u konkretnom slučaju tuženik takvu obaviještenosti tužitelja kao potrošača nije ničim dokazao, dok je prvostupanjski sud, provođenjem dokaza koje je tužitelj predlagao tijekom postupka, zaključio o osnovanosti – tome suprotne tužbene teze.

 

7. Stoga je upravo ranije iznesenim utvrđenjima proizašlim iz presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, vezan sud i u predmetnoj parnici, jer se tužitelj na njih i pozvao u smislu ranije citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, dok tuženik nije dokazao da su uvjeti i okolnosti konkretnog, pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem bile drugačije.

 

8. Odgovarajući u smislu odredbe čl.375.stav.1. ZPP-a na žalbene navode od odlučnog značaja, valja nastavno tek kratko navesti da je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju zateznu kamatu na pojedine, mjesečno specificirane preplaćene novčane iznose, sukladno njegovom zahtjevu i pozivom na odredbu čl.1115. ZOO-a jer, polazeći od pravne prirode samog spora - stjecanja bez osnove - te obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sam tuženik inicirao stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja protivne ugovorne stranke na sadržaj istih to takvom postupanju tuženika evidentno nedostaje pretpostavka savjesnosti koja bi ga potom i oslobodila obveze na platež zatezne kamate od dana stjecanja, a što jasno proizlazi iz cjelovitog iščitavanja obrazloženja pobijane presude.

 

9. I u odnosu na prigovor zastare istaknut po tuženiku, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da je isti neutemeljen. Naime, prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. (a koje obuhvaća pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i njegovo pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) – ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Dakle, u konkretnom slučaju zastara je počela teći od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 29.11.2021. to evidentno petogodišnji zastarni rok nije protekao.

10. No žalba tuženika je osnovana utoliko što je povodom njezinog izjavljivanja ovaj sud stekao mogućnost ispitivanja pobijane presude u okviru ovlasti iz odredbe čl.365.stav.2. ZPP-a i u odnosu a pravilnost primijenjenog materijalnog prava. U tom kontekstu ovaj je sud utvrdio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno  pravo kada je ništetnim utvrdio ugovornu odredbu čl.1. predmetnog Ugovora o kreditu od 4.8.2006. u dijelu kojemu je ugovoreno da se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.746,82 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita – dakle ugovornu odredbu kojom je definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženica isplatila tužitelju.

 

10.1. Pogrešno je primijenio materijalno pravo i kada je ništetnom utvrdio ugovornu odredbe čl. 6. Ugovora od 4. kolovoza 2006. u dijelu koji glasi: “O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kada mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora“;

 

10.2. Naime, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda niti jedna od prethodno navedenih ugovornih odredbi ni na koji način ne uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom da obje definiraju obveze kreditora (tuženika), a ne tužitelja dok tužitelj niti ne navodi razloge zbog kojih bi upravo navedene dvije odredbe ugovora uzrokovale konkretnu neravnotežu na njegovu štetu, time da takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa.

 

11. Obzirom na navedeno, valjalo je djelomičnim usvajanjem žalbe tuženika preinačiti pobijanu toč.I izreke pobijane presude pozivom na odredbu čl. 373. ZPP-a i odbiti tužitelja sa zahtjevom radi utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe čl.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.746,82 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita te ga odbiti i sa zahtjevom radi utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe čl. 6. Ugovora od 4. kolovoza 2006. u dijelu koji glasi: “O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kada mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora“.

 

11.1. U preostalom dijelu toč.I - i toč.II- izreke valjalo je prvostupanjsku presudu potvrditi (pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP), uključujući i odluku o troškovima u toč.III izreke (osnovom odredbe čl.380.toč.3. ZPP-a) koja je – suprotno  žalbi tuženika, pravilno utemeljena na odredbama čl.154.stav.1. i čl.155. ZPP-a, te na pravilnoj primjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika pa i u odnosu na po tuženiku osporenu nagradu za sastav podneska od 10.1.2023.

 

12. Konačno, unatoč djelomičnom usvajanju žalbe tuženika i odbijanja dijela tužiteljevog tužbenog zahtjeva ocjena je  ovog suda da zbog dijela zahtjeva sa kojim tužitelj nije uspio u provedenom postupku nisu nastali posebni troškovi slijedom čega navedeni neznantni uspjeh nije bio od utjecaja ni na odluku o troškovima postupka niti na odluku ovoga suda vezanu uz tuženikov zahtjev radi naknade mu troškova žalbenog postupka.

 

13. Obzirom na čl.48.stav.1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22 – ispravak) ustanovljenu obvezu dvojnog iskazivanja novčanih iskaza vrijednosti u sudskim odlukama u razdoblju dvojnog iskazivanja iz čl.43.stav.1.istog Zakona prema stopi konverzije između eura i hrvatske kune propisane Uredbom Vijeća (EU) 2022/1208 od 12. srpnja 2022. o izmjeni Uredbe (EZ) broj 2866/98 u visini od 7,53450, iznosi glavnica u izreci ove odluke iskazani su u valuti eura.

 

U Varaždinu, 8. studenog 2023.