Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-910/2022-6

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca Martine Budinski Modronja, predsjednice vijeća, Zlatane Bihar, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Alenke Lešić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Boris Hlatki, odvjetnik u Vukovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojega zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj: P-181/2021-27 od 28. srpnja 2022., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj: P-181/2021-30 od 8. rujna 2022., u sjednici vijeća održanoj 10. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj: P-181/2021-27 od 28. srpnja 2022., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj: P-181/2021-30 od 8. rujna 2022. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda utvrđena je ništetnom odredba članka 2. ugovora o kreditu broj 528-50-4152419 od 31. svibnja 2007. u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (točka I. izreke); utvrđena je ništetnom odredba članka 7. istog ugovora u dijelu kojim je valuta obveze vezana uz CHF (točka II. izreke); naloženo je tuženiku platiti tužitelju 24.977,77 kn/3.315,12 eur s pripadajućim zateznim kamatama pobliže određenim izrekom predmetne presude (točka III. izreke); odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu 7.600,72 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka IV. izreke); tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 9.812,50 kn/1.302,34 eur (točka V. izreke); odbijen je kao neosnovan preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.812,50 kn/373.28 eur (točka VI. izreke); a odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka (točka VII. Izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude, u dijelu kojim je njegov tužbeni zahtjev odbijen (točka III. izreke), žalbu je podnio tužitelj pozivom na žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da istu u pobijanom dijelu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, uz naknadu troškova žalbenog postupka tužitelju.

3. Protiv prvostupanjske presude, u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen, žalbu je podnio i tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP s prijedlogom da ovaj sud prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, a podredno da istu u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje troškove žalbenog postupka.

4. Na žalbe stranaka nije odgovoreno.

5. Žalbe su osnovane.

6. Predmet spora u ovom stupnju postupka je zahtjev za utvrđenje da su, u smislu odredbe članka 81. stavak 1. i članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03), nepoštene, pa time i ništetne odredbe ugovora o kreditu od 31. svibnja 2007. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci kreditora (tuženika) i kojima je valuta glavnice vezana uz valutu CHF, pa posljedično tome i restitucijski zahtjev za povrat iznosa preplaćenih po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

7. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je sudu prema mjestu prebivališta tužitelja, nadležnosti kojeg suda je tuženik pravovremeno prigovorio, smatrajući da je za suđenje u ovom sporu nadležan Općinski građanski sud u zagrebu, o čijoj nadležnosti su se stranke sporazumjele u smislu odredbe članka 70. ZPP, kada su u članku 12. Ugovora o kreditu ugovorile nadležnost suda u sjedištu kreditora (tuženika).

8. Polazeći od toga da ugovorne strane nisu posebno pregovarale o odredbi o prorogaciji mjesne nadležnosti, a da je ista sadržana u ugovoru o kreditu koji je sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu, prvostupanjski sud smatra da ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja (potrošača), jer bi tužitelj radi ostvarivanja svojih prava bio obvezan putovati na sud u Zagrebu, što bi mu, s obzirom na to da živi u [adresa], znatno otežalo položaj pri vođenju postupka na sudu koji je znatno dislociran od mjesta njegova prebivališta. Tim više što bi tako ugovorena nadležnost suda u sjedištu tuženika onemogućavala tužitelja da tužbu podnese pred sudom na čijem se području nalazi poslovna jedinica tuženika u kojoj je ugovor sklopljen (Osijek) i u povodu čije djelatnosti je nastao ovaj spor.

8.1. Zbog navedenoga, prvostupanjski je sud odredbu ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti ocijenio ništetnom u smislu odredbe članka 87. stavak 1. u vezi članka 81. stavak 1. ZZP/03, ocijenivši da je tužitelj, kao potrošač, bio ovlašten ovaj postupak pokrenuti pred prvostupanjskim sudom, kao mjesno nadležnim prema njegovom prebivalištu (članak 19. l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju – „Narodne novine“, broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22. i 156/23. – dalje: ZPK).

9. Iako je tuženik tijekom postupka osporio tužitelju status potrošača u smislu odredbe članka 3. ZZP/03, predloživši da se pribave podaci je li tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio vlasnik obrta ili udjela u nekom trgovačkom društvu te je li eventualno vozilo koje je financirano predmetnim ugovorom o kreditu unio u imovinu obrta ili trgovačkog društva, prvostupanjski je sud takav prigovor tuženika otklonio te s tim u vezi odbio da se na tu okolnost provedu predloženi dokazi, uz obrazloženje da iz ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj taj ugovor sklopio kao nezaposlena fizička osoba i da je kao sredstvo osiguranja vraćanja kredita dopustio da se izvrši prijenos prava vlasništva na kupljenom vozilu za korist tuženika, kao založnog vjerovnika.

9.1. Zbog navedenoga, ocjena je i ovog suda da je tužitelj dokazao svoj status potrošača u smislu odredbe članka 3. ZZP, jer tužitelj nije mogao istovremeno prenijeti vlasništvo predmetnog vozila na kupljenom vozilu za korist tuženika i isto unijeti u imovinu obrta ili trgovačkog društva, pa kako je ugovor sklopio kao nezaposlena fizička osoba, ostala je nedokazana tvrdnja tuženika da je kredit bio namijenjen poduzetničkoj djelatnosti.

10. No, bez obzira na status tužitelja kao potrošača, osnovano tuženik u žalbi prigovara da pri ocjeni prigovora mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vukovaru nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 19.l stavak 1. ZPK, jer je riječ o propisu koji uređuje nadležnost u sporovima s međunarodnim elementom. Naime, tom je odredbom propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudom države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudom mjesta svog prebivališta.

10.1. U konkretnom slučaju, kada obje ugovorne strane imaju prebivalište i sjedište u [adresa], za odluku o prigovoru mjesne nadležnosti relevantne su odredbe ZZP i ZPP koje u nijednoj svojoj odredbi ne ovlašćuju stranke da u konkretnom sporu (koji potrošač pokreće protiv trgovca), bez postojanja takvog sporazuma, uspostave nadležnost suda prebivališta/boravišta potrošača kao tužitelja, osim u situaciji kada trgovac ima sjedište na istom području na kojem potrošač ima prebivalište ili boravište.

11. Budući da odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti nije u smislu odredbe članka 81. stavak 5. ZZP/03 izuzeta iz područja primjene glave 10. II. dijela tog Zakona ("Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima"), ista se ne odnosi na predmet ugovora i cijenu, pa u smislu članka 84. istog Zakona podliježe testu poštenosti, iako je jasno i lako razumljivo sastavljena.

12. Stoga se prvostupanjski sud osnovano upustio u ocjenu nepoštenosti, pa time i ništetnosti ugovorne odredbe kojom su se stranke sporazumjele da je za slučaj spora nadležan sud prema mjestu sjedišta tuženika.

13. S obzirom na to da je ugovor o kreditu, pa time i sporna odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti, sklopljena na unaprijed formuliranom obrascu, temeljem zakonske presumpcije iz članka 81. stavak 2. ZZP/03 smatra se da se o toj odredbi nije pregovaralo i da tužitelj na nju nije imao nikakvog utjecaja.

14. U situaciji kada tužitelj, kao potrošač, tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, što tuženik spori, onda je u pravu tuženik kada ističe da je u odnosu na istaknuti prigovor bilo potrebno provesti kontradiktorni postupak i tuženiku omogućiti dokazivanje tvrdnji da se o predmetnoj odredbi, sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo, jer je ta mogućnost izrijekom propisana odredbom članka 81. stavak 4. ZZP/03.

14.1. Međutim, tuženik tijekom postupka adekvatne dokaze u tom pravcu nije isticao. Nakon što je odustao da se kao svjedok sasluša njegov djelatnik SŽ, voditelj regije, predložio je saslušanje djelatnice VŽA, pri čemu niti tvrdi niti dokazuje da je ona sudjelovala u sklapanju konkretnog ugovora i s tužiteljem pregovarala, između ostaloga, i o klauzuli o prorogaciji nadležnosti. Sama činjenica da je predložena svjedokinja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila zaposlena kod tuženika i eventualno imala načelna saznanja o načinu sklapanja ugovora o kreditu i pregovaranju, ne znači da je ona pregovarala o odredbama konkretnog ugovora o kreditu, niti je to tuženik tijekom postupka tako izložio i precizirao. Jednako tako, uloga javnog bilježnika Zlatka Šimašeka bila je potvrda (solemnizacija) predmetnog ugovora, pa iz iskaza tog svjedoka svakako ne bi bilo moguće utvrditi jesu li ugovorne strane prije potpisivanja ugovora pregovarale o članku 12. predmetnog ugovora i je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe. Zbog navedenoga, odbijanjem neadekvatnih dokaznih prijedloga, tuženiku nije uskraćeno pravo na dokazivanje odlučne činjenice.

15. Kada je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, onda se može uzeti da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika (u Zagrebu) nikada nije ni postojala, pa bi u nedostatku takvog sporazuma, imajući na umu da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u Osijeku u povodu koje djelatnosti je ovaj spor i nastao, pored suda općemjesne nadležnosti iz članka 46. stavak 1. ZPP, za suđenje bio nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (članak 59. ZPP).

16. Budući da je prvostupanjski sud u povodu prigovora tuženika pogrešno odlučio da je mjesno nadležan, ostvaren je žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP na koji tuženik ukazuje žalbom, pa je zbog navedenoga, na temelju odredbe članka 369. stavak 1. ZPP, u cijelosti valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

17. Imajući na umu da je do povrede zbog koje je prvostupanjska presuda ukinuta došlo u tijeku prethodnog postupka, prvostupanjski će sud, u skladu s odredbom članka 377. stavak 1. ZPP, provesti novi prethodni postupak i prije svega odlučiti o prigovoru mjesne nenadležnosti.

18. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku (članak 166. stavak 3. ZPP).

U Sisku 10. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Martina Budinski Modronja