1

Poslovni broj: 37 Gž-1187/2023-2

 

Poslovni broj: 37 Gž-1187/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dubravke Bosilj predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Dijane Hofer, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. L., OIB: ..., iz P., koju zastupa punomoćnik J. V., odvjetnik u P., protiv tuženice Z. b. d.d. iz Z., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnici B. P. i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. & P. Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući povodom žalbi tužiteljice i tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola od 28. ožujka 2023. poslovni broj: P-784/22-36, u sjednici vijeća održanoj 8. studenog 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: P-784/22-36 od 28. ožujka 2023. preinačava u točki I. izreke i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se utvrdi ništetnom te da ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane odredba Ugovora o kreditu br. 3210127340 zaključen između tužiteljice i tuženice 5. srpnja 2007. sadržane u odredbi 18.P koja glasi: „Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz čl.1. Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.“.

 

r i j e š i o  j e

 

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana dok se žalba tuženice djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Puli-Pola Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: P-784/22-36 od 28. ožujka 2023. potvrđuje u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točki III. izreke i preinačava u točki II. izreke i rješava:

Nalaže se tuženici da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od  1.758,15 EUR[1]/13.246,75 kn (slovima: tisućusedamstopedesetosam eura i petnaest centi/trinaesttisućadvjestočetrdesetšest kuna i sedamdesepet lipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 28. ožujka 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

 

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbe.

 

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 3210127340 zaključenim između tužiteljice i tuženice 5. srpnja 2007. sadržane u odredbi 18.P koja glasi: „Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz čl.1. Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.“, pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane. Točkom II. izreke naloženo je tuženici nadoknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.944,76 EUR/14.653,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 28. ožujka 2023. do isplate dok je točkom III. izreke odbijena tuženica sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

 

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tužiteljica u odluci o troškovima postupka sadržanim u točki II. izreke presude ne navodeći konkretne zakonske žalbene razloge predlažući da županijski sud uvaži žalbu odnosno žalbene navode i sukladno istima preinači pobijanu presudu i usvoji preostali zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova uz naknadu troškova žalbenog postupka.

 

3. Tuženica pravodobnom žalbom pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 70/19 uz iznimke iz stavka 2. i 3. tog članka te članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku uz iznimke iz stavka 2., 3., 4. i 5. istog članka – „Narodne novine“ broj: 80/22 – dalje u tekstu: ZPP), te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu naknade tuženici troškova postupka prema njezinom troškovniku od 27. siječnja 2023. uvećan za trošak pristupa na ročište 2. veljače 2023., te uvećano za trošak ove žalbe sve sa zateznom kamatom od 28. ožujka 2023. do isplate, podredno da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje.

 

4. Parnične stranke nisu odgovorile na žalbe protivne strane.

 

5. Žalba tužiteljice nije osnovana dok je žalba tuženice djelomično osnovana.

 

6. Presudom ovog suda poslovni broj: Gž-526/2022 od 26. listopada 2022. potvrđena je presuda prvostupanjskog suda poslovni broj: P-1535/2019 od 14. siječnja 2022. u dijelu kojim su u točki I. izreke utvrđene ništetnim odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u članku 2. Ugovora o kreditu broj: 3210127340 ugovorenim između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženice kao kreditora 5. srpnja 2007., te u točki II. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba istog Ugovora o kreditu kojima su u člancima 1., 2. i 6. glavnica i anuiteti kredita vezani za valutu švicarskog franka, zatim u točki III. izreke kojom je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 8.897,24 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose te od dana dospijeća i po stopi pobliže navedenoj u toj točki izreke dok je rješenjem ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu točke II. izreke kojom je utvrđena ništetnom odredba istog Ugovora o kreditu sadržana u članku 18.P te u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točkama IV. i V. izreke te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

7. Na temelju ponovno provedenih svih pisanih dokaza pa tako između ostalog i na temelju provedenog dokaza vještačenjem po vještaku financijske struke G. Š. M., prvostupanjski sud je osnovnost tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe 18.P Ugovora o kreditu broj: 3210127340 za kupnju motornog vozila od 5. srpnja 2007. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) utemeljio na slijedećem činjeničnom stanju i na njemu zasnovanom materijalnopravnom stajalištu:

 

- da između stranaka i nadalje nije sporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor 5. srpnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu koji je solemniziran kod javnog bilježnika A. C. 10. srpnja 2007. pod brojem OV-12402/07 kojim Ugovorom je tuženica stavila na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 7.573,82 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita koji kredit se tužiteljica obvezala vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom o kreditu;

- da u članku 18.P Ugovora o kreditu tužiteljica i ostale ugovorne strane na strani tužiteljice izjavljuju tuženici da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz čl.1. Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz tog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora;

- da je predmetna odredba članka 18.P Ugovora o kreditu vezana uz valutnu klauzulu za koju je već pravomoćno utvrđena ništetnost članka 1., 2. i 6. Ugovora o kreditu te je utvrđeno da se ima primijeniti presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.;

- da je člankom 270. stavkom 1. ZOO/05 propisano da je Ugovor ništetan ako je između ostaloga činidba neodređena ili neodrediva, a člankom 272. istog Zakona da je činidba odrediva ako Ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili ako su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi;

- da sadržaj sporne odredbe koja ne definira koji su to rizici nije određen niti odrediv;

- da u konkretnom Ugovoru o kreditu iz niti jedne odredbe i priloženih dokumenata od strane tuženice nije vidljivo o kojim je rizicima riječ, o čemu oni ovise, a posebno ne način da bi tužiteljica mogla predvidjeti i sagledati kakve ekonomske posljedice nosi za nju navedeni kreditni odnos i potom odlučiti da li će sklopiti ugovor ili neće;

- da je takvim postupanjem, a što je već potvrđeno u kolektivnom sporu, tuženica postupila i suprotno, za ovaj slučaj, mjerodavnoj odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) jer se u konkretnom slučaju nije niti pregovaralo pojedinačno o odredbama ugovora, a što se povezano sa prethodno citiranim odredbama ZOO-a protivi i načelu savjesnosti i poštenja što je uzrokovalo u konačnici i u ovom slučaju, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača;

- da to više, uzimajući u obzir činjenicu da je tuženica profesionalac koja ima sva potrebna financijska i ekonomska znanja koja tužiteljica kao evidentno slabija ugovorna strana nema i koja je kao takva bila dužna prije sklapanja Ugovora o kreditu pružiti tužiteljici sve informacije vezane za moguće promjene kamatne stope na jasan, potpuno razumljiv, predvidiv i jasno odrediv način;

- da tuženica nije primijenila stupanj profesionalne pažnje koju je dužna primijeniti kada kao trgovac sklapa ugovore sa potrošačima;

- da tuženica nije mogla utjecati na rizik promjene tečaja ali je trebala na to upozoriti tužiteljicu,

 

pa kako je to u konkretnom slučaju izostalo da su sve jednostrane odluke banke pa i sporna odredba koju je nedvojbeno konstruirala tuženica kao takva nepoštena i ništetna, sve sukladno prethodno navedenim odredbama članka 270. stavak 1. i članka 272. ZOO/05.

 

8. Osporavajući odluku o trošku tužiteljica navodima žalbe iznosi žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer je sud pogrešno primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 – dalje u tekstu: Tarifa) u odnosu na sastav opomene pred tužbu u iznosu od 100,00 EUR + PDV, u odnosu na sastav podnesaka od 23.9.2020., 29.9.2020., 10.11.2020. i 1.2.2023. za koje je prvostupanjski sud priznao trošak od svega 25% od Odvjetničke tarife, a o trošku zastupanja na ročištu 1.10.2020. uopće nije odlučivao kao ni o trošku za sastav žalbe od 28. siječnja 2022. Smatra da joj je za sastav opomene pred tužbu valjalo priznati iznos od 100,00 EUR + PDV sukladno Tbr. 33. točka 1. Tarife (za svaku od dviju stranica po 25 bodova), za podnesak od 23.9.2020. 100% nagrade iz Tbr. 8. točka 1. Tarife jer se radi o obrazloženom podnesku kao što se radi o obrazloženom podnesku i od 29.9.2020. kao reakcije na očitovanje na tuženičine navode i prijedloge, a takvim smatra i trošak podneska od 10.11.2020. Također smatra da joj je za ročište od 1. listopada 2020. trebalo priznati trošak od 199,08 EUR + PDV budući se radi o pripremnom ročištu na kojem se raspravljalo te trošak za žalbu o kojem sud nije odlučivao, a koji trošak je potraživala u visini od 199,08 EUR + PDV.

 

9. Tuženica u žalbi navodi da se razlozi prvostupanjskog suda doimaju nejasnim i manjkavim te izreka proturječi razlozima presude čime je po njezinom mišljenju ostvaren žalbeni razlog iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP. Smatra da prvostupanjski sud nije obrazložio razloge ništetnosti prijeporne odredbe relevantnim razlozima ujedno tvrdeći da se presuda iscrpljuje u prepričavanju utvrđenja iz presuda radi kolektivne zaštite potrošača koji nemaju učinka u odnosu na tužiteljicu već djeluju na zamišljenu osobu – apstraktnog potrošača pa da to dovodi do nerazumljivosti presude. Tvrdi da je meritorno presuđeno o zahtjevu o deklaratornom tužbenom zahtjevu o ništetnosti odredbi koja nije bila predmet suđenja u kolektivnom sporu zbog čega se utvrđenje iz kolektivnih presuda ne odnose na ovu odredbu. Obrazloženje smatra nedostatnim pri čemu ističe da prvostupanjski sud u okviru ovog postupka nije proveo niti jedan dokaz kako bi navedenu odredbu ispitao već je o istoj odlučio „usput“ zanemarivši da ista nije bila predmet kolektivnog spora. Ukazuje da prvostupanjski sud u ovom konkretnom pojedinačnom sporu nije primijenio a bio je dužan primijeniti presudu Suda EU, C-186/16 u predmetu Andriciuc na koju se pozvao u odgovoru na tužbu pri tome ističući da tužiteljica ničime nije dokazala da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF.

 

9.1. Tuženica osporava i odluku o trošku u točki II. i III. izreke smatrajući da je od strane suda prvog stupanja počinjena povreda odredba članka 155. ZPP jer je tužiteljici dosudio troškove koji nisu bili nužni u sporu tim više što je presudu donio isključivo na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora zbog čega osim tužbe ni jedan od naknadnih podnesaka tužiteljice kao ni prisustvovanje ročištima na kojima se nisu izvodili nikakvi dokazi ne predstavljaju relevantne radnje koje bi kao dodatna vrijednost utjecale na rezultate raspravljanja i sadržaj presuda. Tvrdi da podnesak od 2. lipnja 2021. nije obrazloženi podnesak na koji bi tužiteljica imala pravo na trošak u punom iznosu nagrade te ukazuje da je tužiteljica podneskom od 2. lipnja 2021. smanjila tužbeni zahtjev na 8.827,24 kn zbog čega se postupak pred prvostupanjskim sudom trebao provesti sukladno odredbama o postupku u sporu male vrijednosti, sve u skladu sa člankom 464. stavkom 2. ZPP.

 

10. Prema članku 365. stavka 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

11. Ispitujući na taj način pobijanu presudu i stanje spisa predmeta koje je prethodilo donošenju iste, utvrđeno je da prvostupanjski sud donošenjem odluke o glavnoj stvari nije počinio ni jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni onu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju apostrofira tuženica budući je iznio razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih nalazi da je i odredba članka 18. P Ugovora o kreditu ništetna te presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

12. No, udovoljivši tužbenom zahtjevu za utvrđenje ništetnom odredbu članka 18. P Ugovora o kreditu prvostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo. Prije svega, prijeporna odredba sadržava izjavu korisnik kredita (tužiteljice) i ostalih ugovornih strana na strani Korisnika kredita (kojih u konkretnom ugovornom odnosu nema) izjavljuju Kreditoru (tuženici) da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz čl.1. Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora, ne odnosi se na obvezu tuženice vraćanja kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, a niti se odnosi na izmjenu redovne kamatne stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora koju izmijenjenu redovnu kamatu se tužiteljica obvezala plaćati (članak 6. Ugovora o kreditu), a koje odredbe su u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača pokrenutom tužbom tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka pa tako i protiv tuženice Z. b. d.d. Z. kao prvotuženice, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene nepoštenima i ništetnima jer tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te suprotno odredbama Zakona o obveznim te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom prvotužene Z. b. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotužene Z. b. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa čime je postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Sporna izjava tužiteljice (članak 18.P) iz koje niti ne proizlazi nikakva obveza tužiteljice, nije bila predmetom postupka kolektivne zaštite interesa i prava potrošača u kolektivnom sporu, a niti je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. takva ili slična izjava korisnika kredita utvrđena nepoštenom i ništetnom, pa posljedično na utvrđenje ništetnosti te prijeporne odredbe Ugovora o kreditu utvrđenja iz te pravomoćne presude nemaju obvezujući učinak u smislu članka 502.c. ZPP kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud.

 

13. Kao što je već prethodno navedeno, spornom odredbom članka 18.P Ugovora o kreditu nije ugovorena nikakva obveze tužiteljice, dok odredba članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05 – dalje u tekstu: ZOO/05) na koji se poziva prvostupanjski sud u iznošenju razloga za svoje utvrđenje ništetnom prijeporne odredbe, određuje da je ugovor ništetan kad je činidba, kao objekt ugovorne obveze koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju (članak 269. stavak 1. ZOO/05), nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Isto tako članak 272. stavak 1. ZOO/05 na koji također upućuju prvostupanjski sud, određuje da je činidba kao objekt ugovorne obveze određena ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Kako dakle prijepornom odredbom tužiteljici nije nametnuta nikakva obveza koja bi prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, to se ni primjenom članka 270. stavka 1. i članka 272. ZOO/05 takva odredba koja sadrži jednostranu izjavu jedne ugovorne strane ne može primjenom tih naprijed citiranih odredbi smatrati nepoštenom, te posljedično ništetnom u smislu članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) koji se primjenjuje na predmetni obveznopravni odnos obzirom na vrijeme ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu. 

 

14. Slijedom naprijed iznesenog valjalo je zbog pogrešne primjene materijalnog prava usvojiti žalbu tuženice i preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o glavnoj stvari i primjenom članka 373. ZPP preinačenjem iste odbiti tužbeni zahtjev.

 

15. Ispitivanjem odluke o troškovima postupka u smislu žalbenim navoda tužiteljice i tuženice s aspekta pravilne primjene materijalnog prava i po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavka 2. u svezi članka 381. i članka 129. stavka 5. ZPP, ovaj sud je pregledom stanja spisa predmeta utvrdio da pravilnom primjenom članka 155. ZPP tužiteljici treba priznati trošak zastupanja koji se sastoji od troškova za sastav tužbe od 100 bodova primjenom Tbr. 7. točke 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 – dalje u tekstu: Tarifa) obzirom na vrijednost predmeta spora naznačenog u tužbu od 15.328,12 kn u kojem iznosu uz deklaratorne tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, tužiteljica zahtjeva i isplatu s osnove tih ništetnih odredbi, zatim za sastav podneska od 24. rujna 2020. trošak od 100 bodova sukladno Tbr.8. točka 1. Tarife, za sastav podneska od 2. lipnja 2021. (24. svibnja 2021.) trošak od 25 bodova sukladno Tbr.8. točka 3. Tarife, za zastupanje na pripremnom ročištu 1. listopada 2020., 2. prosinca 2021. i 2. veljače 2023. u visini 100 bodova primjenom Tbr.9. točke 1. Tarife za svako ročište te zastupanja na ročištima za objavu presuda 14. siječnja 2022. i 28. ožujka 2023. po 50 bodova sukladno Tbr.9. točka 3. Tarife što obzirom na vrijednost boda od 15,00 kn određenog Tbr. 50. Tarife iznosi 7.875,00 kn, a uvećano za PDV od 25% primjenom Tbr. 42. Tarife 9.843,75 kn odnosno u danas važećoj valutu u Republici Hrvatskoj 1.306,46 eura. Tome valjati dodati trošak za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 503,00 kn/66,76 EUR, pristojbe na presudu u iznosu od 400,00 kn/53,09 EUR, te trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn/331,81 EUR što sveukupno iznosi 1.758,15 EUR.

 

16. Nepotrebnim za vođenje parnice u smislu članka 155. ZPP ocijenjeni su zahtijevani troškovi tužiteljice za sastav podneska od 29. rujna 2020. u visini od 100 bodova koji tužiteljica dostavlja sudu dan prije zakazanog i održanog ročišta te iznosi već iznesene navode iz prethodnog podneska, zatim troškovi za sastav podneska od 10. studenog 2020. uz koji dostavlja uplatnicu o plaćenom predujmu za vještačenje budući je bilo dovoljno dostaviti dokaz o tome bez sastavljanja podneska, te za sastav podneska od 1. veljače 2023. u kojem iznosi razloge o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta obveze vraćanja kredita u CHF što je za postupak u ovoj fazi postupka irelevantno, te svoja pravna shvaćanja u vezi navoda iz prethodne žalbe tuženice kojima pobija odluku o troškovima budući je takve navode mogla iznijeti usmeno na ročištu održanom slijedećeg dana 2. veljače 2023. Tužiteljici nije priznat trošak opomene jer iako joj je taj trošak nastao povodom parnice isti nema karakter troška koji bi bio potreban za vođenje parnice budući podnošenje opomene nije procesna pretpostavka za podnošenje tužbe.

 

17. Kako tuženica u konačnici nije uspjela sa žalbom u odnosu na troškove postupka dosuđene joj prvostupanjskom presudom posl.br. P-1535/2019-21 od 14. siječnja 2022. kojom je posljedično djelomičnog ukidanja odluke o glavnoj stvari ukinuta i odluka o troškovima sukladno članku 166. stavku 4. ZPP, to joj nisu dosuđeni troškovi te žalbe, a niti trošak žalbe na predmetnu presudu budući da ni s ovom žalbom nije uspjela.

 

18. Tužiteljica je u podnesku od 24. rujna 2020. smanjila tužbeni zahtjev za isplatu na iznos od 10.028,12 kn, te je nakon toga podneskom od 24. svibnja 2021. dostavljenim sudu 2. lipnja 2021., a nakon provedenog dokaza vještačenjem, smanjila tužbeni zahtjev za isplatu na iznos od 8.897,24 kn. Iako se smanjenje tužbenog zahtjeva smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, tuženica se nije protivila djelomičnom povlačenju tužbe. Naime, prema članku 193. stavku 2. ZPP tužba se može povući i nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane, a ako se tuženik u roku od 15 dana od obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrati će se da je pristao na povlačenje tužbe. Iako je prvostupanjski sud dostavio tuženici podneske tužiteljice u kojima je smanjila tužbeni zahtjev u konačnici na iznos od 8.897,24 kn čime je na nedvojbeni način obaviještena o djelomičnom povlačenju tužbe, tuženica se nije protivila djelomičnom povlačenju tužbe, niti je u svezi toga zatražila troškove postupka na koje bi eventualno imala pravo temeljem članka 158. stavka 1. ZPP. Tuženica se doduše u svezi podnesaka kojima je tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev protivila preinaci tužbe na kojem pogrešnom pravnom shvaćanju o pravnoj prirodi smanjenja tužbenog zahtjeva je ustrajala i u žalbi na presudu poslovni broj: P-1535/19-21 od 14. siječnja 2022. Kako se tuženica tijekom postupka sukladno članku 193. stavku 2. ZPP, u roku 15 dana od primitka podnesaka kojima tužiteljica smanjuje tužbeni zahtjev u odnosu na zahtijevanu isplatu nije protivila djelomičnom povlačenju tužbe to vrijedi presumpcija da je pristala na povlačenje tužbe.

 

18.1. Budući da je o zahtjevu za isplatu kao i o tužbenom zahtjevu o utvrđenju nedopuštenosti odredaba Ugovora o kreditu osim u spornom dijelu koji je predmet ovog postupka već pravomoćno odlučeno to valja reči da isticanje nepravilnosti u postupanju prvostupanjskog suda u svezi djelomičnog povlačenje tužbe, nije ni odlučno za predmetni postupak. Djelomično povlačenje tužbe nije odlučno niti za odluku o troškovima budući da osim zahtjeva za isplatu (u kojem dijelu je djelomično povučena tužba) tužbeni zahtjev sadrži i deklaraciju, a da tijekom postupka tužiteljica nije mijenjala vrijednost predmeta spora, a niti je tuženica nakon djelomičnog povlačenja tužbe prigovorila u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora. U svezi navoda žalbe tuženice da je stoga što je tužiteljica podneskom od 2. lipnja 2021. smanjila tužbeni zahtjev na 8.897,24 kn postupak pred prvostupanjskim sudom trebalo provesti prema odredbama postupka za spor male vrijednosti sukladno članku 464. stavka 2. ZPP, valja ponoviti da se tužbeni zahtjev tužiteljice ne odnosi samo na isplatu iznosa koji je u konačnici manji od 1.320,00 eura (ranije 10.000,00 kn), već sadrži i tužbene zahtjeve za utvrđenje u kojem slučaju da je i naznačena vrijednost predmeta spora u iznosu manjem od 1.320,00 eura, odnosno ranije 10.000,00 kn, se ne bi radilo o sporu male vrijednosti u smislu članka 158. ZPP koji definira spor male vrijednosti. Kako se dakle nije mijenjala vrijednost predmeta spora tijekom postupka, da tuženica zbog djelomičnog povlačenja tužbe nije zatražila trošak odmah nakon što je tužba djelomično povučena te da se prema članku 154. stavku 2. ZPP omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, to nije bilo potrebno voditi računa o djelomičnom uspjehu tuženice u sporu zbog djelomičnog povlačenja tužbe, a niti tuženici pripada zbog toga razmjerni dio troškova. U sudskim odlukama na koje se tuženica poziva odlučivano je na temelju odredbe članka 154. stavka 2. ZPP koja se primjenjivala prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj. 70/19) kojim je člankom 28. izmijenjena ta odredba.

 

18.2. U odnosu na navode žalbe tuženice kojima ukazuje da je tužiteljica predala troškovnik na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava 2. veljače 2023. neposrednom predajom u spis što je protivno odredbi članka 106.a stavka 5. ZPP zbog čega u smislu stavka 6. istog članka ne proizvodi pravne učinke, valja navesti da je popis troškova koje potražuje tužiteljica (troškovnik) u ovom postupku dostavila elektronskim putem 1. veljače 2022., a kako je to razvidno iz obavijesti o primitku elektroničkog podneska koji se nalazi ispred lista 256 dok se na listu 256 spisa nalazi troškovnik kojeg je prema stanju spisa tužiteljica dostavila neposredno i na samom ročištu održanom 2. veljače 2023. (list 264 spisa). U svezi žalbenih navoda tuženice o visini troškova postupka koji su u odnosu na raniju presudu veći za gotovo 100%, ukazuje se tuženici da je nakon donošenja presude posl.br. P-1535/2019-21 od 14. siječnja 2022. donesena Izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 126/22) kojom je izmijenjen Tbr. 50. na način da je vrijednost boda s dosadašnjih 10,00 kn izmijenjena na 15,00 kn. Kako je Tbr. 48. stavkom 3. Tarife određeno da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, to proizlazi logičnim da je visina troška bez obzira na neznatni broj poduzetih radnji u ponovljenom postupku daleko veća od one iz prethodnog prvostupanjskog postupka. Neosnovano tuženica osporava dosuđen trošak tužiteljici za dva ročišta za objavu presude. Naime stajalište ovog vijeća u skladu je s sudskom praksom ovog Županijskog suda, prema kojem su troškovi zastupanja na ročištu za objavu presude potrebni za vođenje parnice pri čemu se ovaj sud rukovodio odredbom članka 335. stavkom 6. ZPP kojom je određeno održavanje ročište za objavu presude kao obvezne procesne radnja za koju je ujedno vezana dostava sudske odluke te su utvrđene pravne posljedice dostave, pa stoga tužiteljica ima pravo na trošak pristupa na ročište za objavu dviju presuda (14. siječanj 2022. i 28. ožujka 2023.) sukladno troškovniku na stranici 256 spisa u iznosu od 50 bodova za svako, a što odgovara visini nagrade odvjetniku propisane Tbr. 9. točka 3. Tarife.

 

19. Obzirom na naprijed navedeno proizlazi da pravilnom primjenom materijalnog prava tužiteljici pripada trošak od 1.758,15 EUR/13.246,75 kn zbog čega je valjalo rješenjem žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu primjenom članka 380. točke 2. u vezi članka 129. stavka 5. ZPP, a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženice primjenom članka 380. točke 2. ZPP potvrditi točku III. izreke te primjenom članka 380. točke 3. ZPP preinačiti odluku o trošku sadržanu u točki II. izreke i obvezati tuženicu da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.758,15 EUR/13.246,75 kn i to sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja visina zatezne kamate je propisana člankom 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/2 i 114/22), a ne po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena kako to pogrešno dosuđuje prvostupanjski sud.

 

20. Budući da tužiteljica nije uspjela sa žalbom to joj analognom primjenom članka 154. stavka 1. ZPP nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

 

21. Trošak žalbenog postupka odgovarajućom primjenom članka 154. stavka 5. ZPP    nije dosuđen niti tuženici obzirom da se njezin neznatni djelomični uspjeh žalbe odnosi samo na dio tužbenog zahtjeva u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 18.P Ugovora o kreditu te djelomično na sporedno potraživanje u svezi kojeg razmjernog neznatnog uspjeha joj nisu nastali posebni troškovi.

 

U Varaždinu 8. studeni 2023.