Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-376/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja i Ive Smokvina Dadasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupanog po punomoćniku Marku Praljku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Praljak & Svić d.o.o. Zagreb, protiv tuženika DM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dubravki Vidović Pehnec, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Pehnec, Vidović, Pehnec j.t.d. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-621/19-27 od 19. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 10. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja, kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-621/19-27 od 19. siječnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se tuženiku naloži isplata 24.330,24 kn s pripadajućim zateznim kamatama te je tužitelju naloženo tuženiku naknaditi trošak postupka od 8.750,00 kn.

Protiv te presude žalbu podnosi tužitelj, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13. i 89/14., 70/19., 80/22, dalje ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu, odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora zahtjev je tužitelja za isplatu iznosa od 24.330,24 kn, koji zahtjev temelji na pravilima stjecanja bez osnove.

Iz provedenih dokaza prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje da su nesporne činjenice između stranaka:

- da je tuženik bivši radnik tužitelja kojemu je radni odnos prestao Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora,

- da je tužitelj isplatio tuženiku otpremninu u visini 104.122,39 kn i predao tuženiku obrazac OTP,

- da je tužitelj naknadno utvrdio da je pogrešno izračunata otpremnina u iznosu višem za 24.330,24 kn, te je pozvao tuženika na povrat tog iznosa,

- da tuženik osporava pogrešni obračun tužitelja i drži da isti nije dužan vratiti, te ističe prigovor prijeboja za dospjelu neisplaćenu tražbinu spram tužitelja u iznosu 3.007,42 kn, a ističe da je sporna osnovanost i visina tražbine tužitelja te tražbina tuženika s naslova neisplaćenih iznosa Božićnice za 2012. u iznosu 2.000,00 kn i Uskrsnice za 2013. u iznosu 400,00 kn.

Iz nalaza vještaka financijske struke Zrinka Ručevića utvrđuje da je tuženiku po osnovi otpremnine isplaćeno 104.122,39 kn neto, a otpremnina tuženika, izračunata u skladu sa čl. 121. Kolektivnog ugovora i odredbama primjenjivih poreznih propisa da iznosi 79.792,14 kn neto, te da razlika između onoga što je tuženiku isplaćeno po osnovi otpremnine i onoga što mu je trebalo biti isplaćeno na temelju čl. 121.

Kolektivnog ugovora iznosi - 24.330,25 kn.

Vezano uz utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud navodi da nije prijeporno da tuženik ni na koji način nije doprinio tomu da prijeporni obračun koji je donijet u njegovu korist (i izvršen) bude nepravilan, te da se kao slabija strana u odnosu s poslodavcem, trebao moći osloniti na takve akte. Tuženik da je legitimna očekivanja da takav akt, koji ima snagu pravomoćne i ovršne isprave, ne bude retroaktivno mijenjan i ocjenjuje da za izmjenu akta moraju postojati posebno ozbiljni razlozi zaštite javnog interesa ili interesa trećih.

U konkretnom slučaju tuženik da nije dao nikakve netočne podatke, niti je prikrivanjem činjenica nepripadno ostvario pravo na otpremninu u utvrđenom iznosu, već da se radi isključivo o pogrešci i nepažnji tužitelja, a tuženik da je razliku iznosa otpremnine primio u dobroj vjeri, nije imao razloga posumnjati da mu obračun i isplata otpremnine u iznosu koji je naveden u aktu koji ima snagu pravomoćne i ovršne isprave ne pripada.

Prvostupanjski sud ujedno uzima u obzir i prirodu isplate - otpremninu prilikom donošenja Odluke poslodavca o poslovno uvjetovanom otkazu u dobi tuženika od 59 godina života i prije stjecanja uvjeta za mirovinu, kao tekuće primanje za zadovoljenje osnovnih životnih potreba, te stoga tuženik da se razumno mogao osloniti na očekivanje da mu prijeporni iznos zakonito pripada.

Prema stavu prvostupanjskog suda činjenica da je poslodavac naknadno utvrdio da je nepripadno isplatio utuženi iznos, da nije od utjecaja jer tuženik u odnosu na istu isplatu uživa konvencijsku zaštitu iz članka 1. Protokola I. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori br. 6/99).

Stoga, procjenjujući razmjernost miješanja u njegovo uživanje vlasništva kojom se od tuženika traži povrat nepripadno primljenog iznosa razlike otpremnine, prvostupanjski sud ističe se da je tuženik imao legitimnu osnovu za zaključak da je isplata koju je primio pravno osnovana i da u takvim okolnostima nije bilo razumno zaključiti da je tuženiku moralo biti poznato da prima otpremninu u iznosu koji mu ne pripada.

Ocjenjuje da bi odluka suda, kojom se tuženiku nalaže povrat primljene razlike otpremnine koja mu je nepripadno isplaćena greškom samog tužitelja, predstavlja prekomjeran teret na strani tuženika i bila bi neproporcionalna te predstavljala povredu članka 1. Protokola I. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, radi čega da nema mjesta primjeni čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15.,dalje ZOO).

ujedno ističe da je tužitelj ustao tužbom protiv tuženika 7. veljače 2019., a prijepornu otpremninu da je isplatio četiri godine ranije, 19. veljače 2015. Stoga da bi cjelokupno financijsko opterećenje ispravljanja greške tužitelja, tuženik sam trebao snositi. Tuženik da je postupao u dobroj vjeri, legitimno se pouzdajući u odluku tužitelja koji mu je otkazao Ugovor o radu kada je bio u 59. godina života, nakon čega na tržištu rada da nije našao novi posao te da je potrebno uzeti u obzir i činjenicu da bi plaćanje tražbine tužitelja ugrozilo njegovu egzistenciju te odbija tužbeni zahtjev.

Obzirom na činjenicu odbijanja tužbenog zahtjeva da nije bilo da sud nije odlučivao o istaknutom prigovoru radi prijeboja.

Odluku o trošku postupka temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud, temeljem čl. 365. st. 1. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.

Primarno valja istaknuti da je točno, kako se to navodi u žalbi, da se miješanje u pravo vlasništva odnosi na situacije kada država ili drugo tijelo javne vlasti donosi odluke ili provodi radnje koje utječu na prava vlasnika imovine. Prema čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, svaka osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine, a država može ograničiti to pravo samo u javnom interesu i uz pravičnu naknadu, s tim da miješanje u pravo vlasništva mora biti propisano zakonom, imati legitimni cilj i biti razmjerno u odnosu na postignuti cilj.

U konkretnom slučaju radi se o klasičnom građanskopravnom sporu između privatnih stranaka – prane osobe s jedne strane i fizičke osobe s druge strane, s tim da pravna osoba ne obavlja i ne nastupa s pozicije javnih ovlasti.

Dakle u konkretnom se slučaju ne primjenjuje čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Međutim, i prema stavu ovog suda, tužitelj svakako u odnosu na tuženika postupa s pozicije jače strane. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio okolnost da je tužitelj tek četiri godine nakon što je svojom greškom isplatio nešto veći iznos tuženiku, od onog koji je bio u Odluci opisan riječima i pozivanjem na odredbe Kolektivnog ugovora, pokrenuo postupak pred sudom.

U tom kontekstu, osnovano je prvostupanjski sud ocijenio da bi za tuženika, kojem je utuženi iznos isplaćen u sklopu isplate otpremnine, koji je u vrijeme otkaza ugovora o radu bio u 59. godini života i nije imao mogućnosti ponovno se zaposliti te mu je zasigurno predstavljao i osiguravanje egzistencije, bilo izuzetno otegotno.

Pravilno je sud ocijenio i činjenicu da na strani tuženika nije bilo nikakvog utjecaja na obračun iznosa koji mu je isplaćen te je primljenu isplatu tuženik primio u dobroj vjeri, primarno imajući na umu da je tužitelj velika tvrtka sa sustavom financijskog poslovanja, a način provjere iznosa koji je tuženiku isplaćen nije moguć jednostavnom računskom radnjom. U ispravi koja je pravni temelj isplate otpremnine, kao što je navedeno, nije brojčano označen iznos koji se imao isplati već se isti temelji na odredbi Kolektivnog ugovora. Tuženik je prihvatio obračun tužitelja primanjem uplate te intervencija tužitelja podizanjem tužbe četiri godine nakon obavljene uplate, tuženiku nameće težak teret, koji ujedeno ugrožava i njegov materijalni položaj.

Stoga je i po ocjeni ovog suda, pravilno i osnovano prvostupanjski sud otklonio primjenu čl. 1111. ZOO-a.

Slijedom navedenog temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

Tužitelju, budući da nije uspio u žalbenom postupku, analognom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a, nije priznat trošak sastava žalbe.

U Rijeci 10. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec