Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-768/2024 -3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja ĆNH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Ani Galoši Comisso, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po Damiru Metelku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1541/2023 od 22. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 10. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1541/2023 od 22. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita] sklopljenog 13.10.2009 između stranaka, u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita sadržane u čl. 10. ugovora o kreditu: ''Naknada: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,50 % naknade na iznos kredita.. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana...'' Nadalje toč. II) izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.323,08 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.10.2009. do isplate, dok je toč. III) izreke naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.195,22 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredbi parničnog postupka, odnosno iz razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je donošenjem pobijane odluke sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP/03), umjesto odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Navodi da sud prilikom ocjene nepoštenosti predmetne odredbe nije uzeo u obzir narav usluge koja predstavlja predmet ugovora, te sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, kao i da u vrijeme zaključenja ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulazne naknade, već da je isto uvedeno u hrvatsko zakonodavstvo tek Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju 2013. ( NN 143/13). Navodi da je tužitelj kao potrošač prije sklapanja ugovora bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu, pa da je kao razborit i pažljiv potrošač mogao bez ikakvih poteškoća utvrditi visinu svoje obveze i ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Navodi da je predmetna odredba bila razumljiva, pa da sud nije bio niti ovlašten ocjenjivati nepoštenost iste. Pored toga navedena odredba da nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da stoga njegovo postupanje nije bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Navodi da sud uopće nije proveo test poštenosti slijedom čega da je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Navodi da je sud pogrešno odlučio i o istaknutom prigovoru zastare, kao i tijeku zateznih kamata. Osporio je i odluku o trošku, kao i označenu vrijednost predmeta spora temeljem koje je dosuđen parnični trošak jer da je ista suviše visoko označena.

4. Odgovor na žalbu nije podnijet.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 10. Ugovora o [broj kredita] od 13.10.2009. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a koja se odnosi na ugovorenu naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ( tzv. ulaznu naknadu ), uz restitucijski zahtjev na povrat novčanog iznosa naplaćenog primjenom navedene ugovorne odredbe.

7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da među strankama nije sporno da su međusobno sklopili 13.10.2009. ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 55.000,00 eura, te da je tužitelju kao korisniku kredita naplaćena naknada za obradu kredita 16.10.2009. u iznosu od 9.968,75 kn

- da je među strankama sporno da li je tuženik imao pravo obračunati tužitelju ulaznu naknadu za obradu kredita

- da je predmetnom odredbom čl. 10. ugovora određeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,500 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 250,00 kn

- da iz predmetnog ugovora proizlazi da se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika

- da iz iskaza tužitelj proizlazi da je predmetni kredit podignuo radi kupnje stana na adresi [adresa], da se radilo o dugoročnom kreditu koji i dalje otplaćuje, da je stan kupio za osobne potrebe i da ga nikad nije iznajmljivao, te da je ugovor pročitao, ali da se ne sjeća da je uočio odredbu o ulaznoj naknadi

- da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi jer je ista bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika, pa da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega da je ista nepoštena

- da tuženik tijekom postupka ničim nije dokazao da je zaista imao administrativne troškove za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te je navedenom ugovornom odredbom tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo

8. Slijedom navedenog prvostupanjski sud utvrđuje da je predmetna odredba ništetna temeljem odredbe čl. 81. i čl. 87. ZZP/03, pa primjenom odredbe čl. 323. u svezi sa odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ) prihvaća tužbeni zahtjev. Također prvostupanjski sud odbija prigovor zastare jer da u slučaju restitucijskog zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

10. Isto tako pravilno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev, ali je pri tom pogrešno primijenio materijalno pravo, na što osnovano ukazuje tuženik žalbom jer je obzirom na sklapanje predmetnog ugovora ( 13.10.2009. ) trebao primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07 i 125/07 koji je stupio na snagu 07.08.2007., dalje ZZP/07), ali unatoč navedenom pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

11. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 13.10.2009. ) bio na snazi ZZP/07 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

12. Tako je odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

13. Isto tako odredbom čl. 99. ZZP/07 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

14. Također je odredbom čl. 102. ZZP/07 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

15. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 10. koja se odnosi na spornu ugovorenu naknadu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je navedenom odredbom bilo jasno naznačeno da naknada za troškove obrade kredita iznosi 2,5% od iznosa kredita, odnosno minimalno 250,00 kn iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna.

16. Dakle, sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita bila je u svakom trenutku dostupna tužitelju i ista je bila jasno sastavljena, te mu je omogućavala da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze slijedom čega je riječ o odredbi koja je bila transparenta.

17. Stoga je u odnosu na predmetnu odredbu bilo potrebno ocijeniti da li je ista bila razumljiva tužitelju kao korisniku kredita i potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 99. ZZP/07.

18. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 96. st. 1. ZZP/07 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

19. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka čl. 98. ZZP/07 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

20. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 96. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

21. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,5%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

22. Dakle, cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da naknada za korištenje kredita iznosi 2,5% od iznosa kredita jednokratno, međutim nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita, te koje to troškove ona pokriva, niti da su tužitelju kao potrošaču prezentirani ti podaci. Dakle tužitelj je bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogao je razumno izvesti zaključak o njenoj visini ( jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade i njenoj krajnjoj svrsi.

23. Kada se pri tom uzme u obzir i da je za iznos predmetne naknade tužitelju povećan iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, a time i njegova obveza, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

24. Također kada se uzme u obzir da predmetna odredba ne sadrži konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora u smislu odredbe čl. 74. toč. 3. ZZP/07 ( koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ) prema kojoj ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i da se po stavu ovog suda ne radi o samorazumljivim troškovima, tada se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

25. Dakle, tuženik je spornom odredbom čl. 10. ugovora o kreditu očito na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima i na taj način sebe de facto oslobodio od obveze iz čl. 74. toč. 3. ZZP/07 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2,5% od iznosa kredita, a što po stavu ovog suda utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

26. Štoviše tuženik niti tijekom ovog postupka nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio u trenutku isplate kredita. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

27. Stoga, a kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO- a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ništetna, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

28. Valja istaknuti da je na tuženiku, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, sukladno čl. 96. st. 4. ZZP/07 bio teret dokazivanja da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini, a što isti nije dokazao, obzirom da je tijekom postupka odustao od provođenja dokaza saslušanjem svjedokinje ĆN ( list 142 spisa ).

29. Isto tako valja istaknuti da je Sud EU u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“.

30. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ( NN 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

31. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na ništetnost se ne gasi, odnosno ne zastarijeva. Pored toga smisao i domet odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a je da odluka u sporu o utvrđenju ništetnosti ugovora ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju. Stoga novčano potraživanje tužitelja predstavlja zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i treba ga promatrati zajedno sa zahtjevom za ništetnost takve odredbe slijedom čega takvo ostvarivanje prava tužitelja na restituciju ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom umanjilo značaj instituta ništetnosti koji je bezvremenski. Obzirom na navedeno zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

32. Pored toga i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Sud EU je, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, istumačio kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

33. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja predmetne naknade za korištenje kredita, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

34. Pri tom valja istaknuti da se tuženik u svezi odluke o tijeku zateznih kamata, neosnovano žalbom poziva na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ( NN 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti ( NN 83/20.) iz razloga što su čl. 1. navedenog zakona propisane posebne interventne mjere (samo) u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, slijedom čega se odredba čl. 7. tog zakona o zastoju tijeka zateznih kamata ne odnosi i na parnični postupak.

35. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom, primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Pri tom valja istaknuti da iz sadržaja žalbe ne proizlazi na koje se konkretno parnične troškove i iz kojeg razloga upire žalbom, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

36. Također valja istaknuti da se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev ne odnosi samo na zahtjev za isplatu, već i na utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe slijedom čega se radi o situaciji da je jednom tužbom obuhvaćeno više zahtjeva protiv istog tuženika, pa se vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Cijeneći navedeno, po stavu ovog suda tužitelj nije suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora, pa su žalbeni navodi u tom pravcu neosnovani.

37. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u točci I) izreke ove presude.

U Rijeci 10. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ksenija Dimec