Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-352/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj tužitelja LS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877, zastupan po Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-4265/2021 od 06. prosinca 2023. na sjednici vijeća održanoj 10. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-4265/2021 od 06. prosinca 2023.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.929,43 eura ( 14.537,28 kn ) zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos, dok je toč. II) izreke naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.413,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je donošenjem pobijane odluke počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da odluka ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da prvostupanjski sud utvrđuje da je izostalo pojedinačno pregovaranje o spornoj odredbi, ali da pri tom nije prihvatio njegov prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika na okolnost sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a čime da je teže povrijedio odredbe parničnog postupka, te pogrešno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Navodi da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a jer je neosnovano i neobrazloženo odbio sve njegove prigovore na Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Petre Blašković, a čiji je izračun osporio, bez da je odredio provođenje dopunskog vještačenja i usmenog očitovanja vještakinje sukladno odredbi čl. 260. ZPP-a. Navodi da je sud pogrešno uvažio izračun vještaka imajući u vidu samo pozitivne razlike, a ne i negativnu razliku kada su anuiteti po tečaju CHF bili niži od početnog ugovorenog. Navodi da je osnovan njegov prigovor zastare, te da smatra spornim postojanje pravnog interesa tužitelja na podnošenje predmetne tužbe jer da se u predmetnom postupku ne radi o postupku naknade štete, već o potraživanju stečenog bez osnove. Navodi da prvostupanjski sud nije dao jasne i konkretne razloga zbog kojih bi našao da je sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli CHF ništetna. Navodi da je predmetni ugovor o kreditu imao vrlo jasan i uočljiv tekst, a kojeg da je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u eurima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Navodi da je odredba o valutnoj klauzuli dopuštena čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ) i ista da sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer da nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, a obveza prema kretanju CHF-a da je mogla biti i niža i viša. Navodi da predmetna odredba nije u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, te da nije razumno očekivati od njega da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, niti je razumno zahtijevati da isključivo on snosi valutni rizik. Osporio je i odluku o trošku jer da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je sve radnje primjenjivao Izmjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 126/22 ) i to za razdoblje prije stupanja na snagu navedenih Izmjena, odnosno i za razdoblje prije 05.11.2022.

4. Odgovor na žalbu nije podnijet.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale primjenom odredbe čl. 4. kojom je ugovorena valutna klauzula u Ugovoru o kreditu, broj 016-2771/2006 od 01.12.2006. sklopljenog između stranka.

7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da je između tužitelja, kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika, kao kreditora zaključen, dana 01.12.2006. predmetni Ugovor o kreditu broj 016-2771/2006 s namjenom kupnje motornog vozila u iznosu od 16.855,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate, uz kamatnu stopu od 7,90 %, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora te valutnu klauzulu,

- da se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim obrocima u iznosima od 294,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća, uz rok otplate od 72 mjeseca,

- da je javni bilježnik Jadranka Knego – Rogina, dana 04.12.2006. pod br. OU- 1569/2006 potvrdila da je strankama predmetni ugovor o kreditu pročitan i da su upozoreni da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta,

- da iz odluka Visokog trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž-7129/13 i Pž- 6632/17, te Vrhovnog suda RH pod posl. br. Revt-249/14 i Rev-2221/18 proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, pa da jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF,

- da navedene sudske odluke donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuju ostale sudove u postupcima koje osobno pokrene potrošač radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika,

- da je unatoč tome što je sud vezan za utvrđenja iz naprijed navedene parnice radi zaštite kolektivnih interesa, proveden dokaz saslušanjem svjedokinje ĆS i tužitelja kao stranke

- da iz iskaza navedene svjedokinje i tužitelja proizlazi da je tuženik nudio kredit u CHF kao najpovoljniji kredit bez posebnog obrazloženja o eventualnim mogućnostima kretanja CHF na tržištu i bez upozorenja da HNB ne štiti valutu CHF kao što je to slučaj sa eurima, te da je tužitelj bez upozorenja i znanja o bitnim činjenicama pristao na uvjete takvog kreditiranja

- da je provedenim financijskim vještačenjem, a kojeg sud prihvaća izrađenim po pravilima struke, utvrđeno da pretplata s osnove valutne klauzule u otplatnom razdoblju iznosi 1.929,43 eura ( 14.537,28 kn )

- da je po prigovoru tuženika sačinjen i dopunski Nalaza kojim je utvrđeno da ukupan iznos koji je tužitelj manje platio u otplatnom razdoblju posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je bio na snazi kod isplate kredita iznosi 121,26 eura ( 918,88 kn)

- da je odbijen prijedlog tuženika da se poziva vještaka na očitovanje jer da je tuženik iznio prigovore pravne naravi

- da tuženik neosnovano tvrdi da se pri utvrđenju visine trebaju uzeti i tzv. negativne razlike, odnosno manji iznosi koje je tužitelj platio u otplatnom razdoblju jer da tuženik nije potrošač i na njega da se ne može odnositi kolektivna zaštita, pa ako su prilikom otplate kredita i nastali iznosi tzv. potplate u korist tužitelja u odnosu na početni tečaj CHF, da ne postoji odgovornost potrošača.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski primjenom odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a prihvaća tužbeni zahtjev. Također prvostupanjski sud odbija prigovor zastare jer da je zastara u konkretnom slučaju počela ponovno teći od dana pravomoćnosti odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno od 14.06.2018. a od tada do utuženja da nije protekao opći petogodišnji rok. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

10. Nadalje nije počinjena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a. Naime, da bi se moglo govoriti o navedenoj bitnoj procesnoj odredbi, potrebno je da nezakonito postupanje suda rezultira nemogućnošću stranke da raspravlja pred sudom, što u konkretnom slučaju nije ostvareno.

11. Naime, iz stanja u spisu proizlazi:

- da je tuženik pismenim podneskom od 22.08.2022. ( list 256-260 spisa ) iznio pismene primjedbe na sačinjeni Nalaz i mišljenje vještaka financijske struke u smislu da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite

- da je tuženik navedenim podneskom predložio provođenje dopunskog vještačenja na okolnost utvrđivanje tzv. negativne razlike

- da je prvostupanjski sud navedene pismene primjedbe dostavio vještakinji na očitovanje, te je odredio dopunsko vještačenje

- da je vještakinja izradila dopunski Nalaz i mišljenje ( list 307-310 spisa ) kojim je utvrđeno da ukupna pretplata po rastu tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 1.929,43 eura, dok da ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 121,96 eura,

- da se vještakinja u dopuni Nalaza i mišljenja pismeno opširno očitovala o istaknutim primjedbama tuženika

- da je tuženik nakon toga ponovno ustrajao kod iznijetih prigovora na sačinjeni Nalaz i mišljenje, te je predložio da se pozove vještakinju na usmeno očitovanje

- da je sud odbio navedeni prijedlog tuženika za usmenim očitovanjem vještakinje uz obrazloženje da je tuženik iznio prigovore pravne naravi ( toč. 11.obrazloženja pobijane presude ).

12. U smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a stranka je onemogućena u raspravljanju u situacijama kada sud, a nakon što je vještak sačinio pisani nalaz i mišljenje i nakon što je stranka prigovorila tom nalazu i mišljenju, odbije prijedlog stranke za pozivanjem vještaka na raspravu i usmenim odgovaranjem na primjedbe stranke.

13. Međutim po stavu ovog suda u konkretnom slučaju se ne radi o navedenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, jer je u ovom postupku prvostupanjski sud, kako je naprijed iznijeto, dostavio pismene primjedbe tuženika vještakinji na očitovanje, te se vještakinja na te primjedbe opširno pismeno očitovala, a čime ih je otklonila. Također je prvostupanjski sud prihvatio prijedlog tuženika za provođenje dopunskim vještačenjem koje je i provedeno. Nadalje provedenim dopunskim vještačenjem utvrđeno je da razlika pretplate primjenom odredbe o valutnoj klauzuli umanjena za utvrđenu tzv. negativnu razliku, iznosi 13.618,40 kn ( list 308 spisa ), dok je sam tuženik u podnesku od 22.08.2022. naveo da po njegovom izračunu ta pretplata iznosi 13.618,14 kn. Iz navedenog dakle proizlazi da se izračun vještakinje ( uz neznatnu razliku od 0,26 kn ) ne razlikuje u bitnom od izračuna tuženika, pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se prigovori tuženika ne odnose na matematički izračun, već da su pravne naravi.

14. Na navedeno ukazuje i to da je tuženik, nakon pismenog očitovanja vještakinje na istaknute primjedbe i izrade dopunskog Nalaza i mišljenja i dalje ustrajao kod istih primjedbi smatrajući da je prvostupanjski sud dao pogrešnu uputu vještaku o načinu provođenja financijskog vještačenja kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, a da ga je trebalo provesti na način da se koristi promjenjiva kamatna stopa u odnosu na kunske kredite koje su kamate važile u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prema metodi za koju tuženik smatra da je ispravna. U takvoj situaciji po stavu ovog suda ne radi se o utvrđivanju činjenica za koje sud nema stručnih znanja i za što mu je potrebna stručna pomoć vještaka, već se radi o pravnom pitanju o kojem je jedino mjerodavan svoje shvaćanje izreći sud. Stoga, a kako se u konkretnom slučaju tuženikov prigovor ne odnosi na matematički izračun vještaka, te kako je prvostupanjski sud prihvatio sačinjeni Nalaz i mišljenje kao stručan i objektivan, to time što sud nije odredio usmeno očitovanje vještakinje na glavnoj raspravi nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. u svezi s čl. 260. st. 1. ZPP-a jer se vještakinja prethodno pismeno očitovala na sve primjedbe tuženika.

15. Pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je predmetna ugovorna odredba u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu ništetna, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP- a prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

17. Naime, nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

18. Stoga navedena odluka ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.

19. Pri tom prvostupanjski sud nije svoju odluku temeljio samo na utvrđenjima iz predmetne tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, već je cijenio i dokaze provedene tijekom ovog postupka tj. dokumentaciju priloženu spisu, saslušanje tužitelja i svjedokinje ĆS, te provedeno financijsko vještačenje.

20. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 01.12.2006. ) bio na snazi bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP/03 ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

21. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

22. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

23. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

24. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je predmetna odredba čl. 4. koja se odnosi na valutnu klauzulu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se otplata kredita veže za srednji tečaj švicarskog franka važećem na dan dospijeća, iz čega proizlazi da je bila jasna. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

25. Naime prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

26. Stoga je navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

27. Slijedom navedenog, a kako predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista ništetna, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

28. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

29. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima. Stoga tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, već se radi o visini tečaja koji je tužitelju u vrijeme ugovaranja bio poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji mu je uručen, te na koji je pristao.

30. Valja istaknuti da se u konkretnom slučaju radi o djelomičnoj ništetnost odredbi ugovora i to dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane. Zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između valjano ugovorenog početnog anuiteta ( po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužitelju bio poznat ) i kasnijih nevaljanih povećanja tečaja, a kako je to provedenim vještačenjem i utvrđeno.

31. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi u svezi provedenog financijskog vještačenja jer je pravilno utvrđena visina utuženog restitucijskog zahtjeva kao razlika koju je tužitelj stvarno platio po osnovi anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na visinu prvog anuiteta, odnosno tečaja CHF u trenutku realizacije ugovora.

32. Također u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je prvostupanjski sud proveo dokaz saslušanjem djelatnice tuženika ĆS, međutim iz njenog iskaza ne proizlazi da su stranke prije sklapanja ugovora međusobno pregovarale o sadržaju ugovora, niti da je tužitelj upozoren na bilo kakve rizike.

33. Valja istaknuti i da je prvostupanjski sud pravilno odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor jer isti ne predstavlja adekvatan personalni dokaz za utvrđivanje činjenice obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužitelju kao potrošaču objasniti parametre promijene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja CHF, a koji nisu niti bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti.

34. Suprotno žalbenim navodima, pravilno prvostupanjski sud nije utvrđenu pretplatu umanjio za tzv. negativnu razliku. Naime, plaćanjem manjih anuiteta zbog nižeg tečaja CHF na dan plaćanja od tečaja koji je važio na dan isplate kredita, tužitelj nije primio od tuženika niti jedan novčani iznos na temelju predmetnog ugovora o kreditu, a niti je u tom dijelu utvrđena ništetnost valutne klauzule, već je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača ugovaranjem nepoštene valutne klauzule na štetu potrošača. Pored toga, tuženik nema svojstvo potrošača. Osim toga, ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena je stoga što je riječ o odredbi koja stvara neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja. Stavljanjem takve odredbe u ugovor bez pregovaranja, tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od takvih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Također svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom se protive zahtjevi tuženika da se upravo na temelju takve odredbe, koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik, pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. To još više vrijedi u predmetu poput ovog kad je ugovoreni tečaj upravo tečaj koji odredi sam tuženik. U takvoj se situaciji potrošaču zaista ne može predbaciti da je bez osnove stekao nešto na štetu banke. Također tuženik gubi iz vida preventivnu funkciju prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima.

35. Neosnovano tuženik osporava i pravni interes tužitelja jer je kogentnom odredbom čl. 327. ZOO-a izričito propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

36. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare. Naime, u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača ( pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022. ). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava ( tijekom 2012. ) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a.

37. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. Kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, to od 14.06.2018. do utuženja nije protekao rok od 5 godina, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

38. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa u smislu odredbe čl. 1115. ZOO- a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

39. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te važeće Tarife u vrijeme donošenja pobijane odluke ( Rev-940/20 od 04.07.2023., Rev-847/21 od 13.02.2024. i Rev- 562/24 od 07.05.2024.)

40. Naime u konkretnom slučaju je u vrijeme donošenja odluke ( 06.12.2023. ) na snazi bila Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/2023, dalje Tarifa ). Prema Tbr. 52. toč. 3. navedene Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika o primjeni Tarife u vrijeme poduzimanja radnje.

41. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 10. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ksenija Dimec