Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1731/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Volić & Ružička & Cabdaj & Cafuta d.o.o. Garešnica, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku ŽM iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Virovitici, posl.br. P-440/2021-27 od 27. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 10. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-440/2021-27 od 27. listopada 2022.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom u točkama I. i III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 47.666,82 kn / 6.326,47 eur sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 14.470,00 kn / 1.920,50 eur. Točkom II. izreke odbijeni su prigovor mjesne nenadležnosti i prigovor prijeboja.

2. Protiv citirane presude žalbu je podnio tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 47.666,82 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. Prije svega valja napomenuti da je tuženik u žalbi protiv presude istaknuo zahtjev za izuzeće uređujućeg suca i članova vijeća drugostupanjskog suda sukladno čl. 73. st. 1. u vezi s čl. 71. st. 7. ZPP-a, o kojem je odlučeno rješenjem predsjednika Županijskog suda u Rijeci broj Su-131/2025-2 od 4. travnja 2025. na način da je zahtjev odbijen.

7. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i 338. ZPP-a, budući da je odlučne činjenice utvrdio na temelju savjesne i brižljive ocjene svih izvedenih dokaza, kako zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka. Također, obrazloženje pobijane presude sadrži sve elemente propisane čl. 338. ZPP-a. Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se žalbom poziva tuženik, budući da je suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud iznio jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi nisu suprotnosti sa stanjem spisa, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje ostalih bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od tih procesnih povreda.

8. U konkretnom slučaju nije sporno da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF) s time da se tijekom trajanja Ugovora mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu. Sporna je ništetnost valutne klauzule, te posljedično tome pravo tužiteljice na povrat preplaćenog iznosa, kao i zastara tražbine tužiteljice i tijek zateznih kamata, te osnovanost tuženikova prigovora radi prebijanja s osnova tzv. negativne razlike.

9. Prvostupanjski sud, cijeneći sadržaj Ugovora o kreditu, utvrđuje da je riječ o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. st. 1. alineja 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, dalje: ZZP/07). Nadalje, imajući u vidu da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesenom u sporu radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, utvrđena nepoštenost i ništetnost valutne klauzule u valuti CHF sadržane u ugovorima o kreditu koje je, između ostalih banaka, sklapao i tuženik sa potrošačima u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., pozivom na čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14), prema kojima je sud vezan tom presudom u pojedinačnim parnicama koje pokrenu potrošači radi restitucije preplaćenog iznosa, prvostupanjski sud zauzima stav da je sporna valutna klauzula ništetna. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud zauzima stav da je zastara tražbine tužiteljice prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te je ponovno počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu. Stoga zaključuje da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara s obzirom da od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017, pa do dana podnošenja tužbe 19. studenog 2021. nije protekao zastrani rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO). Stoga, utvrdivši na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka da preplaćeni iznos s osnove višeg tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 47.666,82 kn, prvostupanjski sud obvezuje tuženika na isplatu navedenog iznosa tužiteljici sa zateznim kamatama pozivom na čl. 1115. ZOO- a od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate. Vezano za tuženikov prigovor radi prebijanja njegove tražbine s osnove tzv. negativne razlike u mjesečnim anuitetima, prvostupanjski sud zauzima stav da je potraživanje tuženika u zastari. Osim toga, čak i da zastare nema, prvostupanjski sud utvrđuje da ne postoje zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a.

10. Pravilno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima tuženika, utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je pobijanom presudom prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule i isplatu iznosa od 47.666,82 kn sa zateznim kamatama.

11. Tuženik navodi da je sud prvog stupnja ostvario apsolutno bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a budući da je o prigovoru o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Virovitici donio odluku koja nije zasnovana na zakonu. Taj prigovor nije osnovan jer je sud prvog stupnja u primjeni odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („ Narodne novine“ broj 96/03), koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, i čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19) pravilno ocijenio prorogacijsku klauzulu ništetnom jer se o istoj nije pregovaralo, pa je kao takva nepoštena i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama potrošača na njegovu štetu. To stoga što ugovorena mjesna nadležnost suda u Rijeci otegotna za tužiteljicu koja bi s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta ([adresa]) imala znatne financijske troškove. U primjenu dolazi odredba čl. 59. ZPP-a koja propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svoga sjedišta, a spor nastane u vezi te poslovne jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području nalazi poslova jedinica. Budući da iz Ugovora o kreditu proizlazi da je isti sklopljen u podružnici tuženika u [adresa], onda je tužiteljica podnoseći tužbu Općinskom sudu u Virovitici iskoristila svoje pravo izbora, čime je i taj sud nadležan za suđenje.

12. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda o statusu potrošača tužiteljice. Naime, tužiteljica je svojstvo potrošača dokazala sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu iz kojeg je razvidno da je riječ o stambenom kreditu za adaptaciju, dok tuženik tijekom postupka nije iznio niti jednu konkretnu činjenicu koja bi upućivala na drugačiji zaključak, niti je u tom pravcu pružio dokaze u smislu čl. 3. st.1. al. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je za zaključiti da tužiteljica ima svojstvo potrošača, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Pri tome, suprotno žalbenim navodima, u situaciji kada tuženik u parničnom postupku osporava tužitelju svojstvo prosječnog potrošača, na njemu je sukladno čl. 219. st. 1. ZPP-a teret dokaza.

13. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o direktnom učinku pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118.ZZP/14, nisu osnovani. Naime, pravilan je stav prvostupanjskog suda da sukladno čl. 502.c ZPP-a pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesena u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, ima direktan učinak u ovom sporu s obzirom da se ista odnosi i na tuženika, zbog čega je sud vezan za utvrđenja o ništetnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu koje je tuženik sklapao sa potrošačima u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., kao što je predmetni Ugovor. Pri tome, valja napomenuti da je tuženiku dopušteno dokazivati da je o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarao sa tužiteljicom s obzirom da predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu nije bila okolnost da li su određenom potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, slijedom čega je banka u svakom pojedinačnom sporu ovlaštena tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu određenom potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je unatoč takvoj obaviještenosti potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Žalbeni navodi tuženika kako sud neosnovano nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka ĐM, voditeljice službe upravljanja ciljanim proizvodima koja je u vrijeme sklapanja ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora ovakve vrste, nisu osnovani. To iz razloga jer tuženik niti ne tvrdi da bi ista sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno pregovarala s tužiteljicom prije sklapanja Ugovora, pa se njezinim saslušanjem ne bi mogle utvrditi odlučne činjenice. Stoga taj dokazni prijedlog tuženika prvostupanjski sud pravilno nije prihvatio na temelju čl. 220. st. 2. ZPP-a.

14. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule sukladno čl. 22. ZOO-a nisu od utjecaja na zaključak o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Naime, riječ je o dispozitivnoj odredbi koja nije i ne smije biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka, a budući da je predmetnim Ugovorom o kreditu sav rizik tečajnih razlika valute CHF prebačen na tužiteljicu kao korisnicu kredita, nedvojbeno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu tužiteljice kao korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st.1. ZOO-a.

15. Vezano za prigovor zastare, suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju ovog suda, sukladno čl. 241. ZOO-a, podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača prekida se zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača za povrat primljenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a sukladno čl. 245. st. 3. ZOO-a ponovno počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. donesena u kolektivnom sporu postala pravomoćna u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF 14. lipnja 2018., to do podnošenja tužbe u ovom postupku 19. studenog 2021. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice, slijedom čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.

16. S obzirom na utvrđenu ništetnost valutne klauzule, prvostupanjski sud je, prihvativši nalaz i mišljenje financijskog vještaka kojim je utvrđeno da je tužiteljica na temelju ništetne valutne klauzule preplatila iznos od 47.666,82 kn, a koji matematički izračun tuženik nije osporio, pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 323.st.1. i čl. 1111. ZOO-a kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu navedenog iznosa sa zatraženim zateznim kamatama pozivom na čl. 1115. u vezi s čl. 29. st.1. i 2. ZOO-a.

17. Tuženik žalbenim navodima neosnovano osporava dosuđeni tijek zateznih kamata smatrajući da iste teku tek od dana pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu, odnosno od dana podnošenja tužbe s obzirom da se tuženik ima smatrati savjesnim stjecateljem. To iz razloga jer je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja od strane tuženika već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, a što podrazumijeva nesavjesnost tuženika, pa pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 1115. ZOO-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznosa do isplate. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio zatezne kamate od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate.

18. Također, pravilno je prvostupanjski sud odbio tuženikov prigovor radi prebijanja, odnosno da ne postoji tražbina tuženika u iznosu od 540,40 kn s osnove tzv. negativne razlike (manje plaćeni anuiteti u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita) u vezi koje je tuženik istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja. Naime, plaćanjem nižih anuiteta zbog nižeg tečaja CHF na dan plaćanja od tečaja koji je važio na dan isplate kredita, tužiteljica nije primila od tuženika niti jedan novčani iznos na temelju Ugovora o kreditu, a niti je u tom dijelu utvrđena ništetnost valutne klauzule, već je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužiteljice kao potrošača ugovaranjem nepoštene valutne klauzule na štetu potrošača. Pored toga, tuženik nema svojstvo potrošača pa se žalbom neosnovano poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača kao mjerodavne za odlučivanje o prigovoru radi prebijanja. Osim toga, ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena je stoga što je riječ o odredbi koja stvara neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja. Stavljanjem takve odredbe u ugovor bez pregovaranja, tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od takvih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom se protive zahtjevi tuženika da se upravo na temelju takve odredbe, koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik, pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. To još više vrijedi u predmetu poput ovog kad je ugovoreni tečaj upravo tečaj koji odredi sam tuženik. U takvoj se situaciji potrošaču zaista ne može predbaciti da je bez osnove stekao nešto na štetu banke. Tuženik gubi iz vida preventivnu funkciju prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima.

19. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 155. stavka 1. ZPP-a odlučujući o parničnom trošku tužiteljice, pa su neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi suprotno. Prvostupanjski sud je pravilno dosudio tužiteljici naknadu za sastav podneska od 17.02.2022. prema Tbr. 8. t. 3. Tarife jer je navedeni podnesak bio potreban za vođenje spora.

20. Stoga je odlučeno kao u izreci, sukladno odredbi čl. 368. stavka 1. ZPP-a.

U Rijeci, 10. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Larisa Gačanin