REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-813/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mario Vukelić, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., Osijek, L. Jagera 5, OIB 82925459345, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 34, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi isplate iznosa od 3.407,52 eura, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-289/2023-22 od 22. siječnja 2025., 10. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-289/2023-22 od 22. siječnja 2025. u točkama I. i II. njene izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom tuženiku je naloženo platiti tužitelju iznos od 3.407,52 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I.). Odlukom iz točke II. izreke presude tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.743,30 eura. Odlukom iz točke III. izreke presude, odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,01 eura.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa prema Ugovoru o kreditu kojeg su 30. svibnja 2008. sklopili ŠT kao korisnik kredita i tuženik, kojim je odobren kredit u iznosu od 33.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita; kredit je otplaćen u cijelosti. Korisnik kredita je tužitelju Ugovorom od 2. prosinca 2019. ustupio tražbinu koju je stekao prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, čime je tužitelj stupio u pravni položaj korisnika kredita.

3. Prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, zaključivši da se radi o dopuštenom ustupanju novčane tražbine te da nije odlučno što tužitelj nije potrošač (čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/22; 155/23; dalje: ZPP; čl. 80. st. 1. i čl. 84. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO). Dakle, prvostupanjski sud nije prihvatio tuženikov prigovor da samo potrošač, a ne i tužitelj, može ostvarivati svoja prava s obzirom na pravomoćnu presudu iz parnice koju je pokrenuo Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača „POTROŠAČ“ protiv banaka (među kojima i tuženika) u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Riječ je o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da prijenos potrošačkih prava nije prijenos prava strogo osobne naravi i da se tražbine iz potrošačkih ugovora mogu ustupiti (čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP), a prijenos tražbine nema utjecaja na identitet tražbine i primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Zato je zaključeno da i u odnosu na tužitelja djeluje pravomoćnost presude iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača. Citirajući pojedinosti u vezi s pruženom kolektivnom zaštitom utvrđeno je da je tuženik postupao protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju u kojem je tužiteljev prednik sklopio ugovor s ništetnim odredbama, jer je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s tuženikovom jednostranom odlukom, a korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate; to je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača i tuženik je postupio suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima.

4. Prvostupanjski sud je neosnovanim ocijenio i tuženikov prigovor zastare primjenom općeg zastarnog roka (čl. 225. ZOO-a), s obzirom na to da je došlo do prekida zastare (čl. 241. ZOO-a) podizanjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. Zastara je ponovno počela teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 16. veljače 2023. prije proteka petogodišnjeg zastarnog roka.

5. Saslušanjem korisnika kredita prvostupanjski sud je utvrdio da mu tuženik nije dao informacije o valutnoj klauzuli, objasnio značenje valutne klauzule i moguće posljedice ugovaranja valutne klauzule u različitim valutama, odnosno razlike u riziku valutne klauzule u CHF u odnosu na rizik valutne klauzule u EUR, a niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču. Visina preplaćenih anuiteta nije bila sporna i prvostupanjski sud je zaključio da tuženik kao nesavjestan stjecatelj tužitelju duguje vratiti što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom s kamatama na preplaćene anuitete od stjecanja (čl. 323., čl. 1115. i 29. st. 2. ZOO-a).

6. Protiv navedene presude u dijelu kojim nije uspio u sporu tuženik je izjavio žalbu navodeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje (pravo na obrazloženu sudsku odluku i procesnu jednakost stranaka), ukazujući i na bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Tuženik ponavlja navode iznijete tijekom postupka osporavajući pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda o prigovorima kojima se protivio tužbenom zahtjevu. Obrazlažući žalbene navode tuženik ponavlja prigovor nedostatka aktivne legitimacije, budući da tužitelj nije potrošač pa ne može zahtjev temeljiti na pravomoćnoj presudi za zaštitu kolektivnih interesa. Tuženik tvrdi da se odredba čl. 502.c ZPP-a u ovom slučaju ne može primijeniti te da je trebalo primijeniti odredbu čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07) da se na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite može pozvati samo potrošač koji je osobno pokrenuo postupak protiv trgovca. Tuženik smatra da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu nepoštene i ne mogu se primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, a korisniku kredita je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva te su pojedinačno pregovarali o valuti uz koju će se vezati ugovor. Također tuženik je osporio da bi valutna klauzula prouzročila znatnu neravnotežu ugovornih strana na štetu potrošača, smatrajući da bi sud u slučaju pravilne primjene prava utvrdio da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača. Osporava pravilnost zaključka suda i o prigovoru zastare, jer se radi o djelomičnoj ništetnost ispunjenog ugovora i eventualno zabrani manjeg značaja, a utvrđenje da je tuženik nesavjesni stjecatelj je suprotno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004. prema kojem se kod ništetnosti ugovora o zajmu ugovorne strane smatraju savjesnim stjecateljima.

7. Odgovarajući na tuženikovu žalbu tužitelj je osporio žalbene navode s prijedlogom žalbu odbiti kao neosnovanu, a tužitelju naknaditi trošak žalbenog postupka kojeg nije specificirao.

8. Tuženikova žalba nije osnovana.

9. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

10. Ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud na osnovi valjane ocjene izvedenih dokaza o tužbenom zahtjevu donio pravilnu i zakonitu odluku. Pobijana presuda je razumljiva, zaključci prvostupanjskog suda utemeljeni su na rezultatima izvedenih dokaza, što je sud jasno i detaljno obrazložio; presuda nije zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka kako se u žalbi neosnovano ukazuje (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a). Tuženik u žalbi ustraje u tvrdnjama koje je isticao tijekom postupka, međutim, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio postojanje tuženikove obveze na osnovi rezultata dokaznog postupka.

11. Sporna tražbina temelji se na ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između korisnika kredita (potrošač) i tuženika, kojom je vrijednost ugovorne obveze korisnika kredita u valuti Republike Hrvatske vezana za valutu švicarski franak (CHF). Tužitelj je tražbinu stekao ugovorom o ustupu tražbine s korisnikom kredita i predmet ovoga spora odnosi se na povrat iznosa kojeg je tuženik primio u okviru otplate kredita koji je obračunavan primjenom ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, a koja je tražbina povrata stečenog bez osnove tužitelju ustupljena od strane korisnika kredita.

12. Cijeneći tuženikovo osporavanje tužbenog zahtjeva, prvostupanjski je sud prije svega trebao ispitati odnose li se učinci pružene pravne zaštite u kolektivnoj tužbi i na ovaj parnični postupak (čl. 502.c ZPP-a), odnosno je li sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja iz te pravomoćno okončane parnice, s obzirom na činjenicu da tužitelj nije potrošač nego osoba kojoj je potrošač cedirao spornu tražbinu. Od odlučnog je značaja ispitati ima li tužitelj aktivnu legitimaciju za postavljanje ovakvog zahtjeva te je li nastupila zastara. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio tuženikove prigovore i na osnovi valjane ocjene dokaza pravilno prihvatio tužbeni zahtjev.

13. Što se tiče pružene kolektivne zaštite potrošača, nesporno je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen parnični postupak poslovni broj P-1401/2012 između tužitelja POTROŠAČA - Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i na tuženoj strani banaka među kojima i ovdje tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tom je postupku utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača i prava potrošača - korisnika kredita, ugovaranjem valutne klauzule CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu bez da je prethodno potrošače - korisnike kredita u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su povrijeđene odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Ta je odluka potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2014 od 14. lipnja 2018.

14. Što se tiče cesije, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da ustupljena tražbina nije tražbina čiji je prijenos zabranjen zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog (čl. 80. st. 1. ZOO-a). Radi se o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan platiti po pravilima o stjecanju bez osnove, s obzirom na utvrđenu ništetnost ugovornih odredaba osnovom kojih je stekao utuženi iznos. Zakonom nije zabranjeno da stjecatelj ustupljene tražbine u konkretnoj situaciji bude trgovac niti u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23 i 130/23). Dakle, potrošač mora biti osoba čija su prava povrijeđena, a to je utvrđeno pruženom kolektivnom zaštitom i potrošač svoju tražbinu može ustupiti trećoj osobi. Osoba kojoj je potrošač ustupio tražbinu može od banke zahtijevati ispunjenje obveze kao i potrošač, jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu već o svojstvu strana potrošačkog ugovora.

15. Upućuje se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je izraženo pravno shvaćanje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF) obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, ali isto tako i u postupcima koje pokrenu treće osobe koje su singularni ili univerzalni sukcesori potrošača i koje osobno nemaju status potrošača. Stoga ovaj sud utvrđuje pravilnim pozivanje prvostupanjskog suda na odredbu čl. 502.c ZPP-a. Uz navedeno, imajući u vidu nadređenost europskog prava i obvezatnost presuda Suda Europske unije (npr. C-383/18, C-519/19), Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio je i pravno shvaćanje da osoba (pravna ili fizička) kojoj je potrošač na temelju ustupa tražbine prenio svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača, može od potrošačeva dužnika potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač, jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu). I zaključno, primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (poslovni broj: Rev-1014/2023, Rev-258/2024, Rev-692/2023, Rev-1153/2023).

16. Ovaj sud ne nalazi osnove niti za prihvaćanje tuženikovih žalbenih navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pri ocjeni tuženikovog prigovora zastare. Zastara tražbine po preplaćenim anuitetima uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, nakon prekida zastare uslijed podizanja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, ponovno je počela teći pravomoćnošću odluke o ništetnosti takve ugovorne odredbe, 14. lipnja 2018. Tužba je podnesena 7. veljače 2023., dakle unutar općeg zastarnog roka od pet godina kojeg je prvostupanjski sud pravilno primijenio (čl. 225. ZOO-a). U prilog tome upućuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/22, dok nema mjesta primjeni pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2004. poslovni broj Su-IV-222/04 na koje se tuženik poziva, jer tuženik nije bio savjestan cijelo vrijeme s obzirom i na utvrđenja iz pružene zaštite u kolektivnom sporu u kojoj je pružena apstraktna zaštita potrošačima. Inače, nema osnove za prihvaćanje tuženikovog žalbenog navoda da je riječ o ništetnosti manjeg značaja, zbog ostvarene kolektivne zaštite.

17. U individualnoj zaštiti kontrole nepoštenosti tuženik nije dokazao da je njegovo postupanje bilo u skladu s pravilima o zaštiti potrošača i žalbom neosnovano dovodi u pitanje takav zaključak prvostupanjskog suda. Naime, u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe, odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od takvih ugovornih odredaba i u tom postupku sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa. Međutim, u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe treba raspraviti s obzirom na osobu potrošača i sve okolnosti slučaja, jer se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na okolnosti slučaja. Zato je tuženik mogao tvrditi i dokazati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze; tuženik je mogao tvrditi i dokazati i to da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora. Pritom nije od utjecaja je li tužitelj u konkretnoj parnici potrošač ili, kao u ovoj parnici, osoba na koju je potrošač cedirao tražbinu prema banci. Naime, ako su na tužitelja prešla sva prava potrošača, tada i tuženik ima prema tužitelju pravo na sve prigovore koje bi imao i prema potrošaču da do ustupa nije došlo.

18. U tom smislu upućuje se na odredbe čl. 81. st. 1. i 4. Zakona o zaštiti potrošača kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.); ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Dakle, za razliku od postupka po tužbi za zaštitu kolektivnog interesa u kojem se pružala apstraktna zaštita od nepoštenih ugovornih odredaba i u kojoj se nisu uzele u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa, u postupku individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača (odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu) ima mjesta dokazivanju je li se u pojedinačnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama. Teret dokaza tvrdnje da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo snosi tuženik koji je trebao dokazati njegovu tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi s obzirom na to da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo. Međutim, u ovoj parnici tuženik to nije dokazao.

19. Iz svjedočenja korisnika kredita (po tuženikovom prijedlogu) proizlazi pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao da se o spornoj valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, odnosno da su korisniku kredita predočeni svi poznati aspekti odabira takve ugovorne odredbe kako bi on mogao donijeti razumnu odluku na temelju potpune informacije koju mu je trebao pružiti tuženik. Stoga je prvostupanjski sud, u nedostatku drugih dokaznih prijedloga, pravilnom primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o parničnom postupku osnovano zaključio da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da se tužitelj pravilno poziva na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite.

20. Slijedom svega ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud ničim nije povrijedio niti tuženikovo pravo na procesnu jednakost. Naime, prvostupanjski je sud prihvatio tuženikov dokazni prijedlog i saslušao korisnika kredita, a drugih dokaznih prijedloga tuženik nije imao. Činjenica što je ugovor solemniziran ne znači da se o konkretnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pri sklapanju Ugovora o kreditu, a niti solemnizacija može nadomjestiti tuženikovu obvezu obavijestiti potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora o svim parametrima promjene kamatne stope ili riziku fluktuacije tečaja CHF koji nisu navedeni niti u ugovoru (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, poslovni brojevi: U-III-5458/2021, U-III-4372/2021 i U-III-3891/2022).

21. Neosnovani su tuženikovi žalbeni navodi kojima osporava trošak postupka budući da je prvostupanjski sud pravilno odlučio o troškovima postupka primjenom mjerodavnih zakonskih odredaba, a ni sam tuženik ne osporava pojedine radnje i njihovu visinu, već pobija odluku u tom dijelu samo zbog odluke o glavnoj stvari.

22. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a tuženikova žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena u točkama I. i II. izreke.

Zagreb, 10. travnja 2025.

Sudac

Mario Vukelić