REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3219/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Andrijani Markić Jurišić, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika specijaliste FA, u pravnoj stvari tužitelja HA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u OD Borić&Toš u Zagrebu, Radnička cesta 34, protiv tuženika, PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 274, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 26. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 10. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju, HA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.276,98 eura sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 5,64 eura od 1.8.2010. pa do isplate,

- na iznos od 23,15 eura od 1.9.2010. pa do isplate,

- na iznos od 21,68 eura od 1.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 18,58 eura od 1.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 24,58 eura od 1.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 32,05 eura od 1.1.2011. pa do isplate,

- na iznos od 26,90 eura od 1.2.2011. pa do isplate,

- na iznos od 28,77 eura od 1.3.2011. pa do isplate,

- na iznos od 26,26 eura od 1.4.2011. pa do isplate,

- na iznos od 26,64 eura od 1.5.2011. pa do isplate,

- na iznos od 36,63 eura od 1.6.2011. pa do isplate,

- na iznos od 37,30 eura od 1.7.2011. pa do isplate,

- na iznos od 45,92 eura od 1.8.2011. pa do isplate,

- na iznos od 41,74 eura od 1.9.2011. pa do isplate,

- na iznos od 37,13 eura od 1.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 36,54 eura od 1.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 36,15 eura od 1.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 38,17 eura od 1.1.2012. pa do isplate,

- na iznos od 40,46 eura od 7.2.2012. pa do isplate,

- na iznos od 40,14 eura od 4.3.2012. pa do isplate,

- na iznos od 38,81 eura od 4.4.2012. pa do isplate,

- na iznos od 39,74 eura od 1.5.2012. pa do isplate,

- na iznos od 40,41 eura od 1.6.2012. pa do isplate,

- na iznos od 39,53 eura od 1.7.2012. pa do isplate,

- na iznos od 39,71 eura od 1.8.2012. pa do isplate,

- na iznos od 39,11 eura od 1.9.2012. pa do isplate,

- na iznos od 37,53 eura od 6.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 39,02 eura od 4.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 40,08 eura od 1.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 39,77 eura od 1.1.2013. pa do isplate,

- na iznos od 37,09 eura od 3.2.2013. pa do isplate,

- na iznos od 39,26 eura od 1.3.2013. pa do isplate,

- na iznos od 39,40 eura od 1.4.2013. pa do isplate,

- na iznos od 38,29 eura od 7.5.2013. pa do isplate,

- na iznos od 34,90 eura od 1.6.2013. pa do isplate,

- na iznos od 34,81 eura od 1.7.2013. pa do isplate,

- na iznos od 35,09 eura od 4.8.2013. pa do isplate,

po stopi koja se za razdoblje od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku, PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, nadoknaditi tužitelju, HA, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu 1.417,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1.Tužitelj u tužbi od 4. svibnja 2023. navodi da je s tuženikom, kao kreditorom, 27. srpnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj:9011704930, te mu je kao korisniku kredita odobren kredit u iznosu 11.931,30 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja. Tužitelj je u cijelosti otplatio navedeni kredit. Nadalje, tužitelj se poziva na odluke i pravna utvrđenja u postupku povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita (Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018.). Primjenom nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli tuženik je bez valjane pravne osnove stekao iznos od 1.276,98 eura. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti isplata navedenog iznosa sa zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i troška postupka sa zateznim kamatama.

1.2. U podnesku od 21. svibnja 2024., nakon nalaza i mišljenja vještaka, tužitelj predlaže odlučiti kao u stavku I. izreke odnosno naložiti tuženiku isplatu iznosa 1.276,98 eura sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose od dospijeća do isplate, kao i da mu naloži isplatu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare i navodi da je neosnovano stajalište tužitelja da bi povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazila iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača jer je cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite preventivne prirode, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtjeva isplata. Tuženik navodi kako presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes, da je u tom postupku utvrđivana apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“, time da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, da je predmetni ugovor o kreditu u potpunosti konzumiran i isplaćen čime je ugovorni odnos prestao, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnosi se samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, da ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno niti nezakonito, a sporne odredbe su nedvojbeno jasne i unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima, te nisu uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da je tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu mogao od službenika zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana, a isto je tako o mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja HNB-a te da je volja ugovornih strana bila sklopiti ugovor o kreditu upravo s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, koji ugovor je, u konačnici, i solemniziran od strane javnog bilježnika. Smatra da je tuženik spornu odredbu o valutnoj klauzuli mogao otkloniti ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, te da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na okolnosti koje bi mogle utjecati na tečaj CHF.

2.2. Nakon provedenog nalaza i mišljenja, tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka navodeći kako ne pridonosi rješenju spora, osporava metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna budući je obračun izvršen kao da su stranke ugovorile kunski kredit. Smatra kako se predmetni kredit mora usporediti s drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, a ukoliko bi se obračun vršio kao da je riječ o kunskom kreditu tada svakako treba primijeniti i sve ostale uvjete koji su vrijedili za kunske kredite.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju: Ugovor o kreditu broj 9011704930 (list 6-10),obavijest o konačnoj otplati kredita broj 9011704930 (list 12), plan otplate (list 13-15), pregled uplata po kreditu (list 17-19), knjigovodstvenu karticu (list 21-33), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darki Prpiću iz DRAFIN d.o.o., te je saslušan tužitelj zamolbenim putem po Općinskom sudu u Šibeniku.

4. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07.- Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22., 155/23. dalje: ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno, a što proizlazi i iz dokumentacije u koju je izvršen uvid, da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora 21. srpnja 2006. zaključen Ugovor o kreditu u od 11.931,30 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke na dan korištenja kredita za namjenu kupnje vozila, te je rok otplate 84 mjeseca. Kamatna stopa na iznos kredita je promjenjiva sukladno odluci kreditora i na dan sklapanja ugovora iznosi 5,17%. Kamata se obračunava u CHF sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima (članak 4. Ugovora).

6. Među strankama je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, jesu li ugovorne odredbe kojima su iznos kredita i visina anuiteta vezani uz tečaj švicarskog franka protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske, odnosno jesu li iste nepoštene i ništetne. Posljedično tome, sporno je ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenih iznosa s obzirom na odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor. Također, sporno je od kada teku rokovi zastare i je li u konkretnom slučaju nastupila zastara, te tužiteljev status potrošača.

7. U odnosu na navode tuženika valja istaći da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženice (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev- 3142/2018) pa kako iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

8. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to se ukazuje izlišnim izvođenje personalnih dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

9. Međutim, iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

10. U tom smislu saslušan je tužitelj čiji iskaz sud prihvaća kao neposredno uvjerljiv i iskren, a iz kojeg u bitnome proizlazi da je ugovor zaključio u poslovnici banke gdje su ga uputili iz autokuće. U banci mu je kao najpovoljniji ponuđen ugovor u CHF valuti, te su u banci inzistirali na ugovoru u CHF. Njemu kao laiku to je bilo prihvatljivo jer mu je taj ugovor predstavljen kao najpovoljniji. Ugovor je već bio unaprijed sastavljen te nisu pregovarali o pojedinačnim odredbama. U banci tužitelja nitko nije upozorio da bi rata kredita tijekom otplate mogla u tolikoj mjeri rasti. Nakon banke, tužitelj je naveo kako je otišao kod javnog bilježnika radi ovjere ugovora, te mu ni kod javnog bilježnika nitko nije objašnjavao rizike niti posljedice sklapanja takvog ugovora. U vrijeme zaključenja tužitelj je naveo da nije imao registriran obrt niti je bio član trgovačkog društva, a vozilo mu je bilo potrebno za osobne potrebe.

11. S obzirom da tuženik nije predložio nikakve daljnje dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja, a pored prihvaćenog iskaza tužitelja, sud je ocijenio da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju postupio drugačije nego što je bilo predmetom dokazivanja i raspravljanja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odnosno da bi tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF.

12. Također valja napomenuti da okolnost na koju upućuje tuženik - da je sporni ugovor o kreditu solemniziran i ispunjen - sama po sebi ne otklanja primjenu gore navedenih propisa niti utječe na pravo tužitelja zatražiti zaštitu u smislu čl.1111.st.1. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO-a) u vezi s čl.323.st.1.ZOO-a.

13. U odnosu na osporeno svojstvo potrošača tužitelju treba istaknuti kako je čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 78/12., 56/13., dalje: ZZP/07) propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U svom iskazu tužitelj je naveo kako mu je predmetni kredit bio potreban radi kupnje vozila, što proizlazi i iz odredba Ugovora o kreditu, te da u trenutku sklapanja nije imao registriran obrt ili trgovačko društvo. Nadalje, iz sadržaja Ugovora o kreditu, koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba, ne proizlazi bi kredit bio vezan za neku gospodarsku djelatnost, poslovne svrhe i sl., niti bilo koji drugi dokaz upućuje na takav zaključak, slijedom čega se pretpostavlja se da se radi o potošačkom ugovoru.

14. Obzirom je za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriteriji svrhe za koju je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu (objektivni kriteriji), dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužitelja ne proizlazi da bi svrha kupnje vozila bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetno vozilo koristilo za obavljanje djelatnosti, dok tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužitelja, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da je predmetni ugovor potrošački ugovor, a tužitelj potrošač. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnost da je tužitelj, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018. od 26. svibnja 2020.), što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.

15. Slijedom navedenog, za zaključiti je da se u predmetnom individualnom sporu ima primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 21. srpnja 2006. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, sve temeljem čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 78/12., 56/13.) i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14.,110/15.,14/19.), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) u vezi s čl. 3.-4., čl. 269., čl.272. i čl. 323. ZOO-a te čl.502.a i c ZPP-a.

16. Nadalje, u odnosu na visinu zahtjeva ističe se da iz nalaza i mišljenja vještaka, prihvaćenog u potpunosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, kao relevantno proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 1.462,56 eura pri čemu su pojedinačni iznosi i dospijeća prikazani u Tablici 1., list 553-554 spisa, dok razlika anuiteta s osnova valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 58,43 eura prikazano u tablici 2. list 554 spis.

17. Kod toga posebno valja napomenuti da je irelevantan prigovor koji tuženika kojim prigovara metodologiji izrade nalaze i mišljenja. Naime, vještak je nalaz i mišljenje izradio u skladu s danim mu zadatkom pa kako je prigovor tuženika u tom pravcu primarno pravne naravi, to se ponovno upućuje na činjenicu da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica CHF.

18. U odnosu na prigovor tuženika da se mora uzeti u obzir samo onaj obračun koji uključuje sve razlike nastale uslijed promjene tečaja pa tako i promjenu parametara koje su dovele do smanjenja anuiteta (tzv. negativnih razlika) valja istaknuti da je sud stava da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka, te jača ugovorna strana, nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavala po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu i na dan korištenja kredita, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu, niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne obveze na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništavih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništavosti ugovora obzirom da takvo pravo, u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužitelj. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Stoga je valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

19. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). S obzirom na pravomoćnost odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastarni je rok po pitanju valutne klauzule počeo teći 14. lipnja 2018., pa kako je tužitelj podnio tužbu 4. svibnja 2023. to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl.225. ZOO-a.

20. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora - po osnovi valutne klauzule u CHF, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupna razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF iznosi 1. 276,98 eura, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku točki I. izreke presude temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29.ZOO-a.

21. Odluka o troškovima postupka temelji na čl.154. st.1. ZPP-a, pri čemu je sud uzeo u obzir iznos tužbenog zahtjeva o kojem odlučuje (1.276,98 EUR) i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. dalje: Tarifa).

22. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to: za sastav tužbe u vrijednosti 75 bodova (Tbr. 7.1.), podnesaka od 4. rujna 2023. i 21. svibnja 2024. svaki u vrijednosti od 75 bodova (Tbr. 8.1.), pristup na ročišta 9. travnja 2024., 6. veljače 2025. i 26. ožujka 2025. svaki u iznosu od 75 bodova (Tbr. 9.1.), što uvećano za vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) i 25% PDV-a (Tbr. 46. Tarife) iznosi 1.125,00 eura. Također, tužitelju je priznat trošak vještačenja u iznosu 265,45 i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 eura odnosno sveukupno 1.417,00 eura. Na dosuđen trošak tužitelju su dosuđene zatezne kamate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

23. S obzirom da tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova temeljem čl.154. st.1. ZPP-a te slijedom svega iznesenog odlučeno kao u točki II. i III. izreke rješenja.

Zagreb, 10. travnja 2025.

Sudac:

Andrijana Markić Jurišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika

3. Spis