REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1203/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice i Gorane Aralica Martinović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DKMK PREVOZI d.o.o., OIB 38753490391, Pregarje 67, Obrov, Republika Slovenija, kojeg zastupa punomoćnica Anita Krizmanić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Maćešić i Partneri d.o.o., u Rijeci, protiv tuženika L.M.D. TRAVEL j.d.o.o., OIB 07916789011, Makarska, Gradišćanskih hrvata 4, kojeg zastupa punomoćnica Tanja Bota, odvjetnica u Splitu, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-10/2023-43 od 11. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-10/2023-43 od 11. prosinca 2024. u pobijanim točkama I. i II. izreke.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom točkom I. izreke ukinut je platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Općinskog suda u Imotskom poslovni broj Ovrv-15/2020-16 od 15. ožujka 2022., a kojim je tuženiku naloženo tužitelju platiti iznos od 8.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 6. listopada 2018. do isplate i iznos od 3.850, 00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 10. listopada 2018. do isplate, kao i troškove ovršnog postupka u iznosu od 371,93 EUR te predvidive troškove postupka u iznosu od 131,89 EUR, dok je točkom II. izreke tužitelju naloženo u roku od 15 dana tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.289,95 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 11. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se na ostale odnose.
2. Sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev primjenom mjerodavnog prava Republike Slovenije ocjenjujući da tužitelj nije dokazao odlučne činjenice da je za tuženika obavio prijevoz osoba po utužena dva računa i to računu od 27. rujna 2018. na 8.500,00 EUR za prijevoz na ruti Budimpešta-Varšava i račun od 1. listopada 2018. u iznosu od 3.850,00 EUR za prijevoz na ruti Frankfurt-Frankfurt od 20. do 30. rujna 2018. Iz rezultata dokaznog postupka, iskaza saslušanih stranaka, svjedoka, sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi činjenicu da je upravo tuženik naručio predmetni prijevoz, jer je za tu odlučnu činjenicu tužitelj dostavio od isprava samo račune te itinerare putovanja iz kojih proizlazi da je kupac treća osoba a ne tuženik, dok su zakonski zastupnici stranaka o tome iskazivali suprotno, time da je tuženikov zastupnik po zakonu BI naveo kako je tužitelju prepustio navedene vožnje jer ih nije mogao sam obaviti svojim autobusima, dakle, nije ih naručio u svoje ime. Sud je pritom primijenio pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP). Odluka o trošku je donijeta uz primjenu odredaba članaka 154. i 155. ZPP-a.
3. Tužitelj je protiv presude podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome ističe da su razlozi presude proturječni, jer sud s jedne strane utvrđuje da tužitelj nije dokazao da bi upravo s tuženikom bio sklopljen ugovor o prijevozu, dok s druge strane utvrđuje da između stranaka nije bilo sporno kako su bili tužitelj i tuženik u poslovnom odnosu na način da je tužitelj vršio uslugu prijevoza putnika tuženiku. Nadalje, tužitelj u žalbi iznosi da je zakonski zastupnik tužitelja u svom iskazu izjavio kako je ugovor o prijevozu sklopljen usmenim putem i da su se parnične stranke dogovorile da će tužitelju vršiti usluge prijevoza za tuženika, dok je tuženik izjavio da nije zaključen nikakav ugovor već da ima viška vožnji koje je proslijedio tužitelju. Iz tih izjava žalitelj zaključuje da je između stranaka postojao usmeni dogovor i to ugovor sa uzastopnim obvezama stranaka za više vožnji do prestanka ugovora, a da nema dokaza o eventualnom raskidu ugovora ili drugom načinu prestanka ugovora. Smatra da je u tom smislu valjalo primijeniti odredbu članka 365. Zakona o obveznim odnosima odnosno utvrditi je li po bilo kojoj osnovi ugovor prestao. Ističe da tuženik nikada tužitelju nije uputio reklamaciju i da je u odnosu na račun od 1. listopada 2018. tuženik 8. listopada 2018. tužitelju uputio pravodobnu reklamaciju i zatražio ispravak računa na gornji iznos od 3.850,00 EUR, u kojem je kontekstu trebao sud ocijeniti i iskaz saslušane svjedokinje supruge zakonskog zastupnika tuženika da taj račun tužitelj nije niti mogao izdati tuženiku. Također se osporava odluka o troškovima postupka ističući da je tuženiku neosnovano priznat trošak sastavljanja podnesaka od 27. lipnja i 28. listopada 2004. kao i trošak za pristupanje na ročište za objavu presude pa predlaže preinačiti pobijanu presudu, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje uz naknadu troškova postupka žalitelju.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba nije osnovana.
6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2.
ZPP-a. Presuda je pravilna i zakonita.
7. Žalitelj pogrešno smatra da je presuda zahvaćena bitnom povredom postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a pri čemu žalitelj smatra da se proturječnost sastoji o tome što je sud prihvatio iskaze saslušanih zakonskih zastupnika tužitelja i tuženika, a da su isti proturječni. Naime, žalitelj potom iznosi tvrdnju da je iz tih iskaza sud trebao zaključiti o sklopljenom usmenom ugovoru s uzastopnim obvezama, a da je nadalje trebalo utvrditi da takav ugovor nije prestao po bilo kojoj osnovi pri čemu se poziva na odredbu članka 365. Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 156/23; u daljnjem tekstu: ZOO).
8. Uvodno treba reći da tvrdnja o postojanju ugovora s uzastopnim obvezama predstavlja iznošenje nove činjenice tek u žalbi, što nije dopušteno u smislu odredbe članka 352. stavka 1. ZPP-a. Nadalje, žalitelj se pogrešno poziva na ugovor s uzastopnim obvezama odnosno na pravila o raskidu ugovora s uzastopnim obvezama sadržanim u odredbama članka 365. ZOO-a jer je sud pravilno u ovom sporu s međunarodnim elementom utvrdio da se ima kao mjerodavno materijalno pravo primijeniti materijalno pravo Republike Slovenije.
9. Nema proturječnosti u razlozima presude kada sud daje ocjenu izvedenih dokaza pa tako i iskaza zakonskih zastupnika stranaka i kada u bitnome zaključuje da tužitelj nije dokazao postojanje konkretnog ugovora o prijevozu osoba između parničnih stranaka za utužena dva računa. Pravilno sud obrazlaže da za utvrđenje odlučne činjenice postojanja ugovora osim računa tužitelj nije dostavio druge odgovarajuće dokaze. Neosnovano u žalbi žalitelj navodi da je dokaz o postojanju ugovornog odnosa po računu od 1. listopada 2018. na iznos od 3.850,00 EUR korespondencija između supruge zakonskog zastupnika tuženika i tužitelja, a radi se o poruci (preslika na listu 157. spisa), jer iz navedene poruke ne proizlazi da je odaslana od tuženika, već od pošiljatelja „VIP class travel“, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud ocijenio izvedene dokaze, iskaz saslušane svjedokinje OI u ukupnosti sa svim dokazima pa i preslikama pisane korespondencije i iz rezultata izvedenog dokaznog postupka pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključio kako tužitelj nije dokazao postojanje ugovora o prijevozu osoba po dva utužena računa.
10. Žalba nije osnovana niti glede odluke o troškovima postupka jer suprotno žalbenim navodima tuženiku nisu priznati troškovi sastavljanja podnesaka od 27. lipnja 2024. i 28. listopada 2024., već iz obrazloženja presude proizlazi da je sud tuženiku dosudio troškove sastavljanja podnesaka od 2. lipnja 2023., 26. rujna 2023., 8. prosinca 2023. i 2. veljače 2024. Osnovano je sud dosudio tuženiku i trošak pristupa na ročištu za objavu presude, jer iz zapisnika s ročišta za objavu presude proizlazi da je na isto pristupila tuženikova punomoćnica.
11. Kako je presuda u svemu pravilna i zakonita, istu je valjalo potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, slijedom čega je presuđeno kao u izreci.
Zagreb, 10. travnja 2025.
Predsjednica vijeća
Dubravka Matas
