Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-181/2024-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja VH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku iz ZOU Glavaš & Šutalo iz Vinkovaca, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćniku iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 27. ožujka 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Mire Glavaša, odvjetnika iz Vinkovaca, i punomoćnika tuženika u zamjeni Hrvojke Čolaković, odvjetnice iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 10. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 9012675055 od 27.06.2007., sklopljenog između tužitelja VH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, sadržana u članku 13.3. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pet posto) od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kuna“.

II. Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju VH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi izvrši isplatu novčanog iznosa od 370,68 EUR (slovima: tristo pedeset osam eura i pedeset tri centa) sa zateznim kamatama koje teku počevši od 27.07.2007. pa do 31.12.2007. po kamatnoj stopi u visini od 15 % godišnje, nadalje u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31.07.2015., nadalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate koje su proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koje je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju VH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 1.031,64 (slovima: tisuću trideset jedan eur i šezdeset četiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 10. travnja 2025. do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na parnični trošak u iznosu od 6,64 eura (slovima: šest eura i šezdeset četiri centa) kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku 21. ožujak 2024. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je s tuženikom dana 27.06.2007. zaključio Ugovor o kreditu u CHF broj 9012675055, a temeljem kojeg Ugovora o kreditu tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 123.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita, na rok otplate od 20 godina. Potraživanje koje je tuženik imao prema tužitelju temeljem spomenutog ugovora o kreditu tužitelj je u cijelosti isplatio.

1.2. Tužitelj nadalje navodi da je predmetnim Ugovorom (čl. 13.3.) ugovoreno:

„ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pet posto) od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kuna“. O navedenoj ugovornoj odredbi nije se pregovaralo, nego je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. „tipskom ugovoru“, po načelu uzmi ili ostavi. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri, te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja korisnika kredita. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosn osuprotno čl. 4., čl. 6. i čl. 8. Zakona o obveznim odnosima, te čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, sud EU odlučio je u nekoliko spojenih predmeta (C-84/2019, C- 222/2019 i C-252/2019) da su „općenite“ naknade koje ne odražavaju konkretnu uslugu – ništetne, dok je i VSRH u svojoj presudi broj Rev 673/2023 od 13.02.2024. zaključio da se ulazna naknada ne smije smatrati dijelom iznosa kredita. Istovremeno navodi da je postupanje tužene protivno prisilnim propisima, a podredno i moralu društva, o čemu se očitovao i Ustavni su u rješenjima broj U-III-2521/2015 od 13.12.2016. i U-I-3685/2015 od 04.04.2017.

1.3. Sukladno navedenom tužitelj traži od tuženika povrat naplaćenog iznosa koje je preplatio temeljem ništetne odredbe o naknadi, uvećan za pripadajuću zateznu kamatu, kao i da mu naknadi trošak ovog parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava kako po osnovu tako i visinu tužbeni zahtjev tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana.

2.1. Tuženik osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 358,53 EUR na ime neosnovano naplaćene naknade za obradu kredita temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

2.2. Nadalje, tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva. Smatra da osim što je tuženik na tu odredbu ukazao tužitelju u samom Ugovoru i u Općim uvjetima, tuženik je tužitelja o tome informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog Ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno objasnio da postoji obveza tužitelja na isplatu naknade za obradu kredita kao i u slučaju prijevremene otplate kredita na plaćanje naknade za takvu prijevremenu otplatu. Ističe da ulazna naknada, tj. naknada za obradu kredita je ugovorena u iznosu od 0,50 % od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kuna, stoga je tužitelju, na temelju jasne i određene odredbe ugovora, moglo biti poznato koliko će takva naknada iznositi, te je mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora. Naglašava da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu imao mogućnost izbora jer je tuženik u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu, no tužitelj je ocijenio da mu ovaj ugovor najviše odgovara.

2.3. Iz svega navedenog tuženik smatra da jasno proizlazi kako je tužitelj bio upoznat sa spornim ugovornim odredbama, te kako su iste tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, te kako su bile predmet pojedinačnih pregovora, zbog čega iste odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača niti se mogu utvrditi nepoštenima, a posljedično tome i ništetnima. Opreza radi, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 358,53 EUR. Naime, naknada za obradu kredita na temelju čl. 13.3. predmetnog ugovora o kreditu plaćena je 27. srpnja 2007., dok je predmetna tužba podnesena dana 21. ožujka 2024. Stoga je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu nesporno u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima budući je istekao petogodišnji zastarni rok. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao naosnovan u cijelosti, te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. Tužitelj se svojim podneskom od 09.04.2024. u odnosu na odgovor na tužbu tuženika protivi svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanim. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ističe kako tuženik ne spori da je ugovorena i naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 0,50 % (odnosno 616,00 CHF) od iznosa kredita (123.000,00 CHF), ali osporava visinu, stoga opreza radi na tu okolnost predlaže provedbu financijskog vještačenja.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj: 9012675055 (list 6-16), knjigovodstvenu karticu (list 50-77), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Borkoviću, dipl. oec iz [adresa], 17.02.2025. (list 98-99), uvid u očitovanje vještaka od 10.03.2025. (list 113-114), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke na zapisniku od 27.03.2025. (list 119-121).

5. Tužitelj u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu zaključio s tuženom bankom 27.06.2007. u svrhu kupnje stana u [adresa]. U to vrijeme nije imao otvorenu firmu niti obrt niti udio u trgovačkom društvu. Kredit nije koristio kao poreznu olakšicu. Nije tražio kredit u CHF, ponudili su mu takav kredit kao najpovoljniji i zbog toga ga je izabrao, a nitko ga nije upozoravao da bi moglo biti problema koji su kasnije uslijedili. U banci su mu pripremili ugovor kao gotov obrazac koji je samo trebao potpisati i ovjeriti kod javnog bilježnika. Koliko se sjeća nije mogao pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora. Za ovu banku se odlučio jer je primao plaću u istoj i imao povjerenje. Nitko mu nije posebno pojašnjavao odredbu oko naknade koju treba platiti. Ne sjeća se je li tu naknadu platio ili je kredit bio umanjen za iznos naknade. Ugovor je pročitao, no kako nije financijske struke tako da ga nije mogao u potpunosti razumjeti. Za nepoštenost odredbe o ulaznoj naknadi je primjetio kada su radili konverziju. Nije uočio odredbu o primjeni Općih uvjeta poslovanja banke i ne sjeća se da li su mu uopće uručeni ovi Opći uvjeti.

6. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) sud je utvrdio slijedeće:

6.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu dana 27.06.2007. na iznos od 123.200,00 CHF s rokom otplate od 240 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima.

6.2. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, pitanje visine naknade, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

7. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07 – dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

7.1. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7.2. Nadalje, prema st. 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 98. ZZP/07.

7.3. Odredbom čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

8. Analizirajući spornu odredbu čl. 13.3. Ugovora o kreditu uz uvjete koje odredi Kreditor, sud je ovdje primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07 i 125/07, nastavno: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 27.06.2007.

8.1. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27.06.2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

9. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita uz uvjete koje odredi kreditor sadržana u dijelu pod odredbom čl. 13.3. Ugovora o kreditu ništetna.

9.1. Naime, navedena odredba je nepošteno ugovorena u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07 slijedom čega je ista i ništavna sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/07. Osim toga po zaključku suda navedena odredba ne prolaze test poštenja obzirom je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu tj. na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika. Na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

10. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz čl. 13.3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

11. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, a radi utvrđenja visine naknade za obradu kredita, provedeno je vještačenje po vještaku Tomislavu Borković dipl.oec. iz [adresa].

11.1. Vještak u svom nalazu od 17. veljače 2025. utvrđuje da je ukupan iznos koji je tužitelj stvarno platio po osnovu naplaćene naknade za obradu kredita (naknade za obradu kreditnog zahtjeva) utvrđen u visini od 370,68 EUR.

11.2. Tuženik je prigovorio tečaju koji je primijenjen u izračunu navodeći kao ispravan važeći tečaj za 1 CHF = 4,385358 kn, odnosno da je prilikom preračunavanja u kune trebao biti primijenjen važeči tečaj uza 1 EUR = 7,53450 kn. Vještak pojašnjava da je pokušao provjeriti dostupne podatke putem službenih stranica poslovne banke no kako je ovo uskraćeno takve podatke više nije moga utvrditi. Stoga je u Izračunu primijenio dostupne važeće tečajeve Hrvatske Narodne Banke na dan 23.07.2007. Uvažavajući primjedbe tuženika navodi da je iz primjenom važećeg tečaja za 1 CHF = 4,385358 kn stvarno plaćena naknada: 616,00 CHF x 4,385358 kn = 2.701,38 kn, 2.701,38 : 7,282827 = 370,92 EUR.

12. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Borković kao stručan i objektivan, zasnovan na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjen prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da na temelju ništetne ugovorne odredbe o naplati tzv. ulazne naknade iznos od 370,68 eura, upravo onaj iznos koji tužitelj i potražuje po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 20.02.2025.

12.1. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbe o naknadi obrade kredita platio viši iznos od 370,68 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude bez obzira što je u dopuni nalaza vještak utvrdio da je stvarno plaćena naknada 370,92 eura, a koja razlika je nastala uslijed primjene tečaja u izračunu koji je vremenom banka uskratila za strane valute iskazane u kunama, pa takve podatke vještak više nije mogao utvrditi.

12.2. Tuženik je po osnovi odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

13. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka ove presude još nije pravomoćna to nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, pa neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

14. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

15. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 151/22 i 138/23 – dalje: Tarifa) odobren trošak i to: trošak za sastav tužbe u iznosu od 100,00 eura, za sastav četiri obrazložena podneska i to od 10.04.2024., 07.05.2024., 20.02.2025. i 13.03.2025. svaki u iznosu od 100,00 eura, za zastupanje na dva ročištu i to od 14.05.2024. i 27.03.2025. svako u iznosu od 100,00 eura, što uz pripadajući PDV u iznosu od 175,00 eura čini iznos od 875,00 eura.

15.1. Tužitelju je također priznat uplaćen trošak vještačenja u iznosu od 150,00 eura, kao i uplaćen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u visini od 1.031,64 eura.

15.2. Tužitelju nije odobren zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 6,64 eura iz razloga što je tužitelj ovog troška oslobođen obzirom na Zakon o izmjenama zakona o sudskim pristojbama i to čl. 11. st. 1. toč. 20. istog Zakona prema kojoj potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa imaju pravo na oslobođenje na plaćanje sudske pristojbe, a kako tužitelj ovaj trošak nije niti platio, to je u ovom dijelu tužbenog zahtjeva odbijen.

U Vinkovcima 10. travnja 2025.

Sudac

Snježana Kozina

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. ZOU Glavaš & Šutalo, Vinkovci – pun. tužitelja

2. OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb – pun. tuženika