REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-596/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Draženke Deladio, predsjednice vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Nikoline Mišković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, Područni ured Zadar, Š. K. Benje 2, OIB 84397956623, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, Filijala Zadar, Obala kneza Branimira 5, OIB 26187994862, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug, Zagreb, Maksimirska 25, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-275/2015-44 od 13. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-275/2015-44 od 13. prosinca 2024. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 12.909,12 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.023,99 EUR (točka II. izreke) te je odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 377,93 EUR (točka III. izreke).

2. Predmet spora odnosi se na tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 12.909,12 EUR. Tužitelju je šteta nastala isplatom invalidske mirovine u razdoblju od 1. lipnja 2012. do 31. kolovoza 2017. osiguraniku ŠĆ koji je ozlijeđen u prometnoj nesreći koja se dogodila 21. rujna 2000. Za nastanak prometne nezgode, prema tužiteljevim tvrdnjama postoji isključiva krivnja vozača vozila marke Mercedes registracijskih oznaka [registarska oznaka], koji je bio osiguran kod tuženika ugovorom o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti.

3. Prvostupanjski sud je ocijenio da je u ovoj pravnoj stvari za ocjenu tužiteljeva prava da mu tuženik nadoknadi štetu mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, kao propis kojim je uređen obveznopravni odnos između društva za osiguranje kao osiguratelja i vlasnika/korisnika vozila kao osiguranika u pogledu osiguranja odgovornosti za štete nanesene trećim osobama uporabom vozila. Sukladno odredbi čl. 27. st. 3. tog Zakona, tuženikova obveza na naknadu štete tužitelju postoji samo za razliku između iznosa mirovine koja se isplaćuje tužiteljevom osiguraniku na temelju rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu i iznosa koji bi bili isplaćivani kada bi razlog umirovljenja bila ozljeda na radu.

4. Kako tužitelj, zbog pogrešnog pravnog pristupa nije u tijeku postupka iznio činjenicu koliko iznosi razmjerni iznos mirovine na čiju naknadu ima pravo od tuženika, niti je o toj okolnosti predložio izvesti dokaze, prvostupanjski sud je ocijenio neosnovan tužbeni zahtjev. Osim toga, prvostupanjski sud je ocijenio da je tužiteljeva tražbina djelomično zastarjela za isplaćene iznose invalidske mirovine do studenoga 2012., jer je do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu 22. prosinca 2015., protekao trogodišnji rok.

5. Protiv pobijane presude u točkama I. i II. izreke, tužitelj je podnio žalbu zbog bitnih povreda odredba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Tužitelj je u žalbi ponovio svoje stajalište o tome da je za razrješenje spornog pravnog odnosa na naknadu štete, po njegovom mišljenju mjerodavan Zakon o mirovinskom osiguranju. Sukladno odredbi čl. 163. ZOMO/1998 („Narodne novine“ broj: 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 94/09, 40/10, 121/10, 139/10, 61/11, 114/11, 76/12, 112/13, 133/13 i 157/13), istovjetno kao i odredbom čl. 161. ZOMO/2014 („Narodne novine“ broj 157/13 i 151/14), tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu od društva za osiguranje kod kojeg je vlasnik, odnosno korisnik motornog vozila bio osiguran od odgovornosti za štetu.

7. Također, tim zakonima koji predstavljaju poseban zakon (lex specialicis) u odnosu na materiju mirovinskog osiguranja i kao takvi imaju prednost u primjeni, jasno je propisano što predstavlja štetu za tužitelja i u kojoj visini, dok se na sva pitanja koja nisu posebno uređena tim zakonom upućuje na primjenu odredaba Zakona o obveznim odnosima.

8. S druge strane odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu su nejasne i u koaliziji jedna s drugom, jer istovremeno određuju da se razmjerni iznos mirovine na čiju naknadu tužitelju ima pravo od tuženika utvrđuje prema propisima iz mirovinskog osiguranja, dok je u nastavku iste odredbe propisano kako se izračunava razmjerni dio mirovine. Osim toga, gramatičko tumačenje odredbe čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu dovodi do ocjene da društva za osiguranje ne nadoknađuju tužitelju štetu u slučaju kada je do umirovljenja osiguranika došlo zbog ozljede na radu.

9. Tužitelj drži da zakonodavčeva namjera nije bila ukinuti tužiteljevo pravo na naknadu štete od društva za osiguranje, jer bi u tom slučaju bile brisane prethodno citirane odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Također, ograničena odgovornost društva za osiguranje primjenom odredaba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu će prema tužiteljevom mišljenju dovesti do toga da za naknadu štete u vidu isplaćenih mirovina odgovaraju izravno vozači štetnici, unatoč tomu što su sklopili ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti.

10. Tužitelj podsjeća da je u dvije odluke oznake poslovni broj U-I/856/2016 od 7. veljače 2017 i poslovni broj U-III/1088/2017 od 28. rujna 2021. Ustavni sud Republike Hrvatske zauzeo shvaćanje da se visina štete koja je nastala tužitelju isplatama mirovina utvrđuje primjenom odredba čl. 161. st. 2. ZOMO-a, te da taj Zakon nije protuustavan jer se njime postiže uravnoteženje sustava prihoda i rashoda iz mirovinskog osiguranja.

11. Tužitelj smatra da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio odlučne činjenice jer nije odredio zadatak vještaku financijske struke da utvrdi razmjerni iznos isplaćene mirovine JĆ sukladno odredbama ZOMO/1998 za isplate izvršene do 31. prosinca 2013.

12. Tužitelj smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u odnosu na zastarni rok, jer je riječ o regresnom potraživanju na koje se primjenjuje opći rok zastare propisan u odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

13. Konačno, tužitelj drži da je djelomično pogrešna i odluka o troškovima postupka. Smatra da tuženik nije predujmio polovicu iznosa za troškove izrade nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Tuženik je naknadno odustao od svog dokaznog prijedloga da vještak financijske struke utvrdi je li iscrpljena svota osiguranja do koje tuženik odgovara. Zato tuženiku nije nastao bilo kakav trošak po toj osnovi koji bi posljedično tužitelj bio dužan nadoknaditi.

14. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

15. Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11 – pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odnosu na troškove postupka (čl. 356. ZPP-a).

16. U žalbenom stadiju postupka sporno je pravno pitanje koji zakon je mjerodavan za pitanje visine štete čiju naknadu je tužitelj ovlašten zahtijevati od tuženika.

17. Ovaj sud napominje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviše tijelo sudbene vlasti, kojem je Ustavom Republike Hrvatske povjereno obavljanje zadaće osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u recentnim odlukama (npr. odluke poslovni broj Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2022. i poslovni broj Rev-2140/2018 od 13. srpnja 2022.) koje je donio odlučujući o revizijama koje su podnosila društva za osiguranje, zauzeo pravno shvaćanje kako je za odluku o tužiteljevom zahtjevu za naknadu štete mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Time je potvrđen stav društva za osiguranje da njihova odgovornost umjesto štetnika za nastanak prometne nesreće proizlazi iz činjenice sklapanja ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti. Samim time za opseg odgovornosti društva za osiguranje da nadoknade štetu nastalu trećim oštećenim osobama u prometnoj nezgodi temeljem sklopljenog ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji predstavlja sedes materiae za tuženikovu odgovornost.

18. Odredbom čl. 27. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

19. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.).

20. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.).

21. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da tužitelj nije dokazao sve pretpostavke tuženikove odštetne odgovornosti, konkretno visinu štete koju mu je dužan naknaditi tuženik u smislu odredbe čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno koliko iznosi razmjerni iznos invalidske mirovine na čiju naknadu ima pravo od tuženika (u vidu razlike između visine invalidske mirovine utvrđene rješenjem o umirovljenju ŠĆ i one koja bi bila utvrđena u slučaju pretrpljene povrede na radu). Zato je pravilno odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u cijelosti. Naime, tužitelju sam zakon – odredba čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu daje pravo regresirati se od tuženika samo za iznos štete u razmjernom dijelu isplaćenih mirovina. Zato je visinu tog razmjernog dijela bio dužan odrediti i dokazati tužitelj.

22. Jedno od osnovnih načela parničnog procesnog prava je načelo stranačke istine (čl. 7. u vezi s čl. 219. st. 1. ZPP-a). Sukladno tom načelu stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. To podrazumijeva da unatoč tomu što je tužitelj predložio izvesti dokaz vještačenjem po stručnjaku financijske struke, te unatoč tomu što je sud taj koji rukovodi vještačenjem i daje zadatak vještaku koje činjenice treba utvrditi svojim stručnim znanjem (čl. 259. ZPP-a), prvostupanjski sud nema ovlaštenje izaći iz okvira onoga što je stranka predlagala utvrditi tim dokazom. Dakle, prvostupanjski sud je bio vezan tužiteljevim dokaznim prijedlogom da se utvrdi razmjerni iznos mirovine sukladno odredbama ZOMO/1998. S obzirom na to da to nije mjerodavno materijalno pravo za razrješenje spornog odnosa, tim se dokaznim prijedlogom ne bi utvrdile odlučne činjenice za ovaj predmet. Slijedom navedenog, neosnovani su tužiteljevi žalbeni navodi da je prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio odlučne činjenice.

23. U odnosu na žalbu na dio odluke o troškovima postupka, konkretno na tužiteljevu obvezu da nadoknadi trošak izrade nalaza i mišljenja vještaka u iznosu od 207,74 EUR, ovaj sud je utvrdio da je strankama raspravnim rješenjem suda od 22. ožujka 2018. naloženo predujmiti iznos troškova izrade nalaza i mišljenja vještaka financijske struke od po 3.000,00 kn na račun suda.

24. Iz isprava u spisu (obračunski list – stranica 79.) proizlazi da je tuženik navedeni iznos platio tužitelju, a tužitelj je navedeni iznos platio sudu (stranica 82. spisa). Tuženik je naknadno odustao od dokaznog prijedloga da vještak utvrdi je li tuženikovim isplatama po osnovi sklopljenog ugovora sa štetnikom iscrpljena svota osiguranja do koje postoji tuženikova odgovornost.

25. Slijedom utvrđenih činjenica, ovaj sud ocjenjuje da nisu osnovani žalbeni navodi da tuženik nije snosio izdatak za izvođenje dokaza vještačenjem po stručnjaku financijske struke, jer je iznos od 3.000,00 kn uplatio tužitelju (umjesto sudu). Međutim, svrha tuženikove uplate je bilo pomiriti predujam za budući trošak nagrade vještaku. Slijedom navedenog, kako je tuženik ostvario uspjeh u parnici, on ima pravo od tužitelja biti obeštećen za iznos troškova koje je snosio u tijeku parnice (čl. 154. st. 1. ZPP-a). Zato je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tuženik ima pravo na naknadu iznosa od 207,74 EUR, što čini polovicu izdatka na ime nagrade vještaku za izradu nalaza i mišljenja. Tuženik bi imao pravo i na naknadu troškova preko dosuđenog iznosa do visine plaćenog predujma, međutim, ovaj sud nema ovlaštenje preinačiti presudu prvostupanjskog suda na štetu stranke koja se žalila, ako je samo ona podnijela žalbu (zabrana reformacije in peius – čl. 374. ZPP-a).

26. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 10. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Draženka Deladio