REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1245/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lenke Ćorić, predsjednika vijeća, Ane Cvitković, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD SPLIT, OIB: 78755598868, Split, Obala Kneza Branimira 17, protiv tuženika SVEUČILIŠTE U SPLITU, FILOZOFSKI FAKULTET, OIB: 98004523293, Split, Poljička cesta 35, i umješača na strani tuženika SVEUČILIŠTE U SPLITU, OIB: 29845096215, Split, Ruđera Boškovića 31, kojeg zastupa punomoćnik Željko Vrdoljak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ljubičić-Vrdoljak & Partneri d.o.o. u Splitu, radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi umješača protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-286/2021-30 od 20. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 10. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba umješača SVEUČILIŠTE U SPLITU kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-286/2021-30 od 20. siječnja 2025., u točki I. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se žalba umješača SVEUČILIŠTE U SPLITU kao nedopuštena podnesena protiv točke II. izreke presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-286/2021-30 od 20. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odlučeno je:

„I. Dužan je tuženik isprazniti prostor na II. katu, površine 121,06 m2 i poslovni prostor na III. katu, površine 106, 94 m2 , vlasništvo tužitelja, oba položena u zgradi anagrafske oznake Poljana kraljice Jelene 1 u Splitu, zemljišnoknjižne oznake čest. zgr. [katastarska čestica], K. O. [katastarska općina] te iste slobodne od osoba i stvari predati u posjed i na raspolaganje tužitelju u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove ovog parničnog postupka sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude pa do isplate.“

2. U obrazloženju odluke se navodi kako nije sporno među strankama da su tužitelj i tuženik 11. svibnja 2009. sklopili ugovor o privremenom korištenju poslovnog prostora u Splitu, Poljana kraljice Jelene 1/II/III koji se sastoji od poslovnog prostora na II. katu površine 121,6 m2 i poslovnog prostora na III. katu površine 106,94 m2, da je tužitelj vlasnik predmetnih poslovnih prostora, a da je tuženik dugogodišnji posjednik i korisnik tih poslovnih prostora. Da je taj ugovor raskinut otkazom tužitelja od 10. veljače 2014. kojeg je tuženik uredno zaprimio 13. veljače 2014., sukladno odredbi članka 9. ugovora, obzirom tuženik nije ispunjavao svoje preuzete obaveze iz ugovora na što ga je tužitelj prije raskida upozorio dopisima od 8. veljače 2012., 24. veljače 2012. i 28. kolovoza 2013. te zapisnikom o primopredaji Grada Splita od 10. ožujka 2013. Stoga je sud primjenom odredbe čl. 21. Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj: 91/96, 124/97, 174/04 i 38/09), kao i odredbe čl. 536. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) naložio tuženiku da preda u posjed nekretnine tužitelju koji je nesporno vlasnik predmetnih nekretnina. U odnosu na odluku o troškovima postupka navedeno je da tužitelj nije određeno popisao i zatražio troškove postupka i sud je odbio neodređen zahtjev za troškovima postupka.

3. Žalbu je podnio umješač zbog svih žalbenih razloga pobijajući presudu u cijelosti. Ističe i bitnu povredu postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku i povredu postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. Zakona o parničnom postupku, navodeći da je sud dužan usporediti dokaze i s rezultatima cjelokupnog postupka i na temelju takve ocjene dokaza izraditi svoje uvjerenje o tome je li neka činjenica postoji ili ne postoji. Smatra da je do bitne povrede odredaba došlo jer je obrazloženje potpuno u nesuglasju s rezultatima svih izvedenih dokaza tijekom postupka. Navodi da sud nije odlučio o dokaznom prijedlogu tuženika, saslušanja zakonskog zastupnika tuženika, a bez da je na bilo kakav način obrazložio zbog čega odbija navedeni prijedlog koji je predložen na cjelokupne okolnosti odgovora na tužbu. Također, navodi da je pogrešan zaključak suda kako činjenica da je Sveučilište u Splitu preuzelo obveze, odgovornosti i upravljanje predmetnih poslovnih prostora ne utječe na pasivnu legitimaciju u ovoj vrsti postupka u kojem je pasivno legitimiran korisnik predmetnih nekretnina, a to je, tuženik. Da je sud zanemario sami tekst sporazuma u kojem se jasno navodi u čl. 1. st. 3. kako se sporazum temelji na zaključcima sastanka na kojem su u prostorijama Grada Splita bili prisutni predstavnici tužitelja, tuženika i Grada Splita. Da su Grad Split i Sveučilište u Splitu pokušavali naći zajednički dogovor jer Sveučilište u Splitu koristi poslovni prostor, te da tuženik ne može predati u posjed predmetni prostor. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, podredno ukinuti. Traži trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 512,50 EUR.

4. Odgovor na žalbu je dao tužitelj pobijajući sve žalbene navode te posebno ističe kako tijekom trajanja prvostupanjskog postupka, tuženik, kao niti umješač, nisu dokazali da je tuženik napustio posjed predmetnog poslovnog prostora, a što bi eventualno bila odlučna činjenica. Time što je tuženik prepustio umješaču kao svom osnivaču da ga dijelom zastupa u ovom postupka te pregovara s tužiteljem radi mirnog rješenja spora, nije ga oslobodilo statusa pasivne legitimacije u ovom postupku, posebice jer nije dokazano da je umješač u faktičnom posjedu predmetnog poslovnog prostora.

5. Žalba je neosnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku te na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je ona pravilna i zakonita.

7. Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja dao je razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i neproturječni, te ne postoji proturječnost između razloga i sadržaja spisa, pa je stoga presudu moguće ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku. U odnosu na žalbeni navod umješača kako je počinjena povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. Zakona o parničnom postupku za navesti je da takvi navodi umješača o nepotpunoj ocjeni dokaza čime dovodi u pitanje pravna shvaćanja prvostupanjskog suda te da je trebalo drugačije utvrditi činjenice, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoje stavove - koji stav je različit od utvrđenog činjeničnog stanja i pravilno primijenjenog materijalnog prava na kojem je osporena odluka zasnovana.

8. Također, za navesti je da žalitelj nepravilno navodi kako prvostupanjski sud nije dao razloge svojoj odluci zašto neće izvesti dokaz saslušanjem ranijeg zakonskog zastupnika tuženika jer je prvostupanjski sud decidirano naveo u točki 16. svog obrazloženja koje je dokazao izveo i na koje predložene činjenice dok nije izveo dokaz saslušanjem ranijeg zastupnika po zakonu tuženika na okolnost da je tuženik zatražio zaključenje aneksa postojećeg ugovora jer je sud to utvrdio iz isprava koje prileže spisu. Pa je i taj žalbeni navod neosnovan.

9. Iz stanja spisa i obrazloženja odluke proizlazi da nije sporno među strankama da su tužitelj i tuženik 11. svibnja 2009. sklopili ugovor o privremenom korištenju poslovnog prostora u Splitu, Poljana kraljice Jelene 1/II/III koji se sastoji od poslovnog prostora na II. katu površine 121,6 m2 i poslovnog prostora na III. katu površine 106,94 m2, da je tužitelj vlasnik predmetnih poslovnih prostora, a da je tuženik dugogodišnji posjednik i korisnik istih. Utvrđeno je da je tužitelj dao tuženiku na privremeno korištenje predmetni poslovni prostor na rok od pet godina (čl. 1. i 2.), korisnik obvezan plaćati naknadu za privremeno korištenje u iznosu od 228,00 EUR (čl. 5.). Člankom 7. ugovora o privremenom korištenju određeno je da tuženik ne smije bez suglasnosti službe za imovinsko-pravnu pripremu građevinskog zemljišta, evidenciju i upravljanje gradskom imovinom, Odsjek za poslovni prostor i skloništa mijenjati ugovorenu namjenu niti pristupiti uređenju predmetnog poslovnog prostora kao i da troškovi uređenja predmetnog poslovnog prostora idu na teret tuženika. Utvrđeno je iz zapisnika o primopredaji Grada Splita sačinjenog 10. ožujka 2011. da je tuženik obvezan u roku od tri mjeseca privesti prostor namjeni, uz napomenu da je prije izvođenja radova na uređenju obvezan zatražiti pismenu suglasnost tužitelja. Nadalje je utvrđeno iz dopisa tužitelja od 8. veljače 2012. kako je tužitelj upozorio tuženika da nije ispunio obveze iz čl. 7. Ugovora o privremenom korištenju, a iz dopisa tužitelja od 24. veljače 2012. da je tužitelj zatražio od tuženika da mu dostavi opis radova koji će vršiti, dokumentaciju i dinamiku radova te da za navedeno zatraži suglasnost tužitelja te da je dopisom od 4. srpnja 2013. tužitelj ponovno upozorio tuženika da predmetni prostor ne koristi. Također, iz dopisa tužitelja od 28. kolovoza 2013. utvrđeno je da je tužitelj ponovno upozorio tuženika na okolnost da nije ispunio uvjete iz zaključenog ugovora što bi bio jedan od razloga za raskid ugovora, i tužitelj raskida ugovor dopisom od 10. veljače 2014. (tuženik zaprimio 13. veljače 2014.) u skladu s odredbom čl. 9. ugovora. Na ta utvrđenja pravilno prvostupanjski sud primjenjuje odredbu čl. 21. Zakona o zakupu i nalaže tuženiku da preda tužitelju poslovni prostor u stanju u kojem ga je primio, slobodnom od stvari i osoba. Sadržaj odredbe čl. 21. Zakona o zakupu, ima istu pravnu osnovu u Zakonu o obveznim odnosima, čl. 536. ZOO-a, na koje se obje pravne osnove pozvao prvostupanjski sud.

10. U odnosu na iznesen žalbene tvrdnje umješača da tuženik nije u faktičnom posjedu nekretnina pa stoga nije moguć povrat u posjed, te da to proizlazi iz sporazuma od 28. veljače 2019, za navesti je kako je to detaljno prvostupanjski sud analizirao u svojoj odluci i ocijenio sadržaj sporazuma od 28. veljače 2019. kojeg je tuženik sklopio sa Sveučilištem u Splitu, time sporazumne strane (tuženik i umješač) suglasno utvrđuju da je upravo Filozofski fakultet dugogodišnji posjednik i korisnik predmetnih poslovnih prostora. Time što je umješač preuzeo sve pravne te materijalne i nematerijalne obveze i odgovornosti u odnosu na osiguranje, korištenje i održavanje predmetnog prostora, kao i da se navedeni prostor daje na upravljanje Sveučilištu u Splitu zajedno s pripadnim inventarom, pokretninama i opremom koja se nalazi u istome, nije od utjecaja pored činjenice da je tuženik posjednik predmetnih poslovnih prostora i nakon raskida ugovora o privremenom korištenju poslovnog prostora u Splitu. Pored toga, sud je i uzeo u obzir da tuženik nije niti dokazivao da je prestao biti korisnik nekretnina.

11. Stoga je valjalo potvrditi prvostupanjsku odluku u točki I. izreke, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

12. U odnosu na točku II. izreke prvostupanjske odluke, umješač nema pravni interes pobijati odluku jer tuženik na čijoj strani se pridružio u parnici je uspio u tom dijelu i valjalo je rješenjem odbaciti žalbu, u tom dijelu, kao nedopuštenu.

Zagreb, 10. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Lenka Ćorić