Poslovni broj: Us l-2168/2024-15

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu pojedincu toga suda Studenku Vuleti, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužitelja Hrvatski Telekom d.d. Zagreb, R.F.Mihanovića 9,koje po generalnoj punomoći zastupa opunomoćenica Ivo Smrke, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo, komunalne poslove, infrastrukturu i zaštitu okoliša, Split, Bihaćka 1, radi naknade za korištenje javne površine, nakon neposredne i javne rasprave, zaključene 11. ožujka 2025. godine u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 10. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, komunalne poslove, infrastrukturu i investicije, KLASA:UP/II 363-01/21- 01/0002, URBROJ:2181/1-10/15-21-0002 od 05. ožujka 2021. godine.

II. Poništava se rješenje Splitsko-dalmatinske županije, Općine Dugopolje, Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA:UP/I-412-07/20-70/01, URBROJ:2180/04- 03/2-20-1 od 09. prosinca 2020. godine te se predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

III. Splitsko-dalmatinska županija, Općina Dugopolje, Jedinstveni upravni odjel, dužan je u roku od 60 dana od dana dostave ove presude i pripadajućeg spisa, u ponovljenom postupku donijeti novo rješenje o zahtjevu tužitelja za povrat naplaćenih naknada kojeg je tužitelj datiranog s 22. srpnja 2022. godine, a zaprimljenog kod prvostupanjskog tijela dana 23. srpnja 2020. godine.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 u roku od 15 dana od primitka ovog rješenja.

Obrazloženje

1. U pravodobno podnesenoj tužbi protiv osporenog rješenja tuženika tužitelj osporava pravilnost i zakonitost osporenog rješenja tuženika kao i prvostupanjskog rješenja od 09. prosinca 2020. godine, te je u bitnom naveo: da je Općina Dugopolje dana 23. veljače 2012. godine donijela rješenje kojim je tužitelju utvrđena obveza plaćanja novčane naknade za korištenje zemljišta u vlasništvu Općine Dugopolje za DKT cijevi sa telefonskim kabelom na području naselja Dugopolje i Koprivno u prvoj zoni u ukupnom iznosu od 39.548,00 kn, a da je isto rješenje poništeno presudom

Poslovni broj: Us l-2168/2024-15

Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-3018/16-3 od 12. siječnja 2017. godine; da je Općina Dugopolje po navedenom rješenju pokrenulo postupak prisilne naplate tako što je donijelo 5 rješenja o ovrsi (oznake kako se navodi u tužbi), te temeljem istih rješenja o ovrsi u ovršnom postupku naplatilo ukupno iznos od 1.794.155,45 kuna; da je člankom 132. Zakona o općem upravnom postupku propisano da u slučaju oglašavanja rješenja ništavim ili poništavanja rješenja, imovina stečena bez pravne osnove se vraća sukladno propisima građanskog prava. Kako je Općina Dugopolje temeljem rješenja o ovrsi naplatila ukupno 1.794.155,45 kuna, te kako je donošenjem presude Visokog upravnog suda broj: Usž-3018/16-3 od 12. siječnja 2017. godine poništeno osporeno rješenje tuženika odnosno prvostupanjsko rješenje od dana 23. veljače 2012. godine, koje je bilo osnova za naplatu, otpala je osnova za predmetnu naplatu od Općine Dugopolje, slijedom čega tužitelj sukladno članku 132. Zakona o općem upravnom postupku, traži od Općine Dugopolje povrat svega naplaćenog; da su pravila vraćanja stečenog bez osnove propisana člancima 1111. do 1120 Zakona o obveznim odnosima; da sukladno zakonskim odredbama tužitelj ima pravo potraživati sve ono što je Općina Dugopolje naplatila temeljem rješenja koje je naknadno poništeno; da tužitelj ima pravo potraživati naknadu na ime stjecanja bez osnove od trenutka poništenja rješenja Općine Dugopolje odnosno od dana kada je Visoki upravni sud donio odluku Usž-3018/16-3 tj. od dana 12. siječnja 2017. godine; da predmetna tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, tako da u trenutku podnošenja zahtjeva Općini Dugopolje dana 22. srpnja 2020. godine nije nastupila zastara prava tužitelja da zahtjeva isplatu (povrat) naplaćene naknade; da je tužitelj dana 23. srpnja 2020. godine Općini Dugopolje podnio zahtjev za povrat stečenog bez osnove na što se je Općina Dugopolje oglušila pa je tužitelj izjavio žalbu radi šutnje administracije, a da tek nakon toga Općina donosi rješenje, koje je potvrđeno predmetnim rješenjem tuženika; da je osporeno rješenje tuženika nezakonito jer je tim rješenjem tuženik odbio primijeniti odluke Visokog upravnog suda RH-e, broj: Usž-3018/16-3 od dana 12. siječnja 2017. godine; čime je "pomagao" Općini Dugopolje u izbjegavanju plaćanja dužne naknade; da tuženik samovoljno i proizvoljno tumači odluke Visokog upravnog suda RH-e iako iste odluke predstavljaju obvezu za strane u postupku, s tim da tuženik nije ovlašten niti ima pravo tumačiti sudske odluke. Navodi se da predmetna odluka VUS-a predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke po zahtjevu tužitelja a da je istom odlukom Visoki upravni sud RH riješio osnovu za povrat naknade, tako da tuženik nije ovlašten preispitivati i utvrđivati osnovanost tužiteljevog zahtjeva; da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo prema članku 214. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, budući da je tuženik početak tijeka zastare pogrešno utvrdio; da se u rješenju navodi da je prvi obrok predmetnog potraživanja dospio 2014. godine a da je tada Općina Dugopolje imala valjanu ovršnu ispravu koja je ukinuta tek 2017. godine; da tužitelj nije ni mogao potraživati predmetnu naknadu prije 2017. godine jer rješenje temeljem kojeg se naplaćivalo nije bilo poništeno; da zastara prava na zahtijevanje povrata ne može početi teći prije prava tužitelja na postavljanje zahtjeva za povratom. Slijedom navedenog da je jasno da je tuženik neosnovano odbio tužiteljev zahtjev za povratom naplaćene naknade, što postupanje tuženika čini nezakonitim i na štetu tužitelja. Tužbenim zahtjevom zatraženo je da se tužba usvoji i da se poništi osporeno rješenje tuženika od 05. ožujka 2021. godine i da se poništi i prvostupanjsko rješenje od 09. prosinca 2020. godine. Također je tužbenim zahtjevom zatraženo da se presudom naloži Općini Dugopolje, da u roku od 30 dana isplati tužitelju po osnovi neosnovano naplaćenih naknada za korištenje zemljišta i DTK cijevi iznos od 1.794.155,45 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja – na iznos od 1.429.184,11 kn teče

Poslovni broj: Us l-2168/2024-15

od 29. listopada 2014. godine, - na iznos od 122.462,64 teče od 11. veljače 2015. godine, - na iznos od 121.981,14 kn teče od 16. travnja 2015. godine, - na iznos od 120.527,56 kn teče od 23. srpnja 2015. godine, pa sve do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje te od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a koji iznos je nezakonito naplaćen po poništenom rješenju broj: KLASA:UP I-344-01/12-10/03, URBROJ: 2180/04-03/1-12-1 od 23. veljače 2012. godine.

2. U dostavljenom odgovoru na tužbu tuženik je u svemu ostao kod navoda iznijetih u svome rješenju, KLASA:UP/II 363-01/21-01/0002, URBROJ:2181/1-10/15- 21-0002 od 05. ožujka 2021. godine, kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Splitsko-dalmatinske županije, Općine Dugopolje, Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA:UP/I-412-07/20-70/01, URBROJ:2180/04-03/2-20-1 od 09. prosinca 2020. godine. Navodi se da su navodi tužbeni navodi paušalni i neosnovani, u smislu povrata predmetnih novčanih sredstava; da se u tužbi "grubo" navodi da tužena odbija primijeniti odluke Visokog upravnog suda Republike hrvatske, čime da "pomaže" Općini Dugopolje u izbjegavanju plaćanja dužne naknade, što je netočno, a da navedena interpretacija navoda iz rješenja tuženika je nedopustiva, budući da je tuženik sukladno mjerodavnim odredbama ovlašteno odlučivati o žalbi, na način kako je u konkretnom slučaju učinjeno, pri tome pozivajući se na zakonske odredbe i sudsku praksu; da sama činjenica da tuženik nije odlučio u korist tužitelja ne daje pravo tužitelju da isto naziva "pomoći" Općini Dugopolje i odbijanje primjene sudske prakse"; da se u konkretnom slučaju radi o povratu naknade tako da se ne može razmatrati sudska praksa na koju se tužitelj poziva; da tužitelj "grubo" proziva tuženika zbog navodno samovoljnog i proizvoljnog tumačenja odluke Visokog upravnog suda, bez argumenata i obrazloženja, dovodeći na taj način u pitanje ovlast tuženika da primjenjuje zakonske propise i izrazi jasno svoj stav, osporavajući žalbene navode. Predložio je da se tužbeni zahtjev odbije.

3. Osporenim rješenjem tuženika, Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, komunalne poslove, infrastrukturu i investicije, KLASA:UP/II 363-01/21-01/0002, URBROJ:2181/1-10/15-21-0002 od 05. ožujka 2021. godine odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Splitsko-dalmatinske županije, Općine Dugopolje, Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA:UP/I-412-07/20-70/01, URBROJ:2180/04-03/2-20-1 od 09. prosinca 2020. godine kojim je odbijen tužiteljev zahtjev od dana 23. srpnja 2020. godine. za isplatu naplaćenih naknada za korištenje zemljišta i DTK cijevi u iznosu od 1.794.155,45 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, kako je navedeno u zahtjevu tužitelja.

4. Rješenjem Upravnog suda u Splitu broj: 7 UsI-1749/21-8 od 03. kolovoza 2022. godine prekinut je ovaj upravni spor do donošenja odluke u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-653/22. Nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio rješenje broj: Rev-653/22 od 14. veljače 2024. godine, rješenjem ovog suda od 10. rujna 2024. godine nastavljen je prekinuti upravni spor.

5. U upravnom sporu sud je zakazao raspravu za dan 11. ožujka 2025. godine te na raspravu pozvao tužitelja i tuženika kako bi im omogućio neposredno

Poslovni broj: Us l-2168/2024-15

izjašnjavanje o predmetu spora i očitovanje po navodima protivne stranke. Na navedenu raspravu nije pristupio tuženik iako je uredno primio poziv a izostanak nije opravdao, pa kako nije bilo razloga za odgodu rasprava je održana bez tuženika. Opunomoćenica tuženika je iskazala da ostaje kod sadržaja tužbe i tužbenog zahtjeva. Istakla je da se u konkretnom slučaju radi o provedbi odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-1523/16 od 08. prosinca 2016. godine u kojoj odluci je VUS zauzeo jasan stav da je u ranijem postupku ocijene zakonitosti predmetnog Pravilnika koji je donijela Općina Dugopolje a temeljem kojeg pravilnika je Općina Dugopolje donosila rješenja kojim je obvezivala tužitelja na plaćanje novčane naknade, koji iznosi naknade su i naplaćeni kroz ovršni postupak, navedeni Pravilnik ukinut u cijelosti. Također je istakla da se u navedenoj presudi VUS-a navodi da Općina Dugopolje nije ni bila nadležna da donese navedeni Pravilnik, odnosno rješenja po navedenom pravilniku kojim tužitelju utvrđuje obvezu plaćanja naknade; da su u konkretnom slučaju radi naplati bez pravne osnove; da sukladno pravnom načelu da sve što je naplaćeno bez pravne osnove se ne može zadržati. Navela je da se je tuženik pozvao na nastup zastare, ali da pozivanje tuženika na zastaru nije osnovano budući da tužitelj nije ni mogao potraživati predmetnu naknadu prije siječnja 2017. godine, kada je osporavano rješenje poništeno odlukom VUS-a broj: Usž-3018/16. Kako je tužitelj zahtjev za povrat naplaćene naknade podnio u srpnju 2020. godine, da nije nastupila zastara jer je odredbama Zakona o obveznim odnosima propisan petogodišnji rok zastare. Navela je da je Općina Dugopolje rješenje kojim je tužitelj obvezan na plaćanje novčane naknade donijela 23. veljače 2012. godine a da su iznosi koje tužitelj potražuje podnijetim Zahtjevom prisilno naplaćeni dana 28. listopada 2014., 10.veljače 2015.,15.travnja 2015. i 22. srpnja 2015. godine: Kako je predmetno rješenje poništeno presudom VUS-a broj: Usž-3018/16 od 12. siječnja 2017. godine, tako da rok u kojem tužitelj ima pravo tražiti povrat predmetnih iznosa naknade je počeo teći nakon donošenja navedene presude VUS-a odnosno nakon 12. siječnja 2017. godine.

6. U dokaznom postupku sud je pregledao tužbu, osporeno rješenje od 05. ožujka 2021. godine, odgovor na tužbu, te je pregledan cjelokupni sudski spis, kao i spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

Stranke u ovom upravnom sporu nisu predložile izvođenje drugih dokaza.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Predmet ovog upravnog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika, KLASA:UP/II 363-01/21-01/0002, URBROJ:2181/1-10/15-21-0002 od 05. ožujka 2021. godine odnosno da li je pravilno i zakonito rješenjem prvostupanjskog tijela, KLASA:UP/I-412-07/20-70/01, URBROJ:2180/04-03/2-20-1 od 09. prosinca 2020. godine odbijen zahtjev tužitelja za isplatu naplaćenih naknada za korištenje zemljišta i DTK cijevi u iznosu od 1.794.155,45 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, kako je navedeno u zahtjevu tužitelja.

9. Prema stanju spisa proizlazi da je tužitelj Zahtjev za povrat neosnovano naplaćene naknade dostavio Općini Dugopolje dana 23. srpnja 2020. godine. Navedenim zahtjevom tužitelj je zatražio povrat naplaćenih naknada za korištenje zemljišta i DTK cijevi u iznosu od 1.794.155,45 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, kako je navedeno u zahtjevu tužitelja.

Poslovni broj: Us l-2168/2024-15

10. Spisu je priložena presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Usž-3018/16-3 od 12. siječnja 2017. godine kojom je pod točkom I. izreke navedene presude VUS-a, poništena je presuda Upravnog suda u Splitu, broj: UsI- 280/14-19 od 18. travnja 2016. godine. Točkom II. izreke navedene presude je poništeno rješenje Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo, komunalne poslove, infrastrukturu i zaštitu okoliša, KLASA:UP/II-363-01/14-01/02, URBROJ:2181/1-10-14-3 od 01. listopada 2014. godine. Točkom III. izreke navedene presude poništeno je rješenje Općine Dugopolje, Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA:UP/I-344-01/12-10/03, URBROJ:2180/04-03/1-12-1 od 23. veljače 2012. godine.

11. Presudom Upravnog suda u Splitu, broj: UsI- 280/14-19 od 18. travnja 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za graditeljstvo, komunalne poslove, infrastrukturu i zaštitu okoliša, KLASA:UP/II-363-01/14-01/02, URBROJ:2181/1-10-14-3 od 01. listopada 2014. godine, kojim rješenjem je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja

Općine Dugopolje, Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA:UP/I-344-01/12-10/03, URBROJ:2180/04-03/1-12-1 od 23. veljače 2012. godine.

12. U obrazloženju presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Usž-3018/16-3 od 12. siječnja 2017. godine je Sud utvrdio da je rješenje tuženika 01. listopada 2014. godine kao i rješenje Općine Dugopolje temeljeno na odredbama Pravilnika o mjerilima za izračun naknade za korištenje zemljišta, javnih površina i nerazvrstanih cesta koje su vlasništvo Općine Dugopolje i nad kojima upravlja Općina Dugopolje u svrhu polaganja DTK ("Službeni vjesnik Općine Dugopolje", broj: 5/11, u daljnjem tekstu: Pravilnik), kojim su propisani uvjeti za izračun naknade za korištenje zemljišta na nerazvrstanim cestama i javnim površinama u svrhu građenja, polaganja i održavanja DTK-e na području Općine Dugopolje (članak 1.), a koju naknadu plaćaju sve pravne odnosno fizičke osobe koje koriste zemljište za izgradnju DTK na zemljištu u vlasništvu Općine Dugopolje (članak 3.).

13. Navedenom presudom je utvrđeno (str. 2. presude) da je navedeni Pravilnik ukinut u cijelosti presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Usoz – 95/16-2 od 28. listopada 2016. godine ("Narodne novine", broj: 109/16), jer je isti Sud utvrdio da predmetni opći akt – Pravilnik nije suglasan sa Zakonom o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", broj: 73/08,90/11,133/12,80/13.i 71/14) i Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine", broj: 152/11.i 151/14), kojeg je, temeljem ovlaštenja iz članka 12. stavak 1. točka 1. i članka 29. citiranog Zakona, donijelo Vijeće Hrvatske agencije za poštu i elektroničke komunikacije.

14. Također u navedenoj presudi Visokog upravnog suda se navodi da iz navedenih propisa ne proizlazi da je Općinsko vijeće Općine Dugopolje bilo nadležno za donošenje navedenog Pravilnika, kojim se određuje izračun i visina te način plaćanja naknade za korištenje nekretnina u vlasništvu jedinica lokalne samouprave, već da je za navedeno isključivo nadležno Vijeće Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti. Stoga, kako iz navedenih propisa proizlazi da za odlučivanje o naknadi za pravo puta je nadležna Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti (HAKOM), da upravna tijela jedinica lokalne samouprave nisu ni stvarno ni mjesno nadležna za donošenje rješenja kojim s osnova korištenja zemljišta na nerazvrstanim cestama i javnim površinama u svrhu građenja, polaganja i održavanja DTK-e na

Poslovni broj: Us l-2168/2024-15

području Općine Dugopolje, niti da korisnicima zemljišta rješenjem utvrđuju novčanu naknadu.

15. Iz navedene presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj:

Usž-3018/16-3 od 12. siječnja 2017. godine jasno proizlazi da poništenjem rješenje

Općine Dugopolje, Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA:UP/I-344-01/12-10/03, URBROJ: 2180/04-03/1-12-1 od 23. veljače 2012. godine, kojim je tužitelju utvrđena novčana naknada za korištenje zemljišta i DTK cijevi na području Općine Dugopolje, je nestala pravna osnova po kojoj je predmetna novčana naknada od tužitelja naplaćena, odnosno da je donošenjem navedene presude VUS-a kojom su poništena osporena rješenja prestala osnova za naplatu naknade.

Kako je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Usoz – 95/16-2 od 28. listopada 2016. godine navedeni Pravilnik u cijelosti ukinut, jasno je da nije moglo egzistirati niti rješenje Općine Dugopolje, Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA:UP/I-344-01/12-10/03, URBROJ: 2180/04-03/1-12-1 od 23. veljače 2012. godine, koje je utemeljeno na istom Pravilniku.

16. U konkretnom slučaju ne radi se samo situaciji da je naknadno prestala osnova za naplatu predmetne novčane naknade od tužitelja, već kako Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi broj: Usž-3018/16-3 od 12. siječnja 2017. godine utvrđuje, da Općina Dugopolje od početka niti bila ovlaštena za donošenje predmetnog Pravilnika, jer je za to isključivo bio ovlašten HAKOM. Slijedom navedenog kako je Općina Dugopolje neovlašteno donijela navedeni pravilnik, te temeljem istog donijela predmetno rješenje od 23. veljače 2012. godine, kojim je tužitelju utvrđena novčana naknada za korištenje zemljišta i DTK cijevi na području Općine Dugopolje, te provedenom ovrhom navedeni iznos novčane naknade naplatila od tužitelja, Općina Dugopolje ne može naplaćeni iznos zadržati jer se radi o stjecanju bez osnova.

17. Člankom 1111. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05,41/08,125/11,78/15,29/18,126/21,114/22,156/22,145/23,155/23, dalje ZOO-a), određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

Stavkom 3. istog članka je određeno da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

18. Kako je Općina Dugopolje temeljem rješenja od 23. veljače 2012. godine od tužitelja u ovršnom postupku, prisilno temeljem rješenja o ovrsi naplatila iznos od 1.794.155,45 kn iznos predmetne naplaćene novčane naknade predstavlja stjecanje bez osnova, pa je sukladno odredbi članka 1111. ZOO-a, iznos predmetne novčane naknade koji je naplaćen od tužitelja dužan vratiti tužitelju uz obračun zakonske zatezne kamate kako je postavljeno u Zahtjevu tužitelja od 23. srpnja 2020. godine.

19. Nakon donošenja presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Usoz – 95/16-2 od 28. listopada 2016. godine, kojom je u cijelosti ukinut predmetni Pravilnik, tužitelj je mogao podnijeti zahtjev za izmjenu predmetnog rješenja ali to nije bilo potrebno jer je tužitelj već prije toga podnio žalbu protiv presude Upravnog suda u Splitu broj: UsI-280/14-19 od 18.travnja 2016. godine, kojom presudom je odbije

Poslovni broj: Us l-2168/2024-15

tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika od 01. listopad 2014. godine a kojim je odbijena tužiteljeva žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 23. veljače 2012. godine, kojim je utvrđena obveza plaćanja predmetne naknade. Dakle, tužitelj je već u vrijeme donošenja navedene presude VUS-a, žalbom zatražio izmjenu navedenih rješenja.

20. Ovršna isprava za prisilnu naplatu predmetne naknade je rješenje Općine Dugopolje od 23. veljače 2012. godine, koje je poništeno tek presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u presudi broj: Usž-3018/16-3 od 12. siječnja 2017. godine, pa tužitelj nije ni mogao postaviti zahtjev za povrat naplaćene naknade prije nego je navedena presuda donesena odnosno prije nego je ista presuda dostavljena tužitelju.

21. Prema članku 225. ZOO, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok prema članku 215. zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

22. Stoga, u konkretnom slučaju zastara tužiteljevog prava da postavi zahtjev za povrat naplaćene naknade nije mogla početi teći prije nego je tužitelj stekao pravo na postavljanje zahtjeva za povrat tj. prije nego je tužitelj saznao za presudu VUS-a broj: Usž-3018/16-3 od 12. siječnja 2017. godine, kojom je poništena ovršna isprava (rješenje od 23. veljače 2012. godine).

23. Također je istaknuti da se sukladno članku 241. ZOO-a, tijek zastare prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Člankom 246. stavak 1. ZOO-a je određeno da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok zastare.

24. U konkretnom slučaju bi za prekid zastare trebalo uzeti vrijeme trajanja postupka pred Visokim upravnim sudom u kojem postupku je ocjenjivana zakonitost predmetnog Pravilnika, kao i vrijeme trajanja sudskog postupka (upravnog spora) koji se je vodio kod Upravnog suda u Splitu, u kojem je taj sud dana 18. travnja 2016. godine donio presudu broj: UsI-280/14-19, te trajanje upravnog spora kod Visokog upravnog suda radi donošenja odluke po tužiteljevoj žalbi, u kojem postupku je taj sud dana 12. siječnja 2017. godine donio presudu broj: Usž-3018/16-3.

Iz oznake spisa kako se je vodio kod Upravnog suda u Splitu broj: UsI-280/14 je vidljivo da je tužba kojom je pokrenut taj upravni spor zaprimljena početkom 2014. godine, te je dalje vidljivo da je sudski postupak svakako trajao do siječnja 2017. godine.

25. Obzirom na navedeno po ocjeni suda pravilan je stav tužitelja da nije nastupila zastara, jer nije protekao zastarni rok od 5 godina.

26. Slijedom navedenog sud ocjenjuje da osporeno rješenje tuženika te prvostupanjsko rješenje nisu pravilna i zakonita. Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje, ZUS-a), usvojiti tužbeni zahtjev i poništiti osporeno rješenje tuženika i

Poslovni broj: Us l-2168/2024-15

prvostupanjsko rješenje, te predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu, radi čega je odlučeno kao u točki I. i II. izreke presude, koje je u roku od 60 dana od dana dostave ove presude i pripadajućeg spisa, u ponovljenom postupku donijeti novo rješenje o zahtjevu tužitelja za povrat naplaćenih naknada od 23. srpnja 2020. godine.

27. U postupku nakon ove presude prvostupanjsko tijelo će s obzirom na izloženo stanje spisa provesti novi postupak u kojem će novim rješenjem odlučiti za Zahtjevu tužitelja za povrat naplaćene naknade od 23. srpnja 2020. godine, sve uz pravilnu primjenu svih relevantnih odredbi materijalnog propisa pri čemu je, u skladu s odredbom članka 151. stavak 2. ZUS-a, vezan pravnim shvaćanjem Suda.

28.Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 147. st. 1. ZUS-a, kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi svoje troškove, ako zakonom nije drukčije propisano. Tužitelju je priznat trošak upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura koji se odnosi na trošak sastava tužbe i zastupanja tužitelja na raspravi, za svaku radnu u iznosu od po 1.000,00 eura (ukupno 2.000,00 eura), sve uvećano za PDV-a od 25 % (500,00 eura), sveukupno 2.500,00 eura.

U Splitu, 10. travnja 2025.

S U D A C

Studenko Vuleta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv točke I., II., i III. izreke presude žalba nije dopuštena sukladno članku 127. stavak 1. ZUS-a. Protiv točke IV. izreke presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (čl. 126. st. 1.ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje presude (čl.126.st.6. ZUS-a).

DNA:

- tužitelju Hrvatski telekom d.d. Zagreb, R.F. Mihanovića 9,

- tuženiku Splitsko-dalmatinska županija, Upravni odjel za graditeljstvo, komunalne poslove, infrastrukturu i zaštitu okoliša, Split, Domovinskog rata 2,

- u spis.