REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

Poslovni broj: 50 P-520/2023-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Tatjani Domijan – Mrva, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz ZOU "Rikardo Perković & Sanja Perković", odvjetnicima iz Zadra, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupani po odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, p.p. 92, radi utvrđenja, nakon održane glavne rasprave zaključene 25. veljače 2025. uz prisutnost punomoćnika tužitelja Rikarda Perkovića, odvjetnika u Zadru i zamjenika punomoćnika tuženika Filipa Fuština, odvjetnika u odvjetničkom društvu Porobija & Porobija Zagreb, dana 10. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o je

I. Utvrđuje se da u odnosu na tužiteljicu ne proizvodi pravni učinak nijedna odluka tuženika kojom bez dozvole ili suglasnosti tužiteljice određuje ili mijenja visinu kamatne stope na tražbine iz njihovog ugovora: Ugovor o namjenskom kreditu ovjeren dana 20.07.2006. godine po Dariji Grigillo Ramljak – javnoj bilježnici u Zadru, pod brojem ovjere UO-39/06, bilo koji njen ili s njom povezan parametar ili parametre, uključivo varijable i njihove uzročno posljedične veze, fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa.

II. Nalaže se tuženiku da namiri tužitelju parnični trošak u iznosu od 375,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1)Tužiteljica u tužbi podnesenoj dana 12. lipnja 2019. godine navodi kako su tužiteljica i tuženik zaključili dana 20.07.2006 godine u [adresa] namjenski Ugovor o namjenskom kreditu ovjeren dana 20.07.2006 godine po Dariji Grigillo Ramljak - javnoj bilježnici u [adresa], pod brojem ovjere OU-391/06 (dalje u tekstu: Ugovor), prema kojem je tuženik kao banka kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 86.500,00 CHF (slovima: osamdeset šest tisuća petsto švicarskih franaka) po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Uz iznos glavnice, tužiteljica je sukladno čl.2 Ugovora bila dužna tuženiku platiti i redovnu kamatu od 4,50 % godišnje koja je tijekom postojanja obveze po cit. Ugovoru promjenjiva skladu s promjenama tržišnih uvjeta temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d. d. Sukladno prethodno opisanom utanačenju, kamatna stopa se tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužiteljice.

Tužiteljica ukazuje na pravomoćnu sudsku presudu VTS-a br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. koja je - i u odnosu na tuženika, presudila da je takav način promjene kamatne stope ništetan s obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž. 7129/13-4 od 13.06.2014. god u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke l ., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju od 01.04.2004 godine do 31.12.2008 godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Time je nesporno utvrđeno i presuđeno kako su ništetne i prethodno citirane odredbe iz Ugovora o kreditu zaključenog između ovdje parničnih stranaka vezano za promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana.

Sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/1 5), parnične stranke - kao ugovorne strane, zaključile su dana 07.01.2016 godine u [adresa] Dodatak Ugovoru o kreditu ovjeren dana 07. .01.2016 godine. Cit. Aneksom je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

U konkretnom kreditu izvršena je zakonska konverzija prilikom čega je utvrđena preplata u iznosu od 17.683,37 kn a koja je iskorištena za namirenje budućih dospjelih anuiteta na način da se 50% anuiteta namirivalo iz preplate, a ostatak je podmirila tužiteljica. Preplata iz konverzije u potpunosti je iskorištena do siječnja 2017. godine.

S obzirom na različitu sudsku praksu drugostupanjskih sudova vezano za utvrđenje da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, VS RH je u konkretnom predmetu povodom podnesene revizije, donio dana 12.02.2019 godine ,Rješenje poslovnog broja Rev 2868/2018-2 kojim se prihvaća revizija tužiteljice i ukida rješenje Županijskog suda u Splitu, br. Gž-1097/17-2 od 7. prosinca 2017. i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, br. P-4233/15-17 od 17. siječnja 2017., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Prema ocjeni VSRH, sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ( 'INarodne novine", broj 1 02/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) — Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR — kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom — ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

Tamo tužiteljica da stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju pa da je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da tamo tužiteljica nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti jer je sklopila dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe ugovora.

Konkretna odluka odnosi se i na ovdje tužiteljicu i njezin nesporni pravni interes ostvariti svoja zakonom garantirana prava.

2)Tuženik se u svom odgovoru na tužbu od 20. srpnja 2020. godine odgovoru na tužbu usprotivio tužbenom zahtjevu te u cijelosti osporava istaknuti zahtjev kao neosnovan.

Tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Budući se potrošačka svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača.

3)Tuženik u podnesku od 17. veljače 2025. ističe kako je tužitelj u tužbi tražio utvrđenje da prema tužiteljici ne proizvodi pravni učinak nijedna odluka tuženika kojom bez dozvole ili suglasnosti tužitelja određuje ili mijenja visinu kamatne stope na tražbine iz njihovog ugovora o kreditu bilo koji njen ili s njom povezan parametar ili parametre, uključivo varijable i njihovo uzročno posljedične veze, fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa.

Tuženik ističe kako je tužbeni zahtjev za utvrđenje kako to traži tužitelj neodređen jer tužitelj ne navodi koje odluke predlaže da sud utvrdi ništetnim, koju kamatn stopu obzirom da je sklopljen i Dodatak ugovoru kojim je kredit konvertiran u EUR, koji parametar itd.

Tuženik ističe kako tužitelj nakon provedene konverzije nema pravni interes za postavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenje.

Tuženik ističe kako je postavljeni tužbeni zahtjev usmjeren na buduće uređenje odnosna između stranaka i eventualne buduće odluke tuženika što je neizvedivo jer ograničavanje tuženika da određuje kamatnu stopu bi ograničavalo tuženika da postupa u skladu s Zakonom o potrošačkom kreditiranju i Dodatkom ugovoru o kreditu kojim su stranke ugovorile primjenu EURIBOR-a i promjenu kamatne stope sukladno EURIBOR- u.

S time u vezi tuženik ističe kako je predmet ovog spora ugovor o kreditu koji je konvertiran iz CHF valute u EUR valutu na način da je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu/Sporazum sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – ZID ZPK/15).

4)Tuženik na ročištu od 25. veljače 2025. ukazuje kako potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na nikakvu tražbinu prema bankama s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pa se predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5)U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu br. 70/06 od 20.7.2006. (l.s. 18-25), dodatak ugovoru o kreditu od 7.1.2016.( l.s. 10-17), obavijesti o prihvatu izračuna konverzije (l.s. 26-27), dopis banke od 12.11.2015. (l.s. 29), izračun konverzije, otplatni plan, obavijest o promjenama kamatne stope, preliminarni obračun preplate (l.s. 30-89), priloženu dokumentaciju (108-110), te je izvršen uvid u ovosudni spis (preslik dijela spisa) poslovnog broja P-1927/19.

6)U konkretnom slučaju sporno je pitanje o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjive kamatne stope koje su jednostrano mijenjane od strane Zagrebačke banke d.d. Zagreb. Naime, sporno je u ovom postupku jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive potrošačima a time ima li mjesta ocjenjivati njihovu poštenost u smislu odredaba čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP.

7)U konkretnom predmetu tužiteljica je podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, te je sud razdvojio predmete i to ovaj predmet u pogledu ništetnosti, i predmet poslovni broj P-1927/2019 u pogledu isplate.

Dakle, predmet ovog spora je isključivo zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu broj 70/06 od 20. srpnja 2006. zaključenog između nje kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu odredbi u kojima je ugovoren način promjene kamatne stope.

8)Iz provedenih dokaza u postupku je utvrđeno da je između Zagrebačke banke d.d. Zagreb, kao kreditora, i ĐZ, kao korisnika kredita, 20.7.2006. godine sklopljen namjenski ugovor o kreditu br. 70/06 od 20.7.2006. (l.s. 18-25) kojim se banka obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 86.500,00 CHF za adaptaciju kuće u [adresa].

U čl. 2.1 Ugovora o kreditu je navedeno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja ovoga ugovora iznosi 4,50 % godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. U čl. 7. toč. 2. navedeno je da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati izmjene anuiteta; O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.

9)Iz stranačkog iskaza tužiteljice (u spisu P-1927/19), kojem iskazu tuženik u bitnom dijelu nije prigovorio, proizlazi da su ona i suprug bili podstanari i da su došli, između ostalih, u Zagrebačku banku pa da im se to činilo najpovoljnijom opcijom. Nadalje, da je bila sretna da će konačno imati krov nad glavom, da neće više biti podstanari. Sredstva kredita da je koristila za dizanje kata na kući roditelja. Sada da žive na tom katu. To da je privatna kuća njezinih roditelja, oni da su živjeli s njima i onda da su se odlučili na dizanje kata jer da su već imali djecu i da im je bilo pretijesno za svih. Ne pada joj na pamet najam niti kuće niti te etaže koju su sagradili. Na adresi te kuće da nije bilo tko registrirao obrt ili trgovačko društvo, oni da žive tu. 10) Iz provedenih dokaza u postupku je utvrđeno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora imala svojstvo potrošača budući etaža kuće koja je sagrađena sredstvima financiranim ugovorom o kreditu služi za stanovanje tužiteljice i njezine obitelji i koju tužiteljice nije unijela u imovinu obrta, odnosno društva, odnosno koristila nikakva prava u kontekstu poreznih propisa. Navedeno proizlazi u prvom redu iz stranačkog iskaza tužiteljice.

U odnosu na navode tuženika kojim osporava da bi tužiteljica imala svojstvo potrošača sukladno odredbi čl.3.st.1. ZZP-a, valja kazati da se isti ukazuju paušalni, nepotkrijepljeni bilo kakvim dokazom te stoga neosnovani.

11)Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odrediva, sve u smislu odredbe čl. 46.st.2. i čl. 50. ZOO/91, odnosno čl. 269. st.2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na koji vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

Polazeći od navedenog izvjesno je da unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, a kako je to činila Zagrebačka banka d.d. Zagreb u spornom razdoblju je bilo suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, bila takva da je na temelju nje tužitelj kao potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok on ni približno nije mogao ocijeniti, zašto, kako, te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Dakle, na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena a niti odrediva. Ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv.

Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovoru o kreditu bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87.st.1. ZZP/03, odnosno čl. 102. ZZP, te ugovorne odredbe ništetne.

Slijedom iznijetog valjalo je zaključiti da su sporne odredbe Ugovora o kreditu, prema kojima je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, ništetne sukladno članku 103., u vezi s člankom 105. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO/91), koje odredbe se primjenjuju temeljem članka 1163. stavka 1. ZOO/05, te člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i člankom 84. ZZP/03, a što proizlazi i iz pravomoćnog dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012. od 4. srpnja 2013.

Naime, u spornim odredbama ugovora o kreditu je navedeno da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom kreditora, te se kod izmjene redovne kamatne stope kreditor obvezuje pravodobno i pouzdano dostaviti izmjenjeni iznos anuiteta otplate kredita, a u tom slučaju korisnik kredita je ovlašten zatražiti izradu nove otplatne tablice.

12)Odlučujući o ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi ovaj sud ocjenjuje da su u cijelosti ispunjeni uvjeti da se takve odredbe ugovora utvrde ništetnim, a nakon što je u provedenom postupku utvrdio sljedeće činjenice:

- da je 20. srpnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 70/06 između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora s namjenom za adaptaciju kuće u [adresa], u kunskoj protuvrijednosti od 86.500,00 CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 4,50% godišnje s tim da se ista kamatna stopa može mijenjati u skladu s Odlukom banke uz rok otplate kredita od 20 godina

- da je tijekom razdoblja otplate kredita tuženik kao kreditor u nekoliko navrata mijenjao visinu kamatne stope

- da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača;

- da je u navedenom predmetu 4. srpnja 2013. godine donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13

4 od 13. lipnja 2014.;

- da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, kojom je utvrđeno da je i tuženik između ostalih u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate na štetu potrošača, a koja presuda je u pogledu ništetnosti načina promjene kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

13)Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja i pozivanjem na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., valja kazati da su sporne ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nepoštene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Obzirom na navedeno, ovaj sud zaključuje i da su predmetne odredbe ništetne, slijedom čega iste ne proizvode nikakve pravne učinke, a sve u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP/03).

14)U odnosu na navode tuženika vezano za pravna shvaćanja iz presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača poslovni broj Pž- 7129/13 potrebno je navesti da tuženik potpuno zanemaruje okolnost da je predmetnoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača koja je vođena u skladu sa odredbama čl. 131. do 141.b. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125707., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09. i 78/12. –dalje ZZP/07).

Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu sa odredbom članka 140. naprijed navedenog ZZP/07 kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem članka 131. navedenog zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u članku 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u tom ili drugim zakonima. Tužiteljica u predmetnoj parnici traži da sud utvrdi ništetnost odredbi izrekom presude, na što ima pravo i temeljem odredbe članka 322. Zakona o lipnja 2014. obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - u daljnjem tekstu: ZOO).

S obzirom da predmetnu parnicu tužiteljica pokreće kao pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07, i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici ona se je, u skladu sa odredbom članka 502.c ZPP, bila ovlaštena pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom članka 138.a ZZP/07 (članka 118. ZZP/22), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

Tužiteljica se stoga, u predmetnoj parnici, s pravom pozvala na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), što nikako ne znači automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već znači da je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, te da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Tuženik to u provedenom postupku nije dokazao, niti je tijekom postupka sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće konkretne dokaze. Tuženik nije predlagao nikakve daljnje dokaze ili svjedoke kojima bi bilo moguće utvrditi da su tužiteljici pri sklapanju ugovora njegovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su joj te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, već razumljivima i suštinski kako ju poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

15)S obzirom na navedeno, valjalo je zaključiti da su odredbe ugovora o kreditu koje sadrže odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne.

16)Nadalje, nisu osnovani niti navodi kako je potrebno da sud potpuno ne zanemari odredbu čl. 19. b. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16), odnosno da ne postoji mogućnost primjene pravnih utvrđenja iz presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, jer se ovdje radi o kreditu koji je konvertiran prema pravilima Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Naime, istina je kako je činjenica da se radi o Ugovoru o kreditu u odnosu na kojeg je zaključen Dodatak Ugovora o kreditu od 7. siječnja 2016. čime je isti "konvertiran".

Međutim, potrebno je istaknuti kako sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije nije isključeno pravo tužiteljice zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu. O navedenom je stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020., Rev 1096/2022-2 od 8. studenog 2022. i Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. gdje je u posljednjoj odluci zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, s time da kada bi se i uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, nema zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

17)Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, koji trošak za zastupanje tužitelja po punomoćniku iz redova odvjetnika je valjalo priznati i to za sastav tužbe i zastupanje na ročištu dana 25. veljače 2025. godine, za svaku radnju u visini 75 bodova (Tbr.41.t.1.), sve uvećano za iznos PDV-a od 25 %, što ukupno iznosi 375,00 EUR.

18)Slijedom svega iznijetog valjalo je odlučiti u pravorijeku ove presude.

U Zadru, 10. travnja 2025.

S u t k i n j a

Tatjana Domijan – Mrva

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest)

dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u 3 (tri) istovjetna primjerka.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.,

2. Tuženiku po pun.,