1

Poslovni broj Gž-215/2023-

 

 

Poslovni broj Gž-215/2023-                                                       

 

U  I M E  R E PU B L I K E  H R V A T S K E

 

                                                                      P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. G. iz J., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku B. K. odvjetniku iz O., protiv tuženika A. B. d.d. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Š. & P. iz Z., radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, pod posl.br. P-779/2022 od 5. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 8. studenoga 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, pod posl.br. P-779/2022 od 5. siječnja 2023.

 

II. Tuženiku se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe toč. 3. i toč. 4. i čl. 4. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita sklopljenim između stranaka 13. travnja 2005. a kojim se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak kao i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama banke.

 

2. Usvojen je u točki II. izreke i tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 1.427,79 eur[1]/10.757,66 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća kako je to specificirano u toj točki izreke a sve po osnovi ništetnih ugovornih odredbi iz točke I. izreke. U točki III. izreke naloženo je tuženici da plati tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.973,00 eur/22.400,00 kn zajedno sa zateznom kamatom.

 

3. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne  novine“ broj  53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.,  25/13., 89/14.  i 70/19., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev a podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Tuženik tvrdi kako je pobijana presuda nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima a ponajviše da joj nedostaju razlozi o pojedinim odlučnim činjenicama zbog čega da je ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 11. ZPP-a. Ujedno je zbog istih  razloga zbog kojih je ostvarena citirana apsolutno bitna ostvaren i razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja a posljedično tome i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

4. Tuženik prije svega ukazuje na postojanje proturječnosti između izreke presude sa ispravama u spisu što je dovelo do pogrešnog zaključka o opstojnosti pasivne legitimacije. Naime, ugovor o kreditu nije sklopio tuženik već Slavonska banka a presuda iz kolektivnog spora "Potrošač" se ne odnosi na S. B. pa je ostalo nejasno kako je sud zaključio da bi tuženik bio u obvezi prema tužitelju. U toj pravnoj situaciji kada se presuda iz kolektivnog spora ne odnosi na tuženika sud je bio dužan provesti sve dokaze koje je tuženik predložio a što nije učinio unatoč uputi drugostupanjskog suda o potrebi provođenja dokaza svjedokinje M. B., niti je saslušao javnog bilježnika te na temelju tako izvedenih dokaza ocijenio radi li se o nepoštenim ugovornim odredbama koje bi izazvale znatnu neravnotežu u odnosima strankama na štetu potrošača i je li se o istima pregovaralo. Protivno tome sud nije postupio na takav način već se pozvao na utvrđenja iz kolektivnog spora koja se na tuženika ne primjenjuju, a kada bi se i primjenjivala bilo je potrebno ocijeniti okolnosti svakog pojedinog slučaja pa tako i ovog. Na taj način sud je pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c. ZPP-a koja se ne odnosi na parnice radi isplate već naknade štete, zatim materijalno pravo iz Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, 46/07, 79/07; dalje ZZP/03) odnosno Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i  pravo EU. Za slučaj da se prihvati pravilnim stajalište suda prvog stupnja o opstojnosti obveze tuženika isti u žalbi pobija pravilnost utvrđenja da bi bio nepoštenim stjecateljem zbog čega bi bio dužan platiti zatezne kamate od dospijeća pojedinih obroka, ustraje kod prigovora zastare, te posebno pobija zaključak suda da bi referentna kamatna stopa kroz cijelo utuženo razdoblje bila ona koja je početno ugovorena jer je na ovaj način sud uveo u pravni odnos stranaka umjesto promjenjive, fiksnu kamatnu stopu. Utoliko i iz tih razloga pobija i nalaz financijskog vještaka pri čemu napominje da je valjalo uračunati negativnu razliku u korist tuženika za one mjesece kada je tužitelj platio kredit po manjoj kamatnoj stopi od one početno ugovorene. I u konačnici smatra kako tužitelj nije dokazao svoju tvrdnju da bi osobno uplatio sve anuitete kredita jer za istu nije dostavio uplatnice ili neke druge isprave.

 

5. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

 

6. Žalba nije osnovana.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to u dijelu valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i posljedično tome povrat stečenog bez osnove na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

 

8. Prvostupanjski je sud usvojio tužbeni zahtjev presudom od 19. veljače 2021. a koja je presuda ukinuta rješenjem ovog suda pod posl.br. Gž-729/21 i to upravo iz onih razloga na koje se tuženik opetovano poziva u žalbi a tiču se ocijene o obaviještenosti potrošača o spornim ugovornim odredbama sukladno odluci Ustavnog suda pod brojem U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. Na te je okolnosti sud prvog stupnja odredio izvođenje dokaza saslušanjem svjedokinje M. B. i iz opravdanih razloga odustao od izvođenja istog pa utoliko nije točna žalbena tvrdnja da bi tuženik bio odbijen s dokaznim prijedlozima i na taj način onemogućen u dokazivanju svojih tvrdnji. U odnosu na saslušanje javnog bilježnika ovaj je sud sukladno odluci Ustavnog suda U-III-4223/21 očitovao svoje pravno stajalište da se obaviještenost potrošača ne može dokazivati saslušanjem javnog bilježnika s obzirom da nije imao ovlast upozoravati potrošače na rizike fluktuacije tečaja ili objašnjavati parametre promijene kamatnih stopa. Prema tome prvostupanjski je sud izveo parnične radnje na koje je upućen ukidnom odlukom ovog suda u smislu odredbe čl. 377. st. 2. ZPP-a pa utoliko niti je tuženik onemogućen u raspravljanju, niti je ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354 st. 2. t. 11. ZPP-a jer je sud prvog stupnja sporno pitanje obaviještenosti potrošača raspravio a u preostalom dijelu u odnosu na vezanost utvrđenjima iz kolektivnog spora "Potrošač" ustavno sudska praksa kao i praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije odstupila od ustaljenog pravnog shvaćanja o direktnom učinku kolektivne tužbe. Prema tome za zaključiti je da presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama jer je sud prvog stupnja unatoč vezanosti za presudu iz kolektivnog spora ocijenio i ostale okolnosti slučaja.

 

9. Kako nije ostvarena niti jedna druga apsolutno bitna povreda na koju ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti presudu je kao jasnu i neproturječnu moguće ispitati. Još je za reći kako ni izreka presude nije proturječna stanju spisa time što bi u istoj bio naveden tuženik kao ugovorna strana iako je ugovor o kreditu sklopila S. B. iz razloga jer se radi o pravnom predniku tuženika. Naime, S. B. d.d. O. sa kojom je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu pripojila se H. A. A. B. 2009., a koja je pak banka bila jedan od tuženika u kolektivnom sporu te je njezin slijednik sadašnji tuženik. Prema tome niti je iz ovih razloga ostvarena apsolutno bitna povreda na koju se poziva tuženik a niti je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno budući je sud pravilno zaključio o opstojnosti tuženikove obveze i time njegovoj legitimaciji u sporu na pasivnoj strani.

 

10. Jednako kao što je činjenično stanje u pogledu pasivne legitimacije pravilno utvrđeno, tako je pravilno utvrđeno i u svim ostalim segmentima.

 

11. Kako je rečeno predmet spora predstavlja zahtjev radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovornih odredbi iz već navedenih razloga i posljedično tome povrat preplaćenih iznosa.

 

12. Među strankama nije sporno da je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, te da je tužitelj otplatio kredit u cijelosti sukladno ugovoru i obračunatim anuitetima od strane tuženika. Sporna je ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i posljedično tome pravo tužitelja na povrat preplaćenih iznosa, kao i zastara tražbine.

 

13. Cijeneći prethodno navedene činjenice, kao i sadržaj spornih ugovornih odredbi, prvostupanjski sud zaključuje da se kamatna stopa jednostranim odlukama banke mijenjala na štetu potrošača, dok je odredba o valutnoj klauzuli nerazumljiva pa ujedno imajući u vidu pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pozivom na odredbe čl. 87. st. 1., čl. 131. st. 1. i čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača te čl.  269. st. 2., čl. 272. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), prihvaća tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su izazvale znatnu neravnotežu u odnosima stranaka na štetu potrošača. Osim što je sud ocijenio značaj presude iz kolektivnog spora ocjenom isprava iz spisa zaključio je kako je ugovorna odredba iz čl. 3. t. 3. za koju se valutna klauzula veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena i time ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o nizu važnih činjenica, a te su opći rizik vezan za svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na euro, da je rast tečaja švicarskoj franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan kao i o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Neravnoteža u ugovornom odnosu stranaka na štetu potrošača leži u tome što su potrošačeva očekivanja da je prihvatio samo opći rizik iznevjerena o čemu svjedoči visina novčanog iznosa kojeg je tužitelj preplatio. S druge strane banka je postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je reklamirala i pozivala potrošače na sklapanje ugovora u CHF i nuđenjem najniže kamatne stope stvorila opću klimu da se radi o povoljnom ugovoru a kao financijska institucija sa stručnim znanjem, za razliku od potrošača, znala je ili je morala znati za specifičnosti valutne švicarski franak. Na temelju narečenog sud prvog stupnja ocjenjuje da tužitelj kao prosječni potrošač nije bio obaviješten o rizicima, da je banka postupala nepošteno i na štetu potrošača ugovorila ništetne obveze u čl. 3. i 4. Ugovora o nenamjenskom kreditu o kojima se nije pregovaralo i koje su uzrokovale znatnu neravnotežu u odnosu stranaka.

 

14. U odnosu na saslušanje svjedokinje M. B., bivše djelatnice banke sud navodi kako je odbio taj dokazni prijedlog, sa čime se ovaj sud ne bi složio budući iz podataka u spisu proizlazi kako je sud odredio dokaz saslušanjem svjedokinje, međutim nakon njezina podneska je odustao od izvođenja tog dokaza o čemu je u presudi naveo valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud. Svjedokinja je nedolazak na ročište u ovom a i drugom sličnom predmetu opravdala uz obrazloženje da se već četrnaest godina nalazi u mirovini i ne sjeća se događaja u banci iz tog vremena, a k tome se još sprema i na operaciju kuka. Iz narečenog se zaključuje kako je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da izvođenje ovog dokaza, pored svih ostalih izvedenih dokaza u postupku, nije od utjecaja na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

15.  Visinu tužbenog zahtjeva po svim utuženim osnovama prvostupanjski sud utvrđuje iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka iz kojeg proizlazi kako je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi pretplatio iznose koji su mu dosuđeni prvostupanjskom presudom, pa zauzima stav da mu pripada pravo na povrat istih, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate.

 

16. Pri tome, prvostupanjski sud odbija tuženikov prigovor zastare pozivom na čl. 241. ZOO-a, cijeneći da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. došlo do prekida zastare, a da je od pravomoćnog okončanja spora 13. lipnja 2014. (promjenjiva kamatna stopa) zastara započela teći iznova, dok se vrijeme proteklo prije prekida ne uračunava u tijek zastare. U odnosu na valutnu klauzulu, iako sud prvog stupnja ne navodi ali evidentno zastupa takvo pravno stajalište, za reći je da je presuda Trgovačkog suda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. čime ni u ovom dijelu u vrijeme podnošenja tužbe 13. prosinca 2018.  nije istekao petogodišnji zastarni rok, pa iz svih navedenih razloga usvaja tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

17. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu osnovani. Naime, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP-a i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.             

 

18. S obzirom na direktni učinak presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja glasi „Utvrđuje se da je petotužena H. A. A. d.d. (prednik tuženika) u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora  petotuženica H. A. A. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time H. A. A. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom drugotužene H. A. A. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena H. A. A. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotužene H. A. A. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotužena H. A. A. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“, ništetna je odredba predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

 

19. Prema tome žalbeni navodi tuženika da se presuda iz kolektivnog spora na njega ne bi odnosila nisu osnovani budući je presudom Trgovačkog suda utvrđeno da je njegova prednica H. A. A. B. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača a što je sud prvog stupnja imao u vidu, pri čemu je uzeo u obzir okolnosti konkretnog slučaja i osnovom dokaza izvedenih u predmetu pravilno zaključio da bi se radilo o nepoštenim ugovornim odredbama o kojima tužitelj kao potrošač nije bio obaviješten, nije o njima pregovarao s bankom koja je povrijedila načelo savjesnosti i poštenja i uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu potrošača.

 

20. Stoga ovaj sud protivno žalbenim navodima tuženika prihvaća stajalište prvostupanjskog suda o djelomičnoj ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Dakle pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, te po osnovi ništetne valutne klauzule jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Slijedom narečenog prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa tužitelju, a visinu kojeg tuženik žalbom niti ne dovodi u pitanje zajedno sa zateznim kamatama od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate sukladno čl. 1115. ZOO-a.

 

21. U tom je dijelu tuženik žalbom prigovorio da je vještačenje trebalo provesti na temelju objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, a ne na temelju početno ugovorene kamatne stope zbog čega smatra da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno. Taj se žalbeni prigovor ne prihvaća budući je prema ustaljenoj sudskoj praksi prihvaćeno pravno stajalište kako je tužitelj imao otplatiti kredit prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi budući su sva povećanja tijekom razdoblja otplate kredita nastala jednostranom odlukom banke i kao takva su nepoštena i ništetna. Stoga su neosnovani tuženikovi žalbeni prigovori usmjereni na ovo pravno pitanje o kojem je sud prvog stupnja izveo pravilne zaključke. Konačno tuženikove primjedbe ticale su se pravnih pitanja (da li koristiti početnu kamatnu stopu, da li računati negativnu razliku i sl.) te istima nije osporena valjanost matematičkog izračuna i podataka osnovom kojih je isti vršen što bi moglo biti od utjecaja na zakonitost odluke. Što se tiče negativne razlike valja odgovoriti kako tuženik nije postavio prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev da bi isto moglo biti od utjecaja.

 

22. K tome tvrdnja tuženika da je sklapajući kredit uz valutnu klauzulu postupao sukladno zakonu, točnije odredbi čl. 22. ZOO-a ne oslobađa istog obveze na isplatu preplaćenih iznosa kredita koje je stekao bez osnove ugovarajući nepoštenu i nerazumljivu odredbu na štetu potrošača kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu.

 

23. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan u odnosu na restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

 

24. Naime, prema recentnoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Iz narečenog je razvidno da je sud prvog stupnja odlučujući o zahtjevu za povrat primljenog na temelju djelomično  ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a donio na zakonu zasnovanu odluku.

 

25. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata na valjano dosuđeni iznos od svake uplate ističući da banka nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom predmetu utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

 

26. Iz svih narečenih razloga prvostupanjska je presuda donijeta uz pravilnu primjenu materijalnog prava i protivno stajalištu tuženika nije u sukobu sa pravnom stečevinom EU, a što se tiče žalbenog navoda da tužitelj nije dokazao da bi osobno izvršio uplatu anuiteta valja odgovoriti da je isti irelevantan u situaciji kada je tužitelj ugovorna strana a okolnosti ovog slučaja ne ukazuju da bi ikoja treća osoba vršila uplate, a sve i da je, tuženik nije u smislu odredbe čl. 219. ZPP-a ustvrdio i dokazao da bi takva uplata bila u korist treće osobe a ne u korist tužitelja.

 

27. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP, jednako kao i odluku o troškovima postupka jer je valjalo zasnovana na odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a, pri čemu tuženik u žalbi niti ne ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka kako je to propisano odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

28. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka budući u istom nije uspio.

 

 

U Rijeci 8. studenoga 2023.

 

                                                                                                                          Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                                      Brankica Malnar, v.r.