Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-320/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Meliti Šmentanec-Klarić, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika-specijalista Aleksandra Drakulića, u parničnom predmetu tužitelja DA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave, zaključene 12. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka te tužitelja, te objave presude i rješenja, 10. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg b. Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju DA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.662,68 EUR (slovima: dvije tisuće šesto šezdeset dva eura i šezdeset osam centa) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.g. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023.g. do 30.12.2023.g. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 31.12.2023. pa do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na:

- iznos od 15,27 EUR s kamatom od 1. lipanj 2010.,

- iznos od 29,00 EUR s kamatom od 1. srpanj 2010.,

- iznos od 44,07 EUR s kamatom od 1. kolovoz 2010.,

- iznos od 35,82 EUR s kamatom od 1. rujan 2010.,

- iznos od 55,42 EUR s kamatom od 1. listopad 2010.,

- iznos od 47,17 EUR s kamatom od 1. studeni 2010.,

- iznos od 50,10 EUR s kamatom od 1. prosinac 2010.,

- iznos od 59,73 EUR s kamatom od 1. siječanj 2011.,

- iznos od 67,79 EUR s kamatom od 1. veljača 2011.,

- iznos od 56,20 EUR s kamatom od 1. ožujak 2011.,

- iznos od 61,98 EUR s kamatom od 1. travanj 2011.,

- iznos od 52,20 EUR s kamatom od 1. svibanj 2011.,

- iznos od 66,21 EUR s kamatom od 1. lipanj 2011.,

- iznos od 84,28 EUR s kamatom od 1. srpanj 2011.,

- iznos od 94,28 EUR s kamatom od 1. kolovoz 2011.,

- iznos od 139,14 EUR s kamatom od 1. rujan 2011.,

- iznos od 84,32 EUR s kamatom od 1. listopad 2011.,

- iznos od 74,60 EUR s kamatom od 1. studeni 2011.,

- iznos od 75,41 EUR s kamatom od 1. prosinac 2011.,

- iznos od 76,21 EUR s kamatom od 1. siječanj 2012.,

- iznos od 83,67 EUR s kamatom od 1. veljača 2012.,

- iznos od 100,48 EUR s kamatom od 1. ožujak 2012.,

- iznos od 139,41 EUR s kamatom od 1. travanj 2012.,

- iznos od 85,80 EUR s kamatom od 1. svibanj 2012.,

- iznos od 85,49 EUR s kamatom od 1. lipanj 2012.,

- iznos od 92,00 EUR s kamatom od 1. srpanj 2012.,

- iznos od 806,63 EUR s kamatom od 16. srpanj 2012.,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.450,00 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je povučen tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 1,85 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi isplate.

2. U tužbi, u bitnome, navodi:

- da je kao korisnik kredita dana 23, listopada 2006. godine s tuženikom kao davateljem kredita sklopio potrošački Ugovor o kreditu broj 3207702646, a koji kredit je tužitelj tuženiku u cijelosti otplatio,

- da je Ugovorom o kreditu tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit u iznosu od 23.857,87 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita,

- da je u čl. 7. ugovora o kreditu bilo ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 284,76 CHF,

- da tuženik nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača budući da je u Ugovoru o kreditu ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl.81., te protivno odredbama čl. 322. i čl. 247. ZOO-a,

- da ništetnost ugovornih odredaba proizlazi iz protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03); da je navedenom odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,

- da se u konkretnom predmetu radilo upravo o unaprijed formuliranim standardnim ugovorima tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama uopće se nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe već bile unaprijed formulirane od strane trgovca i potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj; da je time uzrokovana, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja kao potrošača,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17- 10 od 14.06.2018. godine utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, konkretno koje je sklapao i tuženik, ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja a imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da je navedena presuda potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev 2221/18 od 03.rujna 2019.g. te odlukom Ustavnog suda na sjednici 03.veljače 2021.g.,

- da je presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine donijeta povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa potrošača pa tužitelj ukazuje na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz navedene presude u individualnim parničnim postupcima koje pokreću potrošači kao tužitelji, a sve temeljem odredbe čl. 502c. Zakona o parničnom postupku,

- da je valuta CHF specifična kao tzv. ''valuta utočišta'', te da je ta specifičnost bila poznata tuženiku kao banci, međutim da je rizik švicarskog franka kao valute, ne znajući za opisani rizik, preuzeo tužitelj kao potrošač; da banka u ugovorima u kojima se glavnica vezuje za CHF ugovaranjem prihvaća opći rizik valutne klauzule, a potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni rizik koji je specifičan za CHF kao ''valutu utočišta'', pri čemu banka navedeni rizik razumije, a potrošač istog nije niti svjestan niti ga razumije; da je upravo stoga uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim i ugovornih odredaba kojima je glavnica vezana uz valutu CHF, ali i kamata,

- da je tužitelj napravio izračun više plaćenog iznosa zbog ugovorene i primijenjene ništetne ugovorne odredbe o valuti uz koju je glavnica i kamata vezana uz CHF te je prilikom izračuna uzet tečaj CHF prema tečaju na dan isplate kredita, te je takvim izračunom utvrđen više plaćen iznos od 2.664,53 EUR, za koji je zbog primijenjenih ništetnih ugovornih odredaba tužitelj oštećen.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu, u bitnome, navodi:

- da su tužitelj i tuženik sklopili 23.10.2006. godine Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207702646 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 23.857,87 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu),

- da tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate nego samo potraživati navodno preplaćene iznose koje je sam vršio,

- da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe,

- ističe prigovor zastare navodeći da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima; pritom da bi, čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina), potraživanje tužitelja također bilo u zastari,

- da su odluka Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i odluka Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. nepravilne i nezakonite, pri čemu se poziva na odluku suda EU u predmetu C-81/19 iz koje da proizlazi kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima,

- da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i to na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak; da je i svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio dostavljen materijal pod nazivom "Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine" u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja

Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom,

- da se protivi i plaćanju zateznih kamata na pojedinačne iznose od dana plaćanja, a pozivom na odredbu članka 214. Zakona o obveznim odnosima odnosno 1115. citiranog Zakona, smatrajući da bi tužitelj u slučaju uspjeha u sporu eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe.

4. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 11. rujna 2024. djelomično povukao tužbu za iznos od 1,85 EUR, te specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka na način da u nastavku postupka potražuje od tuženika iznos od 2.662,68 EUR sa kamatom na pojedinačne mjesečne iznose. O djelomičnom povlačenju tužbe tuženik se nije posebno očitovao već se upustio u daljnje raspravljanje, time iskazujući prešutnu suglasnost na takvo djelomično povlačenje tužbe; stoga je na temelju odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91,91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 114/22; u daljnjem tekstu: ZPP) odlučeno kao u izreci rješenja.

5. Tijekom dokaznog postupka pročitani su: pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (stranica 8 spisa), prvi otplatni plan (stranice 9-11 spisa), preslika Ugovora o kreditu (stranice 12-17 spisa), specifikacija uplate (stranice 18-23 spisa), sudska praksa (stranice 36-48, 56-70, 73-80, 82-129, 136-146, 151-156, 183-191 spisa), pregled prometa po partiji kredita (stranice 50-55 spisa), izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje (stranica 81 spisa), nalaz i mišljenje financijsko- knjigovodstvenog vještaka (stranice 163-169 spisa), očitovanje vještaka (stranice 194- 195 spisa), te su saslušani financijsko-knjigovodstveni vještak i tužitelj.

6. Odluku kao u izreci sud je donio prema svojem uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Nesporno je među strankama, a proizlazi i iz provedenih dokaza, da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu radi adaptacije stambenog objekta, da je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 23.857,87 CHF obračunat prema srednjem tečaju HNB-a, da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica kredita, te da su se rate kredita tužitelju povećavale kroz period njegove otplate, a uslijed promjene tečaja CHF.

9. Sporna je osnova potraživanja tužitelja; prije svega ima li tužitelj u pogledu pravnog odnosa na koji se odnosi tužbeni zahtjev svojstvo potrošača te je li kredit u cijelosti koristio u potrošačke svrhe, je li kao potrošač informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti o rizicima koje nosi zaključenje predmetnog ugovora, a u odnosu na obvezu plaćanja rata kredita vezanih uz valutnu klauzulu CHF, može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., te je li potraživanje tužitelja obuhvaćeno zastarom.

10. Sukladno čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.; dalje: ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

11. Sukladno čl. 81. st. 1., st. 2., st. 3. i st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Sukladno čl. 87. st. 1. i st. 2. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava, pri čemu ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i ovdje tuženika kao banke, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik kao banka potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to isključivo na štetu potrošača. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti navedena presuda.

14. Valja reći da je i u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio da se odbija kao neosnovana revizija, između ostalih i ovdje tuženika kao 1. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP-a u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br.: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP/09).

15. Dakle, u ovome predmetu radi se o parnici koja tematski pripada velikom broju u bitnome istovjetnih parnica, a odnosi se na pravna pitanja o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj predmet. Pritom ovaj sud polazi od nespornih utvrđenja gore navedenih sudova da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu te ugovaranje plaćanja na način da je glavnica vezana za valutu u švicarskom franku bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

16. Sukladno čl. 502.a ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

17. Sukladno čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Upravo se na spomenuta utvrđenja tužitelj i poziva u ovoj tužbi i na njima temelji tužbeni zahtjev.

19. Neosnovanim sud nalazi prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja, stoga što su neke rate kredita podmirivane od drugih osoba. Naime, iz predmetnog ugovora nedvojbeno proizlazi da ga je, kao korisnik kredita, zaključio tužitelj, što mu za potraživanje nastalo iz predmetnog Ugovora daje aktivnu legitimaciju, budući da je isti obveznik predmetnog ugovornog odnosa i da su svim uplatama zatvarane obveze upravo iz predmetnog ugovora te da se sve što je uplaćeno po kreditnoj partiji uračunava u ispunjenje njegove obveze. Dakle, nije odlučno tko je uplatitelj pojedinih rata, nego tko je obveznik odnosno sudionik ugovornog odnosa. Kako je upravo tužitelj korisnik kredita to je isti aktivno legitimiran za podnošenje tužbe koja se temelji na potraživanjima proizašlim iz ugovornog odnosa stranaka.

20. Nadalje, neosnovanim sud nalazi i prigovor zastare tuženika. Naime, opći zastarni rok sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima iznosi pet godina. Kako se tužitelj poziva na spomenutu presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17-10 od 14.6.2018., a imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnijeta 25. svibnja 2023., to je evidentno da nije protekao rok zastare od pet godina. Pritom valja uputiti i na zaključak građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donijet na sjednici od 30. siječnja 2020., a koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora".

21. Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze protivnika.

22. Nadalje, odredbom čl. 221.a. ZPP-a propisano je da će sud ukoliko na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

23. Sukladno odluci Ustavnog suda RH broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., uzimajući u obzir tvrdnju tuženika da je tužitelj bio informiran o svim bitnim parametrima rizika fluktuacije tečaja švicarskog franka, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja. Napominje se kako je tuženik na ročištu održanom 11. lipnja 2024. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka, službenika banke, pa sud nije provodio navedeni dokaz.

24. Iz iskaza tužitelja saslušanog na ročištu od 12. ožujka 2025. - koji ovaj sud nalazi vjerodostojnim, uzimajući u obzir da tužitelj iskazuje životno i okolnosno, te je njegov iskaz komplementaran ostalim provedenim dokazima – proizlazi da je predmetni kredit uzeo radi sanacije obiteljske kuće te je isti iskorišten za sanaciju podruma, fasadu kuće i obnovu krovišta; da je odlučio kredit uzeti u Zagrebačkoj banci jer je kod njih imao otvoren tekući račun pa mu je to bila prva opcija; da je s majkom otišao u poslovnicu te su im ponudili upravo kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji; da nije bilo mogućnosti pregovora o ijednoj odredbi ugovora već se radilo se o obrascu ugovora koji je banka sastavila te je njemu dan na potpis; da je prva rata iznosila oko 1.700,00 kuna, a kasnije rate podigle su se i do 2.500,00 kuna; da je znao da postoji mogućnost da rate kredita porastu toliko visoko sasvim sigurno ne bi uzeo kredit; da je zato što su rate toliko porasle kredit zatvorio uzimanjem drugog kredita; da se obiteljska kuća za koju je utrošen iznos kredita koristi isključivo u privatne svrhe odnosno da nema nikakvu poslovnu namjenu; da ga djelatnici banke nisu upozorili na rizik valutne klauzule vezano za sklapanje ugovora s otplatom u švicarskim francima; da mu javni bilježnik nije ništa posebno objašnjavao vezano za sam kredit prilikom potpisivanja ugovora; da se sjeća samo da je spominjao kako rate kredita treba redovno plaćati da ne bi došlo do naplate dodatnih kamata.

25. Vezano za navode tuženika kojima tužitelju osporava svojstvo potrošača, odnosno da on nije dokazao da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, valja navesti da je potrošač, u smislu čl. 3. ZZP-a, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

26. Kako renovacija odnosno adaptacija obiteljske kuće, zbog koje namjene je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, a što proizlazi iz iskaza tužitelja te samog Ugovora (čl. 6.), očito predstavlja svrhu koja nije namijenjena poslovnoj aktivnosti odnosno poduzetničkoj djelatnosti tužitelja, a tuženik ničime ne dokazuje suprotno, to je isti propustio dokazati da tužitelj u konkretnom pravnom odnosu nije djelovao kao potrošač. Jednako tako tuženik je propustio dokazati da bi tužitelj primljena sredstva koristio u neku drugu namjenu, odnosno za svrhe izvan potrošačkih.

27. Sukladno iznesenom, sud nalazi da tuženik sukladno čl. 219. st. 1. i čl. 221.a. ZPP- a u ovome postupku ničime nije dokazao da bi prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu informirao tužitelja o rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, dok s druge strane iz samog Ugovora te iskaza tužitelja (iz kojih se utvrđuje da je sklopljen namjenski ugovor za adaptaciju obiteljske kuće, a koji je u tu svrhu i utrošen) jasno proizlazi kako je tužitelj spram tuženika kao banke djelovao kao potrošač.

28. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za ekonomiju – financije i računovodstvo – koji sud u cijelosti prihvaća s obzirom da je izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije sadržane u spisu, da isti jasno i razumljivo prikazuje izračun preplaćenog iznosa, te da stranke u odnosu na matematički izračun vještaka nisu imale prigovora - ovaj je sud utvrdio da je tužitelj zbog promjene tečaja CHF, a u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od 1. lipnja 2010. do 16. srpnja 2012. više platio 2.662,68 EUR. Pri tome je vještak uzeo u obzir i razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, a ovaj je sud stava da je upravo takav način izračuna ispravan jer je potrebno sagledati ukupni period otplate i ukupni iznos preplate uz primjenu tečaja koji se primjenjivao na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja, a takav pristup je u skladu i s načelom pravičnosti i poštenja u pravnom prometu. Stoga je sud usvojio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku isplatiti tužitelju preplaćeni iznos kako je utvrđen nalazom stalnog sudskog vještaka, a s kojim je tužitelj uskladio svoj tužbeni zahtjev.

29. Odluka o zateznoj kamati u skladu je odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO).

30. Odluku o trošku sud je donio temeljem čl. 154. te čl. 155. ZPP-a, te naložio tuženiku da namiri u cijelosti tužitelju trošak ovog postupka. Visina troškova određena je sukladno vrijednosti predmeta spora, uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa). Pritom se napominje kako je tužitelj nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužbeni zahtjev povukao u odnosu na neznatni dio inicijalnog zahtjeva (za iznos od 1,85 EUR), a u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi.

31. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastava podnesaka od 10. listopada 2023. i 12. rujna 2024. u iznosu od 250,00 EUR po podnesku (Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 46. Tarife), trošak predujma za vještačenje u iznosu od 200,00 EUR, te trošak zastupanja na ročištima od 11. lipnja 2023. i 12. ožujka 2025. u iznosu od 250,00 EUR po ročištu ( Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 46. Tarife), odnosno ukupan trošak u iznosu od 1.450,00 EUR. Zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak određene su sukladno članku 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

32. Slijedom iznesenog odlučeno je kao u izreci.

Varaždin, 10. travnja 2025.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisanim putem u tri primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a ZPP-a, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelj – po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici iz Varaždina

2. tuženik – po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba