REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 3
P-936/2023-49
(ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, Ferde Rusana 4, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473, Zagreb, Paromlinska 2, zastupane po punomoćnicima-odvjetnicima Odvjetničkog društva Porobija & Porobija sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 20. veljače 2025. godine, u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja, te punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon odgode ročišta za objavu presude, dana 10. travnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužiteljici KU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.700,69 eura (slovima: tritisućesedamsto eura i šezdesetdevet centi) sa zateznom kamatom, na taj iznos tekućom od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, po stopi određenoj čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se kao neosnovan dio zahtjeva tužiteljice preko dosuđenog iznosa od 3.700,69 Eura, do zatraženog iznosa od 5.009,31 Eura, zajedno sa zatraženom zateznom kamatom na taj odbijajući dio glavnog zahtjeva od 1.308,62 Eura, a odbija se i dio sporednog zahtjeva tužiteljice u vezi zatražene zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.700,69 Eura, preko dosuđene zatezne kamate, dakle kompletnog iznosa zatražene zatezne kamate, obračunate do dana 01. listopada 2015. godine.
III. Tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi razmjeran dio parničnih troškove u iznosu od 2.444,25 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos počevši od 10. travnja (ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
2025. godine, pa sve do isplate, po stopi koja se određuje prema čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podneskom od 11. lipnja 2019. godine, podnijela tužbu protiv tuženika, radi isplate na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi.
2. U historijatu tužbe je istaknula da su stranke dana 26. rujna 2007. godine, sklopile Ugovor o kreditu broj 3210989046 (u daljnjem tekstu: Ugovor), a koji Ugovor je potvrdila javna bilježnica Nevenka Osmanović u [adresa] i solemnizirala tu privatnu ispravu dana 27. rujna 2007. godine, pod brojem OV-14061/2007. Tužiteljica tvrdi da je banka stavila njoj na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, na dan isplate kredita, te da se tužiteljica u svojstvu korisnice kredita obvezala vratiti taj iznos kredita uz rok otplate od 120 mjeseci. Tvrdi da su joj početni mjesečni anuiteti iznosili 241,64 CHF u kunskoj protuvrijednosti, no radi podizanja kamatne stope, te tečaja CHF naspram hrvatske kune, protekom vremena anuiteti su se povećavali. Pored iznosa glavnice u kunskoj protuvrijednosti, tužiteljica je sukladno čl. 2. Ugovora, bila dužna tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva, sukladno odluci tuženika, a na dan sklapanja Ugovora je iznosila 4,90% godišnje.
3. Tužiteljica smatra kako je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome, a isto tako, tuženik prilikom zaključenja Ugovora, nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF.
4. Tužiteljica je navela da joj je tuženik sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N.br.102/15), ponudio mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu Eura, pa je tužiteljica s tuženikom sklopila i Dodatak Ugovora o kreditu, dana 13. siječnja 2016. godine (u daljnjem tekstu: Dodatak), kojim je navedeni kredit bio konvertiran u valutu Eura, pri čemu je tuženik utvrdio preplatu po kreditu u iznosu od 24.138,20 kuna, zaključno s danom 30. rujna 2015. godine, a tužiteljica obzirom da joj tuženik unatoč provedenoj konverziji, nije u cijelosti vratio preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi, potražuje razliku daljnjih preplaćenih iznosa od ukupno uplaćenih naspram iznosa kojeg je bio dužan platiti do datuma 30. rujna 2015. godine, po prvotnom otplatnom planu. Naime, tužitelj smatra da mu je tuženik dužan platiti iznos od 37.826,82 kuna, zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule, prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF.
5. Tužiteljica se u historijatu tužbe pozvala na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VTS) broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kojom je u točki II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i to u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i Zagrebačka banka d.d., Zagreb
(ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
u razdoblju od 10. rujna 2003. godine, do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Tužiteljica tvrdi da je ta presuda, bila potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH) broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine. Ujedno navodi da je VSRH dana 20. ožujka 2018. godine, svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/17 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je zauzeo i stav o tome kako zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine (presuda VTS je donesena 13. lipnja 2014. godine), kao i da su pri tome ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe.
6. Nadalje, tužiteljica ističe da je pravomoćnom presudom VTS broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. godine, u točci I., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: TSZ) broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tužena Zagrebačka banka d.d. Zagreb, u razdoblju od 01. travnja 2005. godine, do 31. prosinca 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da pri zaključivanja i u vrijeme zaključivanja tih predmetnih ugovora nisu kao trgovci, potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.
7. Obzirom da su pravomoćnim presudama VTS utvrđene ništetnosti ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. godine, do 31. prosinca 2008. godine, kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01. studenog 2004. godine, do 31. prosinca 2008. godine, po mišljenju tužiteljice, tuženik je sukladno čl. 323., čl. 1111., čl.1115 i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosim (u daljnjem tekstu: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi, pri čemu se tužiteljica u tom smislu pozvala u historijatu tužbe na čl. 502.c. ZPP, ali i na čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 79/07, 125/07 i 79/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 41/14 i 110/15 – u daljnjem tekstu: ZZP/14).
8. Tužiteljica smatra da posljedica utvrđenja ništetnim navedenih odredaba ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli, vezanoj za CHF jest de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, te da se treba uzeti da je početno ugovoreni anuitet u kunskoj protuvrijednosti po onome tečaju kojeg je tuženik primjenjivao na dan isplate kredita
(ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
nepromjenjiva stavka otplatnog plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem anuiteta zaključno s danom 30. rujna 2015. godine, kao datuma obračuna konverzije upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata i kamatne stope i tečajne razlike te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zateznim kamatama.
9. Zbog svega navedenog tužiteljica je predložila da se tuženika obveže da mu isplati iznos od 37.826,82 kuna sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu iz tužbe.
10. Očitujući se o tuženikovom odgovoru na tužbu, podneskom od 24. rujna 2019. godine, tužiteljica je osporila razloge zbog kojih tuženik prigovara osnovi zahtjeva, time da je u pogledu tuženikovog prigovora zastare kojeg smatra neosnovanim, ukazala na sadržaj čl. 502.c. ZPP, ali i na pravno stajalište VSRH iz presude broj Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, po kojem pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužiteljica tvrdi da je navedena tužba koja je zavedena kod TSZ pod brojem P-1401/2012 podnesena 04. travnja 2012. godine, time je došlo do prekida zastare po pojedinačnim tužbama potrošača, te je zastara ponovo počela teći od 14. lipnja 2018. godine, kada je donesena pravomoćna odluka drugostupanjskog suda broj Pž-6632/2018. Tim podneskom je ujedno tužiteljica ukazala na odluke raznih sudova u vezi tog predmeta broj P-1401/2012 (dakle, prvostupanjsku, drugostupanjske i revizijsku), ali i na navedenu odluku VSRH broj Rev-2245/2017-2. Uputila je također da konverzijom nije izvršena restitucija koju određuje pravo Europske unije, te da niti po Direktivi 93/13, niti po presudama Suda EU, konverzija ne predstavlja restituciju koja se po pravu EU mora izvršiti, ako se utvrde nepoštene ugovorne odredbe. Nadalje, tužiteljice se pozvala i na odluku VSRH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, po kojoj korisnici kredita u švicarskim francima, koji su kredite prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine, konvertirali u Euro, imaju pravo na tužbe protiv banaka i pravo na povrat novca koji su im banke nezakonito oduzele, pri čemu je naglašeno da potrošač nije izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, bez obzira što je sklopio dodatak ugovora o kreditu i proveo konverziju CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu Eura. Tužiteljica je tim podneskom uputila i na neke druge odluke Suda Europske unije i VSRH, ali i raznih drugostupanjskih sudova koje govore u prilog opravdanosti pravne osnove tužbenog zahtjeva tužiteljice.
11. Nakon što je u ovoj parnici izveden dokaz financijskim vještačenjem tužiteljica je posredstvom odvjetnika, podneskom od 15. studenog 2024. godine, visinu svog ukupnog novčanog potraživanja u pogledu glavnog zahtjeva uskladila sa matematičkim izračunom vještaka, potražujući tako isplatu ukupnog iznosa od 5.009,31 Eura, sa zateznom kamatom na iznose navedene u tom podnesku tužiteljice (pri čemu je samo zbrojila po vještaku utvrđene iznose preplate od 893,12 Eura i 4.116,19 Eura, previdjevši pri tome vještački izračun zatezne kamate i kalkulaciju vještaka u vezi tog izračuna i nesporno utvrđenog iznosa preplate prilikom tuženikovog izračuna konverzije – opaska suca – no o tome će više riječi biti kod obrazloženja odluke donesene u pogledu novčane tražbine tužiteljice).
(ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
12. U pisanom odgovoru na tužbu, tuženik je osporio tužbeni zahtjev tužiteljice u pogledu pravne osnove, ali i u pogledu visine, a osporio je i činjenice i razloge na kojima je tužiteljica utemeljila svoju novčanu tražbinu. Usprotivio se korištenju privatnog izračuna navodne preplate koji je tužiteljica spomenula u historijatu tužbe jer je isti izvršen izvan predmetnog postupka.
13. Nadalje, tuženik se usprotivio predloženom financijskom vještačenju jer se po tuženiku spor vodi u vezi pravnog pitanja koje se odnosi na odgovor na pitanje, može li uopće tužiteljica isticati ikakve novčane zahtjeve temeljem Ugovora, nakon što je sklopila s tuženikom Dodatak ugovora kojim je utvrđena preplata koja je iskorištena za podmirenje budućih obveza tužiteljice po njezinom konvertiranom kreditu u valutu Eura u situaciji kada je tuženik za matematički izračun konverzije kojeg je proveo sukladno važećem Zakonu, uzeo u obzir sve novčane iznose koje je tužiteljica platila tijekom otplate kredita u valuti CHF do dana 30. rujna 2015. godine.
14. Također, tuženik je istakao i prigovor zastare u odnosu na sve novčane iznose koji se potražuju, a koji su dospjeli prije 18. lipnja 2014. godine, uputivši da je i u slučaju da je podnošenje tužbe u kolektivnom sporu pred TSZ pod brojem P-1401/12 prekinulo tijek roka zastare, da je potraživanje tužiteljice koje datira od 18. lipnja 2019. godine, svakako zastarjelo, a tako su zastarjeli svi zahtjevi koji su podneseni nakon 13. lipnja 2019. godine, do kada je protekao petogodišnji rok zastare, računajući od dana 13. lipnja 2014. godine.
15. Po tuženiku je odlučna činjenica zbog koje smatra da nije osnovano novčano potraživanje tužiteljice, što je sporni kredit tužiteljice konvertiran, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N.br.102/2015, u daljnjem tekstu: ZIDZPK/15), obzirom da su stranke sklopile dodatak Ugovoru o kreditu dana 13. siječnja 2016. godine, kojim je izvršena konverzija kredita sa CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutom klauzulom, a imajući u vidu da je tuženik prilikom izračuna konverzije uzeo u obzir sve uplate tužiteljice i te su uplate iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita.
16. Shodno tome, tužiteljica koja je slobodnom voljom prihvatila konverziju kredita u valutu Eura, po tuženiku nema više pravo bilo što potraživati u vezi isplate po Ugovoru jer je nakon sklapanja dodatka ugovora u vezi konverzije nastao pravni odnos koji je zakonodavac imao u vidu kada je tužiteljici ponudio mogućnost konverzije, koju mogućnost joj banka nije mogla uskratiti. Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao što se sve postiže konverzijom kredita u smislu ZIDZPK/15, smatra da su svi iznosi koje je tužiteljica platila po CHF kreditu, uključujući i one koje tužiteljica potražuje u ovom postupku, uvršteni u izračun konverzije, te iskorišteni za namirenje navedenog kredita u valuti Eura, te smatra da nisu osnovane tužiteljičine tvrdnje u pogledu osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja jer je preplata uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15.
17. Tuženik je podneskom od 31. prosinca 2019. godine, osporio tužiteljici svojstvo potrošačkog ugovora u vezi CHF kredita koji je predmet spora, obzirom da se na adresi u [adresa], J. [adresa] (tužiteljičinoj adresi iz tužbe) nalazi stambeno poslovna zgrada u vlasništvu DU i sjedište njegove tvrtke CONOFAX d.o.o., a u vrijeme sklapanja Ugovora je tužiteljica stanovala u [adresa], na adresi [adresa] na kojoj adresi je bilo sjedište CONOFAXA sve do 2019. godine. Stoga tuženik tvrdi da
(ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
su sredstva predmetnog kredita korištena u poslovne svrhe, a na tužiteljici je teret dokaza o suprotnome.
18. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor (list 8-11), presliku izvatka iz zemljišne knjige za nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] sa stanjem na dan 19.09.2007.g. (list 11), tuženikov pregled promjena kamatnih stopa od 06.06.2019.g. (list 13), plan otplate kredita (list 14-18), promet po kreditu (list 19-21), Dodatak ugovoru o kreditu (konverzija kredita) od 13.01.2016.g. (list 22-24, u daljnjem tekstu: Dodatak), tuženikovu obavijest o izračunu efekata konverzije od 13.01.2016.g. (list 25), dopis tuženika od 12.11.2015.g., sa izračunom konverzije (list 36 i 38-42), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.09.2015.g. (list 44), pregled otvorenih stavki po kreditu tužiteljice kod tuženika na dan 30.09.2015.g. (list 46), dio prijedloga tuženika u vezi izmjene ugovora o kreditu (list 48), analizu KPMG Croatia d.o.o. za reviziju, Zagreb od 14.11.2015.g. (list 50-51), sudsku praksu dostavljenu po tužiteljici (list 58-77, 98-107, 254-258), sudsku praksu dostavljenu po tuženiku (list 83-92), prijepis posjedovnog lista broj 6142 za k. o. [katastarska općina] sa stanjem na dan 30.12.2019.g., sa priloženim pregledom čestica (list 111- 113), izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Bjelovaru za trgovačko društvo CANOFAX d.o.o. [adresa] (list 114-119), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem (list 189-191), odnosno uvidom u pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb, od 23.10.2024.g. (list 192-206), te u Izvod iz zapisnika VSRH broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. g., te broj Su.IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. g. (list 251-253).
19. Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice (list 126-127) u svojstvu stranke.
20. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.
21. Konačni novčani tužbeni zahtjev tužiteljice samo je djelomično ocijenjen osnovanim iz razloga koji će sada biti izneseni.
22. Između stranaka nije bilo sporno, a sud je ujedno to utvrdio i na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu:
- da je tužiteljica u svojstvu korisnika kredita, zasnovala sa tuženikom u svojstvu kreditora, obvezno pravni odnos, zaključivši Ugovor, kojom prilikom joj je tuženik odobrio kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, uz rok otplate od 120 mjeseci, po ugovorenoj godišnjoj promjenjivoj kamatnoj stopi od 4,90 %, uz navedenu namjenu kredita za adaptaciju kuće,
- da je tuženik tijekom roka otplate navedenog kredita u valuti CHF, jednostrano mijenjao do dana 01. siječnja 2014. godine u više navrata kamatnu stopu na način da ju je uvijek povisio u odnosu na početno ugovorenu, a što je uz činjenicu promjene kunskog tečaja u odnosu na valutu CHF, također utjecalo na povećanje visine mjesečnih anuiteta otplate kredita i to tijekom otplate kredita,
- da su stranke zaključile Dodatak dana 13. siječnja 2016. godine, kojim je početni kredit u valuti CHF, konvertiran u valutu Eura, no da tužiteljica nije nastavila otplaćivati taj kredit vezan za valutu Eura, nakon konverzije jer je ubrzo nakon konverzije kredita, isti zatvorila gotovinskom uplatom,
(ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
- da je predmet ove parnice novčano potraživanje tužiteljice u vezi preplate, zbog ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule, ali i u vezi promjenjive kamatne stope, obzirom da tužiteljica smatra kako konverzijom kredita nije u potpunosti obeštećena, unatoč nesporno utvrđenoj preplati, prilikom tuženikovog izračuna konverzije kredita,
- da tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 15. studenog 2024. godine, potražuje isplatu iznosa od 5.009,31 Eura, sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose preplate po osnovi ništetne valutne klauzule i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora.
23. Sud je na zadnjem održanom ročištu (list 262 spisa), rješenjem prihvatio preinaku tužbe tužiteljice (što ne znači da ujedno smatra i osnovanim cjelokupni novčani konačni zahtjev tužiteljice), prema podnesku tužiteljice od 15. studenog 2024. godine, promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva u vezi sporednog potraživanja koje se odnosilo na zateznu kamatu jer je početnim zahtjevom istaknutim u tužbi tužiteljica potraživala isplatu u neznatno manjem iznosu od 5.020,48 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na sasvim druge novčane iznose, ocijenivši takvu preinaku tužbe svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, jer je tužiteljica preinačila svoj sporedni tužbeni zahtjev u vezi zatezne kamate, uskladivši visinu svog zahtjeva (doduše na neadekvatan i neosnovan u cijelosti dio zahtjeva, a o čemu će više riječi biti u daljnjem dijelu obrazloženja – opaska suca) isključivo sa matematičkim izračunom sudskog vještaka, kojeg je sud angažirao za vještačenje u ovoj parnici, nakon što tuženik još u odgovoru na tužbu nije prihvatio preliminarni izračun tužitelja u vezi visine tražbine, kao matematički točan, te je isti osporavao, pa je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem u ovome postupku bilo nužno, te cijeneći okolnost da se radi o generičnoj novčanoj tražbini za koju je VSRH, već ustvrdio i iznio pravno stajalište broj Su IV – 162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH, održane dana 26. studenog 2021. godine (izvod kojeg zapisnika je tužiteljica posredstvom odvjetnika dostavila u spis – list 251-252) da je dopuštena takva preinaka tužbe u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima, nakon provedenog dokaza financijskim vještačenje, dakle u ovim okolnostima slučaja. Shodno tome, tuženikovo osporavanje preinake tužbe sukladno podnesku od 13. prosinca 2024. godine, nije bilo osnovano, niti opravdano, time da će ovaj sud obrazložiti zbog čega je dio novčanog potraživanja tužitelja ocijenio neosnovanim nakon prihvaćene preinake tužbe.
24. Između stranaka je bilo sporno u pogledu pravne osnove, da li se na konkretnu situaciju, između stranaka, uopće mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP s obzirom da su stranke sklopile Dodatak, kojim su kreditnu obvezu tužiteljice iz Ugovora, vezale uz valutu Eura, odnosno može li se i odredbe o valutnoj klauzuli i o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi iz navedenog predmetnog Ugovora, na temelju navedenih pravnih utvrđenja, tretirati ništetnim. Također, sporno je bilo u tom kontekstu raspravljanja o pravnoj osnovi, da li je novčana tražbina tužiteljice zastarjela, ali i da li se tužiteljici Ugovor može priznati kao potrošački ugovor, odnosno da li se tužiteljici može u smislu korisnice kredita temeljem Ugovora, priznati svojstvo potrošača. Nadalje, sporno je bilo da li je tužiteljica uopće ovlaštena s uspjehom potraživati bilo kakvu isplatu po Ugovoru, zbog ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ukoliko je
(ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
tuženik prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura, uzeo u obzir sve uplate tužiteljice temeljem Ugovora (dakle, kada je njezina obveza bila vezana uz tečaj valute CHF) i izvršio izračun konverzije kredita sukladno Zakonu, utvrdivši prilikom izračuna konverzije visinu neisplaćenog duga, po principu kao da je kredit od početka i bio realiziran u valuti Eura, ali i preplatu koja je utrošena za naknadno podmirenje u to vrijeme nedospjelih obveza po konvertiranom kreditu.
25. Pored pravne osnove tužbenog zahtjeva, bila je sporna dakle i visina tužbenog zahtjeva, ali i da li je zastarjelo, makar djelomično, potraživanje tužiteljice koje je konačno konkretizirano podneskom tužitelja od 15. studenog 2024. godine u pogledu svih potraživanja dospjelih prije 18. lipnja 2014. godine, a u konačnici bila je sporna i dospjelost tražbine u pogledu potraživanja tužiteljice, koje se odnosilo na zateznu kamatu.
26. Tuženik tijekom ove parnice nije predložio saslušanje nekih službenika banke, da bi se eventualno na temelju iskaza tih svjedoka, zaposlenika tuženika, uopće moglo utvrditi ili da bi tuženik uopće pokušao dokazati da je tužiteljica doista bila upozorena na sve pravne posljedice sklapanja Ugovora, sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, ali i da bi tužiteljici uopće bili pojašnjeni parametri prilikom kojih može doći do promjene i povećanja ugovorene kamatne stope, kao i da bi joj bio objašnjen potencijalni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na tada važeću hrvatsku kunu i vrlo izvjestan rast mjesečnih rata za otplatu kredita na štetu tužiteljice.
27. Na ovu parnicu se svakako, po pravnom stajalištu ovoga suda, trebaju primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćne prvostupanjske presude TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, odnosno drugostupanjskih odluka kojima je potvrđena prvostupanjska presuda, a kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502. a. st.1.ZPP u smislu čl. 502.c.ZPP, a okolnost da tuženik i njegov odvjetnik u ovom slučaju doduše indirektno smatraju navedene pravomoćne sudske odluke (onu VSRH broj Rev 2221/18 od 03. rujna 2019. godine i Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, ali i onu VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine) neprimjenjivim u kontekstu sklopljene konverzije koja je po stajalištu tuženika otklonila negativne učinke kredita sklopljenog u valuti CHF, sa promjenjivom kamatnom stopom, te da su svi iznosi koje je tužiteljica platila po CHF kreditu, uključujući i iznose koje tužiteljica potražuje u ovom postupku, uvršteni u izračun konverzije, te iskorišteni za namirenje EUR kredita, upućuje samo po uvjerenju ovoga suda na bezrazložno nepoštovanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj (VSRH), ali i VTS i njihovih pravomoćnih odluka.
28. Također, za osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice, po uvjerenju ovoga suda, za razliku od pravnog stajališta tuženika ili njegovog punomoćnika, nije od značaja što su stranke sklopile navedeni Dodatak dana 13. siječnja 2016. godine, te da je tom prilikom tužiteljica svojevoljno prihvatila tuženikov matematički izračun konverzije kredita, imajući u vidu da je taj izračun konverzije izvršen, prije nego li je revizijskom odlukom VSRH ili drugostupanjskog suda, potvrđeno pravno stajalište prvostupanjskog TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koje se odnosilo na ništetnost valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora o kreditu koje je Zagrebačka banka d.d. Zagreb, sklapala u razdoblju navedenom u izreci te prvostupanjske odluke TSZ, a također imajući u vidu i rezultate provedenog predmetnog financijskog vještačenja, prilikom kojeg je vještak sukladno određenom mu predmetu vještačenja, (ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
izračunao efekt konverzije kredita, dakle ukalkulirao u svoj matematički izračun visine preplaćene tražbine tužiteljice i visinu utvrđene po tuženiku preplate prilikom konverzije, prebivši taj iznos sa svotom obračunate zatezne kamate u pogledu novčanog potraživanja tužiteljice, računajući od dana dospijeća pojedinih iznosa, pa sve do dana izvršene konverzije. Pored toga, da je u ovom slučaju opravdano pravno stajalište ovoga suda da sklapanje navedenog Dodataka, nije od značaja za pitanje prava oštećenog potrošača – tužiteljice, da u ovoj pravnoj situaciji potražuje isplatu novčanog iznosa temeljem ništetnih odredaba Ugovora, direktno upućuje i sadržaj odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine. Ovaj sud je svjestan da postoje i druge odluke tog najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, sa sasvim suprotnim pravnim stajalištima (na neke od njih se i tuženik pozvao u ovoj parnici), međutim pravna stajališta iz tih drugih odluka i obrazloženja tih odluka sa suprotnim stajalištima, ovaj sud posredstvom predmetnog suca ne prihvaća kao pravilna, već prihvaća obrazloženje sadržaja odluke VSRH broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, jer se u konačnici u ovakvoj pravnoj situaciji i nižestupanjski sudovi trebaju opredijeliti u ovom slučaju po pitanju tog pravnog stajališta, obzirom na doista različitu sudsku praksu, odnosno dijametralno suprotnu i to ne samo na nivou nižestupanjskog sudovanja, nego i na različitu sudsku praksu VSRH po tom pitanju, a što sasvim jasno i nakon dugogodišnjeg sudovanja u ovakvim predmetima istoga spora, samo dovodi i dalje do poražavajuće pravne nesigurnosti građana s aspekta jedinstvene primjene prava na području Republike Hrvatske.
29. Ništetne odredbe svih ugovora u pogledu ugovorene promjenjive kamate i valutne (CHF) klauzule u određenom razdoblju koje je sklapao tuženik sa svojim klijentima, navedenom odlukom TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a koje stajalište je potvrđeno i drugostupanjskim odlukama i odlukama revizijskog suda, nisu utvrđene ništetnima primjerice stoga što u kritično vrijeme ne bi bilo dopušteno sklapati ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom ili sa valutnom klauzulom, već iz sasvim drugih razloga koji su detaljno opisani u toj odluci na desecima stranica obrazloženja, pa je u tom kontekstu sasvim nebitno slaže li se tuženik ili ne sa pravnim zaključcima TSZ, VTSRH ili VSRH iz svih odluka donesenih u predmetu povodom početno podnesene „kolektivne tužbe“ pred TSZ, te da li tuženik, kao banka ili stranka iz ovog sudskog postupka, smatra nepravilnu i nezakonitu odluku VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno odluku VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i odluku VSRH broj Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015. godine, odnosno da li te odluke smatra primjenjivim za ovu pravnu situaciju, kada su stranke nakon sklapanja Ugovora, sklopile navedeni Dodatak ugovora dana 13. siječnja 2016. godine (pri čemu je logično da bi stranke uopće mogle sklopiti takav Dodatak, da je tužiteljica morala prihvatiti tuženikov izračun konverzije).
30. Iz iskaza tužiteljice, koja je inače po zanimanju zdravstveni tehničar, proizlazi da je otišla u bjelovarsku poslovnicu tuženika da se informira oko realizacije potencijalnog namjenskog kredita za renoviranje kuće u [adresa] u kojoj u to vrijeme nije nitko živio, a zbog čega joj je trebao kredit od nekih 15.000,00 Eura, te da joj je zaposlenica tuženika, UU rekla kako je najbolje za tužiteljicu da realizira kredit u valuti CHF, pri čemu joj nije govorila kolika bi joj eventualno mjesečna rata za otplatu kredita iznosila, kad bi primjerice realizirala kredit u valuti eura, a rekla joj je da bi u slučaju realizacije kredita u valuti CHF, mjesečno trebala plaćati 1.040,00 kuna, što je predstavljalo protuvrijednost svote od oko 230 CHF. Također, dala joj je do
(ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
znanja da bi taj kredit bio sa promjenjivom kamatnom stopom, međutim nije joj pričala ništa o potencijalnim rizicima uzimanja kredita sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, odnosno o eventualnom skorom rastu pojedinih mjesečnih rata i o padu nacionalne valute u pogledu valute CHF. Tužiteljica je navela kako je u to vrijeme živjela u kuću u [adresa] u [adresa], sa svojom obitelji, a sa tužiteljicom je živio i njezin otac koji nije bio sposoban za samostalni život, te koji je svojevremeno živio sa majkom tužiteljice u ovoj kući u [adresa] u [adresa], pa je ovu kuću u [adresa] koja je bila izgrađena 1964. godine, trebalo renovirati, a kuća je bila prazna i nitko ju nije koristio za stanovanje, te je namjera tužiteljice bila da nakon renovacije te kuće, istu daruje svom punoljetnom sinu za njegove potrebe. Tužiteljica je navela i da je tijekom vremena, nakon što je renovirala tu kuću, njezin sin počeo živjeti u toj kući, zajedno sa svojom obitelji, a kuća se vodila u suvlasništvu sina i oca tužiteljice, odnosno tužiteljice. Tužiteljica tvrdi da nikada nije nakon renovacije te kuće u [adresa], a koju kuću je renovirala od novca dobivenog kreditom u valuti CHF, koristila tu kuću za iznajmljivanje, niti ju je ikada koristila kao nekakav poslovni prostor za neki njezin obrt ili firmu, pri čemu je naglasila kako nikada nije niti imala nekakav obrt ili firmu. Također, tužiteljica je navela kako je unutar dva, tri dana obavila i pregovore oko toga kredita i dobila na ruke pisani ugovor o kreditu sastavljen kod banke, te joj ga zaposlenica banke nije čitala, već ju je uputila kod javne bilježnice kojoj je tužiteljica otišla s ugovorom i tamo je javna bilježnica čitala u cijelosti taj Ugovor, a tužiteljica ga je pred njom i potpisala. Što se tiče pojedinih mjesečnih plaćanja ugovorenih anuiteta, u početku, kako joj je to i rekla zaposlenica banke, je mjesečni iznos za otplatu kredita iznosio oko 1.040,00 kuna, no tijekom godina otplate je ta svota rasla i najveći iznos koliko se sjećala je iznosio oko 1.750,00 kuna mjesečno, pa je to palo na nekih 1.680,00 kuna, a u trenutku kada joj je tuženik ponudio da izvrši konverziju kredita u valutu eura, bila je oko 1.650,00 kuna mjesečna rata. Sjećala se da je od prosinca 2015. godine, bila od banke upoznata s mogućnošću konverzije kredita, pa da je ugovor o konverziji zaključila 13. siječnja 2016. godine, međutim nije otplaćivala rate u vezi tog kredita u protuvrijednosti valute eura jer je zatvorila tada taj kredit još tijekom siječnja 2016. godine. Nije se sjećala da li je baš istoga dana ili drugog u odnosu na konverziju kredita, zatvorila taj kredit kao niti da li je kredit zatvoren upravo od novčanih sredstava koji je prilikom konverzije utvrđen kao preplata koju je imala otplaćujući kredit u valuti CHF.
31. Prema tome, ukoliko se analizira samo iskaz tužiteljice, sam za sebe, ne može se zaključiti da bi tužiteljici u vrijeme pregovora oko sklapanje Ugovora, bili uručeni od strane zaposlenika banke, bilo kakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da joj je uručena bilo kakva brošura u vezi kredita u valuti CHF u kojoj bi bilo vidljivo da je tuženik upozoravao tužiteljicu na potencijalni rizik podizanja mjesečnih rata kredita, sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, pa i brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2007.g., te da bi zbog toga, tužiteljica imala sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi mogla razumjeti uopće kao medicinski tehničar po zanimanju, ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, vezane uz švicarski franak.
32. U drugu ruku o navedenim ništetnim odredbama iz svih potrošačkih ugovora, kakav je u konačnici i navedeni Ugovor sklopljen između stranaka, koje su sve tužene banke iz te parnice sklapale, svaka u određenom razdoblju, u valuti CHF sa promjenjivom ugovorenom kamatnom stopom koja se mijenjala temeljem jednostranih
(ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
odluka banaka, raspravljalo se detaljno i izuzetno dugotrajno u postupku povodom kolektivne tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, a koji postupak je tuženik uz sve ostale banke koje su bile tužene u toj parnici izgubio, te koji postupak je ujedno rezultirao i donošenjem presude TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odlukama VTSRH br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, na kojim odlukama i pravnim stajalištima je tužiteljica i utemeljila svoj novčani zahtjev u ovom postupku, koji polazi od već u tim odlukama utvrđenog pravnog shvaćanja o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u valuti CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
33. Navedena pravna utvrđenja je ovaj sud dužan poštovati i primijeniti u smislu čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014).
34. Unatoč dugogodišnje pravne i legitimne "borbe" pred TSZ pod brojem P- 1401/2012, kada je donesena prvostupanjska presuda postala pravomoćna i kada su analogno tome bili sasvim bezuspješni pokušaji svih u tom postupku tuženih banaka, pa tako i tuženika iz ove parnice, da dokažu u tom postupku opravdanost svojih tvrdnji i iznesenih činjenica, ali niti nakon bezuspješno podnesenih žalbi i revizija kada su sve banke, pa tako i tuženik iz ove parnice, bezuspješno pokušale promijeniti pravna utvrđenja iz prvostupanjske presude, tijekom drugostupanjskog i revizijskog postupka, tuženik očito ne može prihvatiti činjenicu da je izgubio krucijalnu parnicu u vezi podnesene kolektivne tužbe, sukladno pozitivnim propisima, već nasuprot tome, smatra da su navedene odluke ili nepravilne i nezakonite u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući u potrošačkim ugovorima o kreditu u točno određenom razdoblju, valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a podredno i što je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu ili barem irelevantne samo stoga što su stranke naknadno sklopile konverziju Ugovora u valutu Eura, sukladno tada važećem ZIDZPK/15, za koju konverziju tuženik (po uvjerenju ovoga suda sasvim neosnovano, a na to upućuje i nalaz vještaka iz ove parnice) smatra da je otklonila sve posljedice ništetnosti valutne klauzule i ništetnosti odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.
35. Naime, kada zakonske norme prvostupanjskom sudu nalažu izričito da postupi na način propisan čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), ne može ovaj sud ili bilo koji drugi sud (što treba biti sasvim jasno i tuženiku i njegovim odvjetnicima, a trebalo bi biti jasno i kolegama sucima koji donose sasvim drugačije odluke), zauzeti stajalište da te odredbe ne treba primijeniti primjerice zbog toga što se tuženik osobno ili posredstvom svog odvjetnika, fizičke osobe koja ga zastupa u ovoj parnici, eto nakon pravomoćnog okončanja navedene parnice koja je vođena kod TSZ pod brojem P-1401/2012, povodom tužbe podnesene temeljem čl. 502.a. ZPP, sjetio ustvrditi da su navedene sudske odluke (drugostupanjska i revizijska), a time, dakle, i prvostupanjska presuda donesena u predmetu P- 1401/2012, nepravilne i nezakonite (što često ističu odvjetnici banaka u ovakvim parnicama) ili nebitne samo zato što su stranke konvertirale početni ugovor u valutu Eura.
36. Obzirom da u ovoj parnici tuženik u bitnome smatra da je odlučna činjenica zbog koje nije pravno osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, što su stranke sklopile navedeni Dodatak ugovora dana 13. siječnja 2016. godine, sukladno navedenom ZIDZPK/15, kojim Dodatkom su utvrdili i određenu preplatu od 24.138,20 kuna
(ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
(prilikom kojeg izračuna konverzije je tuženik uzeo u obzir baš sve novčane iznose koje je tužiteljica platila u vezi otplate kredita vezanog za valutu CHF), te u vezi koje preplate su sklopili Sporazum o preplati čl. 6. navedenog Dodatka ugovora o kreditu od 13. siječnja 2016. godine, na način da će se ta svota na ugovoren način potrošiti za podmirenje budućih rata, te da su ugovorile otplatu preostalog utvrđenog duga u valuti Eura, odnosno u kunskoj protuvrijednosti valute Eura, valja posebno naglasiti da niti iz jedne odredbe ZIDZPK/15 ne proizlazi da taj Zakon predviđa i propisuje da se potpisivanjem ili sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodataka, a u skladu s kojim Ugovorom je uostalom, tužiteljica više od punih 8 godina i izvršavala sve svoje obveze do dana sklapanja Dodatka.
37. Nadalje, iz sadržaja Dodatka, ne proizlazi da bi se tužiteljica u svojstvu korisnika kredita, provođenjem konverzije ugovora u valutu Eura, odrekla na bilo koji konkretan način prava koja joj pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, kada bi to čak sa određenim pravnim učinkom i mogla učiniti.
38. Sasvim je jasno, dakle, da je ZIDZPK/15 u kritično vrijeme kada je donesen, imao osnovni cilj da otkloni dužničku krizu zbog znatnog rasta tečaja CHF, pa je u tom smislu tim zakonom bilo i predviđeno da banke jednostavno moraju ponuditi sklapanje dodataka osnovnom ugovoru o kreditu, a da potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eurima, na način da krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Euro i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom Eura (čl. 19.a., do čl. 19.e ZIDZPK/15).
39. Također, nije na odmet istaći da je u pravnom smislu kroz sudski postupak i rješenje broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine, ali i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. godine, utvrđena zakonitost i provedba konverzije u smislu ZIDZPK/15.
40. Međutim, te činjenice ujedno ne znače da je sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač – korisnik kredita u CHF, izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora za razdoblje važenja tog Ugovora do dana sklapanja ugovora o konverziji jer su sklapanjem navedenog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, bili izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sam naziv "Dodatak ugovoru o kreditu", odnosno da nije sklopljen novi ugovor o kreditu, pa je po stajalištu predmetnog suca neprihvatljivo pravno stajalište (koje tuženik očito pokušava nametnuti u ovoj parnici) da tužitelj nema više pravo potraživati bilo što u vezi isplate temeljem Ugovora.
41. Sudska praksa, međutim, u vidu odluke VSRH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, upućuje na stajalište da bi se čak u slučaju kada bi se moglo ustvrditi da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kreditu i da za tako nešto ne bi bilo zapreka.
42. Prema tome, sklapanjem Dodatka, predmetne stranke su utvrdile svoja prava i obveze za ubuduće, ali ničime nisu (niti su to mogle po uvjerenju ovoga suda) regulirale prava korisnika kredita u valuti CHF, temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora, za razdoblje do konverzije. Tako je upravo u tom smislu i VSRH još u odluci broj Rev-
(ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, nije izgubio pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a analogno tome i pravo za postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatom novčanih iznosa, temeljem tako utvrđenih ništetnih i nepoštenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
43. U smislu valjanosti takvog pravnog stajališta, treba uputiti i na odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE Diapham GmbH & Co. KG gdje je pod točkom 85., te Odluke od 23. studenog 2017. godine, jasno navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, dok nasuprot tome, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Također, iz te presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je kako je to navedeno u odluci VSRH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, potpuno određeno i jasno navedeno za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.
44. Jasno jest da je ovaj sud, ali i svaki drugi u Republici Hrvatskoj, dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije, temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001. godine, a koji sporazum je stupio na snagu 01. veljače 2005. godine, što znači i prije sklapanja predmetnog Ugovora, time da je u ovoj pravnoj situaciji bitno naglasiti i čl. 74.st.2.al.1. navedenog Sporazuma, kojim se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.
45. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 FU protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. godine, zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke se jasno može zaključiti da potrošač baš uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo, a u ovoj parnici je vještačenjem dokazano da nacionalni zakon i sam efekt konverzije nije omogućio tužiteljici povrat svih koristi koje je tužena banka neopravdano stekla, na temelju ništetnih odredaba Ugovora, na štetu tužiteljice, kao potrošača. Takvo pravno shvaćanje iz navedene odluke C-118/17, ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF, samo dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
46. Ovaj sud posredstvom predmetnog suca prihvaća, a kako to očito čini i VSRH, kada obrazlaže svoju odluku broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da bi se potrošač - korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu (jasno je da u ovom slučaju tužiteljici nisu bili poznati svi parametri jer na dan sklapanja Dodatka ugovora - 23. prosinca 2015. godine, još uvijek nije bila donesena
(ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
zadnja odluka suda u vezi ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, koje je sklapala tužena banka u točno određenom razdoblju u okviru svih potrošačkih ugovora sa valutom CHF, sukladno presudi donesenoj od strane TSZ u kolektivnom sporu, te je ta odluka donesena tek 14. lipnja 2018. godine). Naime, u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF, koje ugovore je sklapala tužena, pa tako i u vezi predmetnog Ugovora, jasno je da je zadnja odluka u kolektivnom sporu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, uslijedila nakon proteka više od dvije godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te tužiteljica kao potrošač i korisnik kredita, zasigurno u trenutku sklapanja navedenog Dodatka, objektivno nije mogla zbog toga u cijelosti imati u vidu ili na raspolaganju sve potrebne informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom Ugovoru i kada bi se jedino i mogla pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak uostalom proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 09. srpnja 2020. godine i to u predmetu C-452/18 XZ, protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u predmetu XZ, protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u predmetu FU, protiv Erste Bank Hungary Zrt., potrošačima i korisnicima kredita u CHF, svakako pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a tako i tužiteljici iz ove parnice.
47. Napokon, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava na tu temu u predmetu K, protiv Republike Hrvatske, datiranom od 01. rujna 2022. godine, Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se time svakako može zaključiti kako i Europski sud za ljudska prava, jasno i konkretno smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
48. Obzirom da je na ovaj način obrazloženo zbog čega ovaj sud smatra, prihvaćajući uostalom i pravno stajalište VSRH istaknuto u obrazloženju odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da nije od značaja sklapanje navedenog Dodatka, za opstojnost prava tužiteljice kao korisnika kredita, da sukladno Ugovoru, odnosno ništetnim odredbama tog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, potražuje isplatu preplaćenih iznosa, ako postoji uopće novčana razlika preplaćenih iznosa temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora, obzirom na sve ono što je tuženik utvrdio prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura (a što je uostalom i bio predmet financijskog vještačenja u ovome postupku), valjalo je obrazložiti zbog čega nije osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja.
49. Naime, prigovor koji je tuženik iznio kao jedan od razloga zbog kojeg je osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva se odnosio na zastaru novčanog potraživanja tužiteljice, a taj prigovor je također bio neosnovan.
50. Naime, o spornom pitanju zastare potraživanja u ovakvim situacijama pravno shvaćanje je sasvim na konkretan i jasan način zauzeo VSRH u svojoj odluci br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine (međutim, tuženik i/ili njegov odvjetnik očito ne poštuje to pravno shvaćanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, kao što ne poštuje pravna shvaćanja tog suda iz odluke Rev-2221/2018), prilikom donošenja koje odluke je povodom izvanredne revizije, taj najviši nacionalni sud u hrvatskom zakonodavstvu, (ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
odlučivao upravo o pravnom pitanju koje se odnosi i na predmetnu parnicu, između ostalih istovrsnih parnica, a to je predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara.
51. U odnosu na to pitanje VSRH je zauzeo potpuno jasan i potpuno određen stav (kojeg su po uvjerenju ovoga suda, bez obzira što o tome misli tuženik ili njegov odvjetnik, dužni prihvatiti niži sudovi u svojim odlukama i to svakako bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem odvjetniku pojedine banke, odnosno kojoj banci ili ne, te bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem sucu, imajući u vidu dosege praktične primjene tih važnih pravnih stavova VSRH u pojedinim parnicama na koje se odnose ti isti pravni stavovi) da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva "počinje teći ispočetka" tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž-7129/2013-4 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti promjenjive kamatne stope), odnosno od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule), pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena dana 11. lipnja 2019. godine (a ne 18. lipnja 2019. godine, kako to pogrešno smatra tuženik, kada u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare za sva potraživanja dospjela do 13. lipnja 2019. godine – opaska suca), u smislu navedenog shvaćanja VSRH nije istekao zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove niti zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali niti zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF.
52. Dakle u konkretnom slučaju s obzirom da je svoju predmetnu tužbu tužiteljica, po svom punomoćniku, predala Općinskom sudu u Bjelovaru, dana 11. lipnja 2019. godine (što je vidljivo iz prijemnog štambilja na predmetnoj tužbi tužiteljice na listu 1 spisa, a samo je sudski spis bio oformljen dana 18. lipnja 2019. godine), odnosno da je tek od dana 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž- 6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule) počeo teći zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF, nije istekao navedeni rok zastare tužiteljici u vezi predmetnog novčanog zahtjeva po osnovi tečajnih razlika jer se u ovom slučaju nedvojbeno radi upravo o individualnom restitucijskom zahtjevu tužiteljice, na koji se upravo odnosi navedeni pravni stav VSRH iz odluke Rev-2245/17- 2 od 20. ožujka 2018. godine, dakle odluke VSRH koja se direktno i određeno odnosi upravo na ovakvu predmetnu pravnu situaciju. Analogno tome, tužiteljici nije istekao navedeni rok zastare od 5 godina, niti u vezi potraživanja po osnovi ništetne odredbe Ugovora u pogledu promjenjive kamatne stope, a koji rok je inače počeo teći od 13. lipnja 2014. godine, te je do 13. lipnja 2019. godine, tužiteljica opravdano mogla, a što je i učinila, podnijeti tužbu u vezi novčanog potraživanja po toj osnovi.
53. Sud smatra da se u ovom slučaju u pogledu novčane tražbine tužiteljice, ne primjenjuje rok zastare od 3 godine jer se u ovom slučaju radi o potraživanju po pravilima stjecanja bez osnove, odnosno potraživanju temeljem osnove koja je otpala utvrđenjem ništetnim navedenih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule.
54. S aspekta tuženika, koji pokušava na sve moguće i dopuštene načine uspjeti u ovoj parnici (a što je u ostalom bezuspješno pokušavao učiniti i tijekom parnice vođene
(ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
pred TSZ pod brojem P-1401/2012) je sasvim razumljivo da dotični vrlo često i kada obrazlaže prigovor zastare, pokušava u nekim pravnim slučajevima uglavnom uputiti na primjenu kraćeg zastarnog roka i to onog od 3 godine, a koji se odnosi na naknadu štete, međutim i sudska praksa koja je bar u ovom pitanju jednosmjerna se u ovakvim individualnim restitucijskim zahtjevima svih oštećenih potrošača, utemeljenim na ništetnim odredbama ugovora o potrošačkom kreditiranju i primjeni pravnih stajališta iz pravomoćne presude iz predmeta TSZ br. P-1401/2012, potvrđenih drugostupanjskim odlukama, ali i revizijskom odlukom, odavno izjasnila u prilog ovosudnog utvrđenja da se u ovim opisanim okolnostima slučaja isključivo može raditi o potraživanju koje zastarijeva za 5 godina, a ne o potraživanju koje zastarijeva za 3 godine.
55. Kako je tužiteljica u historijatu tužbe i tijekom postupka, pozivajući se na pravna utvrđenja Presude VTS (a time indirektno i na utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine) i iz odluke VSRH br. Rev 2221/2018-11, samo indirektno, a ne izrijekom tužbenog zahtjeva, predložila da se utvrde ništetnim navedene odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (kao prethodno pitanje, podnesenom predmetnom kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu utuženog novčanog iznosa – opaska suca), premda nije istakla takav formalni deklaratorni zahtjev u ovome postupku (a što inače nije bilo niti nužno isticati u ovakvim parnicama – opaska suca), valja istaći da je predmetna tužba tužiteljice nesporno bila utemeljena na čl. 502.c. ZPP i čl. 118. ZZP/14, pa je po uvjerenju ovoga suda, tužiteljica dokazala u ovoj parnici da na predmetni Ugovor, sklopljen između stranaka, imaju učinak pravna utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Na opravdanost ovakvog zaključka u pravnom smislu (kada se govori o primjeni navedenih pravnih utvrđenja iz istaknutih odluka TSZ, VTSRH i VSRH) jasno upućuju pored mnogobrojnih nižestupanjskih odluka i neke odluke VSRH, ali i odluke Ustavnog suda RH i to br. U- III-2521/2015, te br. U-I-3685/2015.
56. Prema tome, u ovome predmetu je prihvaćena tvrdnja tužiteljice da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, a sud je praktički odluku o osnovanosti novčanog potraživanja tužiteljice koje potraživanje predstavlja restitucijski zahtjev, mogao donijeti samo pod uvjetom da je prethodno utvrdio, a što i jest, da se na ovaj postupak, odnosno na predmetni Ugovor sklopljen između stranaka primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a podredno i iz odluka viših sudova kojima su potvrđena pravna utvrđenja iz te prvostupanjske presude. Dakle, ništetnost odredaba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli – CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila utemeljena upravo na navedenoj utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz sklopljenih potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao sa potrošačima na dan 26. rujna 2007. godine (kada je sklopljen i predmetni Ugovor), istaknutoj u opisanim odlukama, donesenim povodom kolektivne tužbe jer se tužiteljica praktički i pozvala tijekom ove parnice, što direktno, a što indirektno, i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP i na čl. 118. u vezi čl. 106. st.1. navedenog Zakona o zaštiti potrošača.
57. Sud prihvaćajući primjenu pravnih utvrđena iz navedene pravomoćne prvostupanjske presude TSZ (kakva utvrđenja je inače u obvezi prihvatiti, neovisno o tome što tuženiku to u konkretnom slučaju ne odgovara), odnosno iz navedenih drugostupanjskih odluka VTSRH od 13. lipnja 2014. godine i 14. lipnja 2018. godine, (ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
kojima su potvrđena prvostupanjska utvrđenja u vezi ništetnosti ugovorene promjenjive kamatne stope i u vezi valutne klauzule (CHF), odnosno u vezi povreda kolektivnih interesa i prava svih potrošača u razdoblju navedenom u tim odlukama, a koje odluke su donesene i u odnosu na tuženika kao banku (pored drugih banaka koje su sudjelovale u tom postupku na strani tuženika), smatra da je navedena ništetnost navedenih bitnih ugovornih odredaba iz Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ustanovljena u prvostupanjskoj presudi, ali upravo i u navedenim drugostupanjskim odlukama od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, donesenim povodom tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, a konačno i u revizijskim odlukama koje su se odnosila na te dvije drugostupanjske odluke.
58. U drugu ruku, tuženik niti personalnim niti materijalnim dokazima, nije dokazao u ovoj parnici da bi tužiteljica bila na pravilan način obaviještena o svim potencijalnim rizicima realizacije kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, ali i da bi joj uopće bili uručeni ikakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da joj je uručena i nekakva potencijalna brošura u vezi takvih kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom iz koje bi bilo vidljivo da je tuženik, primjerice svog klijenta – tužiteljicu, upozoravao na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili svojevrsna brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2007.g., te da bi uslijed toga tužiteljica imala sasvim dovoljno informacija, temeljem kojih bi mogla objektivno razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, sa promjenjivom kamatnom stopom.
59. Nesporna činjenica jest da tužiteljica doista nije bila stranka u parnici povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, međutim ta činjenica nije u ovoj pravnoj situaciji uopće od bilo kakvog značaja za primjenu utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa u ovom postupku, tim više što je na primjenu tih utvrđenja na koja upućuje odredbe navedenih dvaju različitih zakona, u ovakvim pojedinačnim parnicama uputio i VSRH u nizu svojih odluka.
60. S obzirom da se ovaj sud prilikom obrazlaganja zbog čega nisu osnovani pojedini prigovori tuženika, pozivao u više navrata, na presudu TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja nije postala pravomoćna samo protekom roka za žalbu, dakle bez drugostupanjskog postupka, odnosno bez podnesenih žalbi tuženika i bezuspješnih pokušaja tuženika da se ta prvostupanjska presuda ukine, valja podsjetiti da je tom prvostupanjskom presudom koja je pravna osnova, temelj ili polazišna točka pravnih utvrđenja koja su kasnije bila prihvaćena u navedene dvije drugostupanjske odluke od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, odlučeno da je Zagrebačka banka d.d. Zagreb (druge banke koje su također navedene u izreci te odluke nisu sada bitne u kontekstu ovog parničnog postupka): "u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time
(ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
prvotužena Zagrebačka banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005.godine do 06.08.2007.godine i to člancima 81.,82.i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003.godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prvotužene Zagrebačke banke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotužene Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje , protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 , 133/09) i to člancima 96.i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".
61. Vezano za osporenu po tuženiku, pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, sud je pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice, ocijenio osnovanom imajući pri tome u vidu odredbe čl. 4., 225., 241., 269., 270., 295., 323., 324., 1046., 1111., te 1115. ZOO, odnosno čl. 59., 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, ali i čl. 106.st.1., te čl. 118. ZZP/14, a također i čl. 3.st.1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine, prihvaćajući pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem su ista izričito istaknuta u izreci te odluke u vezi utvrđenih povreda prava potrošača i Zakona o zaštiti potrošača od strane tuženika, a ujedno i izričito citirana u prethodnoj točci obrazloženja ove odluke, a koja pravna utvrđenja su dobila karakter pravomoćnih pravnih utvrđenja ne sama po sebi ili bez pokušaja da ih se pobije legitimnim pravnim lijekom, nego tek po donošenju odluke VTS br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.
62. Da je tuženik u konkretnom slučaju povrijedio prava i interese tužiteljice, tj. da je i na njezinu štetu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja na temelju jednostrane odluke tuženika, bez za to u Ugovoru navedenih odgovarajućih parametara i razloga, osim što to proizlazi iz sadržaja pravnih utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, to proizlazi i iz sadržaja tipiziranog Ugovora, kojeg je sastavila upravo pravna služba tuženika (posebice kada se isti dovede u vezu sa izrekom navedene pravomoćne presude TSZ), a to ujedno proizlazi i iz iskaza tužiteljice, prihvaćenog kao istinitog, pri čemu tuženik suprotno nije dokazao u ovoj parnici.
(ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
63. Prema tome, kako je ovom presudom ocijenjen osnovan zahtjev tužiteljice u pogledu pravne osnove, a utvrđenje ništetnosti odredaba iz svih potrošačkih ugovora koje je sklopila Zagrebačka banka d.d. Zagreb na dan 26. rujna 2007. godine u valuti CHF, pa analogno tome i iz odredaba navedenog predmetnog Ugovora od 26. rujna 2007. godine, bilo je utemeljeno upravo na utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, iz pravomoćne presude TSZ donesene u postupku br. P-1401/2012, povodom podnesene "kolektivne tužbe" jer se tužiteljica tijekom ovog postupka pozvala na čl. 118. ZZP/14, a direktno i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP, ovaj sud smatra da je navedena ništetnost te bitne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, ali i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, ustanovljena upravo u tim sudskim odlukama, donesenim povodom podnesene tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP.
64. Naime, donošenjem navedenih drugostupanjskih odluka od 13. lipnja 2014. godine i od 14. lipnja 2018. godine, nedvojbeno je utvrđeno da su sve tužene banke u tom predmetu postupale nepošteno kada su u potrošačkim ugovore o kreditima, glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a nedvojbeno je utvrđeno i da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Zagrebačke banke d.d i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
65. Polazeći od pravila da odluka suda (ili bolje reći odluke s obzirom da se radi i o prvostupanjskoj, ali i o navedenim drugostupanjskim odlukama, pa čak i revizijskim odlukama – opaska suca) donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu utvrđivanja postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, sud smatra kako je osnovan neformalni prejudicijelni deklaratorni zahtjev tužiteljice u vezi utvrđenja ništetnosti navedenih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz spornog Ugovora. Osim toga, s obzirom da je osnovan navedeni prethodni neformalni deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, što je prvenstveno trebalo raspraviti u pogledu pravne osnove u ovome predmetu da bi se odlučilo o konkretnom i formalnom predmetnom novčanom potraživanju tužitelja po pravilima stjecanja bez osnove, osnovan je i predmetni novčani - restitucijski zahtjev, odnosno novčani zahtjev za isplatom ili vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi utvrđenih ništetnih odredaba Ugovora, sukladno nalazu financijskog vještaka, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak, ali i na ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi.
(ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
66. Obzirom da je u ovom slučaju ocijenjen osnovanim polazišni stav tužiteljice o ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, te da je bilo u tim okolnostima slučaja, po uvjerenju ovoga suda, sasvim jasno da je zbog navedene ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, kod utvrđivanja visine opravdanosti novčanog zahtjeva tužiteljice bilo potrebno primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je bio na snazi u odnosu na CHF na dan isplate kredita, vještaku je rješenjem od 16. rujna 2024. godine, određen predmet vještačenja. Taj predmet vještačenja je u bitnome bio određen u smislu da vještak obračuna i utvrdi koliki novčani iznos tužiteljici pripada do dana konverzije ugovora ili koliki joj je iznos tuženik dužan isplatiti do toga dana, temeljem Ugovora, zbog stečenog bez osnove, vodeći računa pri tome o pravnim učincima konverzije (odnosno vodeći računa o tome da li je konverzijom kredita došlo do pune restitucije tužiteljici, a na što aludira tuženik u ovome predmetu), odnosno svim utvrđenjima tužene banke, kod izračuna konverzije.
67. Vještak Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb je u pisanom nalazu i mišljenju od 23. listopada 2024. godine, na temelju materijalnih dokaza koji prileže u spisu, u bitnome naveo da je otplata sukladno Ugovoru kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF, uz promjenjivu godišnju redovnu kamatnu stopu od 4,90%, bila ugovorene u jednakim mjesečnim anuitetima tijekom 120 mjeseci, s time da je dospijeće prve obveze bilo 01. studenog 2007. godine, a slijedećih obveza svakog prvog dana u mjesecu. Pored toga, vještak je naveo da je kredit iskorišten dana 28. rujna 2007. godine, koji dan je dan korištenja kredita, a na koji dan je po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, kreditni iznos u stranoj valuti predstavljao svotu od 101.064,62 kuna u domaćoj valuti.
68. Nadalje, vještak je na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu utvrdio da su stranke sklopile dana 13. siječnja 2016. godine, Dodatak, pri čemu je utvrđeno da:
- na dan 30. rujna 2015. godine, nedospjela glavnica konvertiranog kredita iznosi u valuti Eura, 3.754,16 Eura,
- je prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. godine, tužiteljica uplatama po kreditu u valuti CHF, preplatila konvertirani kredit u Eurima, za iznos od 24.138,20 kuna.
69. Također, vještak je na temelju materijalnih dokaza iz spisa, istakao na kraju 3 stranice svog pisanog nalaza i mišljenja kada je sve i u kojem postotku, tuženik mijenjao ugovorenu redovnu kamatu, odnosno na koje se anuitete primjenjivala svaka promijenjena kamatna stopa, a za odgovor na postavljene zadatke, određene predmetom vještačenja je tabelarno prikazao i otplatni plan, kojeg je tuženik primijenio u razdoblju od isplate kredita, do izračuna konverzije predmetnog kredita, kao i usporedni otplatni plan sa sljedećim elementima:
- glavnica u iznosu od 23.000,00 CHF,
- fiksna kamatna stopa od 4,90% godišnje,
- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan korištenja kredita, pa je usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazao opet tabelarno, razlike u visini obveza i to:
- prvo razlike u visini anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac "m" Tabele 1),
- zatim je te razlike iskazao u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja kreditora na dan korištenja kredita (stupac "p" Tabele 1), (ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
- potom je iskazao razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac "s" Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac "d" Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog, na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita),
- a s obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja sukladno čl. 171. i čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, obračunao je i iskazao zatezne kamate na razlike u visini anuiteta (stupac "r" Tabele 1) kao i na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac "t"Tabele 1) do dana 30. rujna 2015. godine.
70. Vještak je također, prilikom tog tabelarnog prikaza u svom pisanom nalazu napomenuo da je u skladu s čl. 11.d. Zakona o dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 9/2015.), za obveze plaćene nakon 26. siječnja 2015. godine, primijenjen tečaj od 6,39 kuna za 1 CHF (koji se primjenjivao u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu navedenog Zakona).
71. Prema tome, iz zaključnog mišljenja vještaka, potkrijepljenog i prethodnim tabelarnim izračunom, proizlazi da je vještak utvrdio:
a) ako se promatraju samo više plaćeni iznosi od strane tužiteljice,
- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. studenog 2007.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.531,32 CHF, odnosno 893,12 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su od strane vještaka u stupcu "m" Tabele 1 nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu "p'' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),
- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. studenog 2007.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.116,19 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu "s'' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),
- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015.g., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo je dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine u iznosu od 3.700,79 EUR, a koji iznos se u cijelosti odnosi na glavnicu.
b) ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada je vještak utvrdio:
- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. studenog 2007.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.531,32 CHF, odnosno 893,12 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu 'm' Tabele 1 nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),
- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. studenog 2007.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.116,14 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),
- da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon
(ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 3.700,69 EUR, koje se u cijelosti odnosi na glavnicu.
72. Na ovaj vještački nalaz, tuženik i tužitelj nisu imali posebnih primjedbi, te je tužiteljica podneskom od 15. studenog 2024. godine, posredstvom svog punomoćnika, preinačila tužbu usklađenjem visine svog potraživanja sa matematičkim izračunom vještaka, potražujući nerealno isplatu iznosa od 5.009,31 Eura, kao da nije shvatila potpuni sadržaj i smisao vještačkog nalaza, zanemarujući pri isticanju takvog konačnog zahtjeva u vezi isplatu iznosa od 5.009,31 Eura, da je prilikom izračuna konverzije kredita tuženik utvrdio preplatu od strane tužiteljice u iznosu od 24.138,20 kuna, a koju preplatu nije bilo moguće ignorirati u ovoj parnici jer bi se tužiteljica dvostruko novčano okoristila u slučaju da vještak prilikom utvrđivanja sporne činjenice da li je tužiteljica u potpunosti obeštećena konverzijom kredita, nije vršio obračun zateznih kamata na sve utvrđene dospjele mjesečne iznose preplate, računajući od dana plaćanja, pa sve do dana izračuna konverzije kredita, te da visinu tako utvrđene tražbine tužiteljice po osnovi zatezne kamate obračunate do 30. rujna 2015. godine, nije prebio sa novčanim iznosom utvrđene preplate od 24.138,20 kuna, da bi došao do preostalih dvaju navedenih iznosa od 3.700,79 Eura i 3.700,69 Eura, ovisno o tome da li se promatraju samo pozitivne razlike ili uz pozitivne i negativne.
73. Činjenica jest da su pravna stajališta VSRH iz odluka broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, koja su ovom sudu dobro poznata i na koja se pored ostalih odluka raznih sudova, pozvao tuženik, dijametralno suprotna pravnom stajalištu ovoga suda u pogledu pravnog dosega sklapanja Dodatka, odnosno pravnih učinaka provedene konverzija ugovora (koji su početno bili sklopljeni u valuti CHF, a potom su konverzijom vezani za valutu Eura), na novčana potraživanja potrošača, istaknuta temeljem ugovora o kreditu, do dana konverzije ili u ovom slučaju na predmetno potraživanje tužiteljice temeljem Ugovora, ali ta pravna stajališta VSRH iz odluka broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, su suprotna nekim drugim pravnim stajalištima istog VSRH, pa tako i pravnom stajalištu zauzetom u odluci broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, a ovaj sud je prihvatio pravno stajalište VSRH iz odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine.
74. Ovaj sud je u obrazloženju ove odluke, već na jasan način iznio razloge zbog kojih smatra da sklapanje navedenog Dodatka u konkretnom slučaju, nije bilo od značaja za postojanje prava tužiteljice iz ove parnice, temeljem navedenih ništetnih odredaba Ugovora, imajući u vidu sadržaj nalaza i mišljenja financijskog vještaka istaknutog u gornjem dijelu obrazloženja, ali i da je prihvatio pravna stajališta istaknuta u odluci Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, zbog čega ne prihvaća i ne može prihvatiti kao relevantna pravna stajališta VSRH iz odluka Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, obzirom da je već u ovom obrazloženju naglašeno kako je ovaj sud svjestan postojanja različite sudske prakse i na nivou nižestupanjskog sudovanja i na nivou VSRH, što je objektivno poražavajuća činjenica sa aspekta pravne sigurnosti građana na području Republike Hrvatske, ali svaki sudac ili sud se prilikom donošenja svoje odluke treba u konačnici, na konkretan način u ovoj pravnoj situaciji opredijeliti, za svoje pravno stajalište u pogledu osnovanosti ili neosnovanosti tuženog zahtjeva, koje pravno stajalište potom treba obrazložiti, te koje eventualno može potkrijepiti, ovim ili onim odlukama VSRH, Ustavnog suda RH ili Suda EU, a ne nekih nižestupanjskih sudova.
(ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
75. Obzirom da niti jedna stranka nije imala bilo kakvih primjedbi isključivo na matematički izračun vještaka, vještački matematički izračun je prihvaćen kao stručan i točan jer za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanih razloga, niti dokaza, te je tužiteljici zbog toga dosuđen samo dio osnovano zatraženog iznosa od 3.700,79 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos, tekućom od 01. listopada 2015. godine, koji iznos tužiteljica po uvjerenju ovoga suda jedino s uspjehom može potraživati, cijeneći sve okolnosti predmetnog slučaja. Naime, ta svota predstavlja, računajući u granicama tužbenog zahtjeva tužiteljice, ukupan iznos preplate, temeljem ništetnih odredaba Ugovora u vezi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, nakon što se od tog ukupnog iznosa preplate po osnovi tečajnih razlika i promjene kamatnih stopa, izvršio obračun zatezne kamate na sve pojedine mjesečne iznose preplate, računajući od dana dospijeća, pa sve do dana 30. rujna 2015. godine (kada je izvršen tuženikov izračun konverzije), a potom taj utvrđeni ukupni iznos obračunate zatezne kamate prebio sa utvrđenom svotom preplate prilikom konverzije (dakle, sa iznosom od 24.138,20 kuna ili 3.203,69 Eura), nakon čega je preostao iznos od 3.700,79 Eura, koji se odnosi u cijelosti na glavnicu, odnosno na svotu koja predstavlja za tužiteljicu razliku do pune restitucije ili obeštećenja prema prihvaćenom izračunu vještaka, nakon što je znatan dio obeštećenja njoj već bio priznat konverzijom kredita od strane tuženika, a sve ukoliko se promatraju samo pozitivne razlike.
76. Bez obzira što se početno potraživanje tužiteljice odnosilo na tražbinu po osnovi preplate u vezi ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te bez obzira što je tužiteljica, sukladno nahođenju svog punomoćnika u osobi odvjetnika, isticanjem svog konačnog novčanog zahtjeva, ustrajala na takvoj tražbini potražujući ukupnu svotu glavnog duga od 5.009,31 Eura (a do koje svote je došla, jednostavnim matematičkim zbrajanjem iznosa utvrđenih po vještaku od 893,12 i 4.116,19 Eura, po osnovi pozitivnih razlika u vezi preplate isključivo zbog ništetne promjene kamatne stope i ništetne valutne klauzule – promjene tečaja), sud prilikom donošenja ove presude nije mogao zanemariti ono što tuženik tvrdi od podnošenja odgovora na tužbu (a to je da je izračunom konverzije, obuhvatio sve novčane iznose koje je tužiteljica već platila tuženiku po Ugovoru, pri čemu je konverziju izvršio sukladno Zakonu, te da je na taj način utvrdivši preplatu u iznosu od 24.138,20 kuna, taj preplaćeni iznos potrošio za zatvaranje budućih obveza tužiteljice u vezi kredita vezanog za valutu Eura), pa iako tuženik praktički pogrešno smatra tijekom ove parnice da je utvrđenom preplatom prilikom izračuna konverzije, obuhvatio sukladno Zakonu sve novčane iznose za koje je tužiteljica eventualno oštećena uslijed ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te da je tom utvrđenom preplatom provedeno potpuno obeštećenje, predmetnim vještačenjem je utvrđeno da nije bilo provedeno potpuno obeštećenje tužiteljice, imajući u vidu svotu preplate utvrđene izračunom konverzije, ali i sporednu tražbinu tužiteljice koja se odnosi na zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos.
77. Stoga je jedino bilo moguće, bez obzira na sadržaj konačnog tužbenog zahtjeva tužiteljice, obvezati tuženika odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva, da isplati tužiteljici, prema prihvaćenom matematičkom izračunu vještaka u vezi pozitivnih razlika, preostali dug do potpunog obeštećenja tužiteljice (cijeneći sve okolnosti koje su se nesporno desile i na koje je ukazao tuženik, osporavajući tužbeni zahtjev, a koje se odnose na sklapanje Dodatka i utvrđenu preplatu navedenog iznosa prilikom izračuna konverzije, koja preplata je također nedvojbeno utrošena za zatvaranje preostalog duga tužiteljice, prilikom konačne otplate kredita vezanog za valutu Eura) i
(ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
to u iznosu od 3.700,79 Eura, sa zateznom kamatom od 01. listopada 2015. godine, neovisno o tome što tuženik u ovoj parnici nije artikulirao protutužbeni zahtjev u vezi svote od 24.138,20 kuna ili 3.203,69 Eura, vodeći računa o činjenici da je tužiteljica tužbu podnijela u ovome predmetu nakon što je njezin kredit već bio otplaćen, te nakon što je trebalo utvrditi koju svotu joj tuženik treba isplatiti do potpunog obeštećenja na temelju ništetnih odredaba Ugovora, vodeći računa o onome što je već tuženik priznao tužiteljici kao preplatu, kod izračuna konverzije kredita.
78. Shodno tome, zbog pogrešnog pravnog pristupa tužiteljice, posredstvom njezinog odvjetnika, koji je primjerice nakon izvršenog dokaza vještačenjem u ovoj parnici, mogao visinu glavnog zahtjeva tužiteljice uskladiti sa matematičkim izračunom vještaka, potražujući isplatu iznosa od 3.700,79 Eura i to sa zateznom kamatom na taj iznos od 01. listopada 2015. godine (jer je do toga dana potraživanje tužiteljice po osnovi zatezne kamate na preplaćene iznose već bilo matematički izračunato od strane vještaka i prebijeno sa novčanim iznosom preplate koju je tuženik već priznao tužiteljici prilikom izračuna konverzije kredita), a kako to inače rade i usklađuju visinu tužbenih zahtjeva drugi odvjetnici stranaka u ovakvim parnicama, kada nakon konverzije kredita treba vještak u sudskom postupku utvrditi, radi donošenja odluke o potpunom obeštećenju oštećenih potrošača nakon utvrđene preplate prilikom izračuna konverzije kredita (a koji novčani iznos preplate je iskorišten u korist oštećenog potrošača za namirenje budućih obveza u vezi kredita vezanog za valutu Eura), koja je svota preostala (ukoliko je preostala) da bi se potrošač koji je konvertirao kredit u valuti CHF u kredit u valuti Eura, obeštetio u cijelosti, a što je uostalom u skladu sa svim odlukama Suda EU i važećoj praksi koja uvažava pravni stav primijenjen u ovoj odluci u pogledu pravne osnove tužbenog zahtjeva, valjalo je odbiti preostali dio zahtjeva tužiteljice. To je u ovom slučaju bilo sve ono što je bilo zatraženo kako u vezi zatezne kamate do 01. listopada 2015. godine, tako i u vezi glavne tražbine preko dosuđenog iznosa od 3.700,79, pa sve do neosnovano zatražene svote od 5.009,31 Eura.
79. Laički rečeno, tužiteljica ne može ubirati plodove na dvije lokacije temeljem Ugovora i Dodatka, ako za to nema pravnu osnovu, dakle nema pravo i ne može koristiti pogodnost novčane preplate utvrđene konverzijom na način sukladan Zakonu temeljem kojeg je i sklopljen Dodatak (koja preplata je iskorištena za otplatu preostalih obveza tužiteljice nakon sklapanja Dodatka), a u isto vrijeme tražiti isplatu temeljem ništetnih odredaba Ugovora u vezi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule sa zateznom kamatom od dana plaćanja preplaćenih iznosa, kao da nikada tuženik tužiteljice nije utvrdio preplatu temeljem Dodatka i kao da nikada taj iznos preplate nije iskorišten za podmirenje budućih obveza tužiteljice po njezinom kreditu, nakon sklapanja Dodataka.
80. Prema tome, kako je u ovom slučaju ocijenjen osnovanim prejudicijelni zahtjev, koji nije bio istaknut u deklaratornoj formi tužbenog zahtjeva, za utvrđenjem ništetnim odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli (CHF), ali i o promjenjivoj kamatnoj stopi, koji dio neformalnog zahtjeva je bio od značaja za preostali formalno istaknuti – novčani, kondemnatorni zahtjev tužiteljice, ali i da je analogno tome, sukladno prihvaćenom nalazu i mišljenju vještaka, ocijenjen osnovanim i restitucijski novčani zahtjev tužiteljice do isplate iznosa od 3.700,79 Eura ukupno (radi potpunog obeštećenja) i to u pogledu pravne osnove, ali i u vezi visine, vodeći pri tome računa i o pravnim učincima konverzije, tj. umanjenju visine tražbine tužiteljice (koja obuhvaća preplatu po osnovi
(ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
ništetnih odredaba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali i u vezi zatezne kamate na dužni novčani iznos od dana dospijeća, do dana kada je izvršen izračun konverzije) sa obračunom preplate utvrđene konverzijom, tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici dio konačno utuženog iznosa od 3.700,79 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos počevši od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate.
81. Vodeći računa o činjenici da je vještak u okviru odgovora na zadani mu predmet vještačenja, uračunao i zatraženi efekt konverzije, prilikom obračuna ukupne visine novčane tražbine tužiteljice, a što je bilo nužno potrebno s obzirom na prigovore tuženika koji su bili izneseni u ovoj parnici i koji su se odnosili na tvrdnju da je tuženik izračunom konverzije obuhvatio i cijelu utuženu tražbinu tužiteljice, ali i da je utvrdio preplatu po osnovnom Ugovoru (time da je vještak utvrdio kako konverzijom kredita tužiteljica nije bila u potpunosti obeštećena uslijed ništetnosti navedenih ugovornih odredaba), sud je odlučujući u granicama konačno istaknutog zahtjeva, mogao i morao udovoljiti samo navedenom dijelu tog konačnog zahtjeva tužiteljice, a kako je to uostalom navedeno u izreci ove presude.
82. Naime, kada je riječ o sporednom potraživanju tužiteljice koje se odnosilo na zatraženu zateznu kamatu, sud je prije svega imao u vidu da su posljedice ništetnosti propisane čl. 323. ZOO, dok je čl. 1111. st.3. ZOO, propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala.
83. Kako je temeljem pravomoćne presude TSZ donesene u predmetu br. P- 1402/2012, odnosno u drugim navedenim pravomoćnim odlukama višestupanjskih sudova donesenim u povodu parnice koja je bila pokrenuta radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a koja utvrđenja je prihvatio ovaj sud u smislu čl. 502.c.ZPP i čl. 118.ZZP/14, jer se tužiteljica na njih pozvala u svojoj predmetnoj tužbi, odnosno tijekom ove parnice, a koja ništetnost odredbi Ugovora je zbog toga utvrđena i u ovom postupku u vezi ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope jer je zbog toga kada se govori o ništetnosti ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i usvojen novčani zahtjev tužiteljice, te se dakle radi o otpadanju pravne osnove po kojoj je tuženik imao pravo primiti od tužiteljice novčani iznos koji mu je tužiteljica već isplatila prema ugovorenoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik je dužan tužiteljici vratiti (odnosno isplatiti) svu razliku što ju je primio na temelju navedenih ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to do punog obeštećenja, odnosno obračunu navedenih zateznih kamata, uz umanjenje preplate utvrđene konverzijom ugovora, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva i prihvaćenog vještačkog izračuna u tom smislu (vodeći računa o tome da je vještak u okviru predmeta vještačenja trebao imati u vidu da tužiteljica treba biti u potpunosti obeštećena uslijed ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, ali i da je tuženik kod izračuna konverzije već utvrdio, između ostalog, preplatu od strane tužiteljice u navedenom novčanom iznosu, koja svota preplate je svakako nesporno bila iskorištena ili za buduće dospjevajuće obveze tužiteljice po kreditu vezanom za valutu Eura ili za smanjenje ukupnog duga, prilikom prijevremene otplate konačnog duga po kreditu od strane tužiteljice, pa je trebao navesti da li su konverzijom ugovora sanirane za tužiteljicu, baš sve štetne posljedice ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi), dakle onu razliku koja predstavlja novčanu svotu koja je tuženiku više plaćena nego li bi mu
(ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
bila plaćena po početno ugovorenoj redovnoj godišnjoj kamatnoj stopi i po tečaju švicarskog franka u odnosu na nacionalnu valutu, na dan isplate kredita.
84. Zahtjev tužiteljice u vezi zatezne kamate na iznos od 3.700,79 Eura (u okviru dijela usvojenog zahtjeva tužiteljice do te svote i te dosuđene kamate), počevši od dana 01. listopada 2015. godine, ocijenjen je osnovanim u cijelosti, kao i onaj zahtjev u vezi zatezne kamate zatražene na sve mjesečne preplaćene iznose (koje potraživanje u vezi zatezne kamate je vještak kapitalizirao i prebio sa preplatom utvrđenom konverzijom kredita, obračunavši tako kapitaliziranu zateznu kamatu do 30. rujna 2015. godine, računajući od dana dospijeća ili isplate svakog preplaćenog iznosa) jer tužiteljica po uvjerenju ovoga suda, ima pravo potraživati zateznu kamatu po stopi određenoj čl. 29. ZOO, na sve preplaćene iznose svakako od dana kada je izvršena preplata u smislu čl. 1115. ZOO, od dana kada je tuženik, kao nepošteni stjecatelj i ujedno kao sastavljač nepoštenih ugovornih odredbi, stekao svaki od preplaćenih iznosa navedenih u točci I. izreke ove presude (a koje dane izvršene preplate i koje iznose je stalni sudski vještak utvrdio u ovoj parnici na temelju materijalnih dokaza i naveo u svom pisanom nalazu, prikazanom tabelarno u stupcima, neovisno o tome što je tužiteljica konačnim zahtjevom potraživala zateznu kamatu od svakog pojedinog iznosa preplate, obzirom da je do 30. rujna 2015. godine, vještak izvršio matematički obračun duga tuženika po osnovi zatezne kamate na dospjele iznose glavnog duga, kojeg je prebijao sa preplatom utvrđenom od strane tuženika, prilikom izračuna konverzije), pa je potraživanje zatezne kamate na preostali iznos glavnog duga od 3.700,79 Eura, počevši od 01. listopada 2015. godine, sasvim osnovano i u skladu sa pozitivnim propisima koje regulira ZOO, tim više što je navedeni iznos koji je dosuđen tužiteljici ovom presudom, stečen od strane tuženika na temelju ništetnih odredaba Ugovora, koji Ugovor je upravo tuženik sastavio.
85. Cijeneći okolnost da je zakonska odredba kojom se regulira zatezna kamata (čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima), periodično dosta promjenjiva i da već sada tekstualno iznosi sama za sebe više od 10-tak redova s obzirom na razdoblje predmetne tražbine tužiteljice, a ujedno da će se ta odredba periodično dosta mijenjati, sud je našao primjerenim zateznu kamatu od određenog razdoblja dosuditi u smislu čl. 29.st.2. i 8. ZOO, a čime je ta sporedna tražbina tužiteljice, bez svake dvojbe, dovoljno određena ili bar odrediva.
86. Neosnovanim je ocijenjen tuženikov prigovor zastare iz podneska od 13. prosinca 2024. godine, koji se odnosio "na sve preinačene iznose", koji je bio istaknut nakon što je tužiteljica istakla konačnu visinu tužbenog zahtjeva, vodeći računa o tome da je tužiteljica još u podnesenoj tužbi ukazala na ništetne odredbe Ugovora i u vezi valutne klauzule i u vezi promjenjive kamatne stope, te su ujedno neosnovani bili navodi tuženika o tome da vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego li od dana podnošenja predmetne tužbe ili od dana isticanja preinačenog tužbenog zahtjeva, imajući u vidu da zastara novčanog potraživanja ponovo počinje teći nakon 13. lipnja 2014. godine, odnosno 14. lipnja 2018. godine, te do dana podnošenja predmetne tužbe tužiteljice, a to je bilo 11. lipnja 2019. godine, nije zastarjelo utuženo potraživanje, te da se konačna tražbina tužiteljice istaknuta u podnesku od 15. studenog 2024. godine, smatra generički istovrsnom sa tražbinom navedenom u tužbi, a konačnim zahtjevom je tužiteljica samo uskladila visinu svoje tražbine sa matematičkim izračunom vještaka u situaciji kada je tuženik osporavao
(ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
preliminarni izračun i visinu početno utužene tražbine, te da je zbog toga bilo nužno izvesti dokaz financijskim vještačenjem na okolnost visine duga.
87. Također, tužiteljica iz ove parnice je nesporno imala svojstvo potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora, te je Ugovor imao karakter potrošačkog ugovora, na što upućuje i činjenica da je napravljen Dodatak tom ugovoru, prilikom kojeg je i tuženik tretirao tužiteljicu kao potrošača (kako ju je tretirao i prilikom pravljenja Ugovora), pa i sam Dodatak predstavlja potrošački ugovor. Naime, tužiteljica je fizička osoba koja je sklopila Ugovor sa određenom svrhom koja je bila navedena i u Ugovoru pod stavkom "namjena kredita" i o kojoj namjeni kredita je tužiteljica, saslušana u svojstvu stranke i kazivala, a ta namjena ili svrha sklapanja Ugovora je i bila izvršena što sud utvrđuje na temelju prihvaćenog kao istinitog iskaza tužiteljice, dok tuženik u ovoj parnici bilo što suprotno nije dokazao. Spekulacije tuženika o tome da bi dio kredita kojeg je tužiteljica realizirala Ugovorom, bio utrošen za potrebe trgovačkog društva CANOFAX d.o.o. Bjelovar u vlasništvu supruga tužiteljice, DU, koja osoba je ujedno i vlasnik stambeno-poslovne zgrade na adresi u [adresa] u [adresa] na kojoj adresi i tužiteljica ima prijavljeno prebivalište, iako za takvu tvrdnju o korištenju sredstava kredita za potrebe navedenog trgovačkog društva, tuženik ne iznosi niti jedan, jedini dokaz su samo nedokazane pretpostavke tuženika, odnosno odvjetnika tuženika (ničim potvrđene), koji na sve moguće načine, pokušava osporiti tužbeni zahtjev tužiteljice, pa tako i iznošenjem ovih tvrdnji koje uopće ne dokazuje. Naime, činjenica da je navedeno trgovačko društvo koje inače nije bilo niti u vlasništvu tužiteljice, imalo sjedište u [adresa] u [adresa] (što tuženik dokazuje izvatkom iz sudskog registra, list 114 – 119) ili da je u vrijeme sklapanja Ugovora to društvo imalo sjedište na adresi u [adresa] u [adresa], na kojoj adresi je prebivala i tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora, nemaju baš nikakve veze sa statusom potrošača tužiteljice na dan sklapanja Ugovora, odnosno s činjenicom da se Ugovor, svakako treba i mora tretirati kao potrošački ugovor jer je tužiteljica kao fizička osoba sklopila taj ugovor izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti isključivo za potrebe dobivanja novčanih sredstava s kojima je trebala biti renovirana kuća u [adresa] u [adresa] u kojoj su nekada živjeli roditelji tužiteljice, a koja kuća je i renovirana od sredstava realiziranog kredita, pa je u smislu čl. 4. st.1.t.21. važećeg Zakona o zaštiti potrošača, tužiteljica nedvojbeno potrošač, a potrošač je bila i u smislu čl.3.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 79/2007), koji je bio na snazi na dan sklapanja Ugovora. Zbog toga je neosnovanim ocijenjen i taj prigovor tuženika usmjeren da se tužiteljici ne prizna svojstvo potrošača ili da se Ugovoru uskrati svojstvo potrošačkog ugovora.
88. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154. st.2. ZPP jer je neuspjeh tužiteljice u pogledu dijela visine i početno istaknutog zahtjeva u predmetnoj tužbi, ali i konačno istaknutog zahtjeva, svakako trebalo honorirati tuženiku, imajući u vidu sadržaj zadnje rečenice čl. 154.st.2. ZPP.
89. Naime, kako je konačnim zahtjevom tužiteljica potraživala isplatu glavnice od 5.009,31 Eura, a dosuđeno joj je 3.700,79 Eura, matematički je utvrđeno da je tužiteljica u ovoj parnici uspjela u pogledu visine zahtjeva sa 73,88%, što upućuje na zaključak da je uspjeh tuženika u pogledu visine 26,12%, no kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u pogledu pravne osnove (koju osnovu zahtjeva je isto tuženik potpuno bezuspješno osporavao tužiteljici u ovoj parnici iz raznovrsnih razloga), valjalo je
(ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
matematički utvrditi točne omjere uspjeha stranaka u ovoj parnici sukladno čl. 154.st.2. ZPP.
90. Prema tome, ukupan uspjeh tužiteljice u ovoj parnici iznosi 86,94%(73,88 + 100,00 = 173,88 : 2 = 86,94), dok ukupan uspjeh tuženika iznosi preostalih 13,06% (26,12 + 0 = 26,12 : 2 = 13,06), pa kada se međusobni uspjesi stranaka prebiju, utvrđeno je da je tuženik dužan tužiteljici nadoknaditi razmjeran dio troškova postupka u opsegu od 73,88% (86,94 – 13,06 = 73,88).
91. Parnični trošak tužiteljice je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tužiteljice od 20. veljače 2025. godine, a primjenom Odvjetničke tarife.
92. Shodno tome, tužiteljici je za sastav tužbe, priznat iznos od 200,00 Eura, za sastav podneska od 24. rujna 2019. godine, kojim se očitovala na tuženikov odgovor na tužbu, joj je isto priznat iznos od 200,00 Eura, dok joj je za sastav 4 obrazložena podneska od 02. prosinca 2019. godine, 10. veljače 2023. godine, 15. studenog 2024. godine (kojim se ujedno tužiteljica očitovala o nalazu vještaka), te od 29. siječnja 2025. godine, priznat je iznos od 200,00 Eura po podnesku ili 800,00 Eura, ukupno za sva 4 podneska. Pored toga, za zastupanje tužiteljice po punomoćniku na ročištima održanim dana 22. studenog 2019. godine, 10. siječnja i 02. ožujka 2020. godine, ali i 20. veljače 2025. godine, priznat je tužiteljici ukupan iznos od 800,00 Eura ili po 200,00 Eura za svako zastupanje.
93. Na ove opravdana troškove u ukupnom iznosu od 2.000,00 Eura je priznat tužiteljici i pripadajući porez na dodanu vrijednost od 500,00 Eura, pa kako zbroj ovih opravdanih troškova daje svotu od 2.500,00 Eura, matematički je utvrđeno da od te svote iznos od 1.847,00 Eura, predstavlja 73,88%.
94. Ovom opravdanom trošku tužiteljice sukladno uspjehu u parnici, valjalo je pribrojiti i svotu od 597,25 Eura u vezi troškova financijskog vještačenja, što je tužiteljica financirala i to neovisno o uspjehu u parnici sukladno sudskoj praksi, pa je u konačnici tuženik obvezan platiti tužiteljici iznos od 2.444,25 Eura, na ime razmjerne naknade parničnih troškova.
95. Cijeneći okolnost da tužiteljica još nije platila sudsku pristojbu na tužbu, ali i da je ta pristojbena obveza, koje je nastupila tijekom 2019. godine zastarjela, odnosno da je zastarjelo uopće pravo na naplatu te pristojbe, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama, a u smislu kojeg Zakona, tužiteljica ne treba plaćati sudsku pristojbu na presudu (čl. 11.st.1.t.20.), nije ocijenjen osnovanim zahtjev tužiteljice u vezi naknade opravdanih troškova u vezi pristojbi. Također, sukladno čl. 155. ZPP, nije ocijenjen troškom potrebnim za parnicu, trošak za sastavljanje dvaju podnesaka tužiteljice od 21. siječnja 2020. godine, te 13. studenog 2024. godine (jer je tim podnescima tužiteljica sasvim nepotrebno obavještavala sud o plaćanju zatraženog predujma, iako sud o svakoj takvoj uplati dobije u spis službenu bilješku iz računovodstva suda), pa je i taj zahtjev odbijen kao neosnovan u vezi naknade troška za sastav tih podnesaka i pripadajućeg poreza.
96. Napokon, o zahtjevu koji se odnosi na potencijalni budući trošak tužiteljice i to u odnosu na vrijeme izrade ove presude u vezi zastupanja tužiteljice po punomoćniku, (ranije spis broj P-53/2023 i P-866/2019)
na ročištu za objavu presude i zatraženi porez na taj trošak, sud će nakon tog ročišta donijeti odluku u vidu posebnog rješenja ukoliko bude ispunjen zakonski uvjet za usvajanje, tog zahtjeva.
U Bjelovaru, 10. travnja 2025. godine.
Sudac
Sanjin Milošević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 11. travnja 2025. godine, a putem ovoga suda.
