REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg Dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-268/2022-59

R E P U B L I K A H R V A T S K A

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Draženu Šmajgelu, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Sanji Porobija, odvjetnica u Odvjetičkom društvu Porobija & Porobija, radi Obvezno - isplata, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 13. ožujka 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene 10. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže s tuženiku, Zagrebačka Banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju ĐĆ OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 14.873,36 EUR (četrnaesttisućaosamstosedamdesettrieuratridesetšestcenti), sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) (uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena) do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31.12.2022. godine, a od 01.01.2023. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,78/15,114/22,156/22) koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 30.12.2023. godine, a od 31.12.2023. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,78/15,114/22,156/22,155/23) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim na iznos od dana:

106,73 eur od 02.09.2010.

84,64 eur od 01.10.2010.

66,11 eur od 02.11.2010.

114,78 eur od 02.12.2010.

162,65 eur od 03.01.2011.

137,15 eur od 01.02.2011.

141,99 eur od 16.03.2011.

129,33 eur od 15.04.2011.

131,99 eur od 03.05.2011.

200,50 eur od 02.06.2011.

188,66 eur od 04.07.2011.

287,90 eur od 01.08.2011.

262,58 eur od 01.09.2011.

222,58 eur od 03.10.2011.

222,36 eur od 02.11.2011.

218,75 eur od 01.12.2011.

234,48 eur od 02.01.2012.

253,09 eur od 02.02.2012.

253,15 eur od 01.03.2012.

243,74 eur od 02.04.2012.

247,51 eur od 10.05.2012.

255,80 eur od 19.06.2012.

246,30 eur od 17.07.2012.

252,90 eur od 02.08.2012.

227,71 eur od 14.09.2012.

244,92 eur od 18.10.2012.

253,81 eur od 04.12.2012.

254,96 eur od 06.01.2013.

235,66 eur od 01.02.2013.

236,62 eur od 01.02.2013.

247,28 eur od 02.03.2013.

241,80 eur od 18.03.2013.

231,84 eur od 03.06.2013.

220,32 eur od 03.07.2013.

232,54 eur od 01.08.2013.

242,70 eur od 03.09.2013.

240,85 eur od 16.09.2013.

251,93 eur od 28.10.2013.

253,60 eur od 13.11.2013.

266,46 eur od 18.12.2013.

255,53 eur od 15.01.2014.

290,35 eur od 14.02.2014.

297,52 eur od 17.03.2014.

284,57 eur od 02.05.2014.

283,78 eur od 22.05.2014.

281,19 eur od 02.06.2014.

282,67 eur od 01.07.2014.

292,11 eur od 04.08.2014.

301,72 eur od 01.09.2014.

307,83 eur od 30.10.2014.

311,54 eur od 17.11.2014.

312,65 eur od 01.12.2014.

313,07 eur od 30.01.2015.

313,77 eur od 12.02.2015.

313,77 eur od 05.03.2015.

313,77 eur od 03.04.2015.

313,77 eur od 14.05.2015.

313,77 eur od 16.06.2015.

313,77 eur od 23.07.2015.

313,77 eur od 27.08.2015.

313,77 eur od 23.09.2015.

godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže s tuženiku, Zagrebačka Banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju ĐĆ OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 6.389,70 EUR (šesttisućatristoosamdesetdeveteurasedamdesetcenti), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) (uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena) do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31.12.2022. godine, a od 01.01.2023. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,78/15,114/22,156/22) koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 30.12.2023. godine, a od 31.12.2023. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,78/15,114/22,156/22,155/23) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim na iznos od dana:

77,94 eur od 02.08.2010.

174,23 eur od 02.09.2010.

169,52 eur od 01.10.2010.

165,45 eur od 02.11.2010.

172,90 eur od 02.12.2010.

180,12 eur od 03.01.2011.

174,81 eur od 01.02.2011.

174,66 eur od 16.03.2011.

171,56 eur od 15.04.2011.

171,13 eur od 03.05.2011.

181,38 eur od 02.06.2011.

178,36 eur od 04.07.2011.

167,92 eur od 01.08.2011.

163,36 eur od 01.09.2011.

156,74 eur od 03.10.2011.

155,74 eur od 02.11.2011.

154,25 eur od 01.12.2011.

155,44 eur od 02.01.2012.

156,98 eur od 02.02.2012.

155,99 eur od 01.03.2012.

153,69 eur od 02.04.2012.

153,12 eur od 10.05.2012.

153,18 eur od 19.06.2012.

150,87 eur od 17.07.2012.

150,67 eur od 02.08.2012.

146,32 eur od 14.09.2012.

147,47 eur od 18.10.2012.

147,56 eur od 04.12.2012.

146,57 eur od 06.01.2013.

143,01 eur od 01.02.2013.

142,04 eur od 01.02.2013.

142,25 eur od 02.03.2013.

140,45 eur od 18.03.2013.

138,10 eur od 03.06.2013.

135,57 eur od 03.07.2013.

135,92 eur od 01.08.2013.

135,88 eur od 03.09.2013.

134,59 eur od 16.09.2013.

134,72 eur od 28.10.2013.

133,72 eur od 13.11.2013.

133,99 eur od 18.12.2013.

131,53 eur od 15.01.2014.

godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Nalaže s tuženiku, Zagrebačka Banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju ĐĆ OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 6.568,02 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos."

IV. Nalaže s tuženiku, Zagrebačka Banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju ĐĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 9.117,88

EUR (devettisućastosedamnaesteuraosamdesetosamcenti), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita dana 19.10.2005. sklopio s tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3205583170, kreditna partija: 7102906794, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 187.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan ispate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).U čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu da stoji da je tužitelj tuženiku dužan platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika. Ugovorena je početna kamatna stopa od 4.5%. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne stope da su ništetne , a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinka promjenjivosti kamatne stope. U čl. 2. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za CHF. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) da su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu.

1.1. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4.7.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2003. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta da su potvrđeni i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9.4.2015. godine. Rubriciranim presudama sudovi da su utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Na temelju takvih utvrđenja, rubriciranim presudama, sudovi da su utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne. U istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž- 6632/17 od 14.6.2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4.7.2013. godine, u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09)mi to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama da je utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga da su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78,2012, 56/2013), rubricirane presude da su obvezujućei u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

1.2. Imajući u vidu sve navedeno, tužitelj ističe da učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana 1.1.2014. godine za cijelo vrijeme primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4.5%, a nakon 1.1.2014. godine do konverzije ugovora o kreditu u valutu euro zakonski određena kamata stopa od 3,23%. Isto tako, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje da pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franka na dan isplate kredita.

1.3. Tužitelj da je dana 21.12.2015. godine s tuženikom zaključio i Dodatak Ugovoru o kreditu kojom je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu EUR sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Tužitelj ističe kako se provedbom naveden konverzije i zaključenjem Dodatka tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka. O tome da je stav zauzeo i VSRH RH u odluci broj Rev-2868/2018 od 12.2.2019.

1.4. Stoga tužitelj tvrdi da je uslijed utvrđenja ništetnosti promjena kamatnih stopa:

- preplatio svaki mjesec do dana konverzije iznose anuiteta koji su se zbog povećanja kamatnih stopa nezakonito povećavali u valuti CHF u odnosu na iznose početnog anuiteta sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate;

- tužitelju da je i na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice u odnosu na iznos glavnice da nije bilo ništetne promjene kamatnih stopa.

1.5. Nadalje, tužitelj tvrdi da je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku:

- tužitelju na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula i da nije bilo ništetne promjene kamatnih stopa u iznosu od 50.322,37 kn,

-tužitelj da je preplatio i svaki mjesec do dana konverzije kunske obveze na ime dužnih anuiteta koji su se zbog povećanja tečaja CHF povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate;

1.6. S obzirom na navedeno, prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu kao u podnesku od 27.2.2025., tužitelj potražuje iznose preplate po prednje navedenim osnovama kao što je navedeno u izreci presude pod točkama I. -III.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, kako u pogledu pravne osnove tako i visine. Ističe, prije svega, prigovor da je tužitelj svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni Ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe kako je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija tužitelju su priznate sve uplate po osnovnom kreditu koji je predmet ovoga postupka, te mu je za iznos istih umanjena ukupna masa kredita , te da postavljanjem ovakvog tužbenog zahtjev tužitelj ide za tim da dva puta naplati te isti iznos. Nadalje navodi da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu; konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom. Tuženik navodi da očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Tuženik također ističe i prigovor zastare u odnosu na sva potraživanja tužitelja.

2.1. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže tužbene zahtjeve tužitelja odbiti kao neosnovane, te zahtijeva naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u ugovor o namjenskom kreditu broj 3205583170 broj kreditne partije: 7102906794, zaključenog između stranaka 19.10.2005., Dodatak Ugovoru o kreditu od 21.12.2015. početni plan otplate, pregled svih uplata po predmetnom kreditu, izračun konverzije proveo je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl. oec. Mladenu Pavetiću.

4. Između stranaka je nesporno sljedeće:

-da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, dana 19.10.2005., sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205583170, broj kreditne partije: 7102906794, broj kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 187.000,00 CHF obračunatog prema srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita uz redovnu promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je na dan zaključenja Ugovora iznosila 4,50 % godišnje, s rokom otplate od 15 godina, pri čemu mjesečni anuitet iznosi 1.421,92 CHF prema srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan plaćanja.

-da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala Odlukama tuženika

-da su tužitelj i tuženik 21.12.2015. zaključili Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

5. Između stranaka je sporno:

- jesu li odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak te odredbe o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi po Odluci banke u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 32044446194, ništetne

- ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe s obzirom da je kredit konvertiran

- ima li tužitelj, posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo tijekom otplate kredita zbog promjena redovne kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i promjene tečaja CHF spram HRK u odnosu na dan isplate kredita, posebice zbog činjenice što je kredit konvertiran

- ima li tužitelj, posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi pravo na isplatu više obračunatog iznosa preostale glavnice u odnosu na iznos glavnice na dan konverzije

- visina tužbenog zahtjeva tužitelja

- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja,

- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos potraživanja.

6. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog spora zbog toga što su stranke zaključile Dodatak osnovnom ugovoru kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužitelj, unatoč toj činjenici ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog da tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda.

7. U odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, te promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke, kao što je naprijed navedeno, između stranaka je nesporno da je o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Đ i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

8. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

9. Također, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 HĆ i GĆ od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

10. Tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020), a tuženik na tu okolnost nije predložio niti jedan dokaz.

11. Slijedom navedenog, primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, ovaj sud je utvrdio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke, te otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 82. tada važećeg ZZP/03, pa su, sukladno odredbi čl. 87. tog Zakona, ništetne.

12. Osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja na isplatu temelji se na odredbi čl. čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je preplatio prema izračunu vještaka. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, koja utvrđenja iz tog spora obvezuju i ovaj sud.

13. U odnosu na tvrdnju tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, te da iz navedenog razloga tužitelj više nema pravo ništa potraživati s osnova predmetnog ugovornog odnosa, valja navesti da je knjigovodstveno- financijskim vještačenjem provedenim tijekom ovog postupka utvrđeno da, unatoč provedenoj konverziji, nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj, i u slučaju provođenja konverzije, ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako, proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu VĆ protiv Erste Bank Hungary Zrt, koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako, odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. U odnosu na navedeno, također valja istaknuti da je u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelji u pojedinačnim postupcima imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u predmetnom ugovornom odnosu slučaj.

14. Također valja navesti da je cilj ZIDZPK/15 bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

15. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano Dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona, a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

16. Tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO-a. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

17. Tuženikov prigovor zastare također nije osnovan. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, odnosno donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 11. lipnja 2019., to od 11. lipnja 2014. , u odnosu na isplate po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na isplate po osnovi ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule vezane uz CHF, do dana podnošenja tužbe, nije istekao zastarni rok od pet godina koji se primjenjuje na sporove za isplatu temeljem stjecanja bez osnove. Isto, prema stajalištu suda vrijedi i za zastaru zakonskih zateznih kamata koje su akcesorno potraživanje, odnosno, sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

18. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelj, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta kamatne stope i tečaja CHF spram HRK u odnosu na početno ugovorene, i to, unatoč činjenici što je predmetni kredit konvertiran, a koja visina je utvrđena provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

19. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se također utvrđuje financijskim vještačenjem.

20. Isto tako, pored iznosa glavnice, tuženik je tužitelju u obvezi platiti i zakonske zatezne kamate na utuženi iznos preplate. Naime, sukladno odredbama čl. 214. i čl. 1115. ZOO/05-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom iz razloga što je tuženik postupao nepošteno kada je takvu odredbu uvrstio u predmetni Ugovor, to je tuženik, u konkretnom slučaju, bio nepošteni stjecatelj, pa je zateznu kamatu obvezan tužitelju platiti od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa.

21. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka dipl. oec. Mladena

Pavetića od 23.11.2020., proizlazi sljedeće:

21.1. Ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta, zbog promjene kamatne stope, za razdoblje od 11.11.2007. god. do 15.01.2014. god. ukupno iznosi 80.320,27 kn.

21.2. Ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta, zbog promjene deviznog tečaja – valutna klauzula, za razdoblje od 10.12.2005. god. do 23.09.2015. god. ukupno iznosi 114.333,83 kn.

21.3. Po osnovi konverzije na dan 30.09.2015. god. tuženik je priznao tužitelju preplatu u iznosu od 61.496,61 kn.

21.4. Po uračunavanju priznatog iznosa u konverziji ostao je dug po osnovi glavnice od 160.206,53 kn, na koju se računa zatezna kamata od dospijeća duga do uplate duga i to:

21.5. Ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta, zbog promjene kamatne stope, za razdoblje od 11.11.2007. god. do 15.01.2014. god. ukupno iznosi 80.320,27 kn sa uzetim u obzir negativnim tečajnim razlikama.

21.6. Ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta, zbog promjene deviznog tečaja – valutna klauzula, za razdoblje od 10.12.2005. god. do 23.09.2015. god. ukupno iznosi 101.238,37 kn sa uzetim u obzir negativnim tečajnim razlikama.

21.7. Razlika između preostale nedospjele glavnice na dan konverzije – 30.09.2015. god. i preostale nedospjele glavnice prema početnom otplatnom planu obračunate po početnom isplatnom tečaju na dan 30.09.2015. god. iznosi 194.192,52 kn. Preostala na dan konverzije 30.09.2015. god. iznosi 567.710,93 kn.

Preostala na dan 30.09.2015. god. isplatnom tečaju iznosi 373.518,41 kn. Razlika iznosi 194.192,52 kn.

22. Tužitelj nije imao primjedbi na navedeni nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik istome prigovorio u podnesku od 31.5.2023., navodeći da je vještak pogrešno izračunao razliku glavnice. Tvrdi da je vještak zanemario da je banka prilikom izračuna konverzije otpisala tužitelju glavnicu u iznosu od 147.178,47 kn. Naime, sudski vještak da u izračun uzima nedospjelu glavnicu na dan 30. rujna 2015. godine kakva bi bila po početnim uvjetima u iznosu od 373.518,41 kn i nedospjelu glavnicu prema stvarnom otplatnom planu u iznosu od 567.710,93 kn i dobiva razliku glavnice u iznosu od 194.192,52 kn koji izračun je pogrešan. Naime, sudski vještak u potpunosti zanemario da je tužitelju na dan 30. rujna 2015. godine nedospjela glavnica smanjena sa iznosa od 567.710,93 kn na iznos od 420.532,46 kn kako je to vidljivo u izračunu konverzije (točka 2. Izračuna konverzije). Stoga da je sudski vještak je u potpunosti zanemario već otpisanu glavnicu u iznosu od 147.178,47 kn, te da je eventualno mogao računati razliku glavnice između iznosa od 420.532,46 kn i iznosa od 373.518,41 kn.

23. Vještak se na navedene prigovore tuženika očitovao u svojoj dopuni nalaza i mišljenja od 23.10.2023. U istoj navodi da je u svojem nalazu i mišljenju od 28.12.2022. god. na 13. listu pod oznakom 1.2. MIŠLJENJE, zorno prikazan iznos preplate sa uračunatom konverzijom. Stoga je vještak naveo da je u potpunosti izvršio zadatak suda i uračunao iznos priznat u konverziji, a što je vidljivo u nalaz i mišljenju od 28.12.2022. Iz navedenog da je razvidno da je prije uračunavanja konverzije preplata tužitelja iznosila ukupno 194.654,10 kn ili 25.835,04 €, a po uračunavanju priznatog iznosa u konverziji ukupna preplata iznosi 160.206,53 kn ili 21.263,06 €.

23.1. Razlika između preostale nedospjele glavnice na dan konverzije – 30.09.2015. god. i preostale nedospjele glavnice prema početnom otplatnom planu obračunate po početnom isplatnom tečaju na dan 30.09.2015. god. sa uzetim otpisom glavnice u izračun da iznosi 49.486,75 kn ili 6.568,02 €.

24. Nakon toga tuženik više nije isticao prigovore na računski dio nalaza i mišljenja vještaka, već je ostao kod svih svojih prigovora, međutim , s obzirom da su preostali tuženikovi prigovori na nalaz i mišljenje vještaka pravne prirode, o istima odlučuje sud, a ne vještak.

25. Stoga je sud iznijeti nalaz i mišljenje vještaka ocijenio stručnim i objektivnom, valjano obrazloženom i danim u skladu sa zadatkom suda, te ga je u cijelosti prihvatio.

26. Tužitelj je, u skladu s dopunom nalaza i mišljenja vještaka od 18.10.2023. konačno precizirao tužbeni zahtjev u podnesku od 27. 2.2025., a u kojem potražuje kako je navedeno u izreci presude pod točkama I. -III.

27. U odnosu na tako precizirani tužbeni zahtjev tužitelja tuženik se nije posebno očitovao, već je ostao kod svih ranije iznijetih prigovora.

28. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, te nalaz i mišljenje knjigovodstveno- financijskog vještaka, sud je utvrdio osnovanim tužbene zahtjeve tužitelja kojim s osnove razlike u visini anuiteta do koje je došlo tijekom otplate kredita zbog promjene tečaja CHF spram HRK, te zbog promjene redovne kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu, umanjeno za iznos preplate koji je tužitelju priznat konverzijom, zahtijeva iznos od ukupno 21.263,06 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog više plaćenog anuiteta do isplate.

29. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkama I. i II.

30. Međutim, po stavu ovog suda, tužitelj nema pravo na isplatu potraživanja koje se odnosi na razliku između glavnice prema izračunu banke na dan obračuna konverzije i razlike glavnice prema uvjetima ugovora bez primjene ništetnih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF. Naime, nedospjela glavnica koja tužitelju priznata u konverziji utvrđena je Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On niti ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu.

31. Slijedom navedenog, taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja, u iznosu od 6.568,02 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, valjalo je odbiti kao neosnovanog, kao što je odlučeno u izreci presude pod točkom III.

32. Odlučujući o troškovima postupka, sud je tužitelju troškove parničnog postupka priznao u cijelosti iako je djelomično uspio u sporu u odnosu na visinu, pozivajući se na presudu Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 iz koje proizlazi da se odredba članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, tako da tužitelju kao potrošaču u konkretnom slučaju pripadaju troškovi parničnog postupka u cijelosti.

32.1. S obzirom da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 30.664,99 EUR. Sud je tužitelju kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. st. 1. Tarife, iznos od 500,00 EUR, za sastav podnesaka od 23.12.2019., 2.3.2020., 28.1.2021. i 13.6.2023. po Tbr. 8. st. 1. Tarife, iznos od 500,00 EUR, za svaki, za sastav obrazloženog podneska od 27.2.2025. po Tbr. 8. st. 3. Tarife iznos od 100 bodova odnosno 200,00 EUR, za sastav podneska od 16.3.2020., po Tbr. 8. st. 4. Tarife iznos od 125,00 EUR, za zastupanje na ročištima od 16.1.2020., 4.3.2020., 17.9.2020., 23.11.2022., 15.6.2023., 10.10.2023., 16.5.2024. i 13.3.2025., po Tbr. 9. st. 1. Tarife, iznos od 500,00 EUR, za svako, što ukupno iznosi 6.825,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za PDV 25 % tj. za iznos od 1.706,25 EUR što ukupno iznosi 8.531,25 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 387,55 EUR tako da mu je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 9.117,88 EUR.

32.2. Tužitelju su na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

33. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak koji se odnosi na sastav podneska od 7.9.2020. jer je u istom ponovio već iznijete navode i tvrdnju, za sastav podneska od 17.11.2022. jer isti ne postoji u spisu, te za sastav podnesaka od 26.6.2019. i 9.5.2024. jer isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka.

34. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom IV.

U Krapini, 10. travnja 2025.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika