Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1425/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja TB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ĐB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i ĆB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćnici Zrinki Kljaić Pintarić, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženice Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, radi povrata stečenog bez osnove, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu poslovni broj P-85/2024-4 od 5. travnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 10. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

Žalba tužitelja uvažava se te se presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu poslovni broj P-85/2024-4 od 5. travnja 2024.:

- preinačuje u pobijanom dijelu tako da se sudi:

I. Nalaže se tuženici da tužiteljima na ime protupravne naplate isplati iznos od 2.310,17 EUR (slovima: dvije tisuće tristo deset eura i sedamnaest centi) sa zakonskom zateznom kamatom od 4. lipnja 2007. do isplate, koja se od 4. lipnja 2007. do 31. prosinca 2007. obračunava po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

- potvrđuje u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da im se na dosuđeni iznos plati zakonska zatezna kamata u razdoblju od 20. svibnja 2005. do 3. lipnja 2007.

- preinačuje se odluka o parničnom trošku sadržana u točki II. izreke presude tako da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

II. Nalaže se tuženici da tužiteljima naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 444,55 EUR (slovima: četiristo četrdeset četiri eura i pedeset pet centi) u roku od 15 dana.

III. Nepobijani dio presude kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da im tuženik plati iznos od 14.219,33 kn (slovima: četrnaest tisuća dvjesto devetnaest kuna i trideset tri lipe) sa zakonskom zateznom kamatom od 20. svibnja 2005. do isplate nije ispitivan u ovom drugostupanjskom postupku.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime protupravne naplate isplati iznos od 31.625,29 HRK sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje od 20. svibnja 2005. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. te po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do isplate, kao i da mu naknadi parnične troškove, sve u roku od 8 dana."

II. Nalaže se 1. tužiteljici TB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužitelju ĐB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. tužiteljici ĆB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi u jednakim dijelovima tuženici Republici Hrvatskoj, OIB:52634238587, troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.294,96 EUR1 / 9.756,90 HRK (slovima: tisuću dvjesto devedeset četiri eura i devedeset šest centa / devet tisuća sedamsto pedeset šest kuna i devedeset lipa), u roku od 15 dana."

1.1. Sud prvog stupnja donio je i rješenje čija izreka glasi:

"I. Odbija se kao neosnovan prigovor tuženice Republike Hrvatske, OIB:52634238587, o apsolutnoj nenadležnosti suda za rješavanje ove pravne stvari."

2. Protiv dijela točke I. izreke presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 17.405,96 kn sa zakonskom zateznom kamatom, kao i protiv odluke o parničnim troškovima pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijeli su tužitelji zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlažu da sud drugog stupnja preinači presudu u pobijanom dijelu tako da u tom dijelu tužbeni zahtjev usvoji, a tuženici naloži da tužiteljima naknadi parnični trošak ili podredno da presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. U odgovoru na žalbu tuženica ocjenjuje da žalba tužitelja nije osnovana jer je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan zbog zastare i predlaže da sud drugog stupnja žalbu tužitelja odbije kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrdi.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitujući po žalbi tužitelja presudu suda prvog stupnja po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) utvrđeno je da donoseći presudu sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet tužbenog zahtjeva je zahtjev tužitelja za povrat stečenog bez osnove u iznosu od 31.625,29 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana 20. svibnja 2005., koji iznos je pravnom predniku tužitelja naplaćen temeljem Rješenja o ovrsi Porezne uprave, Područni ured Varaždin, Ispostava Varaždin, KLASA: UP/I-415-02/2005- 001/00221, Ur.broj: 513-007-05-04/2005-01 od dana 18. veljače 2005., koje rješenje je doneseno na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u [adresa] KLASA: 415-01/05-01, Ur.broj: 341-20-08/2-05-34212 od dana 19. siječnja 2005., iz razloga što je to rješenje poništeno rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba od 20. travnja 2007.

6.1. Između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da je izvršena naplata temeljem citiranog Rješenja o ovrsi Porezne uprave od 18. veljače 2005.

6.2. Na temelju Rješenja o ovrsi Porezne uprave od dana 18. veljače 2005. sud utvrđuje da je određena ovrha na novčanim sredstvima pravnog prednika tužitelja BB, a radi naplate, između ostalog, i doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti za osobe koje plaćaju doprinos temeljem rješenja Porezne uprave i poseban doprinos za pravo u slučaju ozljede na radu. Rješenje o ovrsi Porezne uprave doneseno je radi naplate po rješenju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje 19. siječnja 2005. (dalje: rješenje HZMO-a) kojim je pravnom predniku naloženo da platiti ukupan iznos od 17.405,96 kn. To rješenje poništeno je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba od 20. travnja 2007.

6.3. Sud također utvrđuje da je i Rješenje o ovrsi Porezne uprave od 18. veljače 2005. poništeno rješenjem Ministarstva financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak od 12. veljače 2013.

6.4. Pozivom na odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) sud utvrđuje da tužitelji imaju prema tuženici tražbinu po stečenom bez osnove iz razloga što je u postupku utvrđeno da je poništeno Rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 19. siječnja 2005., kao i Rješenje o ovrsi Porezne uprave od 18. veljače 2005., koje je doneseno radi naplate po Rješenju HZMO-a. Sud ocjenjuje da je pravno irelevantna činjenica što su kasnije donesena druga porezna rješenja jer je u ovom postupku odlučna činjenica za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva po stečenom bez osnove je li otpala osnova temeljem koje je izvršena naplata.

6.5. Međutim, tuženica je prigovorila u postupku da je nastupila zastara za tražbinu tužitelja te sud utvrđuje da je taj prigovor tuženice osnovan. Po ocjeni suda zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a potrebno je računati od dana posljednje naplate temeljem Rješenja o ovrsi Porezne uprave od 18. veljače 2005., pa kako je naplata izvršena tijekom ožujka, travnja i svibnja 2005., sud ocjenjuje da rok počinje teći najkasnije 20. svibnja 2005., zbog čega je zastara za tražbinu tužitelja nastupila 20. svibnja 2010. Obzirom da su tužbu tužitelji podnijeli 28. lipnja 2012. sud ocjenjuje da je potraživanje tužitelja zastarjelo iz kojih razloga odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

7. Osnovane su žalbene tvrdnje tužitelja da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je za tražbinu tužitelja nastupila zastara.

7.1. Prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

7.2. Za ukidanje osnove po kojoj je izdano Rješenje o ovrsi Porezne uprave od 18. veljače 2005. pravni prednik tužitelja BB saznao je tek primitkom Rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe od 20. travnja 2007. jer je tim rješenjem njegova žalba uvažena i poništeno je rješenje HZMO-a. Iz bilješke odvjetnika pravnog prednika tužitelja BB na rješenju od 20. travnja 2007. proizlazi da je to rješenje odvjetnik pravnog prednika tužitelja primio 6. lipnja 2007., dok iz prijemne štambilje HZMO-a, Područne službe u Varaždinu, proizlazi da su oni rješenje primili 4. lipnja 2007. Po ocjeni ovog suda pravni prednik tužitelja je tek primitkom Rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe od 20. travnja 2007. imao pravo zahtijevati od tuženice ispunjenje obveze po stečenom bez osnove, jer je tada saznao da je rješenje HZMO-a, temeljem kojeg je doneseno Rješenje o ovrsi Porezne uprave i izvršena naplata s računa pravnog prednika tužitelja, poništeno. Naime, u tom trenutku je otpala pravna osnova temeljem koje je izvršena naplata te je zbog toga u tom trenutku tuženica stekla bez osnove iznos naplaćen prema Rješenju o ovrsi Porezne uprave. Računajući zastarni rok od dana primitka rješenja HZMO-a, Središnje službe od 20. travnja 2007. proizlazi da bi zastara za tražbinu tužitelja nastupila 6. lipnja 2012. Iz podataka u spisu proizlazi da se je pravni prednik tužitelja sukladno odredbi članka 186.a stavak 1. ZPP-a obratio tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora 23. ožujka 2012., dakle, prije nastupanja zastare, zbog čega je s tim datumom sukladno odredbi članka 186.a stavak 3. ZPP-a došlo do zastoja zastarijevanja. Također iz podataka u spisu proizlazi da je tuženica 14. lipnja 2012., unutar roka od tri mjeseca iz članka 186.a stavak 5. ZPP-a, odgovorila na zahtjev tužitelja na način da je navela da nije u mogućnosti prihvatiti zahtjev te da ne postoji mogućnost sklapanja nagodbe, iz kojeg razloga je tada ponovno počeo teći zastarni rok koji je bio u zastoju. Kako je do isteka zastarnog roka od pet godina na dan nastupanja zastoja zastarijevanja preostalo još dva mjeseca i petnaest dana, taj rok je nastavio teći. Pravni prednik tužitelja tužbu je podnio četrnaesti dan od dana odgovora tuženice kojim ne prihvaća zahtjev za mirno rješenje spora pa proizlazi da je tužba podnesena unutar zastarnog roka te za tražbinu tužitelja nije nastupila zastara, kako je to pogrešno utvrdio sud prvog stupnja.

7.3. Kako je rješenjem HZMO-a od 19. siječnja 2005., koje je kasnije poništeno, pravnom predniku tužitelja bilo naloženo da plati ukupni iznos od 17.405,96 kn, tužitelj osnovano na temelju odredbe članka 1111. ZOO-a traži povrat tog iznosa. Obzirom da je prema Odluci o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (“Narodne novine“ broj 85/22.) euro postao službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj na dan 1. siječnja 2023., a fiksni tečaj konverzije određen je na 7,53450 izrekom ove presude naloženo je tuženici da tužiteljima plati iznos od 2.310,17 eura.

7.4. Na dosuđeni iznos tužiteljima je dosuđena zakonska zatezna kamata na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a od 4. lipnja 2007. do isplate, jer je primitkom rješenja HZMO-a Središnje službe od 20. travnja 2007. tuženica postala nepoštena, zbog čega je od tada dužna platiti zateznu kamatu. Iz tih razloga neosnovan je zahtjev tužitelja da im tuženica na dosuđeni iznos plati zateznu kamatu od 20. svibnja 2005. do 3. lipnja 2007. jer je u to vrijeme još postojala osnova temeljem koje je izvršena naplata s računa pravnog prednika tužitelja, zbog čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja pravilno odbijen.

8. Iz obrazloženih razloga žalbu tužitelja protiv pobijanog dijela točke I. izreke presude trebalo je uvažiti, osim u odnosu na zatraženu zateznu kamatu u razdoblju od 20. svibnja 2005. do 3. lipnja 2007., a presudu suda prvog stupnja u tom dijelu preinačiti primjenom odredbe članka 373.a stavak 1. točka 2. ZPP-a, dok je u preostalom dijelu žalbu tužitelja trebalo odbiti kao neosnovanu i primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a presudu potvrditi.

9. Temeljem odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a ovaj sud je odlučivao o troškovima cijelog postupka.

9.1. S obzirom da su stranke podjednako uspjele u ovom sporu primjenom odredbe članka 154. stavak 4. ZPP-a odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

10. Tužitelji su zatražili trošak žalbenog postupka koji se odnosi na trošak sastava žalbe s PDV-om te sudske pristojbe na žalbu u ukupnom iznosu od 444,55 eura.

10.1. S podnesenom žalbom tužitelji su uspjeli u pretežnom dijelu iz kojih razloga im je tuženica u obvezi u cijelosti naknaditi troškove žalbenog postupka. Tužitelji su osnovano na temelju Tbr. 10. točka 1. i Tbr. 40. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa) zatražili trošak sastava žalbe u iznosu od 300,00 eura, PDV u iznosu od 75,00 eura (Tbr. 46. Tarife) te trošak plaćene sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 69,55 eura ili ukupno 444,55 eura.

Koprivnica, 10. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković