- 1 -              Rev 231/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 231/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. G., K., OIB …, zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku iz V., protiv tuženika Općine Podbablje, OIB …, zastupanog po punomoćniku B. R., odvjetniku iz I., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-2660/2017-2 od 27. kolovoza 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Imotskom posl. br. P-577/2015 od 1. ožujka 2017., u sjednici održanoj 7. studenoga 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 262.181,28 kn "s pripadajućim zakonskim kamatama koje na ovaj iznos teku počev od 30. 04. 2013. pa sve do isplate" - a tužitelj obvezan u roku od 8 dana naknaditi tuženiku troškove postupka od 70.625,00 kn.

 

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku, dakle - kao redovnu i po vrijednosnom kriteriju za dopuštenost revizije, a zbog (kako drži) u postupku počinjene postupovne povrede i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti osporenu presudu i usvojiti njegov zahtjev ili ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

3. Na reviziju nije odgovoreno.

 

4. Revizija tužitelja nije osnovana.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 27. kolovoza 2019., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - u ovoj presudi: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn.

 

5.1. Budući da u ovome slučaju vrijednost predmeta spora prelazi taj iznos, revizija tužitelja je dopuštena.

 

6. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6.1. Suprotno tvrdnjama revidenta da su glede utvrđenja na kojima se nižestupanjske presude temelje "razlozi prvostupanjskog suda nejasni i nerazumljivi" pa se u odnosu na ta utvrđenja te presude ne mogu ispitati, da "sud nije cijenio izvedene dokaze", da je u postupku prihvaćen "nerazumljiv zaključak s aspekta odbijenog petita":

 

- osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve tužiteljeve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (ona je jasna i određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega), tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju opisno revident ukazuje.

 

6.2. Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja drugostupanjskog suda o prijeporu - pogotovo utvrđenje da tuženik samom činjenicom što je njegov načelnik žigom ovjerio, a i potpisao "Izvještaj otvorenih stavki na dan u periodu od 1. siječnja 2013. do 31. svibnja 2013." nije priznao ovdje prijeporni dug sa pravnorelevantnim učinkom njegova priznanja, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima on iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

6.3. Valja kod toga imati na umu:

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

 

- da je i tužitelju omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o onome što je odlučno za odluku o predmetu spora - a sve jer u postupku u kojemu je to mogao (pred prvostupanjskim sudom) nije predložio dokaze za to shvaćanje i jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi on htio, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

 

7. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

8. Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 262.181,28 kn s pripadajućim zakonskim kamatama računatim od 30. travnja 2013., sve "s osnove neplaćenih potraživanja, po ugovoru o cesiji".

 

8.1. Sporno je u revizijskom stupnju je li nastupila zastara toga tužiteljeva potraživanja, odnosno je li rok zastarijevanja toga potraživanja prekinut tuženikovim priznanjem duga (potraživanja tužitelja). U uvjetima neosnovanosti prigovora zastare sporna je i osnova i visina tužiteljeva potraživanja.

 

9. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):

 

- da je 2008., J. L., vlasnik obrta I. (koji se bavio "izvođenjem građevinskih radova, uređivanjem terena, iskopima strojevima, odvozom materijala, korištenjem strojeva-bagera, kamiona"), temeljem ugovora o izvođenju radova sklopljenog sa tuženikom u usmenoj formi, izvodio radove uređenja i proširenja puta na području tuženika, pa uz to i radove izgradnje potpornih betonskih zidova: ti su radovi tijekom te godine trajali oko 2 mjeseca,

 

- da je osnovom toga ugovora, po njemu izvršenog, J. L. stekao pravo potraživati naknadu za učinjene radove,

 

- da je J. L., ugovorom o cesiji sklopljenim sa tužiteljem pod brojem OV 1085/14 od 18. ožujka 2014., ustupio svoje potraživanje te naknade tužitelju: tuženik je 19. ožujka 2014. o toj cesiji "obaviješten sukladno zakonu te pozvan na plaćanje duga",

 

- da tužitelj zahtjev temelji na "Izvještaju otvorenih stavki na dan u periodu od 1.1.2013. do 31.5.2013. (dalje: Izvještaj). Navedeni Izvještaj potpisan je od strane ustupitelja potraživanja I. građ. Obrt J. L., te iz njega proizlazi da ukupan dug tuženika prema navedenom obrtu iznosi 262.181,28 kn, a na Izvještaju se nalazi žig tuženika Općine Podbablje i potpis tadašnjeg načelnika T. V. Kako je obuhvaćeni period do 31.5.2013., očito da je Izvještaj sačinjen 31.5.2013. ili kasnije",

 

- da je tužitelj "ustao tužbom u ovoj pravnoj stvari 30. 04. 2014.",

 

10. Uz takva je utvrđenja drugostupanjski sud zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

              "... Suprotno mišljenju prvostupanjskog suda, zastara nije nastupila. Temeljem čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO) zastara počinje teći poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. U konkretnom slučaju, zastara ne teče od obavljenih radova, već nakon izdanja računa za obavljene radove. Kako računi datiraju od 2010. a tužba je podnesena 2014., to nije protekao petogodišnji rok zastare potraživanja iz čl. 225. ZOO.

 

              Međutim, osnovano je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev iz razloga što tužitelj nije dokazao osnovu i visinu potraživanja.

 

              Tužitelj, kojem je ustupljeno potraživanje J. L. kao vlasnika građevinskog obrta I., svoje potraživanje temelji na Izvještaju otvorenih stavki na dan u periodu od 1.1.2013. do 31.5.2013. (dalje: Izvještaj). Navedeni Izvještaj potpisan je od strane ustupitelja potraživanja I. građ. Obrt J. L., te iz njega proizlazi da ukupan dug tuženika prema navedenom obrtu iznosi 262.181,28 kn, a na Izvještaju se nalazi žig tuženika Općine Podbablje i potpis tadašnjeg načelnika T. V. Kako je obuhvaćeni period do 31.5.2013., očito da je Izvještaj sačinjen 31.5.2013. ili kasnije.

 

              Sporno je da li tako ovjeren žigom tuženika i potpisom tadašnjeg načelnika tuženika potvrđeni Izvještaj, ima značenje priznanja duga koje predstavlja predmet potraživanja.

 

              Prvostupanjski sud pravilno nalazi da stavljanje žiga i potpisa od strane ranijeg gradonačelnika tuženika, ne predstavlja valjano priznanje duga.

 

              Vlada RH na sjednici održanoj dana 11.4.2013. donijela je odluku o raspisivanju izbora za općinske načelnike, gradonačelnike i župane te njihove zamjenike, koja odluka je objavljena u Narodnim novinama i stupila je na snagu 18.4.2013. Sukladno čl. 92. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Narodne novine broj 33/11, 60/11, 129/05, 109/07, 36/09, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12 - pročišćeni tekst), općinskom načelniku prava na temelju obavljanja dužnosti prestaju danom stupanja na dužnost novog općinskog načelnika, a općinski načelnik od dana raspisivanja izbora za općinskog načelnika pa do dana stupanja na dužnost novog općinskog načelnika može obavljati samo poslove koji su neophodni za redovito i nesmetano funkcioniranje jedinice lokalne odnosno područne (regionalne) samouprave uređene ovim i drugim zakonima.

 

              Pravilno je utvrđeno da je bivši načelnik Općine Podbablje T. V. potpisujući Izvještaj isti potpisao u vrijeme kada su bili raspisani izbori za načelnika u Općini Podbablje. Iako ovjera žigom i potpisom od strane ovlaštene osobe dužnika inače predstavlja način priznanja duga, u konkretnom slučaju potpis T. V. na Izvještaju ne predstavlja priznanje duga, jer priznati dug može samo ovlaštena osoba. T. V. u vrijeme potpisivanja Izvještaja nije bio ovlašten priznati dug, jer temeljem čl. 92. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, načelnik od dana raspisivanja izbora za općinskog načelnika pa do dana stupanja na dužnost novog općinskog načelnika može obavljati samo poslove koji su neophodni za redovito i nesmetano funkcioniranje jedinice lokalne odnosno područne (regionalne) samouprave, dok priznanje duga svakako ne predstavlja posao neophodan za redovito i nesmetano funkcioniranje tuženika.

 

              Stoga navedeni Izvještaj, iako je ovjeren žigom tuženika i potpisom tadašnjeg načelnika, ne predstavlja priznanje duga, niti je to dovedeno u sumnju iskazom T. V. da je tada bio ovlašten priznati dug na Izvještaju.

 

              Iz navedenih razloga, niti cesija T. iz I., suprotno žalbenim navodima, ne predstavlja priznanje duga od strane tuženika. Osim toga, sve da je potraživanje po cesiji T. i plaćeno od strane tuženika, ničim nije dokazano da bi se ta cesija odnosila upravo na potraživanje koje potječe iz iste osnove kao i potraživanje koje je ustupljeno i tužitelju, pa da bi to onda značilo priznanje duga.

 

              Nisu osnovani ni žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije cijenio izvedene dokaze (iskaze svjedoka). Sud je pravilno cijenio sve izvedene dokaze, pa tako i iskaze svjedoka, te je valjano utvrdio činjenično stanje na temelju brižljive i savjesne ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, te je za svoju ocjenu dao logične i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Na temelju iskaza svjedoka nije dokazana količina i vrijednost izvedenih radova, već jedino da je I. građ. obrt 2008. izvodila neke radove za tuženika.

 

              Tužitelj ni na koji drugi način nije dokazao količinu radova i njihovu vrijednost, a to ne dokazuju sami po sebi ni priloženi računi, pa je tužbeni zahtjev pravilno odbijen (čl. 17 u vezi čl. 436 st. 1 ZOO) ...".

 

11. Izloženo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o zastari tužiteljeva potraživanja i značaju prijepornog "Izvještaja ..." nije pravilno.

 

12. Naime, kod odlučivanja o zahtjevu tužitelja valja poći od jedino pravilnih pravnih shvaćanja:

 

- da u smislu odredbe čl. 84. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO-a) dužnik, ovdje tuženik, osim prigovora koje može istaknuti prema primatelju tražbine kao takvom (ovdje tužitelju), može primatelju isticati i one prigovore koje je mogao istaknuti i ustupitelju do trenutka kad je saznao za ustupanje: tuženik se, prema tome, može i prema tužitelju pozivati na rok zastare koji je tekao za ustupitelja J. L., onaj rok koji je započeo teći bar od 1. siječnja 2009.,

 

- da taj rok zastare, pritom i stoga, ne valja računati, kako je to (pogrešno) učinio drugostupanjski sud, počev od "poslije" dana izdavanja računa za izvršene radove - već (u smislu odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a) od "poslije" dana kada je ustupitelj tražbine (J. L.) stekao pravo potraživanja ("pravo zahtijevati ispunjenje obveze") prema tuženiku za radove koje je poštujući ugovor za njega obavio (dovršio), konkretno, ovdje, (a jer se i ne spominje da je drugačije dogovoreno) od "poslije" dana kada je dovršio ugovoreni posao (takav je stav ovaj sud izrazio, primjerice, u odluci posl. br. Rev 453/05-2 od 3. svibnja 2007.),

 

- da priznanje duga kojim se zastarijevanje prekida (u smislu odredaba čl. 240. ZOO-a, prema kojima se zastarijevanje prekida kad dužnik prizna dug, a priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja: radi se o specifičnim odredbama koje štite vjerovnikovo povjerenje da će mu dug biti isplaćen u cijelosti), neovisno da li je ono učinjeno na posredan ili neposredan način - uvijek mora biti takvo da se njime na siguran, nedvojbeni način očituje dužnikova volja da dug zaista priznaje: k tome ono mora, da bi rađalo pravne posljedice, biti dano (kako to i nižestupanjski sudovi zaključuju) od osobe ovlaštene davati priznanje duga za dužnika (ovdje relevantno: potpisano po osobi koja takva očitovanja za tuženika može dati, a to je samo njegov ovlašteni zastupnik),

 

- da se činjenica postojanja priznanja duga, tako shvaćena, utvrđuje ovisno o okolnostima svakog zasebnog slučaja, a u okolnostima ovoga slučaja nižestupanjski sudovi pravilno su zaključili da prijeporna isprava ("Izvještaj otvorenih stavki na dan u periodu od 1.1.2013. do 31.5.2013"), na kojoj se nalazi žig tuženika i potpis tadašnjeg njegovog načelnika, ne može predstavljati pravnorelevantni akt o priznanju duga: to, prije svega, stoga što nije niti bila potpisana (kako to nižestupanjski sudovi pravilno utvrđuju i u svojim presudama obrazlažu: dostatnim i razumnim razlozima za to utvrđenje - sve prema navedenom pod točkom 10., pa te razloge nije potrebno još i ponavljati) po osobi u to vrijeme ovlaštenoj zastupati tuženika u poslovima potpisivanja takvog akta,

 

- da, ali ništa manje značajno, taj "Izvještaj ...", uostalom, sve i da je načelnik imao navedene ovlasti, ne može predstavljati pravnorelevantan akt o priznanju duga niti stoga što se potpisu toga akta i žigu tuženika, samo za sebe, ne može dati značaj nedvojbenog (sigurnog), jasnog, određenog i bezuvjetnog očitovanja tuženikove volje da, pored potvrđivanja da mu je akt (sa naznakom u njemu "otvorenih stavaka") predočen i da ga je vidio - poduzimanjem tih činova potvrđuje ili priznaje i sve te "otvorene stavke" kao dug tuženika (takvo je shvaćanje ovaj sud izrazio, primjerice, u odlukama posl. br. Revt 16/2011-2 od 17. srpnja 2012. i Revt 156/2006-2 od 29. studenoga 2006.),

 

- da, pritom, okolnost što je tadašnji načelnik tuženika, saslušan u ovome postupku kao svjedok - kada nije više u poziciji načelnika, izjavio nešto drugo, ne može tužitelja samo za sebe dovesti u povoljniju poziciju: to obzirom da se tim iskazom ne može nadomjestiti navedena pravnorelevantna volja tuženika iz doba potpisivanja "Izvještaja ...", odnosno obzirom da se toj njegovoj izjavi, sada "samo" kao svjedoka (po čemu podliježe ocjeni vjerodostojnosti ili istinitosti te logičnosti, kao i svaki drugi dokaz), ne može pridati značaj priznanja duga niti značaj radnje koja bi po njemu trebala biti potvrda priznanja duga - ako je on i kao svjedok drži takvom.

 

13. Međutim, imajući na umu prethodno navedeno (pod točkom 12.), dakle polazeći i od tih pravilnih pravnih shvaćanja - opravdano je bilo (pravilnom primjenom materijalnog prava na već utvrđeno činjenično stanje) zahtjev tužitelja svejedno ocijeniti (kako je to učinio i drugostupanjski sud, ali iz drugih razloga) neosnovanim i takvog odbiti: potraživanje tužitelja je i uz takva, pravilna pravna shvaćanja - u bitnome, bar u dijelu, različita od onih na kojima je temeljena osporena presuda, gledano od dospijeća toga potraživanja (1. siječnja 2009.) pa do njegova utuženja u ovoj parnici (30. travnja 2014.) zastarjelo - sve i da je ispravan zaključak prvostupanjskog suda o ovdje primjenjivom općem petogodišnjem roku zastare potraživanja iz odredbe čl. 225. ZOO-a.

 

Tim "više" (ako bi to bio pravilan izraz: budući da je riječ samo o roku zastare - a ne o gradaciji neosnovanosti traženja, koje gradacije u našem pravnom sustavu ne može biti) ga takvim, neosnovanim, čini i daljnje shvaćanje revizijskog suda:

 

- da prijeporno potraživanje tužitelja, kako ga on prezentira i kakvog nižestupanjski sudovi prihvaćaju, proizlazi (jer mu ustup u korist tužitelja ne oduzima taj značaj, odnosno jer je tužitelj primanjem ustupa samo ušao u poziciju ustupitelja) iz trgovačkog ugovora, ugovora o izvođenju radova (kao ugovora koji ima i gospodarski značaj) - gdje je tuženik, u okolnostima konkretnog slučaja, nastupao kao poduzetnik, trgovac - naručitelj i investitor radova u okvirima svoje ovlasti da i on u pravnom prometu nastupa u toj ulozi,

 

- da takvo potraživanje, iz trgovačkog ugovora (sklopljenog između tuženika, kao jedinice lokalne samouprave - i obrta, iz njegove djelatnosti) - za izvršene radove, zastarijeva u trogodišnjem roku zastarijevanja propisanom posebnom odredbom čl. 228. st. 1. ZOO-a (takvo je shvaćanje ovaj sud izrazio i u odluci posl. br. Rev 103/2010-2 od 22. studenoga 2012.).

 

13.1. Pravilnim, kod toga, ovaj sud nalazi i stav da niti cesija T. iz "Izvještaja ..." ne predstavlja priznanje duga od strane tuženika: kako se to u osporenoj presudi navodi, u postupku "ničim nije dokazano da bi se ta cesija odnosila upravo na potraživanje koje potječe iz iste osnove kao i potraživanje koje je ustupljeno i tužitelju, pa da bi to onda značilo priznanje duga".

 

Obzirom da je riječ o činjeničnom utvrđenju, ovo ne može biti predmetom preispitivanja u revizijskom stupnju.

 

Uostalom, revizijski sud kod toga samo primjećuje da je o utjecaju djelomičnog ispunjenja duga (pa time i djelomične cesije glede istoga duga) na zastaru tražbine, odnosno o pitanju da li djelomično ispunjenje duga predstavlja bezuvjetno priznanje cjeline duga (opet: već i samo po sebi), svoje shvaćanje izrazio u odluci posl. br. Rev 1274/2021-2 od 12. travnja 2023., prema kojoj:

 

              "...10. Naime, za primijetiti je da je revizijski sud u više svojih odluka već izrazio jasno shvaćanje u svezi sadržajno istog pitanja, sve u primjeni odredaba čl. 387. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), u bitnome sadržajno nepromijenjenih u odredbama čl. 240. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), a prema kojima:

 

              (stavak 1) "Zastara se prekida kad dužnik prizna dug."

 

              (stavak 2) "Dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja.",

 

              11. Prethodno, primjerice:

 

              11.1. u odluci posl. br. Revt 4/04-2 od 30. lipnja 2005., prema kojoj:

 

              "... Neosnovano se prigovara u reviziji da je došlo do prekida zastare isplatom zadnje rate glavnog duga u smislu odredbe čl. 387. st. 1. i 2. ZOO, jer plaćanjem glavnice ne dolazi do prekida zastarijevanja kamata ...".

 

              11.2. u odluci posl. br. Rev 1025/05-2 od 16. prosinca 2009., prema kojoj:

 

              "... Nadalje, sudovi su ocijenili da plaćanjem glavnice tj. pojedinih računa (naznaka na uplatnici "plaćanje računa") tuženik nije priznao dug koji se odnosi na kamatu, budući je u konkretnom slučaju tuženikova volja bila plaćanje glavnice, radi čega je takvu naznaku i stavio na svakoj pojedinoj uplatnici. Slijedom toga sudovi izvode pravilno daljnji zaključak da u ovom slučaju nije došlo do prekida zastarijevanja u smislu čl. 387. st. 2. ZOO. (...)

 

              I prema pravnom shvaćanju ovog suda plaćanjem glavnice tuženik nije priznao postojanje po osnovi kamate, pa u smislu čl. 387. ZOO nije došlo do prekida zastare.

 

              Prema čl. 387. st. 1. ZOO zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug. Prema st. 2. istog članka, priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku, nego i na posredan način, kao davanje otplate, plaćanje kamate, davanje osiguranja.

 

              Stoga je pravilna ocjena sudova da u ovom konkretnom slučaju nije došlo do prekida zastare u smislu čl. 387. ZOO, zbog čega revizijski razlozi tužitelja u tom pravcu nisu osnovani ...",

 

              11.3. u odluci posl. br. Revt 91/15-3 od 26. travnja 2016., prema kojoj:

 

              "... Imajući na umu utvrđenje da je posljednji anuitet iz Ugovora dospio na naplatu dana 22. srpnja 1985., a prijedlog za ovrhu je podnesen sudu 18. studenog 1992., u cijelosti je nastupila zastara tražbine prije podnošenja tužbe sudu, pa je djelomičnim odbijanjem prigovora zastare i prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

              Naime pogrešno je pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude da je nastupio prekid zastare djelomičnim ispunjenjem novčane obveze učinjenim od strane treće osobe tijekom 1990. i 1991. godine.

 

              Djelomičnom otplatom duga vjerovniku učinjenim od strane treće osobe valjano je djelomično ispunjena obveza tuženika (čl. 296. st. 1. ZOO), međutim time je prekinuta zastara samo u odnosu na plaćeni iznos duga jer se samo u tom dijelu radi o priznanju duga konkludentnom radnjom dužnika (ovdje tuženika). U odnosu na ostatak duga niti je bilo izričitog priznanja niti konkludentnog priznanja davanjem otplate, plaćanjem kamate, davanjem osiguranja ili na drugi način kojim bi se nedvojbeno očitovala volja dužnika da priznaje preostali dug ...",

 

              11.4. u odluci posl. br. Rev 1209/2015-2 od 29. listopada 2019., prema kojoj:

 

              "... Naime, osim što priznanje duga mora biti (već navedeno) izričito i određeno (a ono je kao takvo dano "samo" za navedeni iznos), revizijski sud je i u više svojih odluka zaključio da "se plaćanje jednog dijela duga ne smatra i priznanjem ostalog dijela duga" - i (time) da i priznanje jednog dijela obveze ne znači i priznanje drugog dijela, pa tako i u odlukama: posl. br. Revt 109/04-2 od 27. siječnja 2005., posl. br. Rev 371/05-2 od 10. siječnja 2006., posl. br. Rev-x 1004/13-2 od 25. ožujka 2014. i posl. br. Revt-199/09-2 od 29. travnja 2015.

 

              Time je u tome dijelu riječ i o suđenju u skladu s stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati ....".

 

14. Konkretno, a gledano u svijetlu pravnih stavova iz točaka 12. i 13. ovoga obrazloženja, u konačnom je za zaključiti:

 

- da u ovome slučaju nije došlo do prekida tijeka zastare priznanjem duga: to budući da tog priznanja (o kojemu je riječ u odredbama čl. 240. ZOO-a) tijekom trajanja zastarnog roka nije bilo,

 

- da se iz istoga razloga, obzirom da tog priznanja sa pravnorelevantnim značajem nije bilo, ne može smatrati (iz smisla odredbe čl. 220. st. 1. ZOO-a) da se tuženik "priznanjem zastarjele obveze" odrekao zastare,

 

- da je, budući da je zahtjev tužitelja neosnovan već i zbog osnovanosti tuženikova prigovora zastare tužiteljeva potraživanja, irelevantno utvrđivati još i osnovu i visinu tužiteljeva potraživanja.

 

15. Sukladno svemu navedenom, reviziju tužitelja valjalo je odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 7. studenoga 2023.

 

                                                                                                                Predsjednik vijeća:

                                                                                                                dr. sc. Jadranko Jug, v.r.