Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, R. Boškovića 18

Poslovni broj: P-581/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, u ime Republike Hrvatske, po sucu toga suda Ljubici Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja ŠI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. Bojanu Bacingeru odvj. iz Čakovca, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zast. po pun. iz OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, stjecanja bez osnove i isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 26. ožujka 2025., u prisutnosti tužitelja osobno uz zz pun. Marcelu Šprem Veljavečki odvj. iz Čakovca, te zamj. pun. tuženika Lukasa Bošnjaka odvj. vježbenika u uredu Š, A i Partneri d.o.o. iz Zagreba, a dana 10. travnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e:

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju ŠI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.407,36 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, od 19.11.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana na iznose:

iznos 10,13 EUR

19. studenog 2008.

iznos 0,01 EUR

01. prosinca 2008.

iznos 18,79 EUR

31. prosinca 2008.

iznos 19,90 EUR

09. veljače 2009.

iznos 4,03 EUR

15. travnja 2009.

iznos 19,28 EUR

02. svibnja 2009.

iznos 6,40 EUR

18. svibnja 2009.

iznos 31,89 EUR

01. lipnja 2009.

iznos 5,47 EUR

15. lipnja 2009.

iznos 4,35 EUR

15. srpnja 2009.

iznos 4,46 EUR

17. kolovoza 2009.

iznos 5,77 EUR

15. rujna 2009.

iznos 1.276,88 EUR 21. prosinca 2009.

II. Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju ŠI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.350,00 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelj je podnio dana 13. lipnja 2023. tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi navodi da je kao potrošač sa tuženikom-kreditorom sklopio 26. rujna 2008. ugovor o namjenskom kreditu broj 3214483929/08 radi kupnje motornog vozila, a kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 26.130,72 CHF, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, a koji ugovor je solemniziran po prisjednici kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca. Odredbama čl. 1. st. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je valutna klauzula, odredbom čl. 2. st. 1. Ugovora ugovoreno je da se anuiteti otplaćuju uz promjenjivu kamatnu stopu s time da ista na dan sklapanja iznosi 6,55% godišnje. Odredbom pak čl. 7 ugovorena je kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta od 330,05 CHF po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Tuženik se poziva na odluke u tzv. kolektivnom potrošačkom postupku i to odluke VTS broj Pž-7129/13, Vrhovnog suda RH RevT- 249/14 i odluku VTS Pž-663/17. Tvrdi da zastara nije nastupila, poziva se i na presudu Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30.4.2014. i čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 koja se ima tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da mu se treba na precizan, razumljiv i transparentan način objasniti pod kojim uvjetima i okolnostima te na koji način dolazi do promjene kamatne stope kako bi korisnik kredita mogao jasno predvidjeti posljedice sklapanja ugovora. Naprijed navedene odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanjem kredita uz valutnu klauzulu smatra ništetnim i tvrdi da se obveza tužitelja trebala obračunati na temelju početne kamatne stope i na temelju prvotno ugovorenog anuiteta, a što tuženik nije učinio. Stoga traži da mu isplati iznos koji je temeljem takvih ništetnih odredbi preplatio kao i da mu nadoknadi trošak postupka. S time da smatra da su ništetne odrede odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ali zahtjev postavlja samo vezano uz ništetnu valutnu klauzulu ugovora u CHF-u. Također smatra da je mjesna nadležnost određena čl. 19. t. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju prema mjestu gdje potrošač ima prebivalište, tj. nadležnost ovog suda.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava pravnu osnovu, visinu te činjenice na kojim tužitelj temelji tužbu. Tvrdi da je nastupila zastara jer je tužba podnijeta 13. lipnja 2023. i da su sva potraživanja starija od tri godine u zastari. Također tvrdi da se ne može direktno primijeniti na ovaj postupak utanačenja iz tzv. Kolektivnog spora. Također tvrdi da se utvrđenja iz parnice "Potrošač" ne mogu konkretno primijeniti na konkretan predmet, jednako tako ni presuda VTS, smatra da ugovorne odredbe nisu ništetne pozivanjem na naprijed navedene presude na koje se tužitelj u postupku poziva. Tužitelj nije dokazao niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i da su suprotne načelu savjesnosti i poštenja te dovode do neravnoteže među strankama. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila je jasna, razumljiva i mijenjala se sukladno tržišnim uvjetima. Jednako tako i valutna klauzula kako je ugovorena nije protivna načelu savjesnosti i poštenja te nije prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača ovdje tužitelja. Klauzula je jasno ugovorena u predmetnom ugovoru. Također osporava da bi ugovorene naknade bile protivne zakonu. Poziva se na stručnu praksu i na sudsku praksu. Tuženik navodi da tužitelj nije dokazao status potrošača. Osporava da bi tužitelju nastala šteta koju bi prouzročio tuženik, a jednako tako osporava i tijek zateznih kamata jer da tuženik nije nesavjestan. Tuženik osporava status potrošača tužitelju, a na koje se pozivao u odgovoru na tužbu na način da je predlagao utvrđenje iznosa kada je tečaj CHF-a bio manji od početnog.

3. Tužitelj je podneskom od 13.2.2025. nakon provedenog financijskog vještačenja specificirao tužbeni zahtjev te sada ukupno potražuje preplatu s osnova promjene tečaja CHF-a u iznosu od 1.407,36 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki dospjeli iznos preplate od dospjelosti do isplate kao i parnični trošak.

4. Tužitelj se i tako specificiranom zahtjev protivi. Tvrdi da je riječ o preinaci tužbenog zahtjeva koja nije dopuštena, da je nastupila zastara potraživanja i to za iznos od 262,72 eura jer se primjenjuje trogodišnji zastarni rok. Smatra da za preinačeni dio tužbenog zahtjeva valja djelomično dosudi tuženik i pravo na trošak.

5. Tužitelj pak je naveo da je u sređenom tužbenom zahtjevu naveden tužbeni zahtjev sačinjen prema vještačkom nalazu i da je takva preinaka moguća i dopuštena te da povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja nije došlo do zastare.

6. Parnične stranke su u tijeku postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stanovišta.

7. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 13.2.2025. na način kako je isti naveden u izreci ove presude te potražuje isključivo preplatu po osnovi valutne klauzule ugovorenog kredita u CHF. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva kako je specificiran podneskom tužitelja od 13.2.2025. a nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

8. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te usprotivio ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.

9. Sud je na ročištu održanom 26. ožujka 2025. proveo dokaze uvidom u dokumentaciju, zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja.

10. Sud je u toku postupka proveo dokaze uvidom u stanje duga na dan 4.2.2011. list 8, promete po kreditu list 9-10, ugovor o kreditu za kupnju mot. vozila list 12-17, u promet po kreditu list 76-77, odabir valute list 118, u dopis list 198, pročitao vještački nalaz vještakinje Slađane Srnec od 22.1.2025. list 201-209.

11. Sud je u toku postupka saslušao tužitelja ŠI, a nije saslušao odgovornu osobu tuženika, jer se na ročište u povodu saslušanja stranaka, iako uredno pozvana, nije odazvao.

12. Sud nije saslušao vještakinju neposredno na ročištu jer su punomoćnici stranaka suglasno iskazali da ne traže da se vještakinja neposredno sasluša obzirom je matematički izračun točan.

13. Sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje rješenjem od 24. svibnja 2024. radi utvrđenja razlike između iznosa koji je tužitelj platio na ime ugovorene, a promjenjive kamatne stope i iznosa koji bi tužitelj platio tuženiku da je kamatna stopa ostala u visini koja je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i na okolnost razlike između iznosa koji je tužitelj platio tuženiku na ime rasta tečaja valute CHF u odnosu na HRK i iznosa koji bi tužitelj platio tuženiku da do toga rasta nije došlo u odnosu na trenutak korištenja kredita - dakle da je tijekom cijele otplate tečaj CHF prema HRK ostao jednak onome kakav je bio na dan isplate kredita, sve do konačne otplate kredita, s time da je naloženo vještaku da odvojeno izračuna preplatu s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja i na iznose preplate iskaže tijek zateznih kamata. Naloženo je vještaku da iskaže i eventualno negativne tečajne razlike kada je tečaj CHF-a bio manji od početno ugovorenog.

14. Sud u toku postupka nije saslušao vještakinju jer su stranke izričito iskazale da ne osporavaju matematički izračun sačinjen po vještaku te da nema potrebe da se vještak neposredno saslušava.

15. Tužitelj ŠI je u iskazu naveo da je sa tuženikom 26.9.2008. u Čakovcu sklopio ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila. Odobren mu je i plasiran kredit u iznosu od 26.130,72 CHF u protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB uz početnu kamatu stopu od 6,55% godišnje. Kamata je bila promjenjiva, a rok otplate 180 mjeseci. Od kredita odobrenog za kupnju motornog vozila kupio je motorno vozilo marke Opel Astra. Kredi je u cijelosti otplatio 2015. U to vrijeme je radio na terenu i interesirao se za vozilo koje je i našao te je pitao banku za kredit i banka je u cijelosti ugovor pripremila, nazvali su ga i tada je došao ugovor potpisati. U banci mu je jedino rečeno da je ugovor u valuti sa švic. francima najsigurnija valuta i za njega najbolja. Nije mu ponuđen ugovor sa nekom drugom valutom. Auto je našao u tvrtki Auto centar Knez i kredit je direktno doznačen na račun tvrtke Auto centar Knez, a radi plaćanja motornog vozila. Osim onog što je rekao nikakvu drugu informaciju o karakteru valute CHF nije dobio. Uz ugovor je dobio otplatni plan i svi obroci su bili izraženi i u jednakim iznosima u valuti CHF. Odlučio se za ugovor jer mu je taj mjesečni obrok po otplatnom planu odgovarao i mogao ga je plaćati. Mjesečni obroci su mu rasli te su s početnih 1400 pri kraju otplate došli na iznos od 1800 kuna. U banci je imao trajni nalog za otplatu i pitao ih je iz kojih razloga rastu obroci no rečeno mu je da oni s tim nemaju ništa i postupaju po ugovoru a kredit je po ugovornim odredbama i otplatio. Motorno vozilo isključivo je sam otplaćivao i to trajnim nalogom. Kod tuženika je već ranije imao otvoren račun preko kojeg je primao plaću i nikakvih problema u poslovanju s tuženikom nije imao i vjerovao im je. Kupljeno vozilo je manje motorno vozilo a koristio ga je za svoje privatne potrebe. Predmetnim motornim vozilom nije obavljao nikakvu djelatnost niti je imao registrirano TD odnosno obrt. Ugovor je sklopljen 2008. u poslovnici u Čakovcu a ovjeren je također po prisjednici kod JB u Čakovcu i sve formalnosti vezano uz ugovor je obavio u Čakovcu. Živi na području Međimurja i pristup OS u Čakovcu mu je najjednostavniji i najjeftiniji. Koliko mu je poznato i danas u Čakovcu postoji poslovnica tuženika. Po zanimanju je keramičar. U vrijeme sklapanja ugovora radio je na području Dubrovnika preko građ. tvrtke iz Čakovca, a zbog financijskih uvjeta se 2023. zaposlio u Švicarskoj. Posebnih financijskih znanja nema niti je prije imao bilo kakav kredit. Na pitanje da li je upoznat s terminom promjenjive kamatne stope iskazao je da nije, niti ga je itko o tome informirao.

16. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl.8. ZPP-a kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificiran tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

17. U čl.2. st.1. ZPP-a određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. ZPP-a određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju, a u čl.219. ZPP-a određeno je da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. U čl.221.a. ZPP-a određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl.8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

18. Između stranaka nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 26.9.2008. u Čakovcu, rečenim ugovorom je banka – tuženik odobrila tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 26.130,72 CHF-a u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita u svrhu kupnje motornog vozila Opel Astra od Auto Centar Knez d.o.o., uz kamatnu stopu od 6,55% godišnje promjenjivu u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima kao što je to navedeno u točki 6. Ugovora o kreditu a početni anuitet određen je u mjesečnom iznosu kunske protuvrijednosti 330,05 CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja.

19. Nije sporno da je tužitelj predmetni iznos kredita u cijelosti sam plaćao.

20. Prema odredbi čl.502.c. ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a. st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni kao što je to u konkretnom slučaju. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku s obzirom na navode iznijete u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenja iz gore naznačenih presuda, sukladno čl.502.c. ZPP-a vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima iz presuda Vrhovnog suda RH.

21. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača /03 koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

23. Odredbom članka 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

24. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ''(Narodne novine'' broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. - dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

25. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

26. U tijeku postupka tužitelj se poziva na odluke iz kolektivnog spora – "Potrošač" iz koje proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i u odnosu na tuženika gdje je utvrđeno da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednike tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

27. Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača/14 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, a spomenuti Zakon u čl. 3. navodi da isti zakon između ostalog sadrži odredbe koje su u skladu s aktom Europske unije, Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama).

28. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu tog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

29. Naime, tužitelj se poziva i na presudu VTSRH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. (kojoj je prethodila presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba udruge Potrošač i ukinuta točka I. presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015., te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovnu odluku i raspravljanje) kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Predmetna presuda je potvrđena presudom VSRH Rev-2221/2018 od 3.9.2019.

30. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te osnov te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

31. Provedenim dokazom saslušanja tužitelja utvrđeno je da tužitelj od strane službene osobe tuženika, prilikom uzimanja kredita, nije upozoren na rizike valutne klauzule vezano uz CHF. Tužitelj s tuženikom nije pregovarao o pojedinačnim ugovornim obvezama već je u banci dobio ugovor u obliku unaprijed pripremljenog formulara. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je dobio unaprijed pripremljen ugovor pa je stoga njegov navod da o spornim ništetnim ugovornim odredbama u pogledu valute CHF, promjenjive kamatne stope i mjesne nadležnosti doista s njime nitko nije ni pregovarao. Jednako tako nitko s njime nije razgovarao ni o kriterijima i načinu promjene mjesečnog obroka zbog promjene tečaja o čemu bi samo dobio obavijest i novi obrok mu je skinut po trajnom nalogu. Iskaz tužitelja je logičan, u kladu sa dokumentacijom iz spisa.

32. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

33. Dakle, imajući u vidu naprijed gore označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su odredbe čl.1., 2. i 6. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su točkom 6. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, protivno navodima tuženika, nije potrebno u ovom postupku utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

34. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

35. S obzirom na sadržaj točke 6. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013.g., koja se odnosi na tuženika nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a također bi bilo u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Valja kazati da je bilo nepotrebno saslušanje predloženih svjedoka jer o sadržaju ugovora i tijeku otplate te informacijama koje je potrošač dobivao postoji opsežna pisana dokumentacija. Uz to tuženik je imao mogućnost predočiti sudu svoje navode i putem saslušanjem odgovorne osobe tuženika no ista se iako uredno pozvana na ročište nije odazivala. Tuženikovi ugovori o kreditu su doista sačinjeni u vidu obrasca i odredbe su jednakovrsne te je očito da se o njima uopće nije pregovaralo, a u odnosu na razne korisnike kredita mijenjani su njihovi osobni podaci, iznosi kredita, kamatne stope, dok su sporne odredbe oko valutne klauzule, nadležnosti, pa i promjenjive kamate u svim ugovorima jednake.

36. Prigovor zastare je neosnovan budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO od pet godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

37. Prema iznesenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove odluke budući da je u tijeku ovog postupka ustanovljena ništetnost predmetnih odredbi Ugovora o kreditu na identičan način kao i u kolektivnom sporu, a što još nije nastupilo. Naime, prema važećoj sudskoj praksi pravo na tužbu nakon odluke o kolektivnom sporu prema naprijed navedenoj praksi počinje teći od pravomoćnosti rečenih odluka. Kako je tužba podnijeta sudu 10.2.2023. u eKomunikaciji, zastarni rok nije nastupio za tražbinu koja se odnosi na preplatu kredita po osnovu valutne klauzule CHF.

38. Radi utvrđenja osnovanosti visine potraživanja sud je u tijeku postupka proveo vještačenje po vještakinji Slađani Srnec, stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo i financije iz Mihovljana. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj tuženiku uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita platio neto iznos od 1.407,36 eura, a koji iznos je prikazan u tablicama vještačkog nalaza. Početni tečaj CHF-a iznosio je na dan isplate kredita 4,480139 kn za 1 CHF, a početna kamatna stopa ugovorena je u stopi od 6,55% mjesečno. Stanke nisu imale primjedaba na vještački nalaz vještakinje, a tužitelj je postavio zahtjev samo na neto razliku tečaja CHF-a uzevši u obzir periode kada je tečaj bio manji. Obje stranke su se složile da nema potrebe da se vještakinju neposredno saslušava.

39. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica činjenice da su u čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF i promjenjivu kamatnu stopu na način kako je ugovoreno, ništetni. Nadalje, odredbe čl.502.c st.1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF HNB-a na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

40. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

41. U presudi ŠIV i ŠIVH protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

42. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati.

43. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

44. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a na identičan način ustanovljeno je i u tijeku ovog postupka a imajući u vidu činjenicu da tuženik ne osporava da ne bi bio sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, zaključuje se da je predmetni ugovor o kreditu protivan citiranim prisilnim propisima i moralu društva te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl.1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a. (tako i ŽS Varaždin Gž-503/20 od 19.5.2020., ŽS Dubrovnik Gž-807/20 od 17.2.2021., ŽS Bjelovar Gž-1416/2020 od 28.1.2021.)

45. Odredbom čl.55. st.1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Stoga je neosnovano pozivanje tuženika na čl. 326. st. 2. ZOO budući da se ne radi o zabrani manjeg značaja.

46. Tužitelj je fizička osoba, keramičar te je vozilo kupio za osobne potrebe, s njime nije obavljao nikakvu djelatnost niti je imao registriran obrt ili trgovačko društvo u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Dakle, nedvojben je njegov status potrošača, a i ugovor je sačinjen kao tipični potrošački ugovor za kupnju manjeg motornog vozila.

47. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

48. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela konkretnog ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

49. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Slađane Srnec, jer je dat stručno i objektivno u skladu sa zadacima koji je odredio sud u rješenju o vještačenju, te je vještakinja u svom nalazu dala odgovore na sva postavljena pitanja. Tužitelj i tuženik nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje vještakinje. Sud je stoga nalaz vještakinje prihvatio u cijelosti jer je isti sačinjen stručno, savjesno i nepristrano, a sukladno nalogu suda, te je vještakinja dala odgovore na sva pitanja određena nalogom suda.

50. Tuženik je dužan temeljem odredbi čl.1111. u vezi čl.323.st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja sukladno čl. 115. Zakona o obveznim odnosima, a s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita i po stopi kamate sukladno odredbi čl.29.st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

51. Što se tiče prigovora mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu ovaj sud smatra da je isti neosnovan. Naime, tužitelj se osnovano poziva na odredbe Zakona o zaštitit potrošača iz kojih proizlazi da je nepoštena odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ugovorena je mjesna nadležnost prema sjedištu kreditora, odnosno njegove poslovnice, a tužitelju kao potrošaču nadležnost ovog suda po Zakonu o zaštiti potrošača manje opterećujuća, nosi manje troškove, a kako to proizlazi i iz odluka suda EU, C-240/98 do C-244/98. Već i samim odabirom ovog suda tužitelj je jasno dao do znanja da smatra kako je suđenje pred ovim sudom za njega manje opterećujuće, živi u mjestu [adresa], a i poslovnica banke nalazi se u mjestu Čakovec, te mu je to najjednostavnija i najpovoljnija nadležnost suda. Osim toga ugovor je i sklopljen u Čakovcu.

52. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim sređenim tužbenim zahtjevom.

53. Sud je tužitelju priznao trošak u skladu s vrijednošću predmeta spora i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. iste, te Tbr. 52 (Tarifa objavljena u NN RH broj 138/23) iste tj. 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (Tbr.7/1), sastav podneska od 8.1.2024. u iznosu od 50,00 eura (Tbr.8/4), sastav podneska od 23.1.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.8/1), zastupanje na ročištu 24.5.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9/1), sastav podneska od 24.6.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.10/6), sastav podneska od 14.2.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.8/1), sastav podneska od 7.3.2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr.8/4), sastav podneska od 14.3.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.8/1), zastupanje na ročištu 26.3.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9/1), zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9/3), pripadajući PDV 25% u iznosu od 400,00 eura, te predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 350,00 eura, što sveukupno iznosi 2.350,00 eura.

54. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 2.350,00 eura, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor, te je odlučeno kao u toč. III. izreke.

55. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 10. travnja 2025.

Sutkinja:

Ljubica Kovačević

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana po primitku presude, nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda pismeno u 3 primjerka.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.