Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-296/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Mariji Grgešić kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja BC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. odvjetnicima iz ZOU Krunoslav Kunštić i Zoran Kurcinak iz Koprivnice, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupan po pun. – odvjetnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave u prisutnosti pun. tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog pun. tuženika, temeljem odredbi čl. 335. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 , 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu ZPP), 10. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne pojedine ugovorne odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj Ugovora: 3210719971/2007, od 05.09.2007. godine, javnobilježnički solemniziranog po JB Ljubici Papac iz Koprivnice, pod brojem OV- 7043/07 od 05.09.2007. godine, sklopljenog između tužitelja - RC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika - Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora, i to u dijelu u kojem je za povrat obveza iz ugovora ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF, a osobito:

čl. 6. (naziva: OTPLATA KREDITA), u dijelu odredbe stavka 1. navedenog članka, u dijelu prvog i drugog reda, tekst koji glasi: „…obračunatoj po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja za CHF.“,

čl. 18. (naziva: OSTALE ODREDBE), u dijelu odredbe pod P navedenog članka, dio trećeg i četvrti red, tekst koji glasi: „…pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.“

tako da navedene ugovorne odredbe odnosno citirani dijelovi istih na proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku - Zagrebačka banka d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju - RC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 7.181,89 EUR, (slovina:sedamtisućastoosamdesetjedaneuroiosamdesetdevetcenti), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od preplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 31.7.2015. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena te od 30.12.2023. godine do plaćanja po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na:

iznos od 1,81 EUR od 1. siječanj 2008.

iznos od 3,64 EUR od 1. veljača 2008.

iznos od 12,74 EUR od 1. ožujak 2008.

iznos od 5,18 EUR od 1. travanj 2008.

iznos od 2,62 EUR od 1. svibanj 2008.

iznos od 3,86 EUR od 1. lipanj 2008.

iznos od 0,58 EUR od 1. srpanj 2008.

iznos od 12,01 EUR od 1. listopad 2008.

iznos od 20,04 EUR od 1. studeni 2008.

iznos od 9,14 EUR od 1. prosinac 2008.

iznos od 38,55 EUR od 1. siječanj 2009.

iznos od 39,72 EUR od 1. veljača 2009.

iznos od 30,35 EUR od 1. ožujak 2009.

iznos od 31,24 EUR od 1. travanj 2009.

iznos od 35,82 EUR od 1. svibanj 2009.

iznos od 26,10 EUR od 1. lipanj 2009.

iznos od 31,38 EUR od 1. srpanj 2009.

iznos od 25,87 EUR od 1. kolovoz 2009.

iznos od 30,11 EUR od 1. rujan 2009.

iznos od 26,85 EUR od 1. listopad 2009.

iznos od 28,44 EUR od 1. studeni 2009.

iznos od 27,96 EUR od 1. prosinac 2009.

iznos od 37,67 EUR od 1. siječanj 2010.

iznos od 41,45 EUR od 1. veljača 2010.

iznos od 40,31 EUR od 1. ožujak 2010.

iznos od 46,43 EUR od 1. travanj 2010.

iznos od 56,75 EUR od 1. svibanj 2010.

iznos od 57,22 EUR od 1. lipanj 2010.

iznos od 68,52 EUR od 1. srpanj 2010.

iznos od 87,21 EUR od 1. kolovoz 2010.

iznos od 79,74 EUR od 1. rujan 2010.

iznos od 80,66 EUR od 1. listopad 2010.

iznos od 81,07 EUR od 1. studeni 2010.

iznos od 102,01 EUR od 1. prosinac 2010.

iznos od 99,08 EUR od 1. siječanj 2011.

iznos od 91,93 EUR od 1. veljača 2011.

iznos od 103,81 EUR od 1. ožujak 2011.

iznos od 89,51 EUR od 1. travanj 2011.

iznos od 105,02 EUR od 1. svibanj 2011.

iznos od 125,72 EUR od 1. lipanj 2011.

iznos od 145,21 EUR od 1. srpanj 2011.

iznos od 144,24 EUR od 1. kolovoz 2011.

iznos od 134,34 EUR od 1. rujan 2011.

iznos od 120,73 EUR od 1. listopad 2011.

iznos od 121,64 EUR od 1. studeni 2011.

iznos od 123,52 EUR od 1. prosinac 2011.

iznos od 135,30 EUR od 1. siječanj 2012.

iznos od 138,84 EUR od 1. veljača 2012.

iznos od 134,32 EUR od 1. ožujak 2012.

iznos od 136,31 EUR od 1. travanj 2012.

iznos od 136,36 EUR od 1. svibanj 2012.

iznos od 139,76 EUR od 1. lipanj 2012.

iznos od 135,52 EUR od 1. srpanj 2012.

iznos od 134,35 EUR od 1. kolovoz 2012.

iznos od 123,94 EUR od 1. rujan 2012.

iznos od 132,91 EUR od 1. listopad 2012.

iznos od 137,09 EUR od 1. studeni 2012.

iznos od 134,31 EUR od 1. prosinac 2012.

iznos od 130,99 EUR od 1. siječanj 2013.

iznos od 129,84 EUR od 1. veljača 2013.

iznos od 129,65 EUR od 1. ožujak 2013.

iznos od 136,52 EUR od 1. travanj 2013.

iznos od 127,45 EUR od 1. svibanj 2013.

iznos od 122,76 EUR od 1. lipanj 2013.

iznos od 123,98 EUR od 1. srpanj 2013.

iznos od 122,70 EUR od 1. kolovoz 2013.

iznos od 127,16 EUR od 1. rujan 2013.

iznos od 131,38 EUR od 1. listopad 2013.

iznos od 130,69 EUR od 1. studeni 2013.

iznos od 136,47 EUR od 1. prosinac 2013.

iznos od 137,46 EUR od 1. siječanj 2014.

iznos od 137,62 EUR od 1. veljača 2014.

iznos od 140,72 EUR od 1. ožujak 2014.

iznos od 140,24 EUR od 1. travanj 2014.

iznos od 134,11 EUR od 1. svibanj 2014.

iznos od 134,95 EUR od 1. lipanj 2014.

iznos od 140,00 EUR od 1. srpanj 2014.

iznos od 139,97 EUR od 1. kolovoz 2014.

iznos od 140,55 EUR od 1. rujan 2014.

iznos od 139,87 EUR od 1. listopad 2014.

sve do plaćanja i sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.825,00 EUR-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do plaćanja po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku ovome sudu dana 8.5.2023.g., podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila i to dijela odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu te dijela čl. 18. pod P navedenog članka, odnosno 3. i 4. reda, kao i radi isplate novčanog iznosa od 7.181,89 EUR-a, sa zakonskom zateznom kamatom, navodeći da je sa tuženikom kao kreditorom sklopio u njegovoj podružnici u [adresa], Ugovor o kreditu br. 321-0719971/2007, kreditna partija br. 7103794897, od 5. rujna 2007.g., koji je solemniziran kod Javne bilježnice Ljubice Papac iz [adresa], pod brojem OV- 7043/07 dana 5.9.2007.g. Tužitelj navodi da mu je predmetnim ugovorom tuženik stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 37.786,08 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Ističe da se radilo o potrošačkom kreditu, kojeg je iskoristio za kupnju osobnog vozila. Tužitelj ističe da je u cijelosti otplatio kredit.

1.1. Tužitelj ističe da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i da je bio jača ugovorna strana, budući da je bio financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, te da je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu kamatnu stopu za koji je određeno da je tuženik može jednostrano mijenjati prema svojoj Odluci, tako i odredbu koja se odnosi na Ugovorenu valutnu klauzulu kojom je vraćanje kreditnih anuiteta po dospijeću, time i kredita u cjelini, vezano za stranu valutu CHF, a zbog čega tužitelj smatra da je ponašanje tuženika u ovom ugovornom odnosu predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu. Tužitelj ističe da nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora (tipski ugovor). Smatra da je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje u tekstu ZZP/03 i to čl. 81, 82 i 87, ZPP/03, kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05).

1.2. Tužitelj ističe da mu je kredit isplaćen 7. rujna 2007.g., te da je tim novcem kupio osobno vozilo za vlastite potrebe, te da se radilo o iznosu od 167.959,79 kn, na dan isplate, da je ugovorena obročna otplata / 84 mjeseca, u mjesečnim anuitetima uz primjenu valutne klauzule u CHF, odnosno plaćanjem svakog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, te uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,95 %.

1.3. Tužitelj ističe da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi čl. 6. i 18. Ugovora, već je tužitelj bio stavljen u poziciju "uzmi ili ostavi". Tužitelj ističe da ovom tužbom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzulu vezanoj uz valutu CHF koja je od strane tuženika kao trgovca prema njemu kao potrošaču primijenjena nepošteno i nedopušteno, radi čega tužitelj smatra da je ta odredba ništetna i da zbog toga ima pravo na novčano obeštećenje – restituciju.

1.4. Tužitelj navodi da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu koristio nedovoljno razumljive ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te da nije tužitelju pojasnio posljedice i doseg takvih odredbi po njega kao potrošača. Tvrdi da je tuženik propustio njemu kao potrošaču dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF, i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose. Tužitelj tvrdi da su banke kao trgovci, pa tako i tuženik, bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule. Tvrdi da je tuženik kao i ostale banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome da su potrošače poticale na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz tog razloga tužitelj smatra da su ugovorene odredbe u Ugovoru o kreditu u dijelu ugovorene valutne klauzule u CHF nepoštene i nedopuštene, te time i ništetne.

1.5. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 do 4. srpnja 2013.g., Visokog Trgovačkog suda u RH br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.g., i Visokog Trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. kao i presudu i rješenje Vrhovnog suda RH br. Revt-249/2014 od 9. listopada 2017.g., kojima je pravomoćno utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, te da su odredbe Ugovora o kreditu u spornom periodu koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – CHF nepoštene i nedopuštene, a time i ništetne. Tužitelj se poziva i na presudu Vrhovnog suda RH br. Rev-2211/2018 od 3. rujna 2019.g., kojom su konačno i u potpunosti razriješena sva sporna pitanja iz kolektivnog spora, koji je udruga Potrošač pokrenula protiv 8 banaka koje posluju u RH, među kojima i protiv tuženika.

1.6. Tužitelj ističe da je ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tuženik, osim što je njemu kao tužitelju – potrošaču prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana temeljem povećanja tečaja CHF tijekom otplate kredita u odnosu na početno ugovoreni, a vezano uz domaću valutu – tadašnju kunu, stekao bez osnove preračunato u kunama nepripadajući novčani iznos od 54.111,95 kn, a što u sada važećoj valuti iznosi 7.181,89 EUR-a, koji iznos tužitelj ovom tužbom od tuženika potražuje, sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekuću od svakog pojedinog preplaćenog dijela mjesečnog anuiteta do plaćanja u visini propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a. Tužitelj konačno usklađuje odnosno specificira svoj tužbeni zahtjev podneskom od 11. veljače 2025..g (str. 502 do 505 spisa, te predlaže sudu da u cijelosti usvoji tako specificirani tužbeni zahtjev, te da tuženika obveže na naknadu prouzročenog mu parničnog troška.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici. Tuženik se poziva na odredbu čl. 16. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 5.9.2007.g., a u kojoj odredbi je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema sjedištu banke. Tuženik smatra da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Isto tako poziva se i na odredbu čl. 46 i 48. Zakona o parničnom postupku, kojim je propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika, a budući da je registrirano sjedište tuženika u Zagrebu, tuženik navodi kako je mjesno nadležan Općinski Građanski sud u Zagrebu (str. 305 i 306 spisa).

2.1. Tuženik osporava i osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, te se poziva na odredbu čl. 4. st. 1. točka 21. Zakona o zaštiti potrošača iz koje izričito proizlazi da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, te da je stoga teret dokaza na tužitelju.

2.2. Tuženik ističe i prigovor zastare, te smatra da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima, sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP, u vezi odredbe čl. 230 ZOO-a. Tuženik ističe kako je predmetna tužba podnesena 7. svibnja 2023.g., te da je prošlo više od 3 godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, te da se stoga ima smatrati da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Tuženik se poziva na Odluku suda EU u predmetu C-81/19 i C-249/20, smatrajući da je odredba o valutnoj klauzuli u konkretnom ugovornom odnosu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, te da je stoga isključena iz primjene Direktive, pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, te smatra da se i u ovom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Smatra da time otpada tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule, kao i tužbeni zahtjev za isplatu s osnova navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.

2.3. Tuženik ističe da su tužitelju kao potrošaču bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Tuženik tvrdi da je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više načina, te smatra da su u ugovoru o kreditu jasno i nedvojbeno navedene ugovorne odredbe iz kojih proizlazi da će se povrat obveza iz Ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB-a, za CHF, a isto tako da je tužitelj prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu bio upozoravan i da su mu pojašnjena prava i obveze iz ugovora, a što je tužitelj potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Tuženik navodi da je tužitelj morao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule i da je bio obaviješten o riziku promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF. Nadalje, tuženik tvrdi kako je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio dostavljen materijal " izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.g.", u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom.

2.4. Tuženik se poziva na odredbu čl. 22. Zakona o obveznim odnosima kao i Odluke suda EU, br. C-81/19 i C-243/20, te da je Odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti, te predlaže naslovnom sudu da odbije tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata koje tužitelj traži računajući od dana plaćanja pa do isplate, tuženik se tome protivi te se poziva na odredbu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima koja je istovjetna odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Načelno se protivi provođenju knjigovodstveno -financijskog vještačenja, jer osporava osnov tužbenog zahtjeva, no ukoliko bi sud odlučio o provođenju tog dokaza, tuženik predlaže da se u tom slučaju izvrši obračun kada je tečaj CHF srpam HRK bio niži nego što je tečaj tih valuta vrijedio na dan isplate kredita.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je pročitao tužbu (lit 1 do 6), ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, (list 8 do 11), potvrda privatnih isprava (list 12), dokumentacija koja se tiče kamatne stope (list 14 do 17), pregled promjena kamatnih stopa (list 18 do 24), sudska praksa (list 25 do 202), (203 do 302), pisani odgovor na tužbu tuženika po punomoćniku (list 305 do 313), sudska praksa (314 do 403), zapisnik od 30. siječnja 2024.g (list 412), rješenje od 5. veljače 2024.g. (list 414 do 418), rješenje Županijskog suda u Zagradu od 17. lipnja 2024. (str. 467 do 472), podnesak tuženika (474), zapisnik od 8. listopada (str. 475), rješenje od 12. studenoga 2024.g. (list 480), nalaz i mišljenje knjigovodstveno financijske vještakinje (list 482 do 491), podnesak tuženika od 29. siječnja 2025.g. (list 496 do 499), podnesak tužitelja od 11.2.2025.g. (list 502 do 505, i str. 506).

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan, kako je isti preciziran u podnesku tužitelja od 11. veljače 2025.g.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom i bez pravog učinka odredbe čl. 6., u dijelu stavka 1 tog članka i odredbe čl. 18 u dijelu odredbe pod P, 3 i 4, reda, Ugovora o kreditu br. 3210719971/2007 od 5.9.2007.g., kojim ugovornim odredbama je ugovorena obveza tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je za povrat obveza ugovorena valutna klauzula vezana za valutu CHF i to čl. 6. (Otplata kredita), u dijelu stavka 1. tog članka, čiji tekst glasi: "…. obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a, na dan plaćanja za CHF.), te odredbe čl. 18. (ostale odredbe), u dijelu odredbe pod P, dio trećeg i četvrtog reda tekst koji glasi: "pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora". Predmet spora je i zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati utuženi iznos pretplate u iznosu od 7.181,89 EUR-a, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od pretplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do plaćanja.

6. Između stranaka nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br.

321-07-19971/2007, od 5. rujna 2007.g., temeljem kojeg je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u CHF u visini od 37.786,08 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita i to za kupnju vozila, što je na dan isplate kredita 7.9.2007.g. iznosilo 167.959,79 kn, a tužitelj se je obvezao isti vratiti tuženiku s pripadajućom redovnom kamatom od 4.95 % godišnje, promjenjivom, koja se izračunava u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke kao kreditora. Nesporno je da je Ugovor o kreditu br. 321-07-19971/2007, od 5. rujna 2007.g., odredbom čl. 6. (otplata kredita) ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a, na dan plaćanja za CHF, a odredbom čl. 18. (ostale odredbe), i to u dijelu odredbe pod P navedenog članka da korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz čl. 1. Ovog Ugovora, te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa na stalih za vrijeme postojanja Ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.

7. Između stranaka je sporno da li su odredbe čl. 6. i čl. 18. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od dana 5.9.2007.g., nepoštene a time i ništetne, nadalje da li je i koliki iznos kredita tužitelj pretplatio tuženiku za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, sporno je da li je potraživanje tužitelja u zastari, a bila je sporna i mjesna nadležnost ovog suda.

7.1. Vezano za prigovor mjesne nenadležnosti koju je tuženik istaknuo u pisanom odgovoru na tužbu, ovaj sud je na pripremnom ročištu od 30. siječnja 2024.g., izveo dokaz saslušanjem tužitelja RC kao stranke na osnovu kojeg je utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila sklopio dana 5. rujna 2007.g. sa tuženikom u njegovoj poslovnici u [adresa], a gdje tužitelj ima prebivalište i gdje radi. Tužitelj je naveo da je novcem kojeg je ostvario sklapanjem Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila iskoristio na način da je kupio osobno vozilo za privatne svrhe koristeći se tim vozilom za dolazak i povratak na posao kao i za odlazak na godišnji odmor. Naveo je da u vrijeme pregovaranja i prije zaključenja samog ugovora u banci od strane osobne bankarice nije bilo razgovora oko eventualne nadležnosti suda za slučaj spora. Tužitelj je naveo da je udaljenost njegove kuće pa do ovog suda 4 km, a u situaciji ako bi morao odlaziti na Općinski građanski sud u Zagreb, da bi se radilo o udaljenosti od oko 100 km u jednom pravcu, naglasio je da je po zanimanju liječnik, da ima dežurstva, te da bi mu bilo komplicirano odlaziti na ročišta u Zagreb, a i sjedište kancelarije njegova punomoćnika je u [adresa].

Ovaj sud je rješenjem br. P-296/2023-9 od 5. veljače 2024.g., odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda istaknut od strane tuženika, protiv kojeg rješenja je tuženik po punomoćniku uložio žalbu, a Županijski sud u Zagrebu je rješenjem br. Gž-1934/2024-2 od 17. lipnja 2024.g., odbio kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrdio ovosudno rješenje br. P-296/2023-9 od 5. veljače 2024.g., radi čega ovaj postupak proveden pred Općinskim sudom u Koprivnici kao stvarno i mjesno nadležnim sudom.

8. Odredbom čl. 81. st. 1. i st. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 93/03, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, određeno je da se nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 82. citiranog zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

Prema čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st.1. ZZP/03 je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule, vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je dana 4. srpnja 2013.g., donio presudu poslovni br. P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004.g., do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovornog odnosa promjenjiva, u skladu sa jednostranom Odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što sve je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 6. kolovoza 2007.g. postupao suprotno odredbama čl. 81., 82 i 90, ZZP/03 od 7. kolovoza 2007.g., pa nadalje suprotno odredbi čl. 96 i 97. Zakona o zaštitit potrošača (Narodne novine br.: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje ZZP/07), te suprotno odredbama ZOO-a.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. je potvrdio prethodno navedenu odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, a protiv koje je tuženik podnio reviziju koja je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbijena u dijelu u kojem je potvrđena označena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva.

Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17-10 kojom je odbijena žalba tuženika izjavljena protiv presude Trgovačkog suda u Zgrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju posl. broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je revizije tuženih banaka, između ostalog i ovdje tužene, kao neosnovane. Iz obrazloženja navedene odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u presudi Pž-6632/17-10 utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a vezano za postupanje prvo do osmo tuženih banaka (i ovdje tuženika) vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak te utvrdio valutnu klauzulu ništetnom, jer da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima.

11. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, iz čl. 106. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15, dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja tog postupka, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st.1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, stoga je neosnovan prigovor tuženika da se na ovaj konkretni predmet ne može primijeniti zaštita pružena potrošačima u prethodno navedenim odlukama. Nadalje, odredbom čl. 502.c ZPP propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, stoga je primjenom navedene odredbe ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

12. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu više plaćenog iznosa zbog ugovorene i primijenjene ništetne ugovorne odredbe o vezanosti potraživanja banke uz valutu CHF, pri čemu je uzeta u obzir kamata koja je bila ugovorena na dan isplate kredita, te tečaj CHF, prema tečaju na dan isplate kredita, te su uzete u obzir i negativne razlike, te je takovim izračunom utvrđeno da je tužitelj više platio tuženiku novčani iznos od 7.181,89 EUR-a, za koji novčani iznos je zbog primjene ništetne ugovorne odredbe tužitelj oštećen, to sud nalazi osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, u kojem traži da mu tuženik isplati novčani iznos od 7.181,89 EUR-a jer je tužitelj tuženiku zbog tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više platio prethodno navedeni novčani iznos iskazan u pojedinačnim mjesečnim iznosima, a koji tužbeni zahtjev je preciziran u podnesku tužitelja od 11. veljače 2025.g.

13. Sud smatra da je ništetna ugovorna odredba čl. 6. i čl. 18. Ugovora o kreditu br. 3210719971/2007 od 5.9.2007.g. budući da su te ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima i to odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine: 79/07). Iz te zakonske odredbe proizlazi da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Tužitelj RC koji je saslušan na pripremnom ročištu od 30. siječnja 2024.g. (str. 412 i 413), kao i na glavnoj raspravi od 11. ožujka 2025.g., (str. 507 i 508 spisa), naveo je kako je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje novčani iznos od 37.786,08 CHF u protuvrijednosti u kunama, da se je radilo o kreditu za kupnju osobnog vozila, da je to vozilo i kupio i koristio za vlastite potrebe radi dolaska i odlaska na posao, te za odlazak na godišnji odmor, da je kredit podigao u poslovnici kreditora u [adresa], da je kredit u međuvremenu otplatio u cijelosti, no da mu je u banci tj. od strane djelatnika banke tuženika bilo objašnjeno da je to najpovoljnija solucija podizanje kredita čija je glavnica vezana za valutu CHF, da mu je od strane osobne bankarice tuženika bilo rečeno da je to "najbolji bankarski proizvod u to vrijeme", da nije bilo razloga da ne vjeruje djelatnici banke koja mu je to prezentirala i da je to bio razlog zašto se odlučio na podizanje kredita čija je glavnica vezana za valutu CHF sa promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je dalje naveo da kao potrošač nije mogao utjecati ili pregovarati i utjecati na sadržaj ugovornih odredbi, da mu je ponuđena varijanta kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, odnosno da nije mogao sa tuženikom ispregovarati neke druge kreditne uvjete. Spomenuo je da je njemu kao potrošaču u trenutku ugovaranja kredita bila važna visina mjesečne rate, da mu je ona u trenutku ugovaranja bila povoljna, i da se na tu valutu i odlučio.

Tužitelj je naveo kako je redovito otplaćivao kredit u jednakom novčanom iznosu, no međutim da se je dogodila situacija da je dobio opomenu jer je mjesečna rata porasla, no da je nastavio kredit otplaćivati. Istakno je da mu djelatnica banke nije objasnila pojam promjenjive kamatne stope, odluku banke, ili parametre po kojima se kamatna stopa može mijenjati, već da mu je rečeno kako je to najpovoljnija varijanta za mene, radi čega je pristao na sklapanje ugovora o kreditu pod uvjetima koji su bili navedeni u unaprijed napisanom i pripremljenom Ugovoru na čije odredbe kao potrošač nije mogao utjecati jer se je radilo o sistemu "uzmi ili ostavi".

15. Sud smatra da su ugovorne odredbe ništetne, ako su ugovorene protivno načelu savjesnosti i poštenja, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Nadalje, budući da je tuženik u pisanom odgovoru na tužbu osporavao kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja protiveći se provođenju knjigovodstveno- financijskog vještačenja smatrajući da je prvenstveno sporan osnov tužbenog zahtjeva, no kako sud smatra utvrđenim i dokazanim da su ugovorne odredbe iz čl. 6. i čl. 18. Ugovora o kreditu br. 3210719971/2007 od 5.9.2007..g. ništetne, a samim time ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane, to je sud ovosudnim rješenjem br. P-296/2023-17 od 12. studenoga 2004.g., odredio provođenje knjigovodstveno- financijskog vještačenja po knjigovodstveno financijskoj vještakinji Nataliji Jambrečić iz Čakovca i to na okolnost visine potraživanja tužitelja s osnova preplaćenog iznosa po kreditu radi promjene tečaja CHF za vrijeme otplate kredita u odnosu na početno ugovoreni tečaj s razradom po svakom pojedinom anuitetu i ukupno kao i na okolnost tzv. negativne razlike, odnosno razdoblja u kojima je tečaj za vrijeme otplate kredita bio niži od početno ugovorenog tečaja.

Knjigovodstveno financijska vještačenja Natalija Jambrečić sukladno nalogu suda izradila je pisani nalaz i mišljenje od 13. siječnja 2025.g., koji nalaz i mišljenje je sud prihvatio s obzirom da je izrađen na temelju dokumentacije u spisu kao i u skladu s pravilima nauke i struke, a na osnovu kojeg je sud utvrdio da je tužitelj tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja – isplate kredita, uz uzimanje u obzir i tzv. negativni tečajnih razlika, više platio tuženiku novčani iznos od 7.181,89 EUR-a, a detaljan izračun prezentirala je u tabelama 1 i 2. koje su prilog zaključku knjigovodstveno financijske vještakinje (str. 489 i 490), spisa.

15.1. Tužitelj je po punomoćniku sukladno nalazu i mišljenju knjigovodstveno- financijske vještakinje specificirao tužbeni zahtjev koji je po pitanju visine tužbenog zahtjeva istovjetan tužbenom zahtjevu iz polazne tužbe, no isti je specificirao u pogledu potraživanja zatezne kamate, te je tako specificirani tužbeni zahtjev sud prihvatio u cijelosti, radi čega je presuđeno kao u točki I. i II. izreke ove presude. Naime, tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstveno financijske vještakinje u cijelosti smatrajući da je isti sačinjen objektivno i u skladu s pravilima struke, a i tuženik u svom podnesku od 29. siječnja 2025.g. je naveo da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka, no da i dalje osporava osnov potraživanja tužitelja (str. 496 spisa). Međutim suprotno tvrdnjama tuženika, sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, kako u pogledu visine tužbenog zahtjeva tako i pravne osnove na kojoj tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev.

16. Kako je ovaj sud utvrdio da je tuženik došao do financijskih sredstava temeljem ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, a budući se radi o pravnoj osnovi koja je postojala i otpala, to se u predmetnoj stvari radi o stjecanju bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO. Stoga je tuženik kao stjecatelj tog novčanog iznosa dužan tužitelju kao ovlašteniku prava na povrat stečenog bez osnove vratiti preplaćene iznose, pa sud nalazi osnovani tužbeni zahtjev tužitelja, kako je isti specificiran u podnesku tužitelja od 11.2.2025.g.

17. Prigovor tuženika da je potraživanja tužitelja u zastari nije osnovan. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018.). Kako je samim pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, te da zastara individulanih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka od pravomoćnosti sudske odluke, donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, dakle 14.6.2018.g., a kako s u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove, ima se primijeniti opći zastarni rok od 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a.

18. Odluka o zateznoj kamati na dosuđene iznose teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa utvrđenog po Izračunu preplaćenih iznosa kredita, pa do konačne isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, a po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st.2. ZOO jer je tuženik kao sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, tj. isključivo je on predložio da se prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju zaključi predmetni Ugovor, stoga je tuženik nepošteni stjecatelj zbog čega je isti dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

19. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP, a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, valjalo je tužitelju priznati troškove u ukupnom iznosu od 1.825,00 EUR-a, a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i to s osnova sastava tužbe temeljem Tbr. 7 točka 1. OT, u iznosu od 200,00 EUR-a, za zastupanje na pripremnom ročištu od 6.11.2023.g. u iznosu od 100,00 EUR-a, zastupanje na pripremnom ročištu od 30. siječnja 2024.g. u iznosu od 200,00 EUR-a, za zastupanje na ročištu od 8.10.2024.g., u iznosu od 100,00 EUR-a, sukladno Tbr. 9. točka 2. OT,

za sastav obrazloženog podneska od 11.2.2025.g. novčani iznos od 200,00 EUR-a temeljem Tbr. 8. točka 1. OT, za zastupanje na glavnoj raspravi od 11.3.2025.g., u iznosu od 200,00 EUR-a, sukladno Tbr. 9. točka 1. OT, za pristup na ročište za objavu i uručenje presude 100,00 EUR-a, temeljem Tbr. 9. točka 3. OT, što ukupno iznosi 1.100,00 EUR-a, pripadajući PDV od 25 %, na te iznose koji iznosi 275,00 EUR-a, te predujam za knjigovodstveno financijsko vještačenje koje je tužitelj platio u iznosu od 450,00 EUR-a, odnosno ukupni parnični trošak koje je tuženik dužan platiti tužitelju u iznosu od 1.825,00 EUR-a, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz čl. 29. ZOO-a, a koja teče od dana donošenja ove presude pa do isplate.

20. Radi gore izloženog presuđeno je kao u izreci.

Koprivnica, 10. travnja 2025.

Sutkinja

Marija Grgešić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana dostave presude ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude, a podnosi se putem ovog suda u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. Odvj. Zoran Kurcinak, Koprivnica.

2. Odvj. Kruno Knežević, Zagreb.