1

Poslovni broj 26 Gž-2606/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 26 Gž-2606/2023-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. H. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica N. P., odvjetnica u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u N. Z., Stalna služba u S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Novom Zgrebu, Stalna služba u Samoboru,  poslovni broj Pn-417/2015-50 od 6. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 7. studenog 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Novom Zgrebu, Stalna služba u Samoboru,  poslovni broj Pn-417/2015-50 od 6. travnja 2023. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Ostavlja se da se o troškovima žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud je pod točkom I. izreke naložio tuženici isplatiti tužitelju iznos od 3.716,24 eura / 28.000,00 kuna na ime naknade neimovinske štete, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 17. studenog 2011. pa do isplate, dok je pod točkom II. izreke naložio tuženici da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.432,83 eura / 25.864,66 kuna.

 

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP). Predlaže  presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 248,85 eura / 1.875,00 kuna.

 

3. Žalba tuženice je osnovana.

 

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

5. Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa, ocjena prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva, ne može se prihvatiti, slijedom čega je žalbenim navodima tuženice dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude.

 

6. Pored navedenog, činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava, ostalo je pogrešno i nepotpuno utvrđeno, pri čemu su i zaključci činjeničnog značaja, također međusobno u proturječju, pa se, za sada, ne može ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava.

 

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja konačno postavljen podneskom od 14. travnja 2022. (list 133-134 spisa), za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama da je u periodu od 2005. do 9. prosinca 2009. (kada je izvršena pretraga stana tužitelja i drugih prostorija), podvrgnut više puta informativnim razgovorima od strane Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, nakon čega mu je prilikom pretrage stana 9. prosinca 2009., oduzeta dokumentacija koja se nalazila u njegovom stanu, s time da je tužitelj u svojstvu istražitelja obrane, kao član tima generala A. G., sudjelovao kao službena osoba u postupku koji se vodio pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (dalje: Međunarodni sud), temeljem kojeg svojstva mu je bio zajamčen funkcionalni imunitet u skladu s čl. 30. st. 4. Statuta Međunarodnog suda (dalje: Statut), čime je Republika Hrvatska provodeći istražne i predistražne radnje spram njega, navedene radnje provodila nezakonito i protivno funkcionalnom imunitetu kojeg je uživao temeljem čl. 30. st. 4. Statuta, za koji Međunarodni sud tvrdi da je donio odluku 14. veljače 2011. kojom se utvrđuje da je RH neosnovano i nezakonito provodila radnje nad članovima obrambenog tima A. G., kojom odlukom se naložilo Republici Hrvatskoj da u odnosu na članove obrambenog tima prekine sve kaznene postupke, obustavi provedbu i da ubuduće ne započinje sa istražnim radnjama, kao i da vrati sve oduzete predmete, na koji način mu je tuženica prouzročila štetu (s osnova povrede duševnog i tjelesnog zdravlja), koju mu je u obvezi nadoknaditi.

 

8. Iz postupka koji je prethodio pobijanoj odluci proizlazi:

 

- da između stranaka nije sporno da je tužitelj bio kao istražitelj obrane, član tima obrane generala A. G. pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju,

 

- da između stranaka nije sporno              niti to da je 9. prosinca 2009. sukladno nalogu Županijskog suda u Zagrebu broj KIR-4770/09 od 8. prosinca 2009., provedena pretraga stana tužitelja i drugih prostorija na adresi Z., …,

 

- da isto tako nije sporno da je odlukom Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju od 14. veljače 2011., prihvaćen dio žalbenih navoda obrane generala A. G. vezano za izdavanje trajnih sprečavajućih naloga Republici Hrvatskoj o daljnjim postupcima u odnosu na članove odvjetničkog tima i njima oduzetu imovinu, kojom odlukom je Republici Hrvatskoj naloženo da prekine sve kaznene postupke protiv članova obrane generala A. G. za djela usmjerena na ispunjenje njihovih službenih dužnosti pred Sudom; da prekine sve sadašnje i buduće istrage protiv članova obrane generala A. G. za djela usmjerena na ispunjenje njihovih službenih dužnosti pred Sudom, uključujući pretrage osoba i prostora; da vrati što je prije moguće, sav zaplijenjeni materijal oduzet članovima obrane generala A. G., što uključuje povratak dokumenata, kompjutera, CD-a i disketa, sukladno kojoj odluci je u odnosu na tužitelja postupljeno te su mu vraćeni privremeno oduzeti predmeti (pobliže opisani u potvrdama o oduzetim predmetima),

- da je uvidom u nalog Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Kir-4770/09 od 8. prosinca 2009., vidljivo da je naložena pretraga stana i drugih prostorija na adresi Z., …, osumnjičenika Ž. H., da se izvršenje naloga povjerava djelatnicima ministarstva RH, sve temeljem prijedloga ODO u Zagrebu posl.br. OGR-35/09, radi sumnje na počinjenje kaznenog djela iz čl. 327/1 tadašnjeg Kaznenog zakona koji je glasio: "Tko protivno propisima uništi, prikriva ili učini neuporabljivom arhivsko ili registraturno gradivo, ili ga iznese iz Republike Hrvatske bez odobrenja nadležnog državnog tijela, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina...", jer da postoji dovoljno osnova za sumnju da će se navedenom pretragom kod Ž. H. pronaći vojnu dokumentaciju u vlasništvu MORH-a koja je nastala tijekom pripreme i planiranja vojno redarstvene akcije O., odnosno drugu dokumentaciju koja predstavlja arhivsku i registriranu građu MORH-a te druge predmete važne za kazneni

postupak,

 

- da Iz potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od 9. prosinca 2009. proizlazi da su navedenom pretragom u stanu tužitelja oduzeti predmeti: preslika dopisa MUP-a RH odjela za suzbijanje terorizma od 1. veljače 2000., dvadeseti i četiri komada raznih 3,5 inčnih disketa nepoznatog sadržaja, jedna stranica s popisom pripadnika izviđačkog voda 1. Satnije 2. GBR, rukom vođeni operatni dnevnik za dan 13. travnja 1992. do 15. travnja 1992., te 21. travnja do 24. travnja 1992. - ukupno 4 stranice, radna verzija dokumenta pod nazivom "raščlamba bojnih djelovanja na novogradiškom bojištu" pod oznakom "vojna tajna" i "vrlo tajno"; spisak pripadnika jedinice specijalne policije R. od ožujka 1991., rukom vođene bilješke, preslika dokumenata u vezi organizacije "opera", preslika dokumenta pod nazivom "zabeleška o primjeni metoda rada" od 3 stranice, preslika zapisnika o saslušanju svjedoka I. L., preslika dopisa Vrhovnog saveznog tužioca Njemačke u vezi istražnog postupka protiv K. P. i dr. osoba od 12. rujna 2006., preslika pripadnika voda specijalne policije 4/1, popis ranjenih i poginulih pripadnika 1. GBR u rujnu 1991.; preslika odobrenja za nabavljanje oružja na ime S. M., preslika zapisnika sa sastanka održanog 17. rujna 1993. u generalnom konzulatu RH u M., s uplatnicama i potvrdama o primitku novca,

 

- da uvidom u Statut javno objavljen na internetskim stranicama icty.com, proizlazi da Statut u čl. 30. st. 4. propisuje da će se sa svim drugim osobama, uključujući optužene, čije je prisustvo potrebno u sjedištu Međunarodnog suda, postupati na način koji je neophodan za ispravno funkcioniranje Međunarodnog suda,

 

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je provedena pretraga stana uništila život koji je otkriven medijima koji su u to vrijeme stalno o tome pisali, da ga je ostavila žena, a da ga se kći sramila, da ga je kao hrvatskog branitelja zasmetalo to što je došlo toliko policajaca na pretragu "kao da je kriminalac", a da ima 14 odličja u doprinosu i sudjelovanju u obrani Republike Hrvatske na svim ratištima osim akcije B. te da je bio prestrašen što ga država, u čijoj je obrani sudjelovao, na takav način progoni,

 

- da iz iskaza tužitelja proizlazi i to da je prije 9. prosinca 2009. (kada je obavljena pretraga stana), tužitelj bio više desetaka puta pozivan na informativne razgovore u policiju, da ga je od 2005. do 2009. (dok je general A. G. bio u bijegu), policija posjećivala na kućnoj adresi ili pozivala na informativne razgovore u službene prostorije radi davanja informacija o kojima ništa nije znao,

 

- da je prethodni strah uzrokovan odlaskom na informativne razgovore u policiju u razdoblju od 2005. do 2009., kod tužitelja izazvao 9. prosinca 2009. izvanredan stres, koji je potenciran činjenicom da je za vrijeme pretrage stana i drugih prostorija, odveden u prostorije policijske postaje u …. u Z. te da su mu oduzeti određeni predmeti, što je u neposrednoj uzročno posljedičnoj vezi s oštećenjem zdravlja tužitelja,

 

- da iz prihvaćenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka dr. B. C. (spec. oftalmologa), proizlazi da je tužitelju utvrđen slabiji vid na oba oka, izraženije na lijevo, da je sve trajalo par mjeseci prije oftalmološkog pregleda 5. srpnja 2011., kada je oftalmolog kao uzrok oslabljenog vida naveo CSCR tj. recidivantnu kroničnu centralnu seroznu hrioretinopatiju - idiopatski poremećaj vanjske hematoretinske barijere koji uzrokuje seroznu albaciju neurosenzorne mrežnice područja makule (žute pjege), koja bolest je većinom samoograničavajuća, s time da tijekom tri do četiri mjeseca dolazi do spontanog zatvaranja defekta RPE, koja bolest je sklona recidiviranju,

 

- da iz prihvaćenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka dr. B. C. proizlazi i to da iako je uzrok serozne centralne retinopatije nepoznat, da stres i tip A osobnosti može biti udružen s pojavom CSR te se pojavljuje kod muškaraca podložnih psihološkom stresu, a oslabljenje vida se očituje u smanjenju centralne vidne oštrine, u pojavi metamorfosija, mirkopsiji ili makrpsiji, pojavi mrlje u smjeru pogleda, što u svakodnevnom životu ometa u percepciji slike na daljinu i osobito na blizinu, čime je životna aktivnost smanjena prema aktualnom nalazu vida koji je učinjen za potrebe vještačenja, za lijevo oko 17,5%, a za desno oko 15%, odnosno ukupno za 17,5 %,

- da iz usmenog očitovanja sudskog vještaka dr. B. C. proizlazi da se kod tužitelja ne radi o klasičnoj situaciji ozljede, da sama mrežnica nema receptora za bol, pa da se ne može govoriti o bolovima uslijed kronične centralne serozne horioretinopatije, dok vještak sugerira, što se tiče pretrpljenog straha, kontaktirati vještaka psihijatrijske struke, s time da se načelno sama bolest povezuje sa stresom, tako da je navedena bolest u uzročno posljedičnoj vezi s tipom A osobnosti i stresa, a da tip A osobnosti znači psihološki profil osobnosti, osobito muškaraca koji su vrlo podložni stresogenim utjecajima.

 

9. Prvostupanjski sud je cijeneći naprijed navedene dokaze, primjenom odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 190/03 i 199/03, dalje: ZSDU), koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, u svezi s odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) te čl. 19. st. 1. i 2. ZOO-a, usvojio postavljeni tužbeni zahtjev, ocjenjujući da je u konkretnom slučaju nastupilo oštećenje tjelesnog i duševnog zdravlja tužitelja, jer je tužitelj dokazao da se prema njemu postupalo na način koji nije bio u skladu s ciljem koji se želio postići, a to je pronalazak topničkih dnevnika, dok tuženica nije nikakvim dokazima potkrijepila da je takvo postupanje bilo u skladu s uobičajenim načinom postupanja i razmjerno cilju koji se želio postići, imajući u vidu i to da se o radnji pretresa stana javno govorilo u sredstvima javnog priopćavanja, što je kod tužitelja izazvalo osjećaj srama i nelagode, kako radi sebe osobno, tako i radi obitelji, nakon čega ga je supruga napustila, jer nije mogla izdržati sveukupni pritisak (a što sve tuženica nije negirala ili osporavala), čime mu je narušeno zdravlje u postotku od 17,5%, posljedično tome da postoji i pravo tužitelja na njegovu pravičnu novčanu naknadu.

 

10. Tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako i u žalbenom stupnju postupka, sporna je odgovornost tuženice za štetu za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala protupravnim radnjama tuženice, kao i njezin obim i visina.

 

11. Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na zaključku da su u ovom postupku dokazane tvrdnje tužitelja da je doživljavao neprimjereno i nepotrebno postupanje (navodeći jasne i konkretne radnje), uslijed kojih mu je narušeno zdravlje verificirano medicinskom dokumentacijom, dok s druge strane, tvrdnje tuženice da su te radnje bile u skladu sa zakonom, cijeni paušalnim i bez valjanih dokaza.

 

12. Da bi postojala odgovornost tuženice za utuženu štetu, pored pretpostavki propisanih posebnim Zakonom (čl. 13. ZSDU-a, prema kojoj odredbi šteta koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne, regionalne samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska), moraju postojati i opće pretpostavke odgovornosti za štetu, a to su štetna radnja, protupravnost štetne radnje, te uzročno posljedična veza između štetne radnje i štete, kao i osoba koja je odgovorna za štetnu radnju. Stoga je za zaključak o postojanju odgovornosti tuženice u konkretnom slučaju od odlučnog značaja utvrditi - je li na strani tuženice postojao propust ili štetna radnja koja je protupravna i koja bi bila u adekvatnoj uzročnoj vezi s utuženom štetom, a u izostanku kojeg propusta ili radnje te izostanku uzročne veze, ne bi postojala niti pretpostavka odštetne odgovornosti tuženice propisana odredbom čl. 1045. i 1046. ZOO-a i čl. 13. ZSDU-a.

 

13. Slijedom iznesenog, tužitelj je, da bi uspio u sporu, trebao dokazati (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika), da je na strani tuženice postojao propust ili štetna radnja koja bi bila protupravna (nezakonita ili nepravilna) i u adekvatnoj uzročnoj vezi s utuženom štetom.

 

14. Rukovodeći se činjenicama na kojima tužitelj temelji tvrdnju o nezakonitom i nepravilnom radu tijela tuženice iznesenih u činjeničnim navodima tužbe, kao i u navodima podneska tužitelja od  12. srpnja 2012. (kojim se tužitelj očitovao na odgovor na tužbu tuženice, list 81 spisa), u kojim činjeničnim navodima tužitelj određeno ističe da protupravnost radnji tuženice (više informativnih razgovora na koje je tužitelj bio pozivan od strane djelatnika ministarstva Republike Hrvatske u vremenskom periodu od 2005. do prosinca 2009. te pretraga njegovog stana 9. prosinca 2009.), proizlazi iz odluke Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju od 14. veljače 2011., iz koje odluke pak tvrdi da proizlazi da su članovi obrane tima generala A. G., čiji član je bio i tužitelj, uživali funkcionalni imunitet temeljem čl. 30. st. 4. Statuta toga suda (tako da niti u jednom trenutku nije postojala pretpostavka za zakonito provođenje istražnih radnji prema njemu zbog imuniteta koji je imao u vrijeme provođenja istražnih radnji, čime su iste bile protupravne), slijedi da je od odlučnog značaja za ocjenu postojanja odgovornosti tuženice za štetu koja je predmetom ovoga spora, utvrditi je li u vrijeme poduzimanja opisanih štetnih radnji tužitelj imao imunitet zbog kojeg se te radnje spram njega nisu smjele provoditi.

 

15. Po stavu ovoga suda, čemu tuženica osnovano prigovara žalbenim navodima, za sada se ne može zaključiti da bi naprijed opisano postupanje tuženice bilo protupravno (da bi bilo provedeno protivno u za to po zakonu propisanom postupku, odnosno da bi bilo suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu Republike Hrvatske ili da bi navedenim postupanjem tuženica propuštala primijeniti zakon, drugi propis ili opći akt, ili da bi tijela državne uprave nešto činila ili nečinila, suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti, odnosno da bi tuženica neosnovano i nezakonito provodila radnje nad tužiteljem kao članom obrambenog tima generala A. G., suprotno Statutu i odlukama Međunarodnog suda te međunarodnom pravu).

 

16. Naime, cijeneći dokaze koji su izvedeni po sudu prvog stupnja na okolnost utvrđivanja nezakonitosti i nepravilnosti predmetnih štetnih radnji poduzetih po tuženici, na koju okolnost je izvršen uvid u ovjereni prijevod s engleskog na hrvatski jezik odluke Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju od 14. veljače 2011. i to u dijelu za koji tužitelj tvrdi da je ključan (točke 35., 36., 37., 70. i 71.), iz koje odluke neupitnim proizlazi da su članovi obrane tima generala A. G. u trenutku njezina donošenja temeljem čl. 30. st. 4. Statuta toga suda, imali imunitet temeljem kojeg je Republici Hrvatskoj naloženo obustaviti sve kaznene postupke protiv članova obrane generala A. G. za djela usmjerena na ispunjenje njihovih službenih funkcija pred tim Sudom te obustaviti i odustati od svih trenutnih i budućih istražnih radnji protiv članova obrane generala A. G. vezano za postupanje u sklopu izvršenja njihovih službenih funkcija  pred tim Sudom, uključujući i pretres osoba ili prostorija, kojom odlukom je ujedno tuženici naloženo vratiti što je prije moguće, sav zaplijenjeni materijal, sukladno kojoj odluci je u odnosu na tužitelja postupljeno, za primijetiti je da iz navedene odluke (odnosno dijela njezinog prijevoda koji je dostavio tužitelj), s obzirom na to da je istom odlukom tuženici naloženo obustaviti i odustati od svih trenutnih i budućih istražnih radnji, ne proizlazi zaključak da se ista odluka odnosi na razdoblje prije njezina donošenja, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja, ali isto tako ne proizlazi niti zaključak o postojanju imuniteta (sukladno Statutu Međunarodnog suda), koji je zabranjivao da se spram tužitelja poduzimaju istražne radnje, u vrijeme kada su iste poduzimane.

 

17. Pri tome, na takav zaključak ne upućuje niti odredba čl. 30. Statuta toga suda kojom je propisano: "1. Konvencija o povlasticama i imunitetu Ujedinjenih nacija od 13. februara 1946. primjenjuje se na Međunarodni sud, sudije, tužioca i njegovo osoblje, te sekretara i njegovo osoblje; 2. Sudije, tužilac i sekretar uživaju povlastice i imunitet, izuzeća i druge olakšice koje prema međunarodnom pravu pripadaju diplomatskim predstavnicima; 3. Osoblje tužioca i sekretara uživa povlastice i imunitet koji pripadaju službenicima Ujedinjenih nacija u skladu s članovima V i VII Konvencije iz stava 1 ovog člana; 4. Sa svim drugim osobama, uključujući optužene, čije je prisustvo potrebno u sjedištu Međunarodnog suda, postupaće se na način koji je neophodan za ispravno funkcionisanje Međunarodnog suda.", iz kojeg Statuta, dakle, ne proizlazi izravno (automatsko) postojanje povlastica i imuniteta, izuzeća i drugih olakšica za članove tima obrane optuženih (koje je izričito propisano samo za "sudije, tužioca i njegovo osoblje, te sekretara i njegovo osoblje"), iz kojeg Statuta proizlazi samo to da je "u odnosu na sve druge, uključujući optužene, čije je prisustvo potrebno u sjedištu Međunarodnog suda", izričito propisano "da će se s njima postupati na način koji je neophodan za ispravno funkcioniranje Međunarodnog suda".

 

18. Pored navedenog, iz tog dijela preslike navedene odluke Međunarodnog suda, vidljivo je da je odluka donesena u skladu s "Pravilom 54. Pravilnika", pri čemu iz iste nije jasno vidljivo o kojem se Pravilniku radi (pa da bi se mogao utvrditi sadržaj Pravilnika ukoliko je javno objavljen) i na što se odnosi Pravilo 54., mada bi se iz prijevoda dalo zaključiti da se odnosi na ovlaštenje Međunarodnog suda "na značajno zadiranje u domaću jurisdikciju Hrvatske", ali nije moguće zaključiti o njegovom punom sadržaju, niti na što se isti odnosi.

 

19. U takvoj situaciji, od odlučnog značaja je bilo utvrditi - jesu li članovi tima obrane generala A. G., čiji je član neupitno bio i tužitelj, i na koji način te od kada, imali imunitet ("funkcionalni") koji je zabranjivao da se spram njih poduzimaju istražne radnje (takve kao što ih je tuženica u konkretnom slučaju poduzimala spram tužitelja), pri čemu je u tom kontekstu navedena utvrđenja (pa tako i u dijelu je li i na koji način, takav imunitet koji je priznat odlukom Međunarodnog suda, bio obvezujući za nacionalni sud Republike Hrvatske i od kada), valjalo cijeniti i u svjetlu odredaba Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnoga ratnog i humanitarnog prava ("Narodne novine", broj: 175/03, 29/04, 55/11 i 125/11), koji Zakon je stupio na snagu 12. studenog 2003. i to naročito odredbu čl. 6. (kojom je propisano da "(1) Državna tijela nadležna za postupanje u poslovima suradnje i izvršenja odluka Međunarodnoga kaznenog suda, radnje obavljaju na način propisan zakonom Republike Hrvatske, da će se (2) Zakon i drugi propis Republike Hrvatske koji se primjenjuje u obavljanju poslova suradnje tumačit i primjenjivati u skladu s pravnim poretkom Republike Hrvatske a na način koji odgovara ciljevima i smislu Statuta Međunarodnoga kaznenog suda te da se (3) Propisi o imunitetima i povlasticama predviđeni zakonom neće primjenjivati u postupku za kaznena djela iz članka 1. ovoga Zakona"), kao i odredbu čl. 11. (kojom je propisano da se "Ako ovim Zakonom nije određeno drukčije, u kaznenom postupku protiv počinitelja kaznenih djela iz članka 1. ovoga Zakona primjenjuju odredbe Zakona o kaznenom postupku i drugi propisi koji se odnose na kazneni postupak") te odredbu čl. 42. st. 1. (kojom je propisano da će "(1) Republika Hrvatska izvršit presudu i drugu odluku Međunarodnoga kaznenog suda primjenjujući Statut i druge propise Međunarodnoga kaznenog suda, te odgovarajuće odredbe domaćeg prava"), ali isto tako i prijelazne i završne odredbe navedenog Zakona kojima je regulirana primjena odredbi toga Zakona koje se odnose na Međunarodni sud i kaznena djela iz nadležnosti međunarodnih kaznenih sudova, kao i progon za kaznena djela protiv međunarodnog pravosuđa te primjena propisa Međunarodnog suda i domaćih propisa u vezi s njim.

 

20. Sud prvog stupnja, iako citira odredbu čl. 30. st. 4. Statuta, zbog pogrešnog pravnog stava da je protupravnost radnji tuženice bila u načinu postupanja prilikom pretresa stana tužitelja ("na način koji nije bio u skladu s ciljem koji se želio postići, a to je pronalazak topničkih dnevnika, u kojem je sudjelovao velik broj djelatnika policije, a tužitelj je bio sudioniku domovinskog rata, zamjenik generala Hrvatske vojske i već je prethodno bio opetovano pozivan na informativne razgovore u kojima je bio suradljiv i uredno se odazivao pozivima policije"), naprijed navedene odlučne činjenice (je li tužitelj u spornom razdoblju kada su protiv njega poduzimane opisane štetne radnje, imao imunitet i u čemu se isti sastojao), ne utvrđuje, niti posljedično tome jasno obrazlaže - u čemu se sastoji protupravnost spornih štetnih radnji, pri čemu u 24. odlomku, mada ispravno zaključuje da je odlukom Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju od 14. veljače 2011., naložen prestanak samo u odnosu na daljnje radnje tijela Republike Hrvatske (op.p. nakon njezinog donošenja), ipak protivno navodima tužbe i podneska tužitelja od  12. srpnja 2012., obrazlaže da tuženica pogrešno smatra da tužitelj pravo na naknadu štete veže za donošenje odluke Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju od 14. veljače 2011., rukovodeći se u ocjeni protupravnosti štetnih radnji, samo činjenicom da su nadležna tijela policije prije te odluke poduzimala određene radnje prema tužitelju, pa i pretragu stana i drugih prostorija, a da te radnje nisu potkrijepljene dokazima od strane tuženice kao opravdane i osnovane.

 

21. Za naglasiti je da je sud pri odlučivanju o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, vezan činjeničnim navodima tužbe i postavljenim tužbenim zahtjevom (nije vezan pravnom osnovom), slijedom čega prvostupanjski sud ocjenu o protupravnosti nije mogao donositi na temelju činjenica na kojima tužitelj nije temeljio postavljeni tužbeni zahtjev (ocjenjujući protupravnim način postupanja tuženice prilikom pretresa stana tužitelja za koji ocjenjuje da nije bio u skladu s ciljem koji se želio postići – pronalazak topničkih dnevnika), pri tome potpuno zanemarujući da je za pretres stana postojao nalog Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Kir-4770/09 od 8. prosinca 2009., kojim je naložena pretraga stana tužitelja, kao osumnjičenika, radi sumnje na počinjenje kaznenog djela iz čl. 327/1 tadašnjeg Kaznenog zakona (i da se izvršenje naloga povjerava djelatnicima MUP-a RH temeljem prijedloga ODO u Zagrebu poslovni broj OGR-35/09), dok u odnosu na informativne razgovore koji su prethodili pretrazi stana, nije niti utvrđivao na temelju čega su isti poduzimani, zaključujući u konačnome uopćeno u odlomku 27. obrazloženja presude, opet protivno činjeničnim navodima tužbe, da se radilo o neprimjerenom i nepotrebnom postupanju spram tužitelja kojim mu je narušeno zdravlje.

 

22. Stoga, ispitujući pobijanu odluku u granicama iznesenih žalbenih razloga u kojima tuženica, između ostalog, upire i na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, i po stavu ovoga suda, u konkretnoj situaciji nisu pouzdano utvrđene činjenice koje su odlučne za ocjenu postojanja odgovornost tuženice, odnosno za ocjenu postojanja pretpostavki odgovornosti tuženice, pri čemu prvostupanjski sud, u kontekstu svog pogrešnog pravnog pristupa, ocjenu o odgovornosti tuženice, zasniva na pogrešno utvrđenim činjenicama koje smatra ključnim.

 

23. Naime, tuženica u žalbi, istovjetno kao i tijekom prvostupanjskog postupka, poriče svoju odgovornost, tvrdeći da se pokretanje i provođenje spornih radnji istrage, ne može smatrati nepravilnim i nezakonitim radnjama, s obzirom na funkciju i nadležnost državnog odvjetništva u kaznenim predmetima u kojima su isti ovlašteni na progon i zastupanje optužbe, kao što su i djelatnici ministarstva ovlašteni na provođenje takvih odluka i naloga suda, pri čemu je poricala i uzročno posljedičnu vezu između narušenog zdravstvenog stanja tužitelja i spornih štetnih radnji, čemu tuženica osnovano prigovara i sada u žalbi, imajući u vidu da prvostupanjski sud niti u tom dijelu u kojem je utvrdio da je slabiji vid na oba oka, izraženije na lijevo, koje je uzrokovano recidivantnom kroničnom centralnom seroznom hrioretinopatijom, narušeno zdravlje u postotku od 17,5%, posljedica spornih štetnih radnji, jasno ne utvrđuje postojanje te uzročno posljedične veze, niti o tome daje jasne i prihvatljive razloge, s obzirom na to da je vještak oftalmolog utvrdio da se radi o bolesti koja se pojavljuje kod muškaraca podložnima stresu (A tipa osobnosti), u kombinaciji sa stresom, ali da je za ocjenu o tome  pripada li tužitelj tome tipu muškaraca, potrebno konzultirati vještaka psihijatra (usmeno očitovanje vještaka na ročištu od 18. ožujka 2021., list 119 spisa), čemu tuženica osnovano prigovara i sada u žalbi.

 

24. Kako je tuženica već u odgovoru na tužbu osporila svoju odgovornost za štetu koju tužitelj potražuje u ovom postupku, osporavajući pri tome i postojanje općih pretpostavki odgovornosti za štetu, u kojoj situaciji je postojanje navedenih pretpostavki prvostupanjski sud bio dužan  raspraviti i u pobijanoj presudi o njima dati jasne razloge koji su u konkretnom slučaju izostali, navedenim postupanjem, odlučne činjenice nisu u dovoljnoj mjeri utvrđene i raspravljene da bi se moglo pravilno odlučiti o postojanju odgovornosti tuženice za nastalu štetu tužitelja, jer nije s dovoljnom sigurnošću utvrđeno – je li tužitelj u spornom razdoblju kada su protiv njega poduzimane opisane štetne radnje, imao imunitet koji je priječio njihovo zakonito poduzimanje, odnosno od kada je tužitelj imao takav imunitet i u čemu se isti sastojao te je li oslabljeni vid tužitelja u uzročno posljedičnoj vezu sa štetnim događajima (kako to tvrdi tužitelj).

 

25. Dakle, kako zbog pogrešnog pravnog pristupa, nisu potpuno utvrđene odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, iz navedenog razloga se, za sada, ne mogu prihvatiti kao valjani razlozi, niti se kao pravilan može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda u pogledu odgovornosti tuženice za naknadu štete koja je predmetom ovoga spora, a posljedično tome se kao pravilan ne može prihvatiti niti zaključak o obvezi tuženice na njezinu naknadu tužitelju.

 

26. Zbog svega navedenog, temeljem odredbe čl. 370. ZPP-a, presuda je ukinuta, a posljedično tome i odluka o parničnom trošku (točka I. izreke).

 

27. U ponovnom suđenju prvostupanjski sud će otklonit nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem te će utvrditi činjenice odlučne za donošenje odluke o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, pazeći na razloge ovog ukidnog rješenja, kao i na preostale žalbene prigovore tuženice, rukovodeći se pri tome činjeničnim navodima tužbe, nakon čega će dati jasne i prihvatljive razloge o odgovornosti tuženice, i to nakon što na adekvatan način raspravi postojanje općih pretpostavki odgovornosti za štetu (štetna radnja štetnika, nastanak štete i uzročna veza između štetne radnje i štete) i u okviru toga i pitanje protupravnosti štetne radnje, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka pa tako i u korelaciji s odlukom Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju od 14. veljače 2011., pri čemu će ispitati ima li mjesta pribavljanju njezinog kompletnijeg prijevoda.

 

28. Odluka pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke je donesena na temelju čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

 

U Zagrebu 7. studenog 2023.

 

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.