Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-367/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Marijani Jurenec kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vuljak & Vuljak d.o.o. Koprivnica, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi plateža, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 28. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika HŠ, na ročištu radi objave i uručenja presude, na temelju odredbi čl. 335. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu ZPP), 10. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Tuženik Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, dužan je tužitelju IŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 11.134,31 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to do 31.07.2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena; za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01.01.2023. do 31.12.2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznose kako slijedi:

na iznos od 14,62 EUR koja teče od 2.6.2010

na iznos od 55,15 EUR koja teče od 2.7.2010

na iznos od 54,70 EUR koja teče od 2.8.2010

na iznos od 79,85 EUR koja teče od 2.9.2010

na iznos od 65,22 EUR koja teče od 2.10.2010

na iznos od 68,60 EUR koja teče od 2.11.2010

na iznos od 81,40 EUR koja teče od 2.12.2010

na iznos od 82,76 EUR koja teče od 2.1.2011

na iznos od 77,32 EUR koja teče od 2.2.2011

na iznos od 80,62 EUR koja teče od 2.3.2011

na iznos od 80,79 EUR koja teče od 2.4.2011

na iznos od 90,84 EUR koja teče od 2.5.2011

na iznos od 112,22 EUR koja teče od 2.6.2011

na iznos od 136,55 EUR koja teče od 2.7.2011

na iznos od 161,30 EUR koja teče od 2.8.2011

na iznos od 119,84 EUR koja teče od 2.9.2011

na iznos od 105,89 EUR koja teče od 2.10.2011

na iznos od 106,82 EUR koja teče od 2.11.2011

na iznos od 9.559,82 EUR koja teče od 11.12.2011

pa do plaćanja, sve u roku od 15 dana.

II. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.952,95 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja 10. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 6. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi plateža novčanog iznosa za koji tvrdi da ga je tuženik stekao bez osnove odnosno primjenom nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj 24/06 kreditna partija 7103030111 od 28. veljače 2006. sklopljenog između AŠ kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora.

1.1. U tužbi se navodi da je tuženik kao trgovac s AŠ kao potrošačem sklopio predmetni Ugovor o kreditu u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 72.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita.

1.2. Tužitelj navodi da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tuženik ni na koji način nije upozorio tužitelja ni korisnika kredita na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF.

1.3. U tužbi se navodi da su sredstvima iz Ugovora o kreditu tužitelj i njegova tadašnja supruga kupili stan u [adresa], u [adresa] za potrebe stanovanja.

1.4. Navodi se da je presudom ovog suda broj P-1068/2011 od 13. rujna 2011. pravomoćno razveden brak između tužitelja i AŠ. Navodi se da su 9. studenog 2011. tužitelj i AŠ sklopili Ugovor o diobi bračne stečevine prema kojem je tužitelj preuzeo vlasništvo nad stanom koji je kupljen sredstvima iz kredita i preuzeo cjelokupnu otplatu kredita te je AŠ **.**.2023. ovjerila Izjavu br. Ov-2420/2023 iz koje proizlazi da ona nakon sklapanja Ugovora o diobi bračne stečevine po osnovi predmetnog kredita više nema nikakvih dugova ni potraživanja kako u pogledu uplata prije sklapanja Ugovora o diobi bračne stečevine tako i u pogledu uplata nakon sklapanja tog Ugovora.

1.5. Tužitelj navodi da je kredit prijevremeno otplaćen u prosincu 2011. godine.

1.6. U tužbi se navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. takav način ugovaranja valutne klauzule, bez da je tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utvrđen kao nepošten što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana, a takvim načinom ugovaranja povrijeđene su odredbe Zakona za zaštiti potrošača.

1.7. Navodi da je 17. rujna 2019. objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom revizije banaka u predmetu Rev-2221/2018 povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač te je konačno utvrđeno da je valutna klauzula u CHF nepoštena i kao takva ništetna, a citiranom odlukom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6623/16 od 14. lipnja 2018.. Tužitelj navodi da navedene odluke predstavljaju pravno shvaćanje koje je obvezujuće za sve ostale sudove u Republici Hrvatskoj s obzirom na odredbu čl. 502.a ZPP-a.

1.8. Tužitelj navodi da je tuženik primjenom nepoštene ugovorne odredbe i nepoštenom poslovnom praksom bez valjane pravne osnove stekao novčani iznos koji tužitelj potražuje ovom tužbom. Navodi da je tuženik bez valjane pravne osnove stekao i veći iznos zbog nepoštene ugovorne odredbe glede promjenjivosti kamatne stope, no taj iznos tužitelj ne potražuje ovom tužbom.

1.9. U tužbi se navodi da je tuženik bio nepošteni stjecatelj pa je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a dužan vratiti tužitelju cjelokupni utuženi iznos sa zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa prema specifikaciji dostavljenoj uz tužbu.

1.10. Tužitelj je nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja u podnesku od 27. rujna 2024. specificirao tužbeni zahtjev na način da je tužbeni zahtjev smanjio za 2,59 eura i uskladio tijek zakonskim zateznih kamata u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio odbaciti tužbu podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

2.1. Tuženik je naveo da su stranke 28. veljače 2006. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 7103030111 kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kreditu u iznosu kunske protuvrijednosti 72.000,00 CHF.

2.2. Tuženik je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja te navodi da tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate koje su vršene po kreditu jer uplate nisu vršene samo od strane tužitelja nego i od strane drugih osoba pa bi tužitelj mogao potraživati samo navodno preplaćene iznose koje sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu bio osnovan, a što tuženik osporava u cijelosti.

2.3. Tuženik navodi da iz prometa po partiji kredita proizlazi da su uplate na ime podmirenja kredita vršene isključivo od strane AŠ ([adresa]).

2.4. Tuženik navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen između tuženika i AŠ (Košutić). Navodi da se u Ugovoru o diobi bračne stečevine nigdje ne navodi da je tužitelj preuzeo otplatu kredita na sebe niti da je na sebe preuzeo potraživanje po osnovi predmetnog kredita. Tuženik navodi da ovjerena izjava ne može biti pravna osnova prijenosa tražbine po osnovi predmetnog kredita.

2.5. Tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

2.6. Tuženik je istaknuo prigovor zastare navodeći da je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari jer se na zahtjev tužitelja za isplatu primjenjuje trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koje je tužitelj izvršio po uvećanim anuitetima i činjenici da je tužba podnesena 5. lipnja 2023. .

2.7. Tuženik navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti jer je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima te je ista isključena iz primjene Direktive i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača jer se mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

2.8. Tuženik navodi da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik navodi da je potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više načina. Navodi da je postojalo dovoljno informacije temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno da je tužitelj bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

2.9. Tuženik navodi da u slučaju kad bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, zahtjev u odnosu na tijek zakonskh zateznih kamata bio bi neosnovan te bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe.

3. Tijekom dokaznog postupka saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja, saslušan je svjedok AŠ, pročitane su priložene isprave: prilog tužitelja (str. 4-5), Ugovor o namjenskom kreditu br. 24/06 od 28. veljače 2006. (str. 7-13), izvršen je uvid u priloge tužitelja (str. 14-16), uvid u prilog tužitelja (str. 17-22), pročitan je Ugovor o diobi bračne stečevine od 9. listopada 2011. (str. 23-25), Izjava AŠ od 24. svibnja 2023. na kojoj je istog dana ovjeren potpis kod javnog bilježnika Ljubice Papac pod brojem OV-2420/2023 (str. 26), brisovno očitovanje (str. 27-28), prometi po kreditu (str. 29-35), uvid u prilog (str. 36-37), izvršen je uvid u priloge tuženika (str. 50-59), prometi po kreditu (str. 60-66), uvid u prilog (str. 67-82, 83-92, 95-111, 113-138), provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo Nataliji Jambrečić te je pročitan nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 23. rujna 2024. (str. 167-170) i vještak je saslušan na ročištu glavne rasprave (str. 188-189).

4. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza u smislu odredbi čl. 8. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

5. Sud je u ovom postupku utvrđivao činjenice koje su stranke iznijele i izvodio dokaze koje su stranke predložile, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i čl. 219. ZPP-a.

6. Između stranaka je sporna činjenica aktivne legitimacije tužitelja, činjenica statusa tužitelja kao potrošača, informiranost potrošača odnosno postupanje tuženika u fazi pregovora i sklapanja ugovora te je li banka pružila potrošaču sve potrebne informacije o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, visina tužiteljeve tražbine, tijek zakonske zatezne kamate te je li u konkretnom slučaju nastupila zastara tužiteljeve tražbine

7. Nesporno je utvrđeno da su AŠ kao korisnik kredita, IŠ kao sudužnik, VŠ kao založni dužnik te tuženik kao kreditor dana 28. veljače 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 24/16, kreditna partija 7103030111, kojim je Banka odobrila i stavila na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 72.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a korisnik kredita se obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen tim Ugovorom.

8. Nesporno je utvrđeno da su tužitelj i korisnik kredita AŠ sklopili brak 12. svibnja 2007.. Nesporno je utvrđeno da je njihov brak razveden presudom ovog suda broj P-1068/2011 od 13. rujna 2011.

9. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je s AŠ sklopio Ugovor o diobi bračne stečevine 9. listopada 2011. prema kojem je preuzeo vlasništvo nad stanom kupljenim sredstvima predmetnog kredita i preuzeo je otplatu kredita te da je AŠ **.**.2023. ovjerila Izjavu da ona nakon sklapanja Ugovora o diobi bračne stečevine po osnovi predmetnog kredita više nema nikakvih dugova ni potraživanja kako u pogledu uplata prije sklapanja Ugovora o diobi bračne stečevine tako i u pogledu uplata nakon sklapanja tog Ugovora.

10. Čitanjem Ugovora o diobi bračne stečevine sklopljenog između IŠ i Ksenije Košutić 9. listopada 2011. proizlazi da je na istom ovjeren potpis Ksenije Košutić kod javnog bilježnika 10. listopada 2011., a iz sadržaja Ugovora proizlazi da su ugovorne strane bivši bračni dugovi te da su za vrijeme trajanja bračne zajednice stekli suvlasništvo, svaki u ½ dijela, nekretnine upisane u zk. [broj poduloška]/10 k. o. [katastarska općina] koji se sastoji od spremišta broj 10 i nekretnine upisane u zk. [broj poduloška]/44 k. o. [katastarska općina] koji se sastoji od stana broj A8, oboje na kčbr. [katastarska čestica], stambena zgrada i dvorište u [adresa] upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Iz članka 2. Ugovora proizlazi da ugovorne strane ugovorom dijele imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne zajednice, a koja je naprijed navedena i to na način da Ksenija Košutić bez naknade i u cijelosti svoj suvlasnički dio koji se sastoji od ½ dijela navedenih nekretnina preda u vlasništvo IŠ koji se već nalazi u posjedu, a prema čl. 3. Ksenija Košutić ovlašćuje i dozvoljava IŠ da na temelju tog Ugovora na njezinom suvlasničkom dijelu nekretnina ishodi uknjižbu prava vlasništva.

11. Iz Izjave od 24. svibnja 2023. koju je dala AŠ proizlazi da je bila korisnik kredita po Ugovoru o namjenskom kreditu broj 24/06, kreditna partija 7103030111, koji je sklopljen sa Zagrebačkom bankom 28. veljače 2006. radi kupnje stana u [adresa], a koji su kupili njezin bivši suprug IŠ i ona, svaki u ½ dijela, te su navedeni kredit za trajanja braka zajednički otplaćivali, a nakon razvoda braka riješili su svoje imovinsko-pravne odnose Ugovorom o diobi bračne stečevine sklopljenim 9. listopada 2011. u kojem omaškom nije bilo navedeno da se IŠ obvezao kredit otplatiti u cijelosti, a sklapanjem navedenog Ugovora pitanje bračne imovine riješili su na način da ona po tom Ugovoru o kreditu nema nikakvih dugova ni potraživanja kako s osnova uplata prije sklapanja Ugovora o diobi bračne stečevine tako i po uplatama koje su uslijedile nakon sklapanja Ugovora.

12. Svjedok AŠ u iskazu navodi da je s tuženikom sklopila predmetni Ugovor o namjenskom kreditu po kojem je tužitelj sudužnik i bio je prisutan prilikom sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu i svih razgovora u banci. Svjedok navodi da je kredit otplaćivala do sklapanja Ugovora o diobi bračne stečevine koji je s tužiteljem sklopila 9. listopada 2011. i to sredstvima koje je ostvarivala radom, a kredit se otplaćivao obustavom na njezinoj plaći. Svjedok navodi da je kredit bio u otplati u vrijeme sklapanja Ugovora o diobi bračne stečevine, kojim su tužitelj i ona ugovorili da po Ugovoru o kreditu od 28. veljače 2006. ona nema nikakvih dugova ni potraživanja s osnova uplata prije sklapanja Ugovora o diobi bračne stečevine ni s osnova uplata koje bi uslijedile nakon toga. Svjedok navodi da je s tužiteljem ugovorila da bračnu stečevinu dijele na način da tužitelju pripadne njezin suvlasnički dio stana koji se sastoji od ½ dijela, a koji je kupljen sredstvima kredita ostvarenim na temelju predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu i da nakon toga tužitelj preuzme otplatu kredita, s tim da o tom dogovoru nisu obavijestili kreditora. Svjedok navodi da je prilikom podjele bračne stečevine tužitelj njoj isplatio određeni novčani iznos te je time isplaćena i u pogledu iznosa kredita koji je otplatila do sklapanja Ugovora o diobi bračne stečevine, a kako bi tužitelj mogao pokrenuti predmetni postupak dala je Izjavu 24. svibnja 2023..

13. Tužitelj navodi da je sa suprugom dogovorio da mu u cijelosti pripadne stan koji je kupljen novčanim sredstvima koje je Banka isplatila prodavatelju na temelju predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno suvlasnički dio supruge koji je iznosio ½ dijela kako je navedeno u Ugovoru o diobi bračne stečevine, a on je suprugu isplatio i s osnova anuiteta koje je ona plaćala za otplatu predmetnog stambenog kredita te su dogovorili da nakon sklapanja tog Ugovora supruga nema više ništa s predmetnim kreditom, a on u cijelosti preuzima otplatu. Dogovorili su da sklapanjem Ugovora o diobi bračne stečevine i isplatom supruzi ona po predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu više nema nikakvih dugovanja ni potraživanja, kako prije tako ni nakon sklapanja Ugovora o diobi bračne stečevine.

14. Nesporno je utvrđeno da je Ugovorom o namjenskom kreditu broj 24/06 kreditna partija 7103030111 od 28. veljače 2006. kreditor, ovdje tuženik, odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 72.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a korisnik kredita se obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajući kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom.

15. Namjena kredita ugovorena je čl. 6. Ugovora o namjenskom kreditu, i to za kupnju stana.

16. Između stranaka je bila sporna činjenica aktivne legitimacije tužitelja jer je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen s korisnikom kredita AŠ (IŠ) te tuženik tvrdi da se u Ugovoru o diobi bračne stečevine ne navodi da je tužitelj preuzeo otplatu kredita niti da je preuzeo potraživanje po osnovi kredita, a sve rate kredita otplatila je AŠ, dok tužitelj tvrdi da je aktivno legitimiran u postupku jer je ugovorom o diobi bračne stečevine između tužitelja i AŠ (IŠ) ugovoreno da ista nema nikakvih dugova ili potraživanja po osnovu kredita kako u pogledu uplata prije sklapanja Ugovora o diobi bračne stečevine tako i u pogledu uplata nakon toga, a što je isto potvrdila svojom Izjavom od 24. svibnja 2023. godine.

17. Prema ocjeni sud, suprotno stajalištu tuženika, Ugovor o diobi bračne stečevine i ovjerena Izjava AŠ može biti osnova prijenosa tražbine po osnovi predmetnog kredita.

18. Ustup tražbine propisan je odredbama čl. 80. do čl. 89. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO).

18.1. Prema odredbi čl. 80. st. 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, a prema st. 2. citiranog članka ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka.

19. Novčana tražbina za povrat preplaćenih novčanih sredstava po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli (i promjenjivoj kamatnoj stopi) je prenosiva tražbina, s obzirom da nije osobna tražbina koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz jednu osobu niti se po svojoj naravi protivi prenošenju na dugoga, a ne radi se o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Primatelj prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Identitet tražbine ne mijenja se njezinim ustupanjem i sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj, ima i tužitelj kao primatelj tražbine.

20. Prema ocjeni suda tuženik neosnovano osporava aktivnu legitimaciju tužitelja, jer se u konkretnom slučaju radi o prenosivoj tražbini, sukladno odredbi članka 80. st. 1. i st. 2. ZOO-a, a ne o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu AŠ - ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga, niti se radi o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom.

20.1.Predmet ustupa bila je novčana tražbina za povrat preplaćenih novčanih sredstava, koju je AŠ kao korisnica kredita, odnosno potrošač, valjano prenijela na tužitelja, pri čemu se na tu tražbinu odnose učinci odnosno obvezujuća snaga odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

20.2.Prema odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a primatelj prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Identitet tražbine ne mijenja se njezinim ustupanjem i sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj, ima i tužitelj kao primatelj tražbine.

21. Također, utvrđeno je da je tužitelj preostali iznos kredita isplatio nakon sklapanja Ugovora o diobi bračne stečevine jer je tim Ugovorom, kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja i svjedoka, tužitelj preuzeo obvezu podmiriti preostalu tražbinu Banke po Ugovoru o kreditu.

21.1. Preuzimanje duga regulirano je člankom 96. ZOO-a, a prema st. 1. citiranog članka dug se preuzima ugovorom između dužnika i preuzimatelja, na koji je pristao vjerovnik, a prema st. 2. o sklopljenom ugovoru može vjerovnika izvijestiti svaki od njih, i svakome od njih može vjerovnik priopćiti svoj pristanak na preuzimanje duga, s tim da se prema st. 3. citiranog članka smatra da je vjerovnik dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimatelja, koje je ovaj učinio u svoje ime.

21.2.Nije sporno da tužitelj ni AŠ nisu izvijestili Banku o preuzimanju duga, no u konkretnom slučaju je banka kao vjerovnik primila ispunjenje od ovdje tužitelja izvršeno nakon sklapanja Ugovora o diobi bračne stečevine pa se u smislu odredbe čl. 96. st. 3. ZOO-a smatra da je ovdje tuženik kao vjerovnik dao svoj pristanak preuzimanju duga od strane tužitelja po predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu.

22. Iz obrazloženih razloga neosnovan je tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

23. Tuženik osporava tužitelju status potrošača navodeći da nije dokazao da se je sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

24. Iz iskaza tužitelja i svjedoka AŠ proizlazi da je kredit u cijelosti iskorišten u skladu s ugovorenom namjenom za kupnju stana, koji su koristili za stanovanje te u njemu nisu obavljali nikakvu poslovnu djelatnost.

25. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da su tužitelj i AŠ Ugovor o kreditu sklopili u okviru svoje poslovne djelatnosti odnosno da nemaju status potrošača.

25.1. Sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju AŠ imala status potrošača.

25.2. Identitet ustupljene tražbine ne mijenja se njezinim ustupanjem i sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj ima i tužitelj kao primatelj tražbine.

25.3. Na temelju uvjerljivih iskaza tužitelja i svjedoka AŠ proizlazi da je predmetnim kreditom kupljen stan koji je korišten isključivo za stanovanje.

25.4. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora i dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora nije odlučna.

26. Tijekom postupka je nesporno utvrđeno da je kredit otplaćen u cijelosti.

26.1. Prema praksi Europskog suda za pojam "potrošača" nije odlučno što je potrošački ugovor prestao pa korisnici kredita koji su otplatili kredit, redovno ili prijevremeno, i koji traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove (jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi) zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao.

27. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

28. Odredbom čl. 322. ZOO propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

29. Predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sklopljen je 28. veljače 2006. pa se na pitanje ništetnosti primjenjuju i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03, dalje: ZZP/03), kojim je u čl. 81. propisano da se nepoštenom ugovornom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

30. Sud je utvrdio da je presuda u tužbi Potrošač primjenjiva u konkretnom slučaju odnosno da je na odluku u ovom postupku od utjecaja činjenica da je predmet kolektivnog spora koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka u predmetu P-1401/12 bila zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF.

31. Sud je i u ovom postupku provodio dokaze radi utvrđenja jesu li ispunjene pretpostavke za ništetnost spornih ugovornih odredbi koje se odnose na primjenu valutne klauzule vezane uz CHF.

32. Iz uvjerljivog iskaza svjedoka AŠ proizlazi da je tužitelj bio prisutan prilikom sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu, a svjedok i tužitelj suglasno iskazuju da im je kredit bio potreban za kupnju stana pa su se obratili Zagrebačkoj banci. Tužitelj navodi da im je djelatnica Banke rekla da je za njih najpovoljniji kredit uz valutnu klauzulu u švicarskom franku jer je rata otplate za njih najpovoljnija odnosno niža nego na stambene kredite uz valutnu klauzulu u EUR. Navodi da su oboje bili u radnom odnosu i primali plaću u kunama, a u banci ih nitko nije upozorio da postoji bilo kakav rizik vezano uz sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu niti im je itko predočio kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu u ranijem razdoblju niti predvidivo kretanje tečaja ubuduće. Navodi da su prije potpisivanja Ugovor pročitali, a kod javnog bilježnika potpisali, te ih ni javni bilježnik nije upozorio na valutni rizik. Tužitelj navodi da je kredit otplaćivala supruga za vrijeme trajanja braka, a nakon sklapanja Ugovora o diobi bračne stečevine on je prijevremeno otplatio kredit jer je rata kredita počela znatno rasti. Iz tužiteljevog iskaza proizlazi da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu mjesečna rata bila oko 2.500,00 kn, a s vremenom je porasla na oko 3.600,00 kn, s tim da mu u banci nije rečeno zbog čega je došlo do takvog porasta rate kredita. Tužitelj izričito navodi da ne bi sklopili predmetni Ugovor o namjenskom kreditu da su u vrijeme sklapanja Ugovora supruga i on znali da postoji mogućnost takvog porasta rate.

33. Sud je na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza, uvjerljivog iskaza tužitelja i svjedoka te sadržaja priloženih isprava utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu nepoštena te da se o njoj nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati, jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Tuženik je kao kreditor bio dužan potrošaču prije sklapanja Ugovora dati sve potrebne informacije da bi korisnik kredita i sudužnik mogli donijeti informiranu odluku te im je tuženik bio dužan pojasniti bitne značajke predloženog proizvoda i učinaka koje oni mogu imati na njih te pružiti objašnjenja koja bi im omogućila procijeniti je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njihovim potrebama i financijskoj situaciji. Sud je utvrdio da je položaj korisnika kredita i tužitelja kao sudužnika prilikom sklapanja Ugovora u tom smislu bio slabiji, s obzirom da su pristupili sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu. Tuženik je za razliku od njih raspolagao stručnim znanjem te je tuženik iskoristio njihovu nestručnost pa je sud utvrdio da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača.

34. S obzirom da su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak protivne prisilnim propisima, kako je to naprijed obrazloženo, sud je primjenom citiranih zakonskih odredbi utvrdio njihovu ništetnost.

35. Tužitelj tužbom traži povrat više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi.

36. Radi utvrđenja visine tražbine, tijekom postupka je provedeno knjigovodstveno- financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo Nataliji Jambrečić, koja je dostavila pisani nalaz i mišljenje od 23. rujna 2024. i saslušana je na ročištu glavne rasprave.

36.1. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka, kao objektivan i u skladu s pravilima struke, jasan i neproturječan te istom tužitelj nije prigovorio, a ni tuženik nije imao prigovora na matematički izračun.

36.2. Knjigovodstveno-financijsko vještačenje je provedeno na okolnost koliko je više plaćeno s osnova povrata kredita temeljem predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu za cijeli vremenski period otplate kredita uzimajući početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, s tim da je vještak trebao izvršiti prijeboj s eventualno manje plaćenim anuitetima.

37. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka i sadržaja priloženih isprava utvrđeno je da je kredit isplaćen 28. veljače 2006. po tečaju koji je iznosio 4,674157 kn za 1 CHF.

38. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Natalije Jambrečić proizlazi da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita po Ugovoru o namjenskom kreditu više plaćeno 11.134,31 EUR, prema specifikaciji iz pisanog nalaza vještaka.

39. Budući da je sud utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, kako je to naprijed obrazloženo, proizlazi da tužitelj osnovano od tuženika potražuje povrat preplaćenog iznosa koji je tuženik primio na temelju ništetnog dijela ugovora, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a.

40. Tuženik je istaknuo prigovor zastare.

41. U konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

42. Sud je na temelju analize provedenih dokaza utvrdio da je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

42.1.Prema odredbi članka 84. st. 1. ZOO-a primatelj prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Identitet tražbine se nije mijenjao njezinim ustupanjem i sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj, ima i tužitelj kao primatelj tražbine.

42.2.Predmet ustupa je novčana tražbina za povrat preplaćenih novčanih sredstava, koju je AŠ kao korisnica kredita, odnosno potrošač, valjano prenijela na tužitelja, pri čemu se na tu tražbinu odnose učinci odnosno obvezujuća snaga odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

42.3.Nesporno je da je „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. pokrenuo parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 protiv osam banaka (između ostalih i tuženika) radi utvrđenja nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF. Tužba je pokrenuta u smislu čl. 502a. ZPP-a te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502c. ZPP-a i podnošenjem navedene kolektivne tužbe prekida se zastara temeljem čl. 241. ZOO/05, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe odnosno u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17, a tužba u ovom postupku je podnesena 6. lipnja 2023. godine.

42.4. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO/05.

42.5. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastara zahtjeva za vraćanje onoga što je dano na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

42.6. S obzirom na opći zastarni rok i činjenicu da je tužba u ovom postupku podnesena 6. lipnja 2023., u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

42.7. Prema ocjeni suda ne može se smatrati da je činjenica da je tužitelj podneskom od 27. rujna 2024. precizirao tužbeni zahtjev od utjecaja na zastaru, jer je tim podneskom tužitelj samo specificirao tužbeni zahtjev koji je smanjio za iznos od 2,59 eura. U tužbi je tužitelj naveo da predmetnom tužbom potražuje iznos koji je tuženik stekao bez valjane pravne osnove primjenom nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzulu u CHF i to od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa, čije je dospijeće tužitelj mogao pravilno iskazati tek nakon provedenog financijskog vještačenja. Konačni tužbeni zahtjev proizlazi iz činjenične i pravne osnove koja je navedena u tužbi pa je prekid zastare nastupio podnošenjem tužbe, kako to proizlazi i iz pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. godine.

43. Budući da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka te je utvrdio da je plaćeno više s osnova povrata kredita zbog primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u ukupnom iznosu od 11.134,31 EUR, tuženik je dužan tužitelju isplatiti navedeni novčani iznos i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana preplate svakog pojedinog iznosa, kako je to specificirano tužbenim zahtjevom na temelju provedenog financijskog vještačenja, sve primjenom odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. te čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je presuđeno kao u točki I. izreke ove presude.

44. Obje stranke su zatražile naknadu parničnih troškova.

45. Parnični troškovi tužitelja utvrđeni su u iznosu od 1.952,95 EUR, prema priloženom troškovniku (str. 178-179) i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23), a obuhvaćaju nagradu punomoćniku odvjetniku tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), za sastav podneska od 9. listopada 2023. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8. točka 4.), za sastav obrazloženog podneska od 19. listopada 2023. (očitovanje na navode iz odgovora na tužbu) u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), za sastav obrazloženog podneska od 27. rujna 2024. (očitovanje na nalaz vještaka) u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), za zastupanje na ročištima 5. prosinca 2023., 19. siječnja 2024. i 28. studenog 2024. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. točka 1.), PDV u iznosu od 312,50 eura (Tbr. 46.), pristup ročištu radi objave i uručenja odluke u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3.), PDV u iznosu od 25,00 eura (Tbr. 46), predujam za vještačenje u iznosu od 265,45 eura.

45.1. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 5. lipnja 2024., jer isti nije bio nužan.

46. Sud je o troškovima postupka odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te je naložio tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u cijelosti.

47. Na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju je dosuđena zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude do isplate, primjenom odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

48. Iz obrazloženih razloga odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

U Koprivnici, 10. travnja 2025.

Sutkinja

Marijana Jurenec

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena. (čl. 335. st. 8., 9. i 11. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Krunoslav Vuljak, Koprivnica

2. Odvjetnik Kruno Knežević, Zagreb