- 1 -              Rev 912/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 912/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja M. N., OIB …, i II. tužiteljice L. N., OIB …, oboje iz T., …, oboje zastupa punomoćnik D. I., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. … d.d., OIB …, iz Z., …, kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva G. & P. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-2957/2017-2 od 25. listopada 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-198/2016-22 od 7. studenoga 2017., u sjednici održanoj 7. studenoga 2023.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              I. Prihvaća se revizija tuženika te se preinačuje presuda Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj -2957/2017-2 od 25. listopada 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-198/2016-22 od 7. studenoga 2017. u dijelu točke I. izreke kojim je svakom od tužitelja dosuđen iznos od po 110.000,00 kuna (14.599,50 €)  sa zateznom kamatom od 25. rujna 2015. do isplate, kao i u točki II. izreke u cijelosti, i sudi:

 

              Preinačuje se presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-198/2016-22 od 7. studenoga 2017. u dijelu točke I. izreke kojim je svakom od tužitelja dosuđen iznos od po 110.000,00 kuna (14.599,50 €)  sa zateznom kamatom od 25. rujna 2015. do isplate, kao i u točki II. izreke u cijelosti, tako što se taj dio tužbenog zahtjeva u cijelosti odbija kao neosnovan.

 

              II. Svaka stranka snosi svoje troškove.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke naloženo tuženiku isplatiti svakom od tužitelja iznose od po 120.000,00 kuna (15.926,73 €) sa zateznim kamatama koje teku od 25. rujna 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena. Nadalje je u točki II. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljima i zateznu kamatu na iznos od 30.000,00 kuna (3.981,68 €) s pripadajućom zateznom kamatom od 25. rujna 2015. do 5. siječnja 2016. Odlukom je o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljima trošak postupka u iznosu od 12.187,50 kuna (1.617,55 €) također s pripadajućom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.             

 

2. Drugostupanjskom je presudom odbijena kao neosnovana žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda, a ujedno je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom žalbenog troška.

 

3. Protiv dijela drugostupanjske presude kojim su tužiteljima dosuđeni iznosi od po 110.000,00 kuna (14.599,50 €) s pripadajućom kamatom, kao i dijela kojim je naloženo tuženiku isplatiti svakom od tužitelja zateznu kamatu na iznose od po 30.000,00 kuna/3.981,68  € (točka II. izreke), reviziju iz članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) podnosi tuženik, s prijedlogom da se obje nižestupanjske presude u pobijanom dijelu preinače na način da se tužbeni zahtjev odbije.

 

4. Tužitelji nisu odgovorili na reviziju tužitelja.

 

5. Revizija je dopuštena i osnovana.

 

6. Prema odredbi članka 382. stavka 2. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (izvanredna revizija), primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i rješenje se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

7. U reviziji koju podnosi na temelju odredbe članka 382. stavka 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, kao i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 3. ZPP). Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da revizija sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

8. U reviziji tuženik postavlja pravna pitanja koja glase:

 

1) U situaciji prometne nesreće s inozemnim elementom (prometna nesreća se dogodila u jednoj državi nečlanici EU, dva vozila sudionika su registrirana u dvije različite države članice EU), te su oštećenici države državljani različitih država članica EU) pri određivanju mjerodavnog prava između prava triju država u postupku koji se vodi radi naknade neimovinske štete nastale uslijed smrti jednog od oštećenika - primjenjuju li se odredbe Uredbe o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Rim II), a to obzirom na odredbu članka 1. stavka 2. (g) Uredbe;

2) U situaciji prometne nesreće s inozemnim elementom (prometna nesreća se dogodila u jednoj državi članici EU, dva vozila sudionika su registrirana u dvije različite države članice EU te je jedan od oštećenika državljanin države članice EU), određuje li se mjerodavno pravo između prava države članice EU i države nečlanice EU u postupku koji se vodi radi naknade neimovinske štete nastale uslijed smrti jednog od oštećenika - primjenom odredbi Uredbe o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Rim II) ili primjenom odredbi Haške konvencije o mjerodavnom pravu za  prometne nezgode na cestama od 4. svibnja 1971. ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 4/94), a to obzirom na odredbu članka 28. stavka 2. Uredbe;

3) U situaciji prometne nesreće koja se dogodila na području Republike Srbije -zemlje nečlanice EU, a u kojoj su sudjelovala vozila registrirana u dvije različite države te su sudionici nesreće državljani različitih država, je li primjenom odredbi Haške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode na cestama od 4. svibnja 1971. ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 4/94) članak 3. - pri određivanju mjerodavnog prava za odluku o zahtjevu oštećenika za naknadom neimovinske štete mjerodavno pravo Republike Srbije ili pravo zemlje u kojoj je registrirano vozilo nekrivca za prometnu nesreću i koje je državljanin oštećenik?

 

9. Revident smatra da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i to primarno zbog različite prakse županijskih sudova jer pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda odstupa od pravnog shvaćanja izraženog u presudi Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3171/2016 od 14. veljače 2017.

 

10.  Predmet je postupka zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe (majke) koja je smrtno stradala u prometnoj nesreći koja se dogodila …. na području Republike Srbije, na dionici ceste broj …, GP B. -B., u sudaru dvaju motornih vozila od kojih jedno bilo njemačkih registracijskih oznaka osigurano u Njemačkoj, a drugo, osiguranika tuženika registrirano u Republici Hrvatskoj, i u kojoj su sudionici prometne nesreće bili državljani Republike Hrvatske i Njemačke.

 

11. Prema ocjeni revizijskog suda, postavljena pitanja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer o njima postoji neujednačena praksa županijskih sudova, pa je revizija tuženika iz članka 382. stavka 2. ZPP dopuštena.

 

12. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev ocjenjujući da je  u okolnostima konkretnog slučaja mjerodavno hrvatsko pravo unatoč činjenici da je šteta nastala u Republici Srbiji, i to na temelju članka 4. stavka 2. Uredbe (EZ) o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (SL L 199, 31.7.2007. - dalje: Rim II) otklanjajući pritom primjenu Haške konvencije o pravu koje se primjenjuje na prometne nezgode na cestama od 4. svibnja 1971. i to pozivom na odredbu članka 28. Uredbe Rim II prema kojoj Uredba ima među državama članicama prednost pred Konvencijom.

 

13. Između stranaka inače nije bilo sporno da je tuženik 5. siječnja 2016. isplatio svakom od tužitelja iznose od po 30.000,00 kuna (3.981,68 €) po predmetnoj osnovi. Također nije bilo sporan sadržaj stranog mjerodavnog prava, konkretno prava Republike Srbije, u slučaju da je pravo te zemlje mjerodavno pravo, a riječ je o odredbi članka 201. Zakona o obligacionim odnosima koji sadržajno odgovara odredbi članka 201. Zakona o obveznim odnosima Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01). Također nije sporno i da prema kriterijima koji su važeći u Republici Srbiji u primjeni odredbe članka 201. Zakona o obligacionim odnosima, visina pravične novčane naknade neimovinske (nematerijalne) štete zbog smrti roditelja punoljetne osobe (tužitelji su punoljetne osobe) iznosi 40.000,00 kuna (5.308,91 €) po osobi, te da prema pravu Republike Srbije zatezna kamata na iznose neimovinske štete oštećenicima pripada od presuđenja do isplate.

 

14. Sudovi su u opisanim okolnostima, primjenjujući pravo Republike Hrvatske svakom od tužitelja dosudili iznose od po 120.000,00 kuna (15.926,73 €) sa zateznom kamatom od 25. rujna 2015. do isplate. Tuženik ne osporava dosuđenje nespornog iznosa od 10.000,00 kuna (od ukupno dosuđenog iznosa od 120.000,00 kuna) zato što smatra da tužiteljima predmetnu naknadu treba dosuditi prema mjerodavnom pravu Republike Srbije u ukupnom iznosu od 40.000,00 kuna, a već im je isplatio iznose od po 30.000,00 kuna.

 

15. Osnovano tuženik osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod ocjene primjene mjerodavnog materijalnog prava.

 

16.  Naime, odredbom je članka 28. Uredbe Rim II propisano:

 

1. Ova Uredba ne dovodi u pitanje primjenu međunarodnih konvencija kojih su u trenutku donošenja ove Uredbe jedna ili više država članica stranke, a koje utvrđuju pravila, u slučaju sukoba zakona za izvanugovorne obveze.

2. Međutim, ova Uredba među državama članicama ima prednost pred konvencijama zaključenim samo između dvije ili više država članica, ako se takve konvencije odnose na pitanja koja se uređuju ovom Uredbom.

 

17. U vrijeme stupanja na snagu Uredbe Rim II u odnosu na Hrvatsku, a to je na dan pristupanja Hrvatske Europskoj uniji (1. srpnja 2013.) Republika Hrvatska je bila stranka Haške konvencije od 4. svibnja 1971., a i sada je stranka te Konvencije. Navedena Konvencija zaključena je između više država, uključujući države koje nisu članice Europske unije. Iz naprijed citiranog članka 28. Uredbe Rim II proizlazi da Uredba Rim II ima prednost primjene pred međunarodnom konvencijom koja je zaključena isključivo između dvije ili više država članica. Nasuprot tome, navedena Uredba nema prednost pred međunarodnim konvencijama, kao što je Haška konvencija, koje obvezuju države članice i treće države. Posljedično, kod država članica koje obvezuje Haška konvencija, mjerodavno pravo u situacijama koje ulaze u njezino područje primjene određuje se primjenom kolizijskih pravila te Konvencije.

 

17.1. U prilog naprijed navedenom govore i pripremni dokumenti u postupku usvajanja Uredbe Rim II. Iz izmijenjenog prijedloga navedene Uredbe proizlazi da je Europska komisija predlagala da Uredba ima prednost pred Haškom konvencijom barem u situaciji kada su svi materijalni aspekti jednog događaja vezani uz jednu ili više država članica (COM (2006) 83 final, 21.2.2006., tadašnji članak 24. izmijenjenog prijedloga). Službeno usvojeni normativni tekst Uredbe Rim II, naprijed citiran, jasno ukazuje da institucije Unije nisu prihvatile takav prijedlog.  O nastupu takvog ishoda može se zaključiti i iz očitovanja kojeg je Europska komisija uputila Europskom parlamentu u okviru postupka usvajanja predmetne Uredbe (COM (2006) 566 final, 27.9.2006., str. 4. i 5., članak 28.) u kojem se navodi da će Haška konvencija imati prednost pred predloženom Uredbom u svim situacijama, a u svezi s čim Europska komisija izražava žaljenje kada je riječ o onim situacijama koje su u cijelosti vezane uz područje Unije.

 

17.2. Osim toga, treba imati na umu i da Uredba Rim I (Uredba broj 593/2008 o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze) sadrži istovjetne odredbe kao i Uredba Rim II. Uz to, i druge uredbe (na primjer Uredba broj 1215/12 odnosno njoj prethodeća Uredba broj 44/2001) sadrži zasebne odredbe o odnosu između tih akata i međunarodnih konvencija, uz različite konačne ishode u kojima međunarodna konvencija, uz određene pretpostavke, može imati prednost pred EU aktom, čak i kada se radi o konvenciji zaključenoj isključivo između država članica (tako i u predmetu Suda EU broj C-230/15). U takvim okolnostima nije isključeno da međunarodne konvencije imaju prednost pred primjenom EU akta, čak i u situacijama koje su u cijelosti vezane uz područje Unije, a posebno ne u slučajevima izvanugovorne odgovornosti za štetu u kojoj su pojedini elementi vezani uz područje treće države, kao što je to u konkretnoj situaciji.

 

18. Imajući na umu naprijed navedeno, valja zaključiti da su nižestupanjski sudovi pogriješili u primjeni materijalnog prava kada su mjerodavno pravo utvrdili primjenom Uredbe Rim II, a ne primjenom Haške konvencije.

 

19. Treba navesti i to da posebna kolizijska pravila Haške konvencije isključuju primjenu Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 - dalje: ZRSZ) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja, a koji u odredbi članka 28. uređuje opća kolizijskopravna rješenja, među ostalim, i za odnose izvanugovorne odgovornosti za štetu. Temelj za primat Haške konvencije u odnosu na ZRSZ je u odredbi članka 3. ZRSZ ("Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na odnose iz članka 1. ovog Zakona ako su regulirani drugim zakonom ili međunarodnim ugovornom") u vezi s člankom 141. Ustava RH koji propisuje izravnu primjenu ratificiranih i objavljenih međunarodnih ugovora.

 

20. Temeljno pravilo Haške konvencije o spornom pravnom pitanju primjene mjerodavnog prava sadržano je u odredbi članka 3. Haške konvencije i propisuje da je za štetu zbog prometne nezgode mjerodavno unutarnje pravo države na čijem se području dogodila prometna nezgoda. Ovim je pravilom kodificirano tradicionalno kolizijskopravno načelo lex loci delicti commissi.

 

20.1. Haška konvencija, uz to, propisuje i iznimke u primjeni spomenutog načela u slučajevima kada je neko drugo pravo bliže povezano sa štetnim događajem. Te su iznimke propisane odredbom članka 4. u slučajevima:

a)  Ako je samo jedno vozilo sudjelovalo u prometnoj nezgodi i ako je registrirano u nekoj drugoj državi osim one na teritoriju koje se dogodila prometna nezgoda, unutrašnje pravo države registracije primjenjuje se na odgovornost:

- prema vozaču, posjedniku, vlasniku ili svakoj drugoj osobi koja polaže neko pravo na vozilo, bez obzira na njihovo redovno boravište,

- prema oštećenom koji je bio putnik, ako se njegovo redovno boravište nalazi u nekoj drugoj državi osim one na teritoriju koje se dogodila prometna nezgoda,

- prema oštećenome koji se nalazio na mjestu prometne nezgode izvan vozila, a koji je imao svoje redovno boravište u državi registracije vozila.

Ako je bilo više oštećenih, mjerodavno pravo određuje se posebno za svakog od njih.

b) Kad je više vozila uključeno u prometnu nezgodu, odredbe koje su navedene primjenjuju se samo ako su sva vozila registrirana u istoj državi.

c) Ako su osobe koje su se nalazile izvan jednoga ili više vozila na mjestu prometne nezgode, sudjelovale u prometnoj nezgodi, odredbe pod a) i b) primjenjuju se samo ako su te osobe imale redovno boravište u državi registracije. To vrijedi i u slučaju kad su te osobe oštećene prometnom nezgodom.

 

21. Kako u okolnostima konkretnog slučaja nisu ostvarene iznimke od primjene temeljnog pravila iz članka 3. Haške konvencije, revizijski sud zaključuje da je za ocjenu osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva mjerodavno unutarnje pravo države na čijem se području dogodila predmetna prometna nezgoda, a to je pravo Republike Srbije, time da sadržaj tog prava između stranaka nije sporan kako je naprijed navedeno.

 

22. Tužiteljima, kao bliskim srodnicima smrtno stradale putnice u predmetnom štetnom događaju, na temelju odredbe članka 201. Zakona o obligacionim odnosima Republike Srbije, pripada pravična novčana naknada nematerijalne štete koja, prema kriterijima koji važe u Republici Srbiji, iznosi 40.000,00 kuna (5.308,91 €) po osobi, od kojeg iznosa je tužiteljima prije podnošenja tužbe već isplaćen iznos od 30.000,00 kuna (3.981,68 €), dok preostali iznos od 10.000,00 kuna (1.327,22 €) nije bio žalbom pobijan, što znači da im je već  pravomoćno dosuđen.

 

23. Stoga je reviziju tuženika valjalo prihvatiti i preinačiti obje nižestupanjske presude u pobijanom dijelu na temelju odredbe članka 395. stavka 1. ZPP te presuditi kao u točki I. izreke ove presude.

 

24. Budući da je prihvaćanjem revizije tuženika preinačena pobijana presuda, valjalo je na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP odlučiti i o troškovima cijelog postupka. Imajući na umu ishod postupka, odnosno činjenicu da su tužitelji u cijelosti (za 100%) uspjeli u osnovi postavljenog tužbenog zahtjeva koja je bila sporna jer je tuženik prigovarao svojoj isključivoj krivnji, koja je u konačnici u postupku utvrđena, zatim imajući na umu činjenicu da su tužitelji u visini uspjeli za oko 8%, revizijski sud ocjenjuje da su stranke, ukupno gledano, otprilike podjednako uspjele u parnici. Naime, cijeneći uspjeh u osnovi i u visini, tužitelji su u postupku uspjeli za oko 54%, a tuženik za oko 46%. Razlika između uspjeha pojedinih stranaka u parnici koja je manja od 10%, po ocjeni revizijskog suda, u načelu se može smatrati podjednakim uspjehom u parnici. Pritom valja naglasiti da okolnost što je revizijski sud prihvatio tvrdnje tuženika, a ne tužitelja, o primjeni mjerodavnog prava, tiče se primjene materijalnog prava, a ne uspjeha u osnovi ili visini, usprkos tome što primjena materijalnog prava generira i ocjenu uspjeha u osnovi i/ili visini, ali se ipak nalazi izvan osnove i visine.

 

25. Navedene okolnosti u pogledu odluke o parničnom trošku opravdavaju primjenu odredbe članka 154. stavka 4. ZPP prema kojoj svaka stranka snosi svoje troškove.  Radi navedenoga odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

 

Zagreb, 7. studenoga 2023.