- 1 -              Rev 468/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 468/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. J., OIB: ..., Z., kojeg zastupa punomoćnica B. J., odvjetnica u Z., protiv tuženika H. t. d.d., OIB: ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda Varaždinu poslovni broj Gž-1469/2018-3 od 12. studenoga 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3730/12-59 od 5. lipnja 2018., u sjednici održanoj 7. studenoga 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tuženika potražuje isplatu iznosa od 740.504,52 kn sa zateznim kamatama od 25. svibnja 2012. (toč. I.) te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 66.043,75 kn (toč. III.)

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

3. Ovaj sud rješenjem poslovni broj Revd 851/2020-2 od 8. studenoga 2022., dopustio je tužitelju podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

 

„1. Oslobađa li zakonsko ili ugovoreno pravo na jednostrani otkaz ugovora o zastupanju kao oblika ugovora o nalogu ili zakonsko pravo nalogodavca na odustanak ugovora o nalogu (čl. 779. st. 1. ZOO-a), nalogodavca-tuženika obveze da nalogoprimcu-tužitelju plati nagradu (naknadu) za rad obavljen do dana otkaza odnosno ima li nalogoprimac pravo na tu nagradu u cijelosti ili djelomično ?

2. Mora li sud voditi računa o načelima obveznog prava poput načela savjesnosti i poštenja, zabrane zlouporabe prava i zabrane prouzročenja štete i drugih pri ocjeni prava nalogodavca na jednostrani otkaz odnosno odustanak od ugovora o nalogu?

 

3. Ima li tužitelj pravo na naknadu štete zbog jednostranog otkaza ugovora o nalogu danog u nevrijeme i suprotno načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima?“.

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je podnio reviziju protiv drugostupanjske presude na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pitanja u odnosu na koja je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu drugostupanjsku presudu, uz naknadu troškova revizijskog postupka.

 

5. Na reviziju nije odgovoreno.

 

6. Revizija nije osnovana.

 

7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.

 

8. Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev u bitnomu s obrazloženjem:

 

- da je između tužitelja i tuženika sklopljen ugovor o zastupanju od 11. rujna 2007. i Aneks ugovora o zastupanju od 17. lipnja 2008., koji ugovor predstavlja ugovor o nalogu sukladno čl. 763. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO);

 

- da je ugovor o nalogu prestao jednostranim otkazom tuženika s danom19. kolovoza 2011., odnosno na ugovoreni način sukladno čl. 5.5. ugovora, kojim je ugovoreno pravo obiju stranaka otkazati ugovor bez obrazloženja uz otkazni rok;

 

- da tužitelj nije uspio naplatiti sva potraživanje tuženika zbog nedostataka potrebnih podataka o dužnicima, a da je uputa tuženika bila da se pokreću postupci bez obzira na eventualne nedostatke u podacima o dužniku;

 

- da se tuženik, prema čl. 2. Protokola dostave inicijalnih podataka i dokumentacije za pokretanje ovršnih postupaka, nije obvezao dostaviti tužiteljima podatke o JMBG-u i OIB-u dužnika, ali da je tuženik i te podatke za dužnike dostavljao tužitelju ukoliko je njima raspolagao;

 

- da je tužitelj ugovorio pravo na nagradu i naknadu troškova u čl. 3.3. i 3.4. ugovora na način da mu to pravo pripada kada naplati potraživanje tuženika, a da mu to pravo ne pripada kada potraživanje nije naplaćeno;

 

- da je čl. 3.9. ugovora suglasno utvrđeno da u postupcima koji su predmet ugovora, a u kojima tužitelj ne uspije naplatiti potraživanje tuženika da mu ne pripada pravo na nagradu i naknadu troškova zastupanja iz čl. 3.3. ugovora te je tužitelj izričito izjavio da se odriče prava potraživati od tuženika nagradu i troškove zastupanja u tim postupcima budući su isti kompenzirani iznosima nagrade iz čl. 3.3. i 3.4. ugovora koje će tužitelj naplatiti od tuženika u svim postupcima u kojima je uspio u naplati;

 

- da se slijedom naprijed navedenog tužitelj odrekao prava potraživati nagradu u predmetima koji nisu naplaćeni (čl. 3.9.), a kako u predmetnim postupcima nije naplaćeno potraživanje tuženika to tužitelj nema pravo na nagradu što je u skladu s odredbom čl. 763. st. 2. ZOO-a (Nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizlazi iz naravi međusobnog odnosa.) i čl. 19. st. 1. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“, broj 9/94, 117/08, 50/09, 75/09 i 18/11 - dalje: ZO), prema kojoj odvjetnici mogu u imovinsko-pravnim stvarima sa strankom ugovoriti nagradu za rad i u razmjeru s uspjehom u postupku, odnosno pravnim radnjama koje će za stranku poduzeti sukladno odvjetničkoj tarifi;

 

- da su stranke u čl. 5.9. ugovora ugovorile međusobna prava i obveze za slučaj prestanka važenja ugovora ili raskida, prema kojem se tuženik obvezuje platiti nagradu i troškove tužitelja koji mu pripadaju sukladno čl. 3. ugovora u svim predmetima u kojima je potraživanje tuženika naplaćeno sukladno čl. 3.3. i 3.4. ugovora u roku od 30 dana od dana prestanka važenja ili raskida ugovora, a da tužitelj nije dokazao da je tuženik u roku od 30 dana naplatio potraživanja iz predmetnih postupaka, pa tužitelju ne pripada pravo na naknadu niti po toj ugovornoj odredbi;

 

- da odredbu čl. 5.9. ugovora sudovi ne nalaze nemoralnom, kako je isticao tužitelj, jer prema općim načelima obveznog prava ugovorne strane prilikom zaključivanja ugovora i izvršavanja obveza trebaju postupati s pažnjom koja se zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznog odnosa, te je tužitelj kao odvjetnik prilikom sklapanja ugovora sigurno postupao s povećanom pažnjom (pažnjom dobrog stručnjaka) i slobodnom voljom prihvatio sve ugovorne odredbe, pa tako i iz čl. 5.9. ugovora;

 

- da su u odnosu ugovornih strana njihove pozicije bile ravnopravne (čl. 3. ZOO) uzimajući u obzir i da je tužitelj kao odvjetnik iste radnje obavljao za tuženika od 2003., rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tog odnosa (čl. 4. ZOO) to u takvom sporazumnom ugovaranju učinaka raskida ugovora kojim su određeno i jasno stranke ugovorile prava i za slučaj prestanka ugovora nema elemenata nemoralnosti;

 

- da su neosnovane tvrdnje tužitelja da je tuženik otkazao ugovore bez opravdanog razloga, jer su i jedna i druga ugovorna strana mogle otkazati ugovor bez obrazloženja sukladno čl. 5.5. ugovora;

 

- da tužitelj nije dokazao pretpostavke za naknadu štete zbog otkazivanja ugovora te da tužbeni zahtjev ni po pravnoj osnovi naknade štete nije osnovan (čl. 779. st. 2. ZOO);

 

- da tužitelj u ovom postupku zahtijeva naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze tuženika izričito navodeći da iz tog razloga nije uspio naplatiti potraživanja tuženika u određenom broju predmeta, a istodobno navodi da je zbog tuženikovog otkaza ugovora o nalogu bio onemogućen u daljnjem poduzimanju radnji na izvršavanju naloga, što je međusobno u proturječju;

 

- da tužitelj navodi da je u tim predmetima obustavio radnje za naplatu nakon što su donesena rješenja o ovrsi zbog nepotpunih podataka o dužnicima i to prije no što je tuženik otkazao ugovor o nalogu, iz čega bi proizlazilo da otkaz ugovora o nalogu nije u vezi s neispunjenjem naloga (naplatom);

 

- da tužitelj tijekom postupka nenaplatu potraživanja činjenično dovodi u vezu s propustom tuženika (kao štetnom radnjom) s jedne strane, a s druge strane s otkazom ugovora o nalogu zbog kojeg je bio onemogućen u potpunom izvršenju naloga, što je međusobno proturječno kako po činjeničnoj tako i pravnoj osnovi.

 

9. Ugovor o nalogu propisan je u čl. 763. do čl. 784. ZOO-a. Ugovorom o nalogu ovlašćuje se, ali ujedno i obvezuje nalogoprimac za poduzimanje određenih poslova za račun nalogodavca, s time da nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizlazi iz prirode međusobnog odnosa između stranaka.

 

10. U ovoj pravnoj stvari je ugovoreno u kojim slučajevima i u kojem iznosu odnosno postotku tužitelj kao nalogoprimac ima pravo na nagradu i naknadu troškova zastupanja.

 

11. Pravne posljedice odustanka od ugovora o nalogu propisane su odredbom čl. 779. ZOO-a. Prema toj zakonskoj odredbi nalogodavac može odustati od ugovora. U slučaju odustanka od ugovora u kojem nalogoprimcu pripada naknada za njegov trud, nalogodavac je dužan isplatiti nalogoprimcu odgovarajući dio naknade i naknaditi mu štetu koju je pretrpio odustankom od ugovora, ako za odustanak nije bilo osnovanih razloga.

 

12. Odredba iz čl. 779. st. 2. ZOO-a nije kogentne prirode, što znači da stranke mogu ugovoriti i drugačije pravne posljedice za slučaj odustanka od ugovora o nalogu. Jednako tako, odredbe ZOO-a o pravnim posljedicama raskida ugovora su dispozitivne naravi, a to znači da ugovaratelji ugovorom mogu odrediti i drukčije pravne posljedice od onih koje su propisane ZOO (tako i VSRH u odluci broj Rev 1204/10-2 od 26. travnja 2016. i Rev 846/2015-2 od 7. studenoga 2018.).

 

13. Naime, osnovno je načelo iz čl. 2. ZOO-a da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, s time da ih ne mogu uređivati protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Prema daljnjem osnovnom načelu iz čl. 11. ZOO-a, sudionici svoj obvezni odnos mogu urediti i drukčije nego što je to određeno ZOO, ako iz pojedine njegove odredbe ili iz njezinog smisla ne proizlazi što drugo, što se naravno primarno odnosi na kogentne odredbe ZOO-a. Prisilna pravila uvijek se primjenjuju, bez obzira na dogovore i želje ugovaratelja, dok se dispozitivna pravila primjenjuju kao supsidijarna pravila u slučaju da ugovorne strane neko ugovorno pitanje odnosno posebni i potrebni sastojak ugovora nisu riješile na drugi način ili ga uopće nisu zahvatile svojim ugovorom.

 

14. U tom smislu, sloboda uređivanja obveznopravnih odnosa podrazumijeva slobodu suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom (načelo autonomije volje) odlučuju hoće li zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kim će ga zasnovati i s kojim sadržajem. Pritom je cilj sklopljenog ugovora, ostvariti ga onako kako su se suugovaratelji sporazumjeli, dakle, radi se o osnovnom načelu obveznog prava prema kojem su stranke dužne ispuniti svoje obveze na način određen ugovorom i odgovorne su za ispunjenje preuzetih obveza (ugovori obvezuju - pacta sunt servanda).

 

15. Stranke ovog postupka su tužitelj, osoba koja se kao odvjetnik bavi pružanjem pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama u ostvarivanju i zaštiti njihovih prava i pravnih interesa, te s druge strane, tuženik - davatelj telekomunikacijskih usluga u Hrvatskoj.

 

16. Kada visoko kvalificirane osobe, kao što su to stranke iz ove parnice, sklope ugovor sa sadržajem u kojem je detaljno i jasno definiran njihov ugovorni odnos u pogledu prava i obveza za vrijeme njegovog trajanja i kada su unaprijed ugovorile pravne posljedice prestanka važenja ili raskida ugovora, nema druge nego zaključiti da su obje stranke prilikom sastavljanja ugovora imale na umu sve rizike koji pod raznim okolnostima mogu nastupiti i pogoditi bilo koju od stranaka te da  niti jedna od stranaka ovog obveznopravnog odnosa u odnosu na drugu nije bila u neravnopravnom položaju. S tim u vezi valja ukazati da da je tužitelj kao odvjetnik u istom poslovnom odnosu s tuženikom bio i prije ovog ugovora iz 2007. i to od 2003. te je tužitelj kao profesionalac u poslu svjesno preuzeo rizik nenaplaćivanja zastupanja u određenom broju predmeta (čl. 3.9.), jer je cilj posla bio da tužitelj ostvari pravo na nagradu i naknadu troškova i tijekom trajanja ugovornog odnosa samo u onim predmetima u kojima se tuženik naplatio (čl. 3.).

 

17. Tužitelj je kao odvjetnik, sklapajući navedeni ugovor pod prije navedenim uvjetima, morao biti svjestan i znati da je ugovoren učinaka raskida ugovora pa takvu određenu i jasnu ugovornu odredbu, imajući u vidu dugogodišnju poslovnu suradnju stranaka, osnovano nižestupanjski sudovi ne cijene kao nemoralnu. Naime, prema čl. 5.9. ugovora u slučaju prestanka važenja ili raskida ugovora tuženik se obvezao platiti nagradu i troškove tužitelja koji mu pripadaju u svim predmetnima u kojima je potraživanje tuženika naplaćeno sukladno čl. 3.3. ugovora u roku od 30 dana od dana prestanka važenja ili raskida ugovora.

 

18. Po ocjeni revizijskog suda, nije pogrešno primijenjena odredba čl. 4. ZOO-a kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

 

19. Odredbe čl. 10. ZOO-a, o ponašanju u ispunjavanju obveza i prava, svim sudionicima u obveznim odnosima nalažu ponašanje s određenim stupnjem pažnje. Te odredbe ponajprije nalažu sudionicima u obveznim odnosima pažnju u postupanju, a u drugom redu određuju tri stupnja pažnje (pažnju dobrog domaćina, pažnju dobrog gospodarstvenika i pažnju dobrog stručnjaka). Savjesnost i poštenje kao pravni standardi prilagođavaju se konkretnim okolnostima s ciljem utvrđenja o tome kako bi se u danoj situaciji ponašao prosječan čovjek, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin, te dobar stručnjak kada je u pitanju profesionalna djelatnost, kao u ovom slučaju.

 

20. Kako su odredbe ZOO-a o pravnim posljedicama raskida ugovora dispozitivne naravi, u konkretnom slučaju ne može se govoriti o protupravnom i nesavjesnom ponašanju jedne strane, u situaciji kada su posljedice raskida ugovorile visoko kvalificirane osobe. Tome u prilog ide nesporna činjenica da je tužitelj odvjetnik, te je sklapao pravni posao iz svoje profesionalne djelatnosti pa je objektivno za očekivati da je upotrijebio profesionalno znanje i vještine, te postupao s potrebnom pažnjom da bi postigao određeni cilj (pažnja dobrog stručnjaka) u postizanju kojeg, s obzirom na svoju profesiju, nije bio u slabijem položaju u odnosu na tuženika.

 

21. Slijedom navedenog, a s obzirom na sve činjenične okolnosti konkretnog slučaja, proizlazi da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbe materijalnog prava zaključivši da su sudionici ugovornog odnosa postupali sukladno načelu savjesnosti i poštenja kada su prilikom sklapanja ugovora ugovorile sadržaj odredbe čl. 5.9. ugovora o međusobnim pravima i obvezama za slučaj raskida ugovora te da tužitelj nema pravo na nagradu (naknadu) za rad obavljen do dana otkaza, a kako nije dokazao pretpostavke za naknadu štete zbog otkazivanja ugovora tužitelju ne pripada ni pravo na naknadu štete zbog jednostranog otkaza ugovora o nalogu. To je ujedno i odgovor na postavljena pitanja.

 

22. Slijedom svega navedenog, kako ne postoji razlog zbog kojeg je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 7. studenoga 2023.

 

                                          Predsjednik vijeća:

                                          Ivan Vučemil, v.r.