REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj Pn-3224/22-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Eli Mišuri Stopfer u pravnoj stvari tužiteljice EF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Smerdel, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Pelicarić i Smerdel d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Nacional News Corporation d.o.o. iz Zagreba, Maksimirska cesta 120, OIB: 76663423558, koga zastupa punomoćnica Ivana Stigleitner Gotovac, odvjetnica u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 26. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnice tuženika – odvjetnice Rije Klaić, dana 10. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Nacional News Corporation d.o.o. isplatiti tužiteljici EF iznos od 2.350,00 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 20. prosinca 2022. do isplate po stopi određenoj do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. Odbija se, kao djelomično neosnovan, tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi: “Nalaže se tuženiku Nacional News Corporation d.o.o. Zagreb, Maksimirska cesta 120, OIB: 76663423558; da u roku od petnaest dana pod prijetnjom ovrhe, prestane sa objavljivanjem članka naslova „Bivši šef VSOA-e DF nije jedini koji je znao za nezakonitosti, u aferi s lažnim troškovima, bilo je čak 13 ljudi“, odnosno da isti članak ukloni s interneta.“.

i

III. Nalaže se tuženiku Nacional News Corporation d.o.o. naknaditi tužiteljici EF troškove postupka u iznosu od 1.320,00 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 10. travnja 2025. do isplate stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi kako je u tiskanom izdanju tjednika Nacional br. 1279 dana 25. listopada 2022. te potom u digitalnom izdanju istoga časopisa 30. listopada 2022., objavljen članak autora glavnog urednika tjednika UF, naslova „Bivši šef VSOA-e DF nije jedini koji je znao za nezakonitosti, u aferi s lažnim troškovima, bilo je čak 13 ljudi“, u kojima je iznesena neistinita tvrdnja kojom se tužiteljici predbacuje pomaganje u prikrivanju navodno počinjenog kaznenog djela utaje koja glasi: „Dodatni mogući razlog za oklijevanje, po svemu sudeći, nalazi se i u sumnji da je još troje djelatnika VSOA-e pokušalo zataškati aferu još na razini interne istrage unutar VSOA- e. Izvor blizak VSOA-i navodi kako su pukovnik FF, bojnik LF i državna službenica EF pod sumnjom da su pokušali frizirati rezultate poligrafskih testiranja pojedinaca koji su prisvojili sredstva za sporne putne troškove.“ Ističe se nadalje i kako je druga od dviju gore citiranih rečenica („Izvor blizak VSOA-i navodi kako su pukovnik FF, bojnik LF i državna službenica EF pod sumnjom da su pokušali frizirati rezultate poligrafskih testiranja pojedinaca koji su prisvojili sredstva za sporne putne troškove.“) – uredničkom opremom i prezentacijom članka (i u tiskanom i u digitalnom izdanju tuženikovog tjednika) dodatno posebno naglašena – čime je citirana neistinita informacija postala dostupnijom, a time i utjecajnijom na učinjenu povredu tužiteljičinog prava osobnosti. Tužiteljica se tuženiku u zakonom propisanom roku obratila sa zahtjevom za objavu ispravka informacije, koji ispravak nije objavljen. Tvrdi da autor nije predmetnu neistinitu informaciju utemeljio na činjenicama za koje je imao osnovani razlog povjerovati da su točne niti je poduzeo sve potrebne mjere za potrebne za provjeru točnosti niti je postojalo opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije niti je postupao u dobroj vjeri. Tužiteljica nikada nije bila zaduženom niti kvalificiranom niti ovlaštenom sudjelovati u provođenju postupaka poligrafskih ispitivanja te je neistinita informacija da bi tužiteljica na neki način, mogla sudjelovati u „friziranju“ rezultata poligrafskih testiranja, koje obavljaju isključivo ovlašteni poligrafski ispitivači koji svoj status stječu dobivanjem uvjerenja Ministarstva unutarnjih poslova RH o stručnoj osposobljenosti za provođenje poligrafskog ispitivanja, a tužiteljica definitivno nije među njima. Tuženikova objava neistinite i potpuno neprovjerene informacije o tome da bi tužiteljica bila prikrivateljem nekog navodno počinjenog kaznenog djela, bitno negativno utječe na tužiteljičino pravo osobnosti na ugled, čast i dostojanstvo, kao i na njezino psihičko stanje. Tužiteljica je od trenutka objave tužiteljevih članaka primorana davati obrazloženja o neistinitosti, potpunoj neprovjerenosti i zlonamjernosti o njoj objavljene informacije; dok istovremeno prilikom predstavljanja do tog trenutka nepoznatoj osobi osjeća podsvjesnu potrebu „opravdavati“ vlastite ugled, ime i dostojanstvo. Intenzitet povrede prava osobnosti koju tužiteljica trpi, tim je veći što tuženik odbija ukloniti sa svojega portala članak objavljen u digitalnoj formi, zbog čega sporni članak „ispada“ na prvoj podstranici Google tražilice prilikom upisa ne samo imena tužiteljice, već i prilikom upisa imena nekoliko njezinih nadređenih osoba, kao i prilikom upisa naziva njezinog poslodavca. Zbog opisanog tuženikovog postupanja, tužiteljica ovom tužbom traži i uklanjanje spornog članka s tuženikovog portala, a u smislu odredbe čl. 1048. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom svega navedenoga, tužiteljica predlaže donošenje presude kojom se tuženiku nalaže naknaditi joj štetu zbog povrede prava osobnosti isplatom iznosa od 2.350,00 Eur uz zateznu kamatu od podnošenja tužbe do isplate, kao i presude kojom se nalaže tuženiku u roku od 15 dana prestati s objavom članka naslova „Bivši šef VSOA-e DF nije jedini koji je znao za nezakonitosti, u aferi s lažnim troškovima, bilo je čak 13 ljudi“, odnosno kojim se nalaže isti članak ukloniti s interneta, sve uz naknadu troškova tužiteljici sa zatraženom zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava navode u tužbi i protivi se tužbenom zahtjevu navodeći kako zahtjevu tužiteljice za objavom ispravka informacije nije bilo moguće udovoljiti jer bi takva objava bila u suprotnosti sa zakonom i dobrim običajima, a pored toga, tužiteljica nije uz svoj zahtjev priložila nikakve dokaze. Navodi kako su predmet spornog članka nezakonitosti u aferi s lažnim troškovima unutar Vojne sigurnosne obavještajne agencije (daje u tekstu: VSOA), odnosno nezakonito korištenje dnevnica kojim je VSOA oštećena s najmanje dva milijuna kuna, kao i pokušaj zataškavanja svega navedenog na više razina unutar spomenute agencije. Povod za istraživanje i prikupljanje informacija koje su predmet spornog članka bila je okolnost da se radi o nezakonitom i neopravdanom trošenju novca iz državnog proračuna. Stoga tuženik smatra kako je nesporno postojanje opravdanog interesa javnosti, kao i prava javnosti da bude informirana o okolnostima koje obrađuje sporni članak. Nadalje, tuženik ističe kako je tužiteljica spomenuta samo u malom dijelu teksta te da je objavljeno kako se radi o sumnji da bi pokušala namjestiti rezultate poligrafskih testiranja pojedinaca koji su si nezakonito prisvojili sredstva namijenjena putnim troškovima, a sumnja kao pojam nije izjednačena s optužbom. Tuženik ističe kako novinari nisu dužni otkrivati svoje izvore te da je do iznesenih informacija došlo temeljem saznanja putem izvora bliskog VSOA-i i kako nije imao razloga posumnjati u pouzdanost i istinitost informacija do kojih je došao, odnosno da je postupao u dobroj vjeri, a sve jer je u odnosu na dostupne podatke i izvor dobivenih informacija iskreno vjerovao u istinitost objavljenih informacija i poduzeo je sve potrebne korake da iste informacije provjeri. Navodi i da okolnost da tužiteljica nije ovlašteni poligrafski ispitivač koji status stječe dobivanjem uvjerenja Ministarstva unutarnjih poslova RH, nije relevantna za predmetni postupak. Navodi da bi dosuda traženog iznosa na ime naknade štete tužiteljici predstavljala neopravdano ograničavanje slobode izražavanja te gušenje otvorenosti raspravljanja i mogućnosti zastupanja kritičkih stavova od strane medija, kao i mogućnosti problematiziranja tema i situacija koje su od nespornog javnog interesa, a upravo je tema koju obrađuje predmetni tekst od nespornog javnog interesa te kako ne postoji bilo kakva osnova za udovoljavanju zahtjevu tužiteljice za uklanjanjem predmetnog članka s Internet portala www.nacional.hr. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužiteljici naknaditi tuženiku troškove postupka uz zatraženu kamatu.

3. U ovome postupku predmet spora je zahtjev tužiteljice radi naknade štete zbog povrede prava osobnosti na ugled i čast zbog objave informacija o tužiteljici u sklopu članka tuženika pod naslovom: „Bivši šef VSOA-e DF nije jedini koji je znao za nezakonitosti, u aferi s lažnim troškovima, bilo je čak 13 ljudi“, kao i njezin zahtjev za uklanjanjem predmetnog članka s interneta.

4. Među strankama nije sporna činjenica da je tuženik objavio predmetni članak. Sporno je da li je takvom objavom nastala za tužiteljicu šteta i to u opsegu koji opravdava dosuđenje novčane naknade te postoje li na strani tuženika ekskulpacijski razlozi koji su propisani odredbom čl. 21. st. 4. Zakona o medijima (Narodne novine broj 59/04, 84/11 i 81/13, dalje ZM).

5. U dokaznom postupku izvedeni su sljedeći predloženi dokazi: izvršen je uvid u članak (list 8-19 spisa), zahtjev za objavu ispravka (list 20-25 spisa), odgovor na zahtjev (list 36 spisa), izvršen je uvid o uvjerenje MUP-a od 20.2.2023. (list 41 spisa), izvješće VSOA-e od 15.9.2023. (list 44 spisa), saslušan je svjedok FF (list 63 spisa), ŠF (list 63 spisa), tužiteljica (list 64 spisa), saslušana je svjedokinja PF (list 85 spisa), svjedok ĐF (list 85 spisa), svjedok VF (list 86 spisa) i svjedok UF (list 88 spisa).

6. Sud je, na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje u tekstu: ZPP) i provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Uvidom u članak koji je predmet ovoga postupka utvrđeno je kako isti nosi naslov: „Bivši šef VSOA-e DF nije jedini koji je znao za nezakonitosti, u aferi s lažnim troškovima, bilo je čak 13 ljudi“ te kako je u sklopu članka objavljena informacija koja glasi: „Dodatni mogući razlog za oklijevanje, po svemu sudeći, nalazi se i u sumnji da je još troje djelatnika VSOA-e pokušalo zataškati aferu još na razini interne istrage unutar VSOA-e. Izvor blizak VSOA-i navodi kako su pukovnik FF, bojnik LF i državna službenica EF pod sumnjom da su pokušali frizirati rezultate poligrafskih testiranja pojedinaca koji su prisvojili sredstva za sporne putne troškove.“.

8. Iz iskaza svjedoka FF proizlazi kako on radi s tužiteljicom u agenciji, a radio je i 2022. te joj je tada bio neposredno nadređeni, a ona je tada radila na mjestu višeg stručnog savjetnika. Nije tada imala baš nikakve veze s poligrafskim testiranjima. Niti ona, a niti on nisu imali nikakav uvid u podatke niti pristup podacima poligrafskog testiranja. Ti podaci šalju se direktno ravnatelju. Pročitao je članak pa tako i navod unutar članka koji se odnosi na tužiteljicu. Smatra da su neki ljudi htjeli diskreditirati tužiteljicu i ostale koji su navedeni u tome članku, a među kojima je i on. Nitko od novinara nije im se obratio radi provjere točnosti tih informacija niti je čuo da je ikoga unutar agencije kontaktirao. Nakon te objave u cijeloj agenciji se pričalo o obavljenom članku i o tužiteljici i to u negativnom kontekstu. On je s njom razgovarao, zna da se grozno zbog toga osjećala i da su ljudi od nje zazirali, a ona se od toga nije mogla obraniti, dok su neki čak smatrali da radi protiv agencije u kojoj je zaposlena.

9. Iz iskaza svjedoka ŠF proizlazi da je on pomoćnik predstojnika za analitiku i nadzor u Uredu vijeća za nacionalnu sigurnosti i to je bio i 2022. tako da ne radi u Vojno sigurnosnoj obavještajnoj agenciji, no zadužen je za kontrolu rada i stručni nadzor vojne i civilne agencije i poznato mu je što koji djelatnik u agenciji radi pa tako i tužiteljica. Ona je 2022. radila kao djelatnica u samostalnom odjelu za unutarnji nadzor, radila u agenciji koja provodi poligrafsko testiranje ali ona osobno nije sudjelovala kod poligrafskih testiranja niti je imala ikakav uvid u podatke dobivene tim testiranjima niti smije imati uvid u njih. Kada mu se čita navod iz objavljenog čanka u kojem se navodi da je tužiteljica pokušala frizirati rezultate poligrafskih testiranja navodi da je to apsolutno netočno te da je to bilo nemoguće sa pozicije na kojoj je tužiteljica tada radila. Misli da je to objavljeno kao posljedica unutarnjih sukoba u agenciji. Nitko od novinara nije ga kontaktirao niti zna da bi bilo koga drugog kontaktirao vezano uz provjeru točnosti tih informacija. O tom objavljenom članku raspravljalo se i na njegovom radnom mjestu, no znali su da je tužiteljica u cijeloj priči nevina i da se radi o diskreditaciji s obzirom da je tužiteljica radila u Odjelu koji je obavljao nadzor nad neovlaštenim trošenjem financijskih sredstava. Razgovarao je tada sa tužiteljicom kada je objavljen članak, budući da i inače blisko surađuju te zna da je ona tada bila frustrirana i loše se osjećala jer je znala da nije napravila to što je objavljeno u članku.

10. Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako u vrijeme objave predmetnog članka nije imala apsolutno nikakav pristup podacima iz poligrafskih testiranja u agenciji u kojoj je radila, a radi i danas niti je naknadno dobila pristup tim podacima. Naime, protokol je takav da ravnatelj nalaže poligrafsko testiranje i izvještaj sa testiranja se šalje direktno njemu. Nju nitko od novinara nije kontaktirao prije objave članka radi provjere točnosti tih informacija, a nije joj ni poznato da bi ikoga drugoga iz agencije kontaktirali. Pretpostavlja da je cilj tih objavljenih navoda diskreditacija nje i njenih kolega koji su radili u odjelu za unutarnji nadzor te su obavljali nadzor i nad trošenjem financijskih sredstava vezanima uz putne troškove, a što je tada bila aktualna afera. Kada je pročitala predmetni članak, osjećala se loše i zabrinuto, na nju je to ostavljalo dojam da ju se želi profesionalno diskreditirati. Osjećala se tjeskobno i u privatnom životu te se osjećala kao da joj je netko javno okaljao ime, što i je. Pitala se kako objasniti obitelji, prijateljima i ljudima iz poslovnog kruga da te informacije nisu točne te je razmišljala da li je bolje da im sama pristupi i kaže da su to netočne informacije ili da čeka da joj se obrate s pitanjem o toj temi. Taj cijeli period bio je obilježen objavljenim člankom i okupiralo je u potpunosti njenu pažnju u privatnom i profesionalnom dijelu. Nije tražila liječničku pomoć, no smatra da je to utjecalo u smislu degradacije na poslovnom planu, jer je već u vrijeme objave toga članka bila na školovanju za poligrafskog ispitivača u sklopu policijske akademije, a koji ispit je položila 4 mjeseca nakon objave članka. Također, iskazala je interes za obavljanjem tog posla za koji je stekla edukaciju, ali do dana današnjeg nije provela niti jedno poligrafsko ispitivanje.

11. Iz iskaza svjedokinje PF proizlazi kako je zaposlena u agenciji kao i tužiteljica te rade zajedno od 2012. do danas. Ona je voditeljica, a tužiteljica je u vrijeme objave predmetnog članka bila unutar odjela koji se odnosi na nadzor. Pročitala je predmetni članak i može reći da je ono što je u njemu objavljeno apsolutno netočno te da tužiteljica nema ništa s tim što je navedeno u članku odnosno da ona ni na koji način nije mogla frizirati rezultate poligrafskih testiranja. Naime, zato postoji procedura i tužiteljica niti nije u lancu ljudi koji imaju pristup rezultatima poligrafskih testiranja tako da nije na iste mogla niti utjecati. Nakon objave predmetnoga članka vidjela je da se promijenio pristup drugih kolega prema tužiteljici što je njoj teško palo te je bila zbunjena i nezaštićena. Naime, svi su u istoj zgradi i vidjela je da se ponašanje tužiteljice promijenilo jer se o tome počelo pričati na poslu i svi su to pročitali. Njezina situacija je bila time gora iz razloga što identitet zaposlenika agencije zaštićen i tajan te se osjećala bespomoćno.

12. Iz iskaza svjedoka ĐF proizlazi kako je on zaposlenik agencije još od 2008. pa do danas na radnom mjestu pomoćnika ravnatelja agencije. Pročitao je predmetni članak i može navesti kako informacije objavljene u tome članku nisu točne i nikako ne mogu biti točne. Naime, u to vrijeme poligrafsko testiranje obavljala je samo jedna osoba i to nije bila tužiteljica. Tužiteljica nije uopće bila upućena u proces izvođenja poligrafskog testiranja niti je ikako mogla imati na uvid rezultate tih testiranja pa ih nije mogla niti frizirati. Rezultati testiranja nitko osim ravnatelja nije mogao imati na uvid osim te osobe koja je testiranje obavila a to nije bila tužiteljica. Kada je predmetni članak objavljen svi zaposlenici su o tome pričali, budući da inače nisu tema u medijima niti bi trebali biti. Poznaje tužiteljicu i po njezinom ponašanju dalo se vidjeti da je zbog predmetne objave uznemirena, da osjeća sram i strah.

13. Iz iskaza svjedoka VF proizlazi da je on bio zaposlen u agenciji sve od osnivanja 1991 pa do 2020., da je pročitao predmetni članak i kada ga se pita da li su točne informacije objavljene u tome članku, a koje se odnose na tužiteljicu, on ne može reći da li je to točno i on to ne zna. Naime, ne može reći bilo što o tužiteljici niti da li je ona bilo što od navedenoga radila – on može pričati samo općenito o tome koji je bio način rada u agenciji. Ne zna da li je tužiteljica frizirala rezultate ispitivanja, zna da se friziralo u tom odjelu i zna da su se davala pitanja unaprijed ali ne zna da li je to radila tužiteljica. Ne zna kako se zove taj odjel, zna djelatnike, ali ime odjela je zaboravio. Ne može govoriti koji mu je izvor za ta saznanja, jer je to zabranjeno. Ne zna koja su to pitanja i ne može imenovati kome su dana, dana su svima u tekstu.

14. Iz iskaza svjedoka UF proizlazi kako je on autor predmetnog članka i glavni urednik tjednika Nacional te suvlasnik tuženika te točno zna o kojem članku se radi, članak se prvenstveno bavio otkrivanjem velike afere unutar vojne SOA-e gdje tužiteljica radi. Tu aferu otkrio je Nacional i ona je na kraju dovela do smjene ravnatelja vojne SOA-e i to unatoč velikim opiranjima institucija, a dovelo je i do preispitivanja rada te agencije. Stoga je potrebno razumijevanje ukupnog konteksta kako bi se mogao razumjeti i sporni pasus. Nije točno što piše u tužbi da je Nacional objavio kako je tužiteljica bila pod istragom. Naime, objavljeno je da je ona bila pod sumnjom s još dvoje zaposlenika da su frizirali te rezultate poligrafskog testiranja. Tu informaciju dobio je od izvora iz vojne SOA-e od kojeg izvora je i saznao da unutar agencije postoje oni koji kradu dnevnice i pritom se pozivaju na državnu tajnu. Naime tada se kompletan sustav pozivao na to da se radi o državnoj tajni i da se o tome uopće ne može raspravljati tako da istraživanje o navedenoj aferi trajalo dugo i to je bio proces u kojem je objavljeno više tekstova u Nacionalu. Inače informaciju koja je vezana uz tužiteljicu nije bilo moguće provjeriti prije pisanja članka sa samom tužiteljicom, s obzirom da se o tim okolnostima uopće nije moglo razgovarati sa djelatnicima agencije, jer su se svi pozivali na državnu tajnu. Iz toga razloga nije ju niti zvao. Tužiteljica je bila zadužena za nadzor kontrola dnevnica u toj agenciji tako da je jasno da ona nije dobro radila svoj posao ako je kasnije utvrđeno da su se krale dnevnice. To je razlog zašto je ona navedena u članku i da je navedeno da je ona pod sumnjom da frizira rezultate testiranja kako mu je naveo njegov izvor. Činjenica što ona nije imala direktan doticaj sa rezultatima tih testiranja ne znači da ona nije mogla utjecati na friziranje istih posredno putem ljudi koji imaju pristup tim podacima i tim prije što je ona imala motiv da to radi a taj motiv je što je ona kontrolirala te dnevnice i da se nju pitalo ničega ne bi bilo. Imao je opravdanih razloga vjerovati da je to točno što je napisao i da je o tome imao širok spektar znanja i to je vrlo precizno formatirao i formulirao. U članku je napisao da je ona bila pod sumnjom i nije napisao da je ona to i počinila već samo da je bila pod sumnjom nekih ljudi unutar agencije, a o tome je imao saznanja upravo od ljudi iz agencije, nije na drugi način vršio provjeru osim razgovora sa svojim izvorima. Prilikom pisanja članka smatrao je da postoji opravdani interes javnosti da se članak objavi.

15. Iskazi su prihvaćeni, s obzirom nisu proturječni jedan drugome niti ispravama u spisu. Naime, svjedoci FF, ŠF, PF i ĐF, kao i tužiteljica, iskazivali su u potpunosti suglasno jedan drugome, a svi su zaposleni u Vojnoj Sigurnosno obavještajnoj agenciji i imaju neposredna saznanja o okolnostima koje su objavljene u odnosu na tužiteljice. Iz svih njihovih iskaza proizlazi kako je, s obzirom na radno mjesto na kojem je tužiteljica bila zaposlena, apsolutno nemoguće da bi imala ikakav pristup rezultatima poligrafskih testiranja, a time i da bi ih frizirala.

16. S druge strane, iskaz svjedoka VF nije ni bio predmetom ocjene, s obzirom da on u svome iskazu navodi kako ništa ne zna vezano uz tužiteljicu.

17. Iskaz UF prihvaćen je i iz njega proizlazi navodi jednaki navodima iz odgovora na tužbu, a to je da je objavljeno kako je tužiteljica bila pod sumnjom da je frizirala rezultate poligrafskih testiranja, a nije objavljeno da je ona to i radila. Također, naveo je da je tužiteljica mogla frizirati te rezultate i posredno preko drugih ljudi i da je za to imala motiv, s obzirom je ona bila zadužena za kontrolu putnih troškova. Navedeno ne predstavlja iskaz o činjenicama, već mišljenje svjedoka. Naime, okolnost što je tužiteljica mogla preko drugih ljudi frizirati rezultate poligrafskih testiranja, ne znači da je točna informacija koja je u odnosu na tužiteljicu objavljena u sklopu predmetnog članka, a to je da je ona bila pod sumnjom da je te rezultate frizirala.

18. Sud se u ovom predmetu ograničava na raspravljanje o tužbenom zahtjevu i, iako je točno da postoji kontekst u kojemu je pisano o aferi lažnog prikazivanja putnih troškova u Vojnoj Sigurnosno obavještajnoj agenciji, sud provjerava točnost onih informacija koje se odnose na tužiteljicu i koje predstavljaju činjenični supstrat podnesene tužbe. Drugim riječima, ograničava se na ispitivanje točnosti objavljene informacije da je tužiteljica bila pod sumnjom da je frizirala rezultate poligrafskih ispitivanja u Vojnoj Sigurnosno obavještajnoj agenciji u kojoj je radila i danas radi.

19. Teret dokazivanja točnosti te informacije je na tuženiku, s obzirom da to predstavlja ekskulpacijski razlog propisan odredbom čl. 21. st. 4. Zakona o medijima (Narodne novine, broj 59/04, 84/11, 81/13 i 114/22, dalje: ZM) kojom je propisano kako nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena (…) utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri.

20. Tuženik u ovome postupku nije dokazao da se, vezano uz tužiteljicu, radi o informaciji koja je utemeljena na točnim činjenicama, s obzirom da iz iskaza svjedoka FF, ŠF, PF i ĐF, kao i tužiteljice, proizlazi da su te informacije netočne te da nije postojala mogućnost da bi tužiteljica imala ikakav pristup rezultatima poligrafskih testiranja, iz čega proizlazi da nije mogla niti biti pod sumnjom da je to činila. S druge strane, svjedok VF o postupanju tužiteljice nema nikakvih saznanja, a svjedok UF takvo postupanje tužiteljice pretpostavlja, smatrajući da ona za navedeno ima motiv, a da je to bila u mogućnosti činiti preko drugih osoba.

21. Prihvativši iskaz svjedoka UF u dijelu kojim navodi da je imao razlog povjerovati da je to što je o tužiteljici objavio točno (jer mu je tako rekao izvod iz same Agencije), on je u tom slučaju bio dužan poduzeti sve mjere za provjeru točnosti te informacije, za što on navodi kako nije učinio, jer, kako navodi, uopće se nije moglo razgovarati sa djelatnicima agencije, jer su se svi pozivali na državnu tajnu. Međutim, i sam navodi kako nije ni pokušao stupiti s njom u kontakt, jer je smatrao kako nema smisla; ali time i sam priznaje da nije poduzeo sve mjere za provjeru točnosti informacije, već je zaključio kakav će biti ishod i da nema potrebe ni pokušavati.

22. Posljedično, tuženik nije dokazao postojanje ekskulpacijskog razloga na koji se poziva, jer niti dokazuje da je informacija objavljena o tužiteljici točna niti da je poduzeo sve mjere koje je mogao za provjeru njezine točnosti.

23. Odredbom čl. 35. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14, pročišćeni tekst; dalje u tekstu Ustav RH) propisano je da se svakom jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti. S druge strane, zaštićeno je i pravo na slobodu izražavanja, obuhvaćeno dosegom čl. 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17., dalje: Konvencija).

24. S obzirom da se, dakle, radi o dva suprotstavljena prava, potrebno je provesti test razmjernosti i ispitati legitimnost ciljeva miješanja u pravo na slobodu izražavanja. Naime, kada neka izjava utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, taj je sukob potrebno rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja i, s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života drugih (čl. 8. Konvencije). Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu je od njih potrebno pružiti zaštitu, ocjena se daje prema sljedećim okolnostima: - doprinos raspravi u javnom interesu, - u kojoj je mjeri osoba o kojoj je riječ poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava, - prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi, - metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost, - sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije te – ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak (tzv. chilling effect) – tako u raznim presudama Europskog suda za ljudska prava, posebno presudama velikog vijeća (Perincek protiv Švicarske [VV], stavak 198.; Axel Springer AG protiv Njemačke [VV], stavci 83. – 84.; Von Hannover protiv Njemačke (br. 2) [VV], stavci 104. – 107.).

24.1. Što se javnog interesa tiče, u konkretnom slučaju, postoji opravdan interes javnosti vezano uz rad državnih institucija, a time i ljudi koji u njima rade, kao i opravdan interes trošenja novca koji se dobiva iz proračunskih sredstava. Međutim, sud smatra da ne postoji legitiman interes javnosti za objavu netočne informacije – informacije da je tužiteljica frizirala rezultate poligrafskih testiranja; a iz dokaza izvedenih u ovome postupku proizlazi kako ta informacija koja se odnosi na tužiteljicu nije točna.

24.2. Nadalje, tužiteljica, iako zaposlena u državnoj službi, nije osoba koja je otprije poznata javnosti niti iz postupka proizlazi da je davala kakve izjave kojima bi privlačila medijsku pozornost.

24.3. U pogledu sadržaja, forme i posljedice objavljene informacije, radi se o informaciji koja nesporno šteti ugledu tužiteljice, s obzirom da se čitanjem informacije objavljene o tužiteljici stječe dojam da je ona sudjelovala u koruptivnim radnjama koje su se događale u Vojnoj Sigurnosnoj obavještajnoj agenciji vezano uz lažno prikazivanje putnih troškova i time ostvarivanja nepripadne imovinske koristi na teret državnog proračuna. Navedeno proizlazi i iz prihvaćenih iskaza svjedoka koji su radili s tužiteljicom i koji su iskazali kako se u cijeloj agenciji pričalo o obavljenom članku i o tužiteljici i to u negativnom kontekstu, da su ljudi od tužiteljice zazirali, dok su neki čak smatrali da radi protiv agencije u kojoj je zaposlena.

24.4. Što se tiče mjere koja se traži tužbom u ovome predmetu i mogućem obeshrabrujućem učinku, valja navesti kako u pogledu zahtjeva kojim tužiteljica potražuje naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu 2.350,00 Eur, sud smatra da isto ne predstavlja obeshrabrujući učinak na tuženika vezano uz njegovu medijsku djelatnost i slobodu izražavanja.

25. Iz provedenog testa razmjernosti, dakle, proizlazi veća težina tužiteljičina prava na ugled i čast; s obzirom na težinu povrede s jedne strane, a uzevši u obzir da tuženik niti tvrdi niti dokazuje da je poduzeo kod tužiteljice ikakvu provjeru točnosti informacija prije njihove objave te uzevši u obzir da nije postupio po zahtjevu za objavu ispravka, čije podnošenje tužiteljica dokazuje prilogom uz tužbu.

26. Naime, što je navod ozbiljniji, utoliko i činjenična osnova treba biti čvršća (tako i Ustavni sud u odluci U-III-5408/2008 od 4.4.2012., koja se referira na stajališta Europskog suda za ljudska prava iz odluke Europapress holding protiv Hrvatske od 22.10.2009., zahtjev br. 25333/06), a to znači da je potrebno utvrditi je li medij prije objavljivanja proveo istraživanje u dobroj vjeri i u skladu s uobičajenom novinarskom obvezom provjeravanja činjeničnih navoda.

27. Na temelju dokaznog postupka utvrđeno je kako je objavom predmetne informacije došlo do povrede prava osobnosti tužiteljice na ugled i čast, sadržanima u čl. 19. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO). Naime, i fizičkoj i pravnoj osobi pripada pravo na čast i dostojanstvo kao izraz poštovanja prema činjenici njihova postojanja ili društvenoj funkciji, a riječ je o neimovinskim dobrima pripadajućima svakoj osobi. Ugled se ogleda kao priznanje na čast i dostojanstvo koje se očituje ili izražava kao poštovanje osobe u njezinu životnu okruženju, dok čast i dostojanstvo, s jedne strane i ugled s druge strane mogu biti ugroženi postupanjem koje najčešće kvalificiramo kao uvredu ili klevetu (iznošenje ili prenošenje za drugoga nečeg neistinitog što može škoditi njegovoj časti i ugledu u njegovu životnom okruženju, pri čemu kleveta može biti učinjena izravnom izjavom, ali i insinuacijom).

28. Objavljene informacije takve su naravi da njihovom objavom nesporno dolazi do povrede prava na ugled i dobar glas te čast, dok činjenica da su navedena prava tužiteljice povrijeđena proizlaze iz njezina iskaza, kao i iskaza saslušanih svjedoka FF, ŠF, PF i ĐF, u kojima navode da se osjećala loše i zabrinuto, tjeskobno i u privatnom životu te se osjećala kao da joj je netko javno okaljao ime, što i je te se pitala kako objasniti obitelji, prijateljima i ljudima iz poslovnog kruga da te informacije nisu točne te je razmišljala da li je bolje da im sama pristupi i kaže da su to netočne informacije ili da čeka da joj se obrate s pitanjem o toj temi. Taj cijeli period bio je obilježen objavljenim člankom i okupiralo je u potpunosti njenu pažnju u privatnom i profesionalnom dijelu, a što su sve primijetili i navedeni svjedoci čiji iskazi su prihvaćeni, kako je radnije obrazloženo.

29. Šteta koja je tužiteljici nastala predstavlja povredu prava osobnosti, kao jedan od oblika štete (čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima - Narodne novine, broj 35/05, 41/08 i 78/15, dalje: ZOO), a koji je definiran u odredbi čl. 19. st. 1. ZOO-a, a pod kojim se, među ostalima, razumijeva i pravo na ugled, čast i dostojanstvo.

30. Ocjenom iskaza tužiteljice, nabrojenih svjedoka, kao i čitanjem objavljenog članka u dijelu koji se odnosi na tužiteljicu, sud je ocijenio da se radi o informaciji koja je sama po sebi podobna povrijediti tužiteljičino pravo na dostojanstvo, čast i ugled, s obzirom da se radi o dovođenju tužiteljice u vezu s koruptivnim radnjama, a prema prihvaćenim iskazima, informaciju je pročitao velik broj ljudi u okruženju tužiteljice i njihov stav se prema njoj promijenio, a ona se zbog toga dugo osjećala loše.

31. Odredbom čl. 1100. ZOO-a propisano je da će sud dosuditi pravičnu novčanu naknadu ako nađe da težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju, pri čemu će voditi računa o jačini i trajanju duševnih boli i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

32. Sud je, s obzirom na prethodna utvrđenja, ocijenio da težina povrede prava osobnosti tužiteljice zbog objave sporne informacije opravdava dosuđenje pravične novčane naknade u traženom iznosu od 2.350,00 Eur, primjenom odredbe čl. 1100. ZOO-a, sa zateznom kamatom koja na dosuđeni iznos teče od podnošenja tužbe u skladu s odredbom čl. 1103. ZOO-a.

33. Što se tiče zahtjeva za nalaganjem tuženiku da prestane s objavljivanjem predmetnog članka, odnosno, da isti ukloni s interneta, valja navesti kako je točno da je odredbom čl. 1048. ZOO-a propisano kako svatko ima pravo zahtijevati od suda ili drugoga nadležnog tijela da naredi prestanak radnje kojom se povređuje pravo njegove osobnosti i uklanjanje njome izazvanih posljedica.

34. Međutim, zahtjev tužiteljice da tuženik ukloni s interneta cijeli članak, koji je vrlo opsežan i bavi se problematikom koja ne uključuje tužiteljicu, a informacija koja se odnosi na tužiteljicu sadržana je u samo jednoj rečenici članka; predstavlja, po stavu ovoga suda, preveliko miješanje suda u slobodu izražavanja tuženika, odnosno, sud smatra da bi isto predstavljalo obeshrabrujući učinak na tuženika vezano uz njegovu medijsku djelatnost i

1 0

slobodu izražavanja (tzv. chilling effect), sve s obzirom da se vrlo malen dio u odnosu na opseg cijelog članka, referira na tužiteljicu, a ona predlaže da se ukloni cijeli članak, a ne samo dio koji se odnosi na nju.

35. Stoga ovaj sud smatra da tužiteljica nije dokazala da je takav njezin zahtjev osnovan pa niti primjenom odredbe čl. 1048. ZOO-a, jer ona takvim zahtjev traži uklanjanje cijelog članka, a objava cijelog članka nije radnja kojom je utvrđena povreda prava njezine osobnosti, već je to objava jedne rečenice u tome članku.

36. Iz navedenog razloga, tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen je kao djelomično neosnovan, na način naveden pod točkom II. izreke presude.

37. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. i 155. ZPP. Naime, tužiteljica nije uspjela samo s neznatnim dijelom zahtjeva zbog kojega nisu nastali nikakvi posebni troškovi. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - "Narodne novine" broj: 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) te trošak zastupanja po odvjetniku na ročištima održanima 4.9.2023., 14.6.2024., 21.11.2024. i 26.3.2025. u visini od 100 bodova za svako ročište (Tbr 9 točka 1 Tarife), što ukupno iznosi 500 bodova, odnosno, uz vrijednost boda od 2,00 Eur (Tbr. 50. Tarife) i uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 42. Tarife) iznosi 1.250,00 Eur i pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu 70,00 Eur iznosi 1.320,00 Eur. Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava podneska od 4.9.2023., jer je toga dana održano ročište za zastupanje na kojemu joj je dosuđen trošak pa je iste te navode mogla iznijeti i na ročištu.

38. Na dosuđeni trošak postupka tužiteljici je dosuđena i zatezna kamata u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 10. travnja 2025.

Sutkinja:

Ela Mišura Stopfer

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno 1 1

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Tužiteljici po pun, uz rj o pristojbi na presudu 35,00 Eur

2. Tuženiku po pun