REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U GRUBIŠNOM POLJU

Grubišno Polje, Kolodvorska 2

Poslovni broj: P-529/2023-43.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, po sucu toga suda Milki Katić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Damiru Bulatović, odvjetniku iz Daruvara, P. Preradovića 11, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 6/III, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 27. veljače 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka i tužitelja osobno, temeljem čl. 335 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), dana 10. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđue se ništetnom odredba člana 7. Ugovora o kreditu broj 9011021392 zaključenog dana 15.02.2006. godine između tužitelja RĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb kao kreditora, koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Mladena Čopa iz Daruvara, Trg kralja Tomislava 2, dana 21.02.2006. godine pod brojem OU-73/06 , u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb da tužitelju RĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] Herblingenstrasse 103, Schafphausen, Švicarska isplati iznos od 5.096,49 EUR koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbe o valuti otplate anuiteta ima vratiti tužitelju s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta koja teče na iznos od:

- 11,49 EUR od 01.11.2008. do isplate,

- 12,48 EUR od 01.01.2009..do isplate,

- 14,99 EUR od 01.02.2009. do isplate,

- 16,05 EUR od 01.03.2009. do isplate,

- 12,71 EUR od 01.04.2009. do isplate,

- 13,24 EUR od 01.05.2009. do isplate,

- 8,89 EUR od 01.06.2009. do isplate,

- 5,18 EUR od 01.07.2009. do isplate,

- 6,01 EUR od 01.08.2009. do isplate,

- 8,15 EUR od 01.09.2009. do isplate,

- 7,91 EUR od 01.10.2009. do isplate,

- 5,87 EUR od 01.11.2009. do isplate,

- 9,69 EUR od 01.12.2009. do isplate,

- 12,47 EUR od 01.01.2010. do isplate,

- 16,96 EUR od 01.02.2010. do isplate,

- 15,79 EUR od 01.03.2010. do isplate,

- 21,58 EUR od 01.04.2010. do isplate,

- 20,31 EUR od 01.05.2010. do isplate,

- 22,95 EUR od 01.06.2010. do isplate,

- 40,48 EUR od 01.07.2010. do isplate,

- 36,74 EUR od 01.08.2010. do isplate,

- 46,84 EUR od 01.09.2010. do isplate,

- 43,59 EUR od 01.10.2010. do isplate,

- 35,11 EUR od 01.11.2010. do isplate,

- 1,86 EUR od 20.11.2010. do isplate,

- 49,00 EUR od 01.12.2010. do isplate,

- 65,23 EUR od 01.01.2011. do isplate,

- 54,04 EUR od 01.02.2011. do isplate,

- 58,10 EUR od 01.03.2011. do isplate,

- 52,65 EUR od 01.04.2011. do isplate,

- 53,47 EUR od 01.05.2011. do isplate,

- 74,09 EUR od 01.06.2011. do isplate,

- 75,53 EUR od 01.07.2011. do isplate,

- 93,98 EUR od 01.08.2011. do isplate,

- 83,85 EUR od 01.09.2011. do isplate,

- 74,13 EUR od 01.10.2011. do isplate,

- 72,92 EUR od 01.11.2011. do isplate,

- 72,05 EUR od 01.12.2011. do isplate,

- 76,33 EUR od 01.01.2012. do isplate,

- 80,82 EUR od 01.02.2012. do isplate

- 81,16 EUR od 01.03.2012. do isplate,

- 78,15 EUR od 01.04.2012. do isplate,

- 79,64 EUR od 01.05.2012. do isplate,

- 81,05 EUR od 01.06.2012. do isplate,

- 78,81 EUR od 01.07.2012. do isplate,

- 79,56 EUR od 01.08.2012. do isplate,

- 78,30 EUR od 01.09.2012. do isplate,

- 75,10 EUR od 01.10.2012. do isplate,

- 78,48 EUR od 01.11.2012. do isplate,

- 80,35 EUR od 01.12.2012. do isplate,

- 79,69 EUR od 01.01.2013. do isplate,

- 72,46 EUR od 01.02.2013. do isplate,

- 78,62 EUR od 01.03.2013. do isplate,

- 78,92 EUR od 01.04.2013. do isplate,

- 76,33 EUR od 01.05.2013. do isplate,

- 69,42 EUR od 01.06.2013. do isplate,

- 69,24 EUR od 01.07.2013. do isplate,

- 70,73 EUR od 01.08.2013. do isplate,

- 73,52 EUR od 01.09.2013. do isplate,

-- 77,79 EUR od 01.10.2013. do isplate,

- 75,59 EUR od 01.11.2013. do isplate,

- 76,85 EUR od 01.12.2013. do isplate,

- 78,30 EUR od 01.01.2014. do isplate,

- 72,72 EUR od 01.02.2014. do isplate,

- 74,47 EUR od 01.03.2014.do isplate,

- 73,94 EUR od 01.04.2014. do isplate,

- 71,88 EUR od 01.05.2014. do isplate,

- 71,05 EUR od 01.06.2014. do isplate,

- 71,27 EUR od 01.07.2014. do isplate,

- 73,92 EUR od 01.08.2014. do isplate,

- 75,85 EUR od 01.09.2014. do isplate,

- 75,42 EUR od 01.10.2014. do isplate,

- 77,39 EUR od 29.10.2014. do isplate,

- 58,66 EUR od 16.12.2014. do isplate,

- 66,36 EUR od 16.01.2015. do isplate,

- 46,44 EUR od 30.01.2015. do isplate,

- 7,04 EUR od 31.01.2015. do isplate,

- 4,39 EUR od 01.02.2015. do isplate,

- 0,49 EUR od 18.02.2015. do isplate,

- 0,05 EUR od 19.02.2015. do isplate,

- 0,56 EUR od 20.02.2015. do isplate,

- 0,86 EUR od 21.02.2015. do isplate

- 33,75 EUR od 01.03.2015. do isplate,

- 64,14 EUR od 17.03.2015. do isplate,

- 86,42 EUR od 01.04.2015. do isplate,

- 19,63 EUR od 02.04.2015. do isplate,

- 3,54 EUR od 17.04.2015. do isplate,

- 104,08 EUR od 01.05.2015. do isplate,

- 106,68 EUR od 01.06.2015. do isplate,

- 104,81 EUR od 01.07.2015. do isplate,

- 1,10 EUR od 01.07.2015. do isplate,

- 101,40 EUR od 01.08.2015. do isplate,

- 97,34 EUR od 01.09.2015. do isplate,

- 97,40 EUR od 01.10.2015. do isplate

te iznos od 646,08 EUR od 23.12.2015. do isplate, po stopi zakonskih zateznih kamata koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.god. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja preko zatraženog 1.974,79€ a dosuđenog 646,08€, tj. za iznos od 1.328,71€, kao neosnovan.

IV Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb da tužitelju RĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] Herblingenstrasse 103, Schafphausen, Švicarska. nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.803,71€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje teče od dana donošenja presude do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika ovome sudu radi utvrđenja i isplate.

U tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom (dalje u tekstu: banka) dana 15.02.2006. godine u Daruvaru sklopio Ugovor o kreditu broj 9011021392 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Mladena Čopa iz Daruvara, Trg kralja Tomislava 2, dana 21.02.2006. godine pod brojem OU-73/06 za iznos kredita od 53.300,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Namjena kredita je bila kupnja stambenog objekta s rokom otplate kredita od 216 mjeseci, odnosno s obvezom vraćanja u 216 jednaka mjesečna anuiteta s kamatom, sve plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu. Tužitelj je 22.12.2015. godine s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9011021392 potvrđen kod javnog bilježnika Mladena Čopa iz Daruvara istog dana pod brojem: OV- 9557/15 koji Aneks je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/2015) zaključen radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dodatkom je preostali iznos duga po kreditu konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR te je utvrđen iznos nedospjele glavnice od 20.040,23 EUR u protuvrijednosti u kunama koju je tužitelj nastavio otplaćivati sukladno novom otplatnom planu.

Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz točke 7. Ugovora o kreditu je nepoštena i bez pravnog učinka jer tuženik sam određuje visinu tečaja CHF u odnosu na kune te time jednostrano određuje visinu obveze tužitelja što je između ostalog protivno i odredbi članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05.) koja ima za cilj zaštitu vrijednosti predmeta ugovora te je smisao navedene odredbe da niti jedna ugovorna strana nema utjecaj na izračun vrijednosti ugovorne obveze. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je dana 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao II. tuženik u tom sporu) u razdoblju od 01. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača,korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora drugotužena PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tužena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004.g. do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90. , a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a koja povreda traje i nadalje. U odnosu na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) tužitelj navodi da:

- je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g. i potvrđena je ta presuda suda prvog stupnja kojom se u odnosu na tuženika utvrđuje povreda kolektivnih prava i interesa potrošača u odnosu na valutnu klauzulu za razdoblje od 1. siječnja 2004. g. do 31. prosinca 2008.g. i

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tužena Banka u razdoblju od 1. travnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u odnosu na koju tužitelj navodi da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije.

Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Tužitelj nadalje navodi da, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije se nisu izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i euro depozita ili zaduživanja u eurima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na euro, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF-a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na euro, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i euro između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na euro fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima.

Tužitelj RĐ nije mogao u potpunosti shvatiti visoku rizičnost pobijanog Ugovora o kreditu budući mu je tužena PRIVREDNA BANKA ZAGTEB d.d. uskratila relevantne informacije koje je znala. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost toga Ugovora o kreditu bila samo za tužitelja, a ne i za tuženika iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni

zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava što proizlazi i iz odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača.

Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula (članaka 7. Ugovora) te se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu tužitelj je angažirao vještaka Josipa Rašića, dipl. oec. iz trgovačkog društva RAŠIĆ računovodstvo i revizija d.o.o. Daruvar koji je dana 26-.05.2023. godine izradio Preliminarni vještački nalaz iz zaključka kojeg proizlazi da preplata s temelja tečajnih razlika uslijed primjene valutne klauzule od početka otplate kredita te s obzirom na provedenu konverziju do dana 30.09.2015. godine iznosi 4.207,84 EUR/31.704,00 kn.

Stoga, predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba člana 7. Ugovora o kreditu broj 9011021392 zaključenog dana 15.02.2006. godine između tužitelja RĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb kao kreditora, koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Mladena Čopa iz Daruvara, Trg kralja Tomislava 2, dana 21.02.2006. godine pod brojem OU-73/06 , u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.207,84 EUR/31.704,00 kn, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbe o valuti otplate anuiteta ima vratiti tužitelju s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose od dana dospijeća do isplate, te iznos od 1.974,79€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. rujna 2015. godine do isplate, uz nadoknadu troškova postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Pismenim podneskom od 4. kolovoza 2024. godine, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev kao u izreci na način da je preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, a što je sud dopustio svojim rješenjem na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 27. veljače 2025. godine, s obzirom da sud smatra da je isto svrsishodno za rješavanje odnosa među strankama u smislu čl. 190. st. 3. ZPP-a a ista preinaka tužbenog zahtjeva je uslijedila nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.

3. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem navodi da u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, a što tuženik u nastavku detaljno obrazlaže. Tužitelj svojim tužbeni zahtjevom traži utvrđenje ništetnom odredbe članka 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Nadalje, tužitelj traži isplatu iznosa od 4.207,84 EUR, a koji iznos prema stavu tužitelja, predstavlja iznos za koji je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita.

Što se tiče načina izračuna utuženog iznosa odnosno navodne preplate, tužitelj smatra da bi se preplata trebala izračunati po inicijalnom tečaju.

Nadalje, tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015).

Zaključno, tužitelj svoju tužbu temelji na presudama donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa.

Tuženik prvenstveno ističe da se u ovom predmetu radi o kreditu koji je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine. U razdoblju između 2004. i 2008. godine banke u Republici Hrvatskoj odobravale su kredite denominirane u CHF i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, te su takvi krediti u vrijeme sklapanja ugovora bili povoljni za korisnike kredita. No, zbog porasta tečaja i kamatne stope na CHF intervenirao je zakonodavac donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine s ciljem uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana.

Svrha je zakona izjednačiti položaj dužnika iz kredita u CHF s položajem u kojem bi bili da su njihovi krediti od početka bili denominirani u eurima (ili denominirani u HRK s valutnom klauzulom u eurima). Odražavajući ovu osnovnu svrhu, zakon predviđa detaljan mehanizam konverzije. Člankom 19. c. ZID ZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

- Iznos početne glavnice kredita u CHF se konvertira u eure ili kredite denominirane u HRK s valutnom klauzulom u eurima, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita dužnicima. Ovaj tečaj je jednak tečaju koji su vjerovnici primjenjivali na taj datum na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima ili vezane uz eure.

- Umjesto početno ugovorene kamatne stope za kredite u CHF, kamatna stopa za konvertirane kredite jednaka je kamatnoj stopi koju je vjerovnik primjenjivao na kredite denominirane ili vezane uz euro na datum sklapanja ugovora o kreditu;

- Početno utvrđen otplatni plan kredita se mijenja novim planom izračunatim u skladu s načelima gore navedenim u (i) i (ii). Novi otplatni plan je osnovica za obračun novih obroka u eurima (ili vezanih uz eure), uzimajući u obzir sve potrebne izmjene uvjeta (npr. promjene kamatnih stopa) kako bi se to odrazilo u kreditima denominiranim u eurima ili vezanim uz euro;

- Iznosi koje je dužnik već uplatio prema starom otplatnom planu se konvertiraju u eure (ili u HRK s valutnom klauzulom vezanom uz eure) po tečaju primjenjivom na datum uplate svakog obroka, koji je vjerovnik primijenio na taj datum na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima ili vezane uz euro;

-. Ako je ukupan konvertirani iznos koji je dužnik uplatio (tj. iznos naveden u točki iv.) veći od ukupnog iznosa konvertiranih obroka obračunatog temeljem novog otplatnog plana navedenog gore pod (iii), ovaj iznos će se smatrati “preplatom”. Ovisno o iznosu ove preplate, s istom se postupa kako slijedi:

- Ako iznos preplate ne prelazi zbroj konvertiranih obroka preostalih na dan 30. rujna 2015. prema novom otplatnom planu, preplata se koristi za namirenje takvih budućih obroka, s time da se samo 50% svakog budućeg obroka može namiriti korištenjem preplate dok se preplata u cijelosti ne iskoristi; ako iznos preplate prelazi 50% ukupnog zbroja ovih budućih konvertiranih obroka, vjerovnik i dužnik sporazumom utvrđuju način korištenja ovog iznosa koji prelazi 50%;

- Ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj konvertiranih obroka preostalih na dan 30. rujna 2015. prema novom otplatnom planu, vjerovnik vraća takvu preplatu dužniku u roku od 60 dana od datuma na koji je dužnik prihvatio konverziju;

- Ako je ukupan iznos koji je platio dužnik manji od ukupnog iznosa obroka iz novog otplatnog plana, razliku će dužnik namiriti sukladno sporazumu između vjerovnika i dužnika, a dužnik će nastaviti plaćati obroke prema novom otplatnom planu;

- Iznos nove preostale glavnice je razlika između novog otplatnog plana i već plaćenih iznosa obračunatih kako je navedeno pod točkom iv.; iznos preplate se ne može koristiti za umanjenje preostale neotplaćene glavnice, a razlika navedena gore pod točkom vi. se namiruje sukladno sporazumu vjerovnika i dužnika.

Nakon stupanja na snagu ZID ZPK, te nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove, potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove jer smisao i svrha instituta stjecanja bez osnove jest da svaka strana vrati ono što je primila. U ovom slučaju, kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je ZID ZPK-om odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom.

Tuženik smatra da je bitna činjenica za odlučivanje u ovom sporu činjenica da je tužitelj prihvatio konverziju kredita izvršenu od strane tuženika sukladno prisilnim zakonskim odredbama, te da je kao rezultat prihvaćanja konverzije kredita tužitelj potpisao Dodatak Ugovoru o kreditu. Tuženik u nastavku navodi relevantne odredbe predmetnog Dodatka iz kojih jasno proizlazi da je tužitelj već restituiran, te da je tužbeni zahtjev neosnovan.

U članku 1. navedeno je da Ugovorne strane suglasno konstatiraju da se Dodatak sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/2015).

Člankom 2. navedeno je da Ugovorne strane suglasno utvrđuju da je Korisnik kredita prihvatio Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim sukladno članku 19.c. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i Izvod otvorenih stavaka po kreditu koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015. godine.

U članku 3. Ugovorne strane suglasno su utvrdile koliko, nakon učinjene konverzije, iznosi preostala neotplaćena (nedospjela) glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. godine, a koji iznos je iskazan u eurima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke.

Člankom 5. Ugovorne strane suglasno su utvrdile ukupni iznos preplate, te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka, na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća Korisnik kredita.

U članku 6. Dodatka utvrđeno je u koliko mjesečnih anuiteta je Korisnik kredita obvezan isplatiti preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita uvećano za kamatu, a prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom i klauzulom u EUR, koji je Banka, pri sklapanju Dodatka uručila Korisniku kredita. Također je utvrđen iznos mjesečnog anuiteta iskazanog u EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Iznos anuiteta iz prethodnog stavka obračunat je primjenom kamatne stope važeće na dan sklapanja Dodatka. U slučaju promjene kamatne stope sukladno uvjetima promjenjivosti iz članka sedmog ovog Dodatka, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. U članku 7. kroz čak ukupno 10 odredbi je na detaljan način opisan način promjene kamatne stope. (stavci 7.1. do 7.10.), te je u odredbi 7.11. tužitelj izjavio da je upoznat s rizicima moguće promjene kamatne stope odnosno parametrima promjenjivosti kamatne stope.

Predmetni Dodatak ugovoru o kreditu u cijelosti je usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije. Sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka, tužitelj je izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u navedenom Dodatku. Nadalje, tuženik ističe kako je u potpunosti informirao tužitelja o svim parametrima konverzije. Naime, za potrebe provjere izračuna konverzije tuženik je sukladno čl. 19d ZID ZPK izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji kalkulator uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije sukladno članku 19.c ZID ZPK, te ga je učinio dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, pa tako i tužitelju, a kojem kalkulatoru je svaki potrošač mogao pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja. Za potrebe provjere izračuna konverzije tuženik je svim potrošačima omogućio pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, povijesnom pregledu odluka o kamatnim stopama, povijesnom pregledu dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici tuženik je sukladno zakonskoj obvezi pribavio mišljenje ovlaštenog revizora da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona, te je takvo mišljenje tuženik objavio na svojim mrežnim stranicama u zakonom propisanom roku.

Tuženik naglašava kako je tužitelj je već restituiran nakon što je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je kredit u CHF konvertiran u kredit u EUR sukladno odredbama ZID ZPK.

U odnos između tužitelja i tuženika intervenirao je zakonodavac upravo u svrhu restitucije tužitelja kao potrošača. Intervencija zakonodavca odnosila se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista je regulirana odredbama čl. 19.b, 19.c ZIDZPK. Tužitelj nije bio obvezan prihvatiti konverziju i sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, nego je imao izbora da li će prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka koji se odnosio na konverziju.

Primijenjena metodologija koju je koristio tuženik pri konverziji kredita je određena odredbama članka 19.b i 19.c. ZIDZPK, tako da kada je tužitelj prihvatio izračun konverzije i sklopio Dodatak prihvatio je promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na valutu EUR. Tužitelj je dakle prihvatio promjene kamatnih stopa za valutu EUR koje su se već dogodile, dakle nije bilo neizvjesnosti za period koji je već prošao. Utuženi iznosi već su obuhvaćeni u izračunima na temelju kojih je sklopljen Dodatak. Tuženik je sve uplate tužitelja evidentirao i preračunao u valutu EUR. Dakle, zatraženi iznosi obuhvaćeni su u novim obračunima i novim otplatnim planovima. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj izgubila bi se svrha intervencije zakonodavca, a kojoj je cilj zaštita potrošača. Ispalo bi da se ZID ZPK zaobilazi odnosno da se uopće ne primjenjuje. Ukoliko je navedenim zakonom decidirano propisana metodologija po kojoj se potrošači koji su imali kredite u CHF trebaju obeštetiti i ukoliko je tuženik primijenio taj zakon i ukoliko je tužitelj prihvatio metodologiju utvrđenu tim zakonom, nejasno je zašto sada tužitelj ustaje sa tužbenim zahtjevom sa potpuno drugačijom metodologijom koja uopće nije propisana, a u trenutku podnošenja tužbe postoji zakon koji propisuje metodologiju izračuna preplate i način korištenja preplate.

Tužitelj je kroz konverziju restituiran na jedan način i to na zakonom propisan način, a sada u tužbi traži restituciju na potpuno drugi način.

Povrat učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF u slučaju kada se radi o konvertiranom kreditu bio bi moguć samo u slučaju ništetnosti konverzije, npr. u slučaju ugovaranja korištenja učinjenih plaćanja suprotno prisilnim odredbama ZID ZPK-a o konverziji. Ništetnost konverzije učinjene u skladu sa zakonom teško je zamisliti imajući u vidu pravila o konverziji i cilj koji se tim pravilima postiže (sprečavanje dvostrukog obeštećenja na teret jedne od ugovornih strana i uspostava ravnopravnost između ugovornih strana).

Kako se u predmetnom slučaju tužitelj odlučio na konverziju, potrebno je ocijeniti je li ugovorena konverzija izvršena u skladu sa strogim zakonskim pravilima o konverziji. Pri tome je jedino potrebno utvrditi je li izračun konverzije izvršen upravo primjenom tečaja koji je ZID ZPK naložio.

Slijedom navedenog, tuženik se izričito protivi financijskom vještačenju predloženom od strane tužitelja i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj u postupku obeštećen provedenom konverzijom, pa nema niti osnova za postavljanje tužbenog zahtjeva.

Naime, tuženik ističe kako je VSRH u obrazloženju rješenja posl.br. Gos 1/2019. od dana 4. ožujka 2019. godine zauzeo jasan stav da korisnici konvertiranih kredita, odnosno oni korisnici konvertiranih kredita čija je konverzija izvršena sukladno ZID ZPK nemaju pravna interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredaba o valuti, stoga tuženik ponavlja kako je nepotrebno i neekonomično provoditi financijsko vještačenje. U slučaju da Naslovni sud dodijeli zadatak vještaku, tuženik predlaže da vještak u obzir preplatu utvrđenu Dodatkom ugovora o kreditu kao i eventualno utvrđene negativne vrijednosti, odnosno razdobalja primjene manjeg tečaja za CHF od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita.

Tuženik smatra bitnim osvrnuti se na odluku Vrhovnog suda RH br. Rev 2868/18-2 od 12. veljače 2019. godine jer je tužitelj na podnošenje ove tužbe ponukan vrlo vjerojatno upravo radi donošenja ovakve odluke.

U čl. 27. st. 3. Zakonu o sudovima propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske radi razmatranja spornih pravnih pitanja koja se odnose na drugostupanjsko sudovanje, u svrhu ujednačavanja sudske prakse, svakih šest mjeseci, a po potrebi i češće, organizirati zajednički sastanak s predsjednicima sudskih odjela svih županijskih sudova. Zaključci sa sastanka objavit će se na internetskoj stranici Vrhovnog suda Republike Hrvatske. U stavku 4. navedenog članka propisano je da viši sud prigodom provedbe ovlaštenja iz stavaka 1., 2. i 3. ovoga članka ne smije ni na koji način utjecati na neovisnost i slobodu suda nižeg stupnja u donošenju odluke u pojedinom predmetu. Nadalje, u čl. 40. Zakona o sudovima propisano je da se sjednica odjela ili sudaca saziva i kad se utvrdi da o pitanjima primjene zakona postoje razlike u shvaćanjima između pojedinih odjela, vijeća ili sudaca ili kad u jednom odjelu vijeće ili sudac odstupi od ranije prihvaćenog pravnog shvaćanja.

Pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici svih sudaca odnosno sudskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Visokoga kaznenog suda Republike Hrvatske, Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske i sjednici odjela županijskog suda obvezno je za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, odnosno suda. Također je propisano da predsjednik odjela može, prema potrebi, pozvati na sjednicu odjela profesore diplomskog sveučilišnog studija prava, istaknute znanstvenike ili stručnjake u određenoj grani prava. Iz sadržaja navedenih zakonskih odredbi vidljivo je u kojem sastavu i na koji način i iz kojih razloga se donose zaključi i izražavaju pravna shvaćanja koja bi potom imala obvezujući karakter propisan zakonom! Slijedom navedenog, tuženik ne može dovoljno naglasiti da je odluka VSRH Rev 2868/18-2 od 12. velja-če 2019. godine donesena u pojedinačnom predmetu, te je evidentno da pitanja razmatrana u tom predmetu nisu razmatrana na sastanku VSRH s predsjednicima sudskih odjela svih županijskih sudova sukladno čl. 27. Zakona o sudovima, niti su razmatrana na sjednici odjela ili sudaca sukladno čl. 40. Zakona o sudovima.

Iz navedenog razloga, stavovi izraženi u toj pojedinačnoj odluci, bez obzira što se radi o odluci Vrhovnog suda, ne predstavljaju stavove koji obvezuju sudove u smislu čl. 27. i 40. Zakona o sudovima.

U hrvatskom pravnom sustavu, koji pripada europskokontinentalnim sistemima, usvojeno je opće pravilo da odluka suda u pojedinačnom predmetu ne vezuje izraženim pravnim shvaćanjem ni sud koji je odluku donio ni ostale sudove. To opće pravilo, osigurava slobodu i neovisnost sudaca.

Slijedom navedenog, a u skladu s načelom pravičnog suđenja i s načelom zakonitosti, tuženik smatra da ovaj sud treba donijeti odluku u skladu s činjenicama i dokazima koji se iznose u ovom postupku i između stranaka u ovom postupku. Ukoliko bi odluka VSRH Rev 2868/18-2 od 12. veljače 2019. godine imala značenje kako to shvaća tužitelj (da tužitelj, pored restitucije dobivene kroz konverziju treba biti još dodatno restituiran kroz ovaj sudski postupak), u tom slučaju bi se u potpunosti izgubio smisao vođenja pojedinačnih parničnih postupaka.

Dakle, tužitelj pogrešno tumači značenje odluke VSRH Rev 2868/18-2 od 12. veljače 2019. godine.

Čak i ukoliko se uđe u analizu sadržaja odluke VSRH donesene u tom pojedinačnom predmetu, tuženik ističe da je značenje te odluke drugačije od onoga kako je ta odluka protumačena u javnosti i kako ju je, posljedično, protumačio i tužitelj. Naime, u razmatranoj odluci navedeno je da revidentica postavlja pitanje: Da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu? Na postavljeno pitanje, Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je sljedeći odgovor:

„Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju. Stoga je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da tužiteljica nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti jer je sklopila dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe ugovora.“

Vrhovni sud RH je tom odlukom rekao samo jednu stvar, a to je da tužiteljica u tom predmetu, iako je prihvatila konverziju, ima pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu. No, bitno je podsjetiti da je ova odluka Vrhovnog suda RH reakcija na odluku nižeg suda koji je odbacio tužbu tužiteljice u tom predmetu smatrajući da tužiteljica radi prihvaćene konverzije nema pravo podnijeti tužbu.

Slijedom navedenog, odluka VSRH znači da je tužba u tom slučaju bila procesno dopuštena tj. da postoji procesna pretpostavka za podnošenje takve tužbe, te da sud nije trebao odbaciti tužbu nego da treba ući u meritum stvari.

Navedenom odlukom Vrhovni sud RH nije rekao kakva bi trebala biti meritorna odluka odnosno nije rekao da je tužbeni zahtjev osnovan ili neosnovan. Isto tako, nije rekao na temelju kojih parametara se utvrđuje je li korisnik kredita koji je prihvatio konverziju obeštećen u cijelosti ili nije. Čak štoviše, Vrhovni sud RH naveo je da: „Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.”

Ukoliko je Vrhovni sud RH u pojedinačnoj odluci za pojedinačni predmet, zauzeo stav da prihvaćanje konverzije i sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu nije bila prepreka da korisnica kredita/tužiteljica u tom pojedinačnom predmetu, zahtijeva utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora, to ne znači da svi sudovi u svim ostalim pojedinačnim predmetima trebaju ignorirati činjenicu da je tužitelj u konkretnom predmetu sklopio Dodatak koji stranke ujedno i izvršavaju ili su ga čak već i izvršile! Sve navedeno je itekako relevantno za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Tuženik smatra da bi tužitelj, ukoliko smatra da nije u cijelosti restituiran kroz konverziju kredita, trebao dokazati da su odredbe Dodatka ugovoru o kreditu ništetne, te tek ukoliko sud utvrdi da iste jesu ništetne, tek tada bi se moglo raspravljati o eventualnoj isplati temeljem utvrđenih ništetnih odredbi Dodatka ugovora o kreditu. Presude proizašle iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača ne bave se odredbama Dodatka ugovora o kreditu, niti je navedenim presudama utvrđeno da su ništetne odredbe iz Dodatka. Dodaci su sklapani na potpuno drugačiji način od osnovnih ugovora i uvažavajući sva događanja i sve zakonske izmjene i obveze banaka po pitanju odredbi koje se tiču promjenjivosti kamatne stope i tečaja CHF. Potpuno je pogrešno povesti se za jednom rečenicom iz odluke VSRH da osnovni ugovor nije konvalidirao sklapanjem Dodatka i temeljem te rečenice podnositi tužbu sudu sa stavom kao da taj Dodatak uopće nije izmijenio stanje između tužitelja i tuženika.

Potrebno je podsjetiti da je predmet odlučivanja VSRH-a u ovdje obrazlaganoj odluci bilo isključivo pitanje o pravnom interesu za podnošenje tužbe, a ne pitanje je li Dodatkom došlo do konvalidacije ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. VSRH se u navedenoj odluci pogrešno pozvao na odredbu čl. 326. st. 1. ZOO prema kojoj ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno otpadne. To nije sporno, a u biti to je i stajalište Suda Europske unije iz presude donesene u predmetu C-26/13 od 13. travnja 2014. godine, tj. da ništetan ugovor, u pravilu, naknadno ne može konvalidirati pa ni ako je razlog ništetnosti otklonjen zakonom (mađarski je zakonodavac propisao da se ugovorna odredba o primjeni dva tečaja - kupovni i prodajni - mijenja tako da vrijedi samo srednji tečaj Mađarske narodne banka, a ugovor ostaje). U našem slučaju nije riječ o donošenju zakona (u ovom slučaju ZID ZPK-a) na temelju kojega je razlog ništetnosti naknadno otpao. Taj Zakon nije propisao konvalidaciju ugovora s valutnom klauzulom u CHF, nego je propisao da taj ugovor prestaje postojati ako ugovorne strane sklope novi ili izmijenjeni ugovor o kreditu. Treba imati na umu da je prema ZID ZPK-u korisnicima kredita (potrošačima) ostavljeno je na volju da u roku od 30 dana prihvate ili ne prihvate izračun konverzije i ponudu za sklapanje novog ugovora o kreditu pa su se odlučili na otplatu anuiteta (u koje je uračunana i kamata) prema postojećim ugovorenim uvjetima. Stoga se ne može reći da o tome nije pregovaralo, odnosno da im je nametnuto nešto s čim nisu bili upoznati.

Budući da se pravomoćne presude VTS RH (43 Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, proizlazi da te presude nemaju nikakav učinak na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR.

Nadalje, odlučujući o prijedlogu za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava podnesenog od Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 04. ožujka 2020. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je rješenje posl. br. Gos 1/2019- 36 u kojem je iznio stav da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U navedenom rješenju, Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je sljedeće činjenice relevantne za rješavanje ovopredmetnog spora:

„Dakle, trebalo bi zaključiti i ponoviti:

- da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti,

- da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15),

- da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR,

- da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske,

- da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete,

- da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu,

- da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl.“ U odnosu na valutnu klauzulu tuženik ističe kako u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke, 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kako je postavljen u ovoj parnici zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša.

Formula je jednostavna - kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80% svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije obrazlagati u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Nesporno je da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kaso tužitelja.

Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB), sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja.

Sukladno odredbi čl. 22. ZOO-a, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita.

Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a.

Naime, budući da je na temelju čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.

Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“

Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu VSRH Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“

Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala, niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule.

Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

Završno, tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje. Naime, u sklopu revizijskog postupka pred VSRH postavljeno je pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“ U odnosu na postavljeno pitanje, VSRH je u presudi u predmetu Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. godine (dalje u tekstu: odluka Rev-2245/2017-2) utvrdio da je navedeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni imajući na umu izuzetno velik broj individualnih parničnih postupaka koji se u Republici Hrvatskoj vode po restitucijskim tužbama potrošača u slučaju Franak te je na postavljeno pitanje dao sljedeći odgovor: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila.) Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO/05).

Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 - dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.“ Nadalje, na sjednici Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje (dalje u tekstu: zauzeto pravno shvaćanje), u toč. 1., cit.:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." S obzirom da su se u praksi pojavljivale dvojbe u vezi s odlukom Rev- 2245/2017-2 te zauzetim pravnim shvaćanjem, VSRH donio je objedinjeno pravno shvaćanje na prvoj sjednici Građanskog odjela VSRH (1/22) održanoj dana 31. siječnja 2022. godine (dalje u tekstu: objedinjeno pravno shvaćanje), o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, kojim objedinjenim pravnim shvaćanjem je zauzeo stajalište kako shvaćanje VSRH izraženo u odluci Rev-2245/2017-2 i zauzeto pravno shvaćanje VSRH br. Su- IV-47/2020-2 od dana 30. siječnja 2020. godine, nisu uzajamno proturječna, već naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

Tako zaključak objedinjenog pravnog shvaćanja VSRH u toč. 4. glasi cit.: “Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite”

Nastavno na objedinjeno pravno shvaćanje VSRH, tuženik kao bitno naglašava kako je odredbom čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, dalje u tekstu: ZOO) određeno kad zastara počinje teći: „Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, …“ , dok je odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a određeno kada se duguju zatezne kamate: „Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.“. Dakle, opće pravilo je da zastara počinje teći prvi dan poslije dana kada je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje, odnosno prvi dan nakon dospijeća. Prema tome, budući je VSRH objedinjenim pravnim shvaćanjem odredio kao dan početka tijeka zastare dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, nedvojbeno je da je time ujedno odredio kako je u tom trenutku nastupilo i dospijeće.

Dodatno, obzirom na protek više od tri godine od njihova dospijeća, u skladu s odredbom čl. 226. ZOO-a, tuženik ističe kako je nastupila zastara potraživanja zakonskih kamata na preplaćene iznose koji su posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli.

Slijedom navedenog, predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženici nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.

4. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovoga suda pod poslovnim brojem P-529/2023, tj. uvid u ugovor o kreditu broj 9011021392 zaključen dana 15. veljače 2006. godine (list 6-10), u izvadak iz zemljišnih knjiga zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 14), u plan otplate (list 16-19), u dodatak Ugovora o kreditu broj 9011021392 od 22. prosinca 2015. godine (list 20-25), u plan otplate (list 27-30), u preliminarni vještački nalaz Rašić računovodstvo i revizija d.o.o. (list 31-72), u sudsku praksu (list 177-304, 406-445, 479-520), u izračun konverzije kredita po ugovoru o kreditu broj 9011021392 (list 308-310), u nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka Sanje Radoš od 6. lipnja 2024. godine (list 314- 395).

Izveo dokaz saslušanjem tužitelja (list 522-523).

5. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a.

6. Tužbeni zahtjev utvrđenja ništetnosti osnovan je u cijelosti a tužbeni zahtjev za isplatom osnovan je djelomično.

7. Iz Ugovora o kreditu broj: 9011021392 od 15. veljače 2006. godine proizlazi da su isti sklopili tužitelj kao korisnik kredita koji je ujedno i založni dužnik i tuženik kao kreditor, te je istim kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 53.300,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je rok otplate kredita 216 mjeseci, kao namjena kredita kupnja stambenog objekta, da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,30% godišnje. Korisnik kredita plaća banci interkalarnu kamatu u visini redovne kamate, kredit se otplaćuje u 216 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja a prema otplatnom planu. U slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano izvijestiti korisnika kredita, te da su stranke suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ugovora.

Prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjeseca od dana prijenosa kredita u otplatu, a anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta.

Isto tako iz ugovora o kreditu proizlazi da je u čl. 8. ugovoreno osiguranje naplate te u čl. 9. otkaz ugovora o kreditu a u čl. 10. prijevremenu otplatu kredita te su stranke u čl. 12. ugovorile završne odredbe koje se odnose na založnog dužnika a koji je ujedno i korisnik kredita.

8. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kčbr. [katastarska čestica] kuća i dvor u Gajevoj ulici sa 344 m[2] , a koji je bio priložen uz ugovor o kreditu, utvrđuje se da je uknjiženo založno pravo u korist tuženika temeljem ugovora o kreditu broj 9010020370 od 21. srpnja 2003. godine.

9. Uvidom u plan otplate od 23. veljače 2006. godine, utvrđuje se da je prva rata u iznosu od 354,87CHF dospjela 31. ožujka 2006. godine a zadnja rata 29. veljače 2024. godine u iznosu od 348,12CHF.

10. Uvidom u Dodatak ugovora o kreditu broj 9011021392 od 22. prosinca 2015. godine a koji dodatak ugovora o kreditu je potpisan po strankama te je izvršena ovjera po javnom bilježniku Mladenu Čop iz Daruvara pod brojem OV-9557/15 dana 22. prosinca 2015. godine, utvrđuje se da su stranke nesporno utvrdile da su dana 15. veljače 2006. godine sklopile osnovni ugovor o kreditu 9011021392 na iznos od 53.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važećoj na dan plaćanja kredita, uvećano za pripadajuće kamate, naknade i troškove, te da stranke suglasno utvrđuju da se dodatak osnovnom ugovoru sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanom Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15).

Isto tako, stranke suglasno utvrđuju da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine i izračunatim sukladno čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju kao i izvod otvorenih stavki po kreditu iz Dodatka ugovora koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015. godine te da stranke suglasno utvrđuju da nakon konverzije kredit iz dodatka denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 20.358,74EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke.

Također, proizlazi da ugovorne strane suglasno utvrđuju da iznos pretplate iznosi 2.585,53€ a koji iznos se sukladno čl. 19.c st. 1. toč. 5. Zakona preračunava u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 19.746,99 kuna, te da je u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. godine do dana sklapanja Dodatka vršena otplata kredita sukladno otplatnom planu važećem za otplatu kredita denominiranog u kune s valutnom klauzulom u CHF te stranke u Dodatku utvrđuju da razlika u prijelaznom razdoblju između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom EUR utvrđenog novim otplatnim planom iznosi 78,75€, te su stranke suglasno utvrdile da ukupni iznos preplate iznosi 2.664,28€ a preračunato u kune 20.348,44 kuna na dan 30. rujna 2015. godine.

Isto tako, stranke su u čl. 7. odredile način na koji korisnik kredita se obvezuje preostalo razdoblje otplaćivati kredit i preostali iznos neotplaćene glavnice kredita, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR važeći na dan plaćanja te sa kamatnom stopom koja je promjenjiva a koja se definira kao referentna kamatna stopa u visini šestomjesečnog EUROBOR-a kao promjenjivog dijela i fiksnog dijela koji iznosi 5,51 p.p. s tim da redovna kamatna stopa ne može biti viša od maksimalno dopuštene kamatne stope.

U čl. 8. stranke su suglasno utvrdile da je radi osiguranja tražbine iz osnovnog ugovora korisnik kredita uručio banci određene instrumente osiguranja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i da i nadalje ostaju instrumenti osiguranja svih tražbina nakon postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, kao što je založno pravo na nekretnini upisanoj u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kčbr. [katastarska čestica], polica osiguranja nekretnina, polica osiguranja od nezgode, izjava o zapljeni plaće, zadužnica izdana od korisnika kredita. Isto tako, proizlazi da je u čl. 10. navedeno da korisnik kredita potvrđuje da ga je banka prije sklapanja ovog dodatka upozorila na rizik promjene tečaja kao i na moguće promjene iznosa ugovorene obveze u kunama nastalog uslijed promjene tečaja te da sve ostale odredbe iz osnovnog ugovora koje nisu mijenjane dodatkom ugovora ostaju dalje na snazi i primjenjuju se. Dodatak ugovora potpisan je po korisniku kredita a ovdje tužitelju i po tuženiku te da je ovjera potpisa korisnika kredita a ovdje tužitelja izvršena po javnom bilježniku Mladenu Čopu dana 22. prosinca 2015. godine.

Uz Dodatak ugovora o kreditu od 22. prosinca 2015. godine priložen je otplatni plan u valuti EUR s tim da je prikazan iznos prve rate koliko bi iznosila u EUR na dan 31. ožujka 2006. godine u iznosu od 252,53€, a zadnja rata trebala biti 30. rujna 2018. godine u iznosu od 249,87€.

11. Iz dostavljenog nalaza i mišljenja po tužitelju uz tužbu, Rašić računovodstvo i revizija d.o.o. proizlazi da potraživanje tužitelja na dan 30. rujna 2015. godine iznosi i to po osnovu preplaćene kamate 17.728,00 kuna, preplaćena tečajna razlika iznosi 36.571,92 kuna, razlika glavnice u kunama 14.879,07 kuna, zatezne kamate na preplaćene iznose do 30. rujna 2015. godine 23.308,20 kuna, preplata u kunama po obračunu konverzije 19.746,99 kuna, ukupno na dan 12. veljače 2016. godine potraživanje tužitelja iznosi 72.740,19 kuna.

12. Dakle, cijeneći izvedene dokaze, zaključuje se da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu dana 15. veljače 2006. godine s tuženikom i da mu je tuženik odobrio novčana sredstva na raspolaganje u iznosu od 53.300,00 CHF, da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva 4,30% godišnje, te rok otplate 216 mjesečnih anuiteta i da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća.

Isto tako se utvrđuje da je tuženik uredno otplaćivao obveze iz kredita, da je zaključio dodatak ugovora 22. prosinca 2015. godine kojim dodatkom je izvršena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR te da tužitelj otplatio kredit.

13. U postupku je izveden dokaz saslušanjem tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da je 2003. godine zaključio ugovor o stambenom kreditu kod tuženika u Daruvaru u iznosu od 35.000,00 eura i kredit je dvije godine uredno otplaćivao, rata mu je bila 2.135,00 kuna. Međutim nakon dvije godine otplate kredita ga je službenica iz banke nazvala i rekla mu je da dođe na konzultacije jer da imaju povoljniju ponudu za njega. Došao je u banku i službenica mu je ponudila i predočila kredit u CHF i to 53.000,00 CHF na način da je napravljena konverzija kredita iz eura u CHF i utvrđen je preostali dug i otplatna rata 1.480,00 kuna mjesečno te je to bilo puno manje u odnosu na raniju ratu kreditu kada je ugovor o kreditu bio u EUR još je dobio dvije godine kraće otplate. Kamata je bila oko 4,00% ali ne zna da li je bila promjenjiva, a kredit u eurima je bila fiksna kamata 7,37% a što se tiče kredita u CHF bila je promjenjiva. Kredit u CHF je bio povoljan jer je bila mala kamata pa slijedom toga i mala rata. Službenica je rekla ako bude promjene da će to biti neznatna promjena, nije mu ništa objašnjavala valutnu klauzulu. Otplatni plan je bio u CHF i tako je utvrđena mjesečna rata u CHF, sve je bilo u jednakom iznosu u CHF. Njemu je to bilo primamljivo i onda je ratu kredita plaćao u banci u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju CHF. Negdje oko pola godine bila je u redu otplata kredita nije se tako povećavalo i onda nakon toga se počelo povećavati tako da je rata povećana skoro na duplo. Išao je u banku pitati što je s tim, oni su rekli da je tečaj CHF skočio, da divlja i da je on vezan kreditom s tečajem CHF i kredit je uredno otplaćivan, onda je nekada i bilo zakašnjenja u plaćanju. Upravo zbog povećanja rate kredita došlo je do otežane situacije, morao je raditi dva posla da bi mogao otplaćivati kredit, imao je obiteljskih problema, onda je otišao raditi u Njemačku i tako je zarađivao i uredno otplaćivao kredit. U 2015. godini došlo je do razvoda braka i napustio je kuću gdje je dosad živio sa suprugom i djecom a na dosadašnju adresu dostavljen je dodatak ugovora i onda je tako došlo do zaključenja dodatka ugovora. Išao je u banku i zaključio dodatak ugovora tako da je onda kredit ponovo konvertiran u eure. Ne može se očitovati koliku je imao ratu u eurima nakon konverzije. Ugovor o kreditu kada je konvertiran u CHF koji je zaključio 2006. godine rok otplate je bio 18 godina a kada je zaključen dodatak ugovora o kreditu kada je konvertiran iz CHF u eure, utvrđena mu je rata u eurima a ne zna sada koji je to bio iznos, ali uredno je otplaćivao kredit i kredit je otplaćen jer je on radio u Njemačkoj. Dobio je od tuženika 18.000,00-19.000,00 kuna na ime preplate nakon izvršene konverzije, a taj novac je korišten za pokrivanje minusa na tekućem računu koji je imao jer mu je to tako bilo povoljnije i tako mu je trebalo. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu kod banke nije imao mogućnosti pregovaranja o uvjetima kredita bilo o kamati bilo o drugim uvjetima već samo da prihvati njihove uvjete i da se uklopi u visinu rate jedino što je mogao dogovarati dužinu otplate kredita i to je dogovarao kako mu je najpovoljnije da može otplatiti visinu rate jer njemu nije toliko odgovaralo da ima duži rok otplate jer onda mora više platiti jer je i veća kamata, nego da bude rok otplate bude koliko on može platiti ratu. Službenica u banci prilikom zaključenja ugovora u CHF kada je konvertiran iz eura 2006. godine nije ga upozoravala na rizike povećanja tečaja CHF kao i povećanja kamatne stope. Banka je dostavljala obavijesti o promjeni kamate na adresu gdje je on živio međutim i prije nego se službeno rastao 2015. godine odselio se sa adrese, 2012. godine, ali ima saznanja da je banka dostavljala obavijesti o promjeni kamatne stope. O promjeni tečaja nije dobivao obavijesti već je saznao o promjeni tečaja kada je išao plaćati ratu onda je vidio da se tečaj povećavao, a inače je zapravo plaćanje vršio trajnim nalogom tako da je banka skidala sa računa visinu rate u protuvrijednosti rate kredita u CHF prema srednjem tečaju koji važi na dan plaćanja. Ne može se točno očitovati koliko je zapravo on u konačnosti platio taj kredit s kamatama ali sigurno duplo više nego što je kredita dobio. Pročitao je ugovor o kreditu ali nije mogao posve razumjeti s obzirom da nije stručna osoba. Nije znao što znači valutna klauzula u trenutku sklapanja ugovora. Službenica u banci mu je objašnjavala odredbe ugovora ali ne zna što mu je objašnjavala. Nije tražio zaključenje ugovora o kreditu u drugoj valuti s obzirom da je imao ranije zaključen kredit u eurima koji je konvertiran u CHF a u kunama mu nije bio primamljiv.

14. Sud je prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, i u skladu s materijalnim dokazima koji su izvedeni tijekom postupka.

15. U provedenom postupku provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje i to na okolnost:

- razlike između iznosa koje je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koje bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita

- razlike između iznosa glavnice kredita utvrđenog na dan konverzije iz kredita u CHF u EUR u kunskom iznosu i glavnice kredita na dan konverzije određene po tijeku kredita bez ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli odnosno radi izračuna efekta konverzije

- prilikom izrade nalaza i mišljenja vještak je dužan uzeti u obzir i Dodatak ugovora o kreditu i njime utvrđeni iznos preplate kao i eventualne utvrđene negativne vrijednosti odnosno vrijednosti manje od početno utvrđene valute

- te utvrditi je li konverzija konkretnog Ugovora izvršena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ili ne, pri čemu je vještak dužan dati konkretan izračun.

Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka Sanje Radoš od 9. srpnja 2024. godine proizlazi da je tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno 38.399,41 kuna ( 5.096,49 € ) više zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kune taksativno po mjesecima a što je prikazano u Tablici na str. 25 i 26 nalaza.

Tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno

-1.824,52 kuna manje (-242,17 €) zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kune taksativno po mjesecima a što je prikazano u Tablici na str. 26 i 27 nalaza. Razlika glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana je 14.879,03 kuna odnosno 1.974,79 €.

Prilikom konverzije kredita iz CHF u eure tuženik je početno odobreni iznos kredita u CHF denominirao u eure i cjelokupnu otplatu kredita u CHF izjednačio s položajem u kojem bi tužitelj bio da je koristio kredit denominiran u EUR iste vrste i trajanja, a kako je to u skladu sa zakonskim odredbama međutim prilikom konverzije nisu priznate pretplate tužitelja utvrđene nalazom u ukupnom iznosu od 66.290,22 kune, već je u konverziji priznata pretplata u iznosu od 19.746,99 kuna čime tužitelj konverzijom nije obeštećen za više plaćene iznose u odnosu na početno ugovorene uvjete, razliku glavnice i ukupni učinci konverzije pri čemu je u obzir uzela i manje plaćene iznose.

16. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka u cijelosti s obzirom da tužitelj nije istakao prigovore na nalaz i mišljenje vještaka dok je tuženik istakao prigovore samo pravne prirode.

17. Imajući u vidu predmet spora ističe se da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 15. veljače 2006. godine bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), koji je u odredbi čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u odredbi čl. 81. st. 2. je propisivao da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Posljedica nepoštene odredbe je ništavost kako je to propisivala odredba čl. 87. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), ali u smislu čl. 87. st. 2. toga zakona ona ne povlači ništetnost preostalog dijela ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe. Ista materija jednako je bila regulirana u čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) koji je bio na snazi u vrijeme otplate kredita.

18. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, presudu Visokog trgovačkog suda RH pod brojem Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine, kojom presudom je djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja te na presudu i rješenje Vrhovnog suda RH pod brojem Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015. godine kojom je potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda RH u odbijenom dijelu tužbenog zahtjeva, te na odluku Ustavnog suda RH pod brojem U-III-2521/2015, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III- 2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. godine koji je ukinuo presudu Vrhovnog suda RH kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu te na rješenje Vrhovnog suda RH Revt-575/16-5. od 3. listopada 2017. godine koji je ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda RH pod brojem Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu, te presudu Visokog trgovačkog suda RH pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je, između ostalog, odbijena žalba tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i potvrđena je ta presuda u odnosu na tuženika kojom se utvrđuje povreda kolektivnih prava i interesa potrošača u odnosu na valutnu klauzulu, pa je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu.

19. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je više banaka, a među njima i tuženik, i to tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula kojom se glavnica vezala uz švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno Zakonu o obveznim odnosima. Navedeno izraženo stajalište potvrđeno je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. godine.

Navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a stavka 1. toga zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a sud je u tom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

21. Tužitelj se u tužbi poziva na pravno utvrđenje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a sud je s obzirom na citiranu zakonsku odredbu vezan utvrđenjima tih sudova o ništetnosti ugovorenih odredaba iz ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz švicarski franak ovisno o jednostranoj odluci tuženika. Na temelju sadržaja Ugovora o kreditu, a posebno u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franaka sud utvrđuje da u Ugovoru o kreditu nisu objektivizirani kriteriji izračuna i rizici ugovorene valutne klauzule.

Stoga sud na temelju svega prednje navedenog utvrđuje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9011021392 sklopljenog između stranaka 15. veljače 2006. godine u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak.

22. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - u daljnjem tekstu ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

23. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

24. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do rasta valute, ništetne.

25. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

26. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

27. Tužitelju nisu objašnjeni razlozi promjene tečaja valute, o tome se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se tečaj valute može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori promjeni tečaja ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

28. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće valute, nego što bi ostvario da je ostao tečaj valute koji je bio na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog promjene tečaja valute kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

29. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, svoje mišljenje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. godine tako što je utvrđeno da tužitelj nije izgubio pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli u CHF s tim da se preplata priznata konverzijom ne može kumulirati s preplatom koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, već tužitelj ima pravo na njihovu razliku, odnosno na iznos preplate temeljem ništetnih odredbi umanjen za priznati iznos preplate konverzije.

Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Dodatkom od 28. siječnja 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro.

Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

30. Predmet tužbenog zahtjeva je isplata iznosa koji je tužitelj preplatio temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o valutnoj klauzuli a ne preplata po osnovu promjenjive kamatne stope, pa stoga sud smatra kako je tuženik temeljem članaka 29. st. 2. i čl. 323. st. 1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos od 5.096,49€ s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dana plaćanja pojedinog iznosa, te iznos od 646,08€ koji se odnosi na umanjenu razliku glavnice za iznos priznate preplate konverzijom u iznosu od 1.328,71€, s pripadajućom zateznom kamatom od dana dospijeća do isplate, tj. od 23. prosinca 2015. godine do isplate..

31. Sud utvrđuje neosnovanim prigovor zastare potraživanja istaknut po tuženiku. Tražbine stečene bez osnove iz odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost ugovorene valutne klauzule postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Tužitelj je tužbu u ovom postupku podnio 5. lipnja 2023. godine, tj. unutar petogodišnjeg roka zastare od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu i time je prekinuo tijek zastare, pa stoga prigovor zastare koji je tuženik istaknuo nije osnovan. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine, a odluka Trgovačkog suda u Zagrebu i u odnosu na tuženika te u vezi odredbi o valutnoj klauzuli postala je pravomoćna po donošenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pa onda zastara počinje teći od dana pravomoćnosti, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 5. lipnja 2023. godine, to onda svakako nije protekao rok od pet godina koji se računa od 14. lipnja 2018. godine za valutnu klauzulu.

32. Isto tako u odnosu na prigovor zastare potraživanja, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci od 20. ožujka 2018. godine broj Rev-2245/17-2. zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

33. U smislu odredbe članka 502c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja u navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske, s obzirom da se tužitelj pozvao na ta pravna utvrđenja.

34. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik, Ugovorom o kreditu, broj 9011021392, koji je zaključio sa tužiteljem dana 15. veljače 2006. godine, povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje: ZZP).

Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tuženiku postupak formiranja kamatne stope, odnosno tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. Isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita.

Tužitelj, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati.

Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a).

Tako tuženik treba vrati tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u nalazu i mišljenju od 9. srpnja 2024. godine i to iznos od 5.096,49€ zajedno sa zateznom kamatom od dana zaključenja ugovora o kreditu tj. od 31. listopada 2008. godine do 30. rujna 2015. godine pa do konačne isplate – na ime preplaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF, te iznos od 646,08€ od 23. prosinca 2015. godine pa do isplate na ime razlike glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana, dok je sud odbio zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 1.328,71€, imajući u vidu da je tužitelju priznata preplata utvrđena konverzijom pa se onda ne može kumulirati navedeni iznos sa preplatom koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, već tužitelj ima pravo na njihovu razliku odnosno na iznos preplate temeljem ništetnih odredbi umanjen za priznati iznos preplate u konverziji.

35. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.

36. Presudom suda EU C118/17 (slučaj R) utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a nakon provedenog vještačenja sud je utvrdio da nije, te je očigledan pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe.

37. Ovaj sud smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom-Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

Dakle, sklapanjem Aneksa nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule.

Ovakav stav zauzela je i novija praksa županijskih sudova u odlukama Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2011/2019-2 od 04. siječnja 2021., Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., Županijskog suda u Rijeci broj:Gž-2614/2019-2 od 23. veljače 2021., te Županijskog suda u Splitu broj:Gž- 400/2021-2 od 24. ožujka 2021.

38. Tuženik u postupku nije istakao prigovor prebijanja niti protutužbeni zahtjev, već je istakao da sud prilikom donošenja odluke u ovom postupku ne bi trebao zanemariti utvrđene negativne vrijednosti odnosno razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita, te je na prijedlog tuženika na te okolnosti provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje te je vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju iskazao i negativne razlike kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog te je tako utvrdio da je tužitelj u navedenom periodu platio manje u iznosu od 1.824,52 kune / 242,17€.

Međutim, kako tuženik nije istakao prigovor prebijanja a niti je postavio protutužbeni zahtjev, to onda sud nije uzeo u obzir navedeni izračun negativnih razlika prilikom donošenja odluke.

Naime, na prijeboj potraživanja tuženik bi ostvario pravo samo na temelju istaknutog protutužbenog zahtjeva, procesnopravnog prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja, a takvo pravno shvaćanje je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-549/23 od 18. prosinca 2023. godine donesenoj temeljem čl. 390. st. 2. ZPP-a.

39. Zbog navedenoga sud odlučio kao u izreci pod točkom I, II i III ove presude.

40. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a s obzirom na postignuti uspjeh u parnici čijim odredbama je propisano ako su stranke djelomično uspjele u parnici sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, te nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici a koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotka u kojemu su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu vodeću računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

Budući da je tužitelj u pogledu osnove tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti odnosno u omjeru od 100% a u pogledu visine tužbenog zahtjeva sud cijeni da je njegov uspjeh 81%, onda ukupan uspjeh mu je 181% koji se podijeli sa 2 pa se dobije ukupni omjer uspjeha tužitelja u postupku od 90,5%.

Tuženik je uspio u postupku sa 19% i kada se njegov uspjeh podijeli sa 2 zahtjeva, dobije se da je tuženik uspio ukupno u postupku sa 9,5% i kada se tužiteljev uspjeh u parnici umanji za tuženikov uspjeh onda proizlazi da je tužitelj ukupno uspio u postupku sa 81% a prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tužitelju, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora.

Sud je tužitelju priznao troškove sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sukladno vrijednosti predmeta spora kao i vrijednosti boda (1 bod 2,00€) i to koji se odnose na:

- sastav tužbe 200,00€,

- sastav podneska od 15. rujna 2023., 17. lipnja 2023., 4. kolovoza 2024., godine za svaki podnesak 200,00€

- sastav podneska od 20. ožujka 2024. godine 50,00€ umjesto traženih 200,00€, za sastav podneska od 18. studenog 2024. godine 50,00€ umjesto traženih 200,00€, s obzirom da sud smatra da navedeni podnesci spadaju u tzv. "ostale podneske",

- zastupanje na ročištima 5. ožujka 2024., 27. veljače 2025. godine za svako ročište 200,00€,

- zastupanje na ročištu 10. listopada 2023. godine 100,00€

- PDV 350,00€

- trošak preliminarnog vještačenja 175,00€ s obzirom da je tužitelj dostavio nalaz i račun vještaka a s obzirom da sud nalazi da tužitelj bez navedenog dokaza nije mogao određeno postaviti tužbeni zahtjev,

- trošak predujma za sudskog vještaka 200,00€

- sudsku pristojbu na tužbu 101,80€ ili sveukupno 2.226,80€.

Tužitelju nije priznat trošak kao opravdan i potreban za sastav podneska od 8. listopada 2023., te 31. prosinca 2024. godine za svaki podnesak 200,00€ s obzirom da sud smatra da navedeni trošak nije bio potreban.

Isto tako sud nije priznao tužitelju trošak sudske pristojbe na presudu budući da je tužitelj oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi sukladno odredbi čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 151/23).

Budući da je tužitelj uspio u postupku sa 81% to mu je onda tuženik bio dužan nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.803,71 eura, pa je onda sud naložio tuženiku da navedeni iznos plati tužitelju u roku od 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u smislu čl. 151. st. 1. ZPP-a, budući da je tužitelj u tužbi potraživao zakonske zatezne kamate na troškove.

U Grubišnom Polju, 10. travnja 2025. godine

S u t k i n j a

Milka Katić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku do 15 dana računajući od dana ročišta za objavu presude tj. od 10. travnja 2025. godine. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.