Poslovni broj Ref 41 P: P-978/2024-7

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

SPLIT

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Draganu Ramljaku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆD iz [adresa]

OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Jošku Jurašinu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb- dioničko društvo Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Leko & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 24. veljače 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno sa zamijenikom punomoćnika Vesnom Restović, odvjetnicom u Splitu te zamjenika punomoćnika tuženika Ć L odvjetničkim vježbenikom u Splitu, na ročištu za objavu dana 10. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništavnim odredba čl.4 i čl.7 Ugovora o kreditu br.9010949817 zaključen između tužitelja i tuženika 13.1.2006.g. te se nalaže se tuženiku roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju s osnova razlike promjene kamatne stope ukupan iznos od 21.481,06 kn/2.851,03 Eur-a sa zakonskim kamatama koje teku do onačne isplate, i to sa zakonskom kamatom koja teče za svaki pojedini mjesečni obrok do konačne isplate 8,14 % godišnje a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotna poena ,a od 15.10.2023.g.do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotna poena i koja se od 1.siječnja 2023.g. do isplate određuje , za svako polugodište , uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotna poena, a koje teku kako slijedi:

-na iznos od 26,66 Eur-a od 31.8.2007.g. do konačne isplate

-na iznos od 26,66 Eur-a od 30.9.2007.g. do konačne isplate

-na iznos od 26,51 Eur-a od 31.10.2007.g. do konačne isplate

-na iznos od 26,45 Eur-a od 30.11.2007.g. do konačne isplate

-na iznos od 26,11 Eur-a od 31.12.2007.g. do konačne isplate

-na iznos od 26,07 Eur-a od 31.1.2008.g. do konačne isplate

-na iznos od 45,06 Eur-a od 29.2.2008.g. do konačne isplate

-na iznos od 45,12 Eur-a od 31.3.2008.g. do konačne isplate

-na iznos od 44,50 Eur-a od 30.4.2008.g. do konačne isplate

-na iznos od 43,95 Eur-a od 31.5.2008.g. do konačne isplate

-na iznos od 43,75 Eur-a od 30.6.2008.g. do konačne isplate

-na iznos od 43,87 Eur-a od 31.7.2008.g. do konačne isplate

-na iznos od 44,02 Eur-a od 31.8.2008.g. do konačne isplate

-na iznos od 43,19 Eur-a od 30.9.2008.g. do konačne isplate

-na iznos od 43,07 Eur-a od 31.10.2008.g. do konačne isplate

-na iznos od 43,60 Eur-a od 30.11.2008.g. do konačne isplate

-na iznos od 43,21 Eur-a od 31.12.2008.g. do konačne isplate

-na iznos od 43,90 Eur-a od 31.1.2009.g. do konačne isplate

-na iznos od 44,41 Eur-a od 28.2.2009.g. do konačne isplate

-na iznos od 45,11 Eur-a od 31.3.2009.g. do konačne isplate

-na iznos od 43,77 Eur-a od 30.4.2009.g. do konačne isplate

-na iznos od 43,42 Eur-a od 31.5.2009.g. do konačne isplate

-na iznos od 43,76 Eur-a od 30.6.2009.g. do konačne isplate

-na iznos od 42,87 Eur-a od 31.7.2009.g. do konačne isplate

-na iznos od 42,84 Eur-a od 31.8.2009.g. do konačne isplate

-na iznos od 43,24 Eur-a od 30.9.2009.g. do konačne isplate

-na iznos od 47,16 Eur-a od 31.10.2009.g.do konačne isplate

-na iznos od 44,39 Eur-a od 30.11.2009.g. do konačne isplate

-na iznos od 47,17 Eur-a od 31.12.2009.g. do konačne isplate

-na iznos od 47,52 Eur-a od 31.1.2010.g. do konačne isplate

-na iznos od 47,62 Eur-a od 28.2.2010.g. do konačne isplate

-na iznos od 46,93 Eur-a od 31.3.2010.g. do konačne isplate

-na iznos od 46,94 Eur-a od 30.4.2010.g. do konačne isplate

-na iznos od 46,07 Eur-a od 31.5.2010.g. do konačne isplate

-na iznos od 45,31 Eur-a od 30.6.2010.g. do konačne isplate

-na iznos od 46,61 Eur-a od 31.7.2010.g. do konačne isplate

-na iznos od 46,91 Eur-a od 31.8.2010.g. do konačne isplate

-na iznos od 46,77 Eur-a od 30.9.2010.g. do konačne isplate

-na iznos od 46,30 Eur-a od 31.10.2010.g. do konačne isplate

-na iznos od 38,16 Eur-a od 30.11.2010.g. do konačne isplate

-na iznos od 38,49 Eur-a od 31.12.2010.g. do konačne isplate

-na iznos od 39,06 Eur-a od 31.1.2011.g. do konačne isplate

-na iznos od 38,80 Eur-a od 28.2.2011.g. do konačne isplate

-na iznos od 39,56 Eur-a od 31.3.2011.g. do konačne isplate

-na iznos od 39,28 Eur-a od 30.4.2011.g. do konačne isplate

-na iznos od 33,14 Eur-a od 31.5.2011.g. do konačne isplate

-na iznos od 35,20 Eur-a od 30.6.2011.g. do konačne isplate

-na iznos od 34,66 Eur-a od 31.7.2011.g. do konačne isplate

-na iznos od 28,89 Eur-a od 31.8.2011.g. do konačne isplate

-na iznos od 28,49 Eur-a od 30.9.2011.g. do konačne isplate

-na iznos od 27,83 Eur-a od 31.10.2011.g. do konačne isplate

-na iznos od 28,96 Eur-a od 30.11.2011.g. do konačne isplate

-na iznos od 30,48 Eur-a od 31.12.2011.g. do konačne isplate

-na iznos od 29,29 Eur-a od 31.1.2012.g. do konačne isplate

-na iznos od 29,61 Eur-a od 29.2.2012.g. do konačne isplate

-na iznos od 28,99 Eur-a od 31.3.2012.g. do konačne isplate

-na iznos od 28,99 Eur-a od 30.4.2012.g. do konačne isplate

-na iznos od 31,01 Eur-a od 31.5.2012.g. do konačne isplate

-na iznos od 31,06 Eur-a od 30.6.2012.g. do konačne isplate

-na iznos od 32,79 Eur-a od 31.7.2012.g. do konačne isplate

-na iznos od 31,80 Eur-a od 31.8.2012.g. do konačne isplate

-na iznos od 30,74 Eur-a od 30.9.2012.g. do konačne isplate

-na iznos od 30,53 Eur-a od 31.10.2012.g.do konačne isplate

-na iznos od 30,35 Eur-a od 30.11.2012.g. do konačne isplate

-na iznos od 30,66 Eur-a od 31.12.2012.g. do konačne isplate

-na iznos od 31,01 Eur-a od 31.1.2013.g. do konačne isplate

-na iznos od 30,94 Eur-a od 28.2.2013.g. do konačne isplate

-na iznos od 30,94 Eur-a od 31.3.2013.g. do konačne isplate

-na iznos od 30,59 Eur-a od 30.4.2013.g. do konačne isplate

-na iznos od 30,63 Eur-a od 31.5.2013.g. do konačne isplate

-na iznos od 30,30 Eur-a od 30.6.2013.g. do konačne isplate

-na iznos od 30,27 Eur-a od 31.7.2013.g. do konačne isplate

-na iznos od 30,04 Eur-a od 31.8.2013.g. do konačne isplate

-na iznos od 29,63 Eur-a od 30.9.2013.g. do konačne isplate

-na iznos od 29,84 Eur-a od 31.10.2013.g. do konačne isplate

-na iznos od 29,91 Eur-a od 30.11.2013.g. do konačne isplate

-na iznos od 29,74 Eur-a od 31.12.2013.g. do konačne isplate

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.976,30 eura sa zakonskim kamatama od presuđenja,10.04.2025. do konačne isplate i koja se određuje , za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotna poena.

Obrazloženje

1.U svojoj tužbi od 29. lipnja 2015. godine tužitelj je naveo tuženik je naveo tužitelj i tuženik zaključili su Ugovor o kreditu broj: 9010949817 dana 13.01.2006.g. koji je solemniziran 11.02.2006.g. OU-126/06 u LD. Člankom 4. predmetnog ugovora ugovorena je kamatna stopa od 4,15% promjenjivo mjesečno kroz dekurzivni izračun. Naime, ništetnost predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi iz kršenja odredbe čl.46. st.2 ZOO-a a (ZOO od 2005.g. čl. 269.) a u svezi sa čl. 47 ZOO-a a (ZOO od 2005. g. čl. 270.) Iz ugovora je izvjesno da kamata (cijena za novac) u samom ugovoru, a kao bitan element spornog ugovora, nije određene već se ista ,mijenja temeljem odluke i to jednostrane jedne od stranka, na koju tužitelj kao druga stranka ugovora nema mogućnost utjecaja. Znači radi se o znatnoj neravnoteži u pravima obavezama stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača, a odredbama ugovora iz čl.4. i čl. 7. predmetnog Ugovora tuženik je isključio tužitelju pravo, mogućnost i utjecaj druge strane – tužitelja da ugovara predmet i cijenu kao bitni sastojak ugovora, a što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a (ZOO iz 2005. g. čl.247.) jer se stranke nisu usuglasile o bitnim sastojcima (cijeni tj. kamatnoj stopi). Takvim postupanjem banka tužitelju kršenjem načela savjesnosti i poštenja, a u svoju korist i u svoj interes iskoristivši izostanaka zakonski odredbi koje bi regulirale obvezu da se ukoliko ugovor sadrži odredbu o promjeni kamatne stope mora sadržati elemente za koji se vežu promjene kamatne stope, banka je te kriterije trebala odrediti da je riječ o savjesnom gospodarstveniku. Međutim, kako očito nije riječ o savjesnom gospodarstveniku već o stranci ugovor a koja vodi računa samo o vlastitoj koristi i interesu, banka je tužiteljici kao potrošaču nametnula ugovorene odredbe koje je stavljaju u neravnopravan položaj kao potrošača , kojim je tužitelja stavljaju u neravnopravan položaj, što je u oprijeci sa načela savjesnosti i poštenja. Navedenim sve treba promatrati kroz odredbe čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu ZZP) i čl. 98 ZZP-a. Nadalje, nije odrediv ni jasan ni mjesečni anutite jer ovisi o glavnici , o kojoj opet ovisi kamatna stopa (cijena), pa je nejasno koliko tužitelj u konačnici mora vratiti tijekom dugoročne otplatne kamate, pa sama n ništetnost čl. 46. st. 2 ZOO-a (ZOO od 2005.g. čl. 269.) Tuženik je bio dužan prije jednostrane promjene kamatne stope –bitni element ugovora, pozvati tužitelja, obavijestiti je o promjenama kamatne stope ( cijene ili marže) i zaključiti s njom aneks ugovora ili drugi ugovor sa izmijenjenim uvjetima, jer je kamatna stopa (marža) bitni sastojak ugovora, zbog čega se ista određuje i mijenja isključivo i jedino suglasnošću volja stranaka ugovora, a ne izjavom ili odlukom jedne od stanka ugovora, a sve u smislu čl. 26. ZOO-a (ZOO iz 2005. g. čl.247. ) koji utvrđuje da je ugovor sklopljen kada se ugovorene stranke suglasile sa bitnim elementima ugovora.

2. U svom odgovoru na tužbu od 19. travnja 2017. tuženik je naveo tuženik prije svega obavještava Naslovljeni sud kako je tužitelj prihvatio konverziju kredita te pristupio sklapanju Dodataka Ugovoru o kreditu koji je predmet ovog postupka, a kojim se izvršila konverzija predmetnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Činjenica prihvata konverzije odnosno potpisa Dodatka ugovoru o kreditu odlučna je za nastavak ovog postupka budući da se time gubi daljnji interes tužitelja za vođenje ove parnice, pa tuženik predlaže pozvati tužitelja na očitovanje o ovoj okolnosti, te nakon toga, bez održavanje ročišta donijeti odluku kojom se odbacuje, podredno odbija tužbeni zahtjev. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZPP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Tužbeni zahtjev istaknut u tužbi tužitelja upravljan je na isplatu iznosa po ugovoru o kreditu od 4.811,63 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema središnjem tečaju HNB na dan isplate s pripadajućom zateznom kamatom, što bi, prema navodima iz tužbe, predstavljalo iznos za koji je tužitelj "pretplatio" rate kredita po predmetnom ugovoru o kreditu, sve pozivajući na presudu Vrhovnog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, sve uz naknadu parničnog troška. Tuženik nadalje ističe kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao "sporno" ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika , onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Naime, sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorene strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. Napokon, neosnovanost zahtjeva za utvrđivanjem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope proizlazi iz činjenice da je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događala jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. U odnosu na zahtjev za isplatom utuženog iznosa, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi-da je kamata morala ostati fiksna cijelo promatrano razdoblje. Završno, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve potraživane iznose s dospijećem unazad tri godine od dana podnošenja tužbe, obzirom da se radi o potraživanju s osnova "preplaćene" kamate, kako to navodi tužitelj. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže Naslovljenom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao ugovor o kreditu, dodatak ugovora o kreditu, djelomičnu prijevremenu otplatu, otplatnu tablicu, plan otplate sa promjenama kamatnih stopa u CHF kreditu, plan otplate s promjenama kamatnih stopa u Euro simuliranom kreditu, knjigovodstvenu karticu kredita, pregled uplata po kreditu, izračun konverzije s planom otplate, financijski izračun sa pripadajućim tablicama, otplatne planove, pregled kamatnih stopa, te nalaz i mišljenje sudskog vještaka Matija Trogrlić.

4.Tužbeni zahtjev je osnovan.

5.Punomoćnici parničnih stranaka su popisali trošak.

6.Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu te da je aneksom ugovora taj kredit konvertiran.

7.Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama se ukazalo spornim da li tužitelj ima pravo potraživati razliku više preplaćenih anuiteta s osnova promjenjive kamatne stope i razlike u tečaju CHF.

8. Tuženik u svom odgovoru predlaže tužbu tužiteljice odbaciti kao neurednu i nepodobnu za raspravljanje pa je kao prvo kazati kako se radi o institutu "stupnjevite tužbe" predviđene odredbama Zakona o parničnom postupku, stoga tužba nije neuredna i podobna je za raspravljanje, a tužiteljica će ponovno odrediti vrijednost predmeta spora i urediti visinu svog tužbenog zahtjeva nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja, sve kako je to predviđeno odredbama zakona i navedeno u tužbi.

9.U identičnim sporovima protiv istog tuženika - Privrednu banku Zagreb d.d., postoji već opsežna sudska praksa kojom se svi navodi tuženikova odgovora na tužbu otklanjaju. No, tužiteljica neće zatrpavati spis svom tom dokumentacijom već će samo citirati i priložiti određene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske i županijskih sudova kojima u bitnome:ti sudovi pojašnjavaju subjektivne granice pravomoćnosti kolektivnih presuda potpuno suprotno navodima iz odgovora na tužbu;

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima izričiti stav prema kojem je dokazivanje ništavosti pojedinih odredbi u ovom postupku potpuno suvišno (npr. saslušanje svjedoka, zaposlenika banke, stranaka itd.) jednako kao i postavljanje takvog petita.

Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom posl.br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. posredno utvrđuje kao neosnovane prigovore i navode iz tuženikova odgovora na tužbu (pitanje zastare i ništavosti i dokazivanja itd.) te ističe kako niže stupanjski sudovi nisu bili dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom članka 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.

11.Odredbe Zakona o parničnom postupku ( dalje: ZPP) i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a. S obzirom na sadržaj točke 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012, koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi takvo postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a I ZZP-a.

12.Tuženik u svom odgovoru neosnovano ističe prigovor zastare. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama broj Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/05) te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dana 30. siječnja 2020. na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske revidirano je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka koji glasi:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema iznesenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.“

13.Tuženik neosnovano kroz svoj odgovor na tužbu ističe kako tužiteljica nema pravo na vraćanje iznosa plaćenih po osnovnom ugovor o kreditu pa je naglasiti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. već utvrdio da potrošači imaju pravo na punu restituciju, pritom poštujući svoju obvezu da nacionalno pravo tumači u duhu prava i sudske prakse Suda Europske unije. Navedenom presudom Vrhovni sud je zauzeo pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koje, između ostaloga, sadrži i tri temeljna pravila o učincima ništetnosti iz presude Europskog suda u predmetu ĆDU i ĆDUP protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, koja glase:

- učinak djeluje unatrag, od dana sklapanja ugovora, tj. smatra se kao da nepoštena ugovorna odredba nije nikada niti bila ugovorena. Posljedica toga je ponovna uspostava pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da takve odredbe nije bilo,

- proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom, za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju,

- potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

Tuženik u svom odgovoru navodi kako je promjenjiva kamatna stopa dopuštena kao i valutna klauzula, a što je pak notorna činjenica. Tužiteljica drugačije nije ni tvrdila niti tvrdi, uostalom kao ni presude u kolektivnom sporu. Tuženik, očito pogrešnim tumačenjem pokušava nametnuti sudu zaključak kako tužiteljica osporava samu promjenjivost, a ne način promjenjivosti kamatne stope. S obzirom na navedeno, tužiteljica posebno još jednom ističe slijedeće:

promjenjivost kamatne stope sama za sebe nije uzrok ništavosti već način njezine promjene i to jednostranom odlukom banke koja u trenutku sklapanja ugovora nije bila niti određena niti odrediva što je utvrđeno kolektivnim presudama. Kamatna stopa jest ugovorena kao promjenjiva, ali banka nije odredila uvjete i parametre tih promjena, slijedom čega se ima primijeniti ona kamatna stopa koja je bila poznata početkom otplate,

valutna klauzula sama za sebe nije nevaljana, već njezina ništavost proizlazi iz razloga što je ugovorena na nepošten način kako je to već sve pojašnjeno u tužbi.

Presudama u "kolektivnom sporu" je naglašeno kako upravo kombinacija prethodna dva navedena elementa dodatno pojačava ništavost/nepoštenost predmetnih odredbi ugovora o kreditu.

14. Prema tuženikovim tvrdnjama, vrijedila bi bilo koja kamatna stopa koja ne doseže iznos najviše dopuštene ugovorne kamatne stope, što svakako nije točno, jer tužiteljica na takvo što nikada nije i ne bi pristala. Isto tako, tuženik tvrdi da su se promjene kamatnih stopa odvijale primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika – a koji kriteriji tužiteljici nikada nisu prezentirani, niti su isti valjano inkorporirani u ugovor. Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/2012 se o tome jasno i nedvojbeno očitovao na način da je istaknuo kako se u tom slučaju radi o gomilanju različitih kriterija i nejasnom odnosu između njih samih, a sve s ciljem da se po potrebi banka može pozvati na bilo koji od njih te da kriteriji koje banke navode, a naročito njihova mješavina, ne daju temelja za zaključak da se radi o kriteriju koji bi bio objektiviziran do tog stupnja da se može govoriti o „podacima s pomoću kojih se može odrediti predmet obveze“ odnosno o objektiviziranim kriterijima, a još manje se radi o kriteriju kojeg bi prosječni potrošač mogao razumjeti.

Na isti način o tome je stav zauzeo i Vrhovni sud RH u presudi i rješenju Revt- 249/2014, gdje je naveo da je terminologija koja je korištena u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna visoko stručna i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem te da je za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva.

15. Tuženik nadalje tvrdi da odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nisu ništetne. Naprotiv tome, ističe se kako je tuženik tipskim ugovorom o kojem se nije pregovaralo ugovorio s tužiteljicom valutnu klauzulu CHF na temelju koje je u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika određen iznos isplaćenoga kredita te na temelju čije kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika su određivani i iznosi anuiteta odnosno kamata u anuitetu. Tužiteljica u vrijeme kada je ugovarala kredit nije znala ništa o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF niti je bila informirana od strane tuženika da bi se moglo dogoditi da tečaj CHF-a naraste u tolikom obujmu. Ono o čemu je tuženik morao informirati tužiteljicu, i to pisanim putem, jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužiteljice. Tužiteljica nije bila upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tuženikovo medijsko oglašavanje za sklapanje kredita sa valutnom klauzulom u CHF-u pritom je bilo agresivno i kontinuirano, odnosno predstavljalo je nepoštenu poslovnu praksu jer su reklame svojom učestalošću i naglašavanjem da se radi o povoljnim ponudama koje se nude na akciji, bez naknade i samo do određenog roka kod tužiteljice uspjele stvoriti uvjerenje da se radi o zaista povoljnim kreditima i jedinstvenoj prilici.

Sve navedeno te sama već utvrđena činjenica u presudi Visokog trgovačkog suda Pž-6632/18 nedvojbeni je dokaz da je valutna klauzula CHF ugovorena na nepošten način zbog čega je i ona ništetna.

16. Nadalje, potpuno je pogrešna tvrdnja tuženika da nema objektivnog identiteta ugovornih odredbi koje su presudom Visokog trgovačkog suda utvrđene ništetnima, kao i ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Upravo je u svrhu vođenja pojedinačnih postupaka radi isplate i pokrenut kolektivni spor. Izreka presude u dijelu koji se odnosi na Privrednu banku Zagreb d.d. nedvojbeno i jasno proklamira ništavost spornih odredbi. Navedeno je razvidno i iz samog načina stipulacije spornih ugovornih odredbi i općih uvjeta i drugih akta koji se primjenjuju, ali i iz drugih činjenica – kao što je "špranciranost" bankarskih ugovora o kreditu itd. Tuženik je diljem Republike Hrvatske koristio iste obrasce ugovora o kreditu i postupao je istovjetno, o čemu svjedoče i mnogobrojne presude sudova različite mjesne nadležnosti protiv istog tuženika.

17.Tuženik također potpuno pogrešno navodi kako je solemnizacijom predmetnog Ugovora o kreditu od strane javnog bilježnika stvorena neoboriva pretpostavka da je tužiteljica kao korisnik bila upoznata sa svim ugovornim odredbama. Neosnovanost ovog navoda proizlazi iz činjenice

što prema odredbi članka 59. st. 2. Zakona o javnom bilježništvu, javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 24., 57. i 58. istog Zakona i ako za to ne nađe zapreke, potvrdit će je odnosno solemnizirati. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice pravnog posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba, a koji stav je jasno zauzeo Visoki trgovački sud u presudi Pž-6632/2017. U konkretnom slučaju, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna zato što je nejasna, nego zato što je nepošteno ugovorena, a odredba o kamatnoj stopi ništetna je osim zato što je na nepošten način ugovorena i zato što je neodređena i neodrediva. Osim navedenog istaknuti je kako se ni ne može solemnizirati ono što među strankama nije ni bilo ugovoreno, a to su način i uvjeti za promjenu kamatne stope.

18. Konačno, istaknuti je kako su odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/4150/2019 od 03. veljače 2021. odbijene sve ustavne tužbe banaka ( pa i tuženika) podnesene u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 03.rujna 2019. čime je još jednom potvrđena ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u svim kreditima tih banaka s valutom.

Navodi tuženika iz podneska od 26.5.2022. godine su pogrešni, odnosno protivni su upravo provedenom vještačenju po sudskom vještaku iz kojeg jasno proizlazi kako je tužitelj do dana konverzije oštećen za 127.915,13 kn više plaćenih mjesečnih iznosa i iznos od 23.838,48 kn koliko je u konačnici više platio i glavnice u odnosu na ono što je trebao platiti po početnim parametrima, dakle u slučaju utvrđenja nepoštenim i ništetnim ugovornih odredbi o valuti i kamati.

Štoviše, tužitelj uopće ne osporava da je proveo konverziju i nastavio s otplatom kredita u valuti EURO međutim da samom konverzijom tužitelj nije doveden u početno stanje niti je konverzija uopće potrošače vraćala u stanje kao da su odredbe o valuti i kamati utvrđene ništetnim, dakle u stanje početnog tečaja za CHF u kunama i početne kamatne stope. Nikada nije u konverziji uopće niti utvrđivan iznos koji je tuženik neosnovano stekao i za koji je tužitelj oštećen, a o tome da tužitelj nije doveden u stanje kao da su odredbe o kamati i valuti nepoštene i ništetne ukazuje upravo glavnica kredita koja je nakon konverzije i dalje bila veća nego li je trebala biti po početnim parametrima, a kamoli da je tuženik navodno već u konverziju uračunao preplaćene iznose od 127.915,13 kn pa je sasvim jasno i očito da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža povratka u početno stanje kao da nepoštenih ugovornih odredbi nije bilo i povrata sve neosnovano stečene koristi. Što se tiče primjene prava Unije za reći da je presudom C-567/2020 nije rečeno ništa novo,odnosno navedeno je da se Direktiva 93/13 ne primjenjuje izravno na ugovore koji su sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, međutim činjenica je da je citirana direktiva implementirana u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o zaštiti potrošača,što je uostalom i propisani način primjene direktiva EU, sve sukladno čl. 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje UFEU).Pošto je direktiva prenesena u nacionalno zakonodavstvo i postala njegov dio, ovdje Direktiva 93/13, njezin najznačajniji učinak, kao uostalom svih direktiva, jest njezin interpretativni učinak u nacionalnom pravu koji znači to da su nacionalni sudovi dužni interpretirati nacionalno pravo u skladu sa Direktivom, a kako je to već Sud Europske unije obrazložio u svom predmetu C-106/89, V, u kojem jasno navodi:odnosno u predmetu, C-282/10, S, u kojem navodi:

Tužitelj posebno ukazuje kako iz stajališta Suda unije proizlazi dužnost interpretacije svog nacionalnog prava u skladu s pravom Unije kako bi se postigao cilj i djelotvornost direktive u pitanju i to bez obzira jesu li odredbe o kojima je riječ donesene prije ili poslije direktive. O tome pak koji je to cilj Direktive 93/13 ukazuje se na presudu Suda unije, C-269/19, Banca B, t. 37. u kojoj se navodi kako je cilj i svrha konkretne Direktive visoka razina zaštite potrošača:

Prema tome, ne bi trebalo biti sporno kako je i ovaj konkretan predmet u dosegu prava Unije iako su ugovori o kreditima o kojima se raspravlja sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, odnosno kako svaki sud mora primjenjivati pravo Unije upravo u interpretativne svrhe i nacionalno pravo tumačiti usklađeno sa pravom Unije, dakle usklađeno sa presudama Suda unije kao najvišeg interpretatora i tumača normi prava Unije, a što je u svojoj praksi dosad Vrhovni sud i poštovao te kakvo je stajalište uostalom revizijski sud već zauzeo u sporu kolektivne pravne zaštite, u presudi VSRH poslovni broj Revt-249/14-2 od 9.4.2015. godine u kojoj se navodi:a istovjetno tumačenje imaju i Županijski sudovi, primjerice ŽS u Sisku, u presudi poslovni broj Gž-834/20-3 od 5.5.2022.:U tom svijetlu treba i sagledati odluke Suda Europske unije, koji je primjerice u predmetu C-118/17, Š, utvrdio kako konverzija kredita ne smije i ne može biti prepreka za potpuno obeštećenje potrošača temeljem Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13), implementirane u Zakon o zaštiti potrošača,te je jasno ustvrdio kako je svako drugačije postupanje kršenje odredbi prava Unije. A tužitelj ponovno ističe kako nacionalni propis, čak i bez obzira na bilo kakvo pravo Europske unije, i to upravo ZID ZPK 2015 nije predviđao niti tražio od tužitelja odricanje od punog obeštećenja, odnosno povrata svega što mu je tuženik neosnovano oduzeo, niti o tome postoji bilo kakva odredba o tom zakonu ili izjava tužitelja. Dakle ističe se kako se tužitelj nikada i nigdje nije odrekao sudske zaštite, prava na tužbu ili prava na obeštećenje koju mu pripada temeljem Zakona o zaštiti potrošača.

Uostalom, čl.41. Zakona o zaštiti potrošača jasno je propisano kako se potrošač ne može odreći prava kojamu pripadaju te kako bi takve odredbe bile ništetne:

Članak 41.

(1) Potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovoga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača.

(2) Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih ovim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. odnosno odreda čl. 19.e st. st. 9. upravo ZID ZPK 2015 navodi:

Članak 19.e

(9) Ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente osiguranja plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava.

Tužitelj ističe kako je od podnošenja tužbe u ovom predmetu donesen i čitav niz presuda koje potrošačima daju pravo na puno obeštećenje, a Županijski sud u Zadru zauzeo je na svojoj sjednici građanskog odijela od 10.9.2021. i pravno shvaćanje pod poslovnim brojem 6. Su:

7/2021-14 koje glasi je jasno i glasi:

„Potrošač ima pravo na restituciju u slučaju konverzije ugovora o kreditu.“

16. Nadalje se ukazuje na odluke Županijskih sudova pa tako:

Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-1191/2020-2 od 16.9.2021.:

Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-2614/2019-2 od 23.2.2021.:

19. U svom iskazu, svjedok VD je navela

Mogu kazati da sam radila kod tuženika 2006 na radnom mjestu osobnog bankara u poslovnici Omiš.Mogu kazati da je metodologija rada bila sljedeća: Kod nas bi došla stranka , zatražila kredit , mi bi joj ponudili kredite sukladno kreditnoj sposobnosti , tada smo nudili kredite u kunama, eurima i CHF. Mogu kazati i to da bi stranka sama odabrala koji će kredit i u kojoj valuti i mi na to nismo utjecali. Mogu kazati i to bi stranku dočekao gotov ugovor koji bi ona odnijela kod javnog bilježnika na ovjeru potpisa. Što se tiče samog ugovora koji je predmet ovog spora sada se n e mogu sjetiti detalja niti se mogu sjetiti tužitelja iz razloga što je proteklo dosta vremena,. Stranke su bile upoznate s činjenicom promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Ne znam da li stranke dobijale obavijesti kući o promjeni tečaja i promjeni kamatne stope. Ne znam na koliko godina je bio zaključena ovaj kredit i o kojem se iznosu radi jer se detalja ne mogu sjetiti. Mogu kazati da se ne sjećam da li se moglo pregovarati o tome da li kamatna stopa treba biti promjenjiva ili fiksna.

20. U svom iskazu tužitelj ĆD je naveo

Mogu kazati da sam ja htio rješiti svoje stambeno pitanje i podignuti kat na obiteljskoj kući u [adresa] u [adresa]. Mogu kazati da nisam imao novca za to nego sam odlučio predignuti kredit. .Otišao samu poslovnicu tuženika i odabrao sam baš banku tuženika iz razloga što sam tamo imao tekući račun, i primao sam plaću preko te banke. Kada sam došao u poslovnicu tuženika meni su ponuđeni krediti u eurima,. kunama i CHF. i to sam ja mogao birati.Meni su tada u banci kazali da je ovaj kredit u CHF najpovoljniji i što se tiče kamate i što se tiče tečaja koji će biti stabilan i što se tiče kamatne stope da se ista neće mjenjati.Mogu kazati i to da je mene u banci dočekao gotovi ugovor u tipskom obliku.Mogu kazati i to da da mene djelantik banke nije upozorio na rizike promjenjive kamatne stope i rizike promjene tečaja CHF.Isto ako mogu kazati da sam pročitao taj ugovor i odnio ga kod javnog bilježnika na ovjeru potpisa. Također mogu kazati da se sada ne mogu sjetiti kolika mi je bila početna kamatna stopa a koliko mi je kasnijenarasla. a narasla mi je dosta više.Mogu kazati da je kredit zaključena 11.02.20006 na iznos od 54.500,00 CHF na 20 god. Mogu kazati i to da sam ja prijevremeno otplatio kredit prošle godine u 10n mj.Kredit je bio na 20 god, Mogu kazati da ja iznajmljujem ljeti strancima ovaj stan a živim u prizemlju . a iznajmljujem ga tijekom ljeta 6- 7 mjesec a iznajmljujem ga unazad 4 godine. a ostatak godine tu stanujem sa mojom obitelji.

Na posebno pitanje zam .pun.tuženika da li je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tražio od osobnog bankara odnosno osobe koja je obrađivala kredit d a u pojasni pojedine odredbe ugovora. Tužitelj odgovora koliko se sjećam nisam ali s obzirom na protek vremena ne mogu se ni sjetiti. Tužitelj dodatno navodi da je predmetni kredit konvertiran 2016.

Na posebno pitanje pun.tuženika tko je vršio uplate na račun rata kredita. Tužitelj odgovara da je plaćao on i to na način da je banka skidala rate s tekućeg računa kojeg sam imao kod PBZ-a i imao sam trajni nalog.

Na posebno pitanje zam .pun.tuženika da li je tužitelj stavljao kakve prigovore banci nakon što su povećani anuiteti kredita. Tužitelj odgovara da nije tražio prilikom potpisivanja ugovora o kreditu a li kada sam radio konverziju kredita 2016 god, ja sam tražio pojašnjenje o d djelatnika banke prilikom zaključenja dodatka ugovora kazao sam im da sam u pretplati, odnosno oni su mi kazali da sam u pretplati, ja sam tražio povrat tog novca. međutim oni su odbili,.

21. Sud u cijelosti poklanja vjeru iskazu tužitelja ĆD iz kojeg iskaza bi proizlazilo da tužitelj nije bio upozoren na rizike valute CHF i promjenjive kamatne stope , da se radilo o tipskom ugovoru, odredbama kojeg se nije moglo pregovarati, dok ne poklanja vjeru iskazu svjedokinje VD, koja i nema direktnih saznanja o predmetnomu govoru o kreditu.

22.Sudski vještak Matija Trogrlić je navela u svom nalazu i mišljenju od 13.02.2020. sukladno nalogu suda u ovom nalazu izvršila sam, za utuženo razdoblje od 31. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2013. godine izračun razlike između obveze tužitelja po Ugovoru uz obračun kamata po stopi od 5,15% i plaćenih iznosa. Spisu ne prileži otplatni plan prilikom zaključivanja Ugovora po ugovorenoj kamati od 4,15%. Za potrebe izrade nalaza sačinila sam otplatni plan na iznos odobrenog kredita od 54.500,00 CHF primjenom ugovorene kamatne stope od 4,15% te otplatu u 240 mjesečnih anuiteta (u daljnjem tekstu Prvi otplatni plan). Mjesečni anuiteti utvrđeni uz obračun po kamatnoj stopi od 4,15% i otplatu od 240 anuiteta iznose 334,58 CHF. Iz Drugog otplatnog plana tj. plana otplate koji je u spis priložio tuženik (list 15-19 spisa) i po kojem je tužitelj vršio plaćanja vidljivo je da je tuženik s osnova Ugovora zaduživao tužitelja u visini anuiteta od 334,58CHF u razdoblju od 31. ožujka 2006. do zaključeno 31. srpnja 2007. godine u kojem razdoblju su dospjeli anuiteti od broja 1 do 17. Na Drugom otplatnom planu iskazan je broj anuiteta, datum dospijeća, kamatna stopa, iznos kamate, glavnice, ukupnog anuitet i ostatak duga nakon dospijeća svakoga anuiteta, sve iskazano u CHF. Iz Spomenutoga Drugoga otplatnoga plana vidljivo je da je tuženik po Ugovoru zaduživao tužitelja s osnova anuiteta utvrđenih uz primjenu različitih kamatnih stopa i to kako slijedi: U nastavku daje se za utuženo razdoblje, od 31. kolovoza 2007. (dospijeće 18. anuiteta) do 31. prosinca 2013. godine (dospijeće 94. anuiteta) usporedni pregled anuiteta, glavnica i kamata utvrđenih Prvim otplatnih planom i plaćenih anuiteta, glavnice i kamata evidentiranih na Drugom otplatnom planu ta salda dug s osnova glavnice nakon dospijeća svakoga anuiteta, sve iskazana u CHF. Tužitelj po Ugovoru, zbog promjene kamatne stope s osnova redovnih kamata više platio 4.260,90 CHF. Po Ugovoru o kreditu broj 9010949817 zaključenim s Privrednom bankom Zagreb d.d. Zagreb 31. siječnja 2006. godine tužitelj SD zbog promjene kamatne stope više je platio 4.260,90 CHF odnosno preračunato u kune po srednjem tečaju tužene na dan dospijeća svakog anuiteta 21.481,06 kn.

23.Sud u cijelosti poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka.

Sud također poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka iz razloga što je isto vještvo stručno i argumentirano i u skladu s dokumentacijom dostavljenom u sudski spis.

24.Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

25.Odluka o troška temelji se na odredbi članka 154. st 1 ZPP-a, a isti troškovi se sastoje od pristupa na ročište od 25.03.2020., 18.06.2020., 03.10.2023., 02.12.2024. te 24.02.2025., svaka radnja po 100 bodova, pristup na objavi presude 50 bodova, sastava podneska od 09.01.2025., 12.03.2020. svaka radnja po 100 bodova, sastava odgovora na odgovor na tužbu 100 bodova, te dva podneska po 10 bodova, odnosno ukupno 970 bodova, što uz vrijednost boda s paušalom od 2,00 eura daje iznos od 1.940,00 eura koji iznos je uvećan na ime 25% PDV odnosno 485,00 eura, trošak vještačenja 400,00 eura, sudskih pristojbi tužbe 75,65 eura, odnosno ukupno 2.976,30 eura.

U Splitu, 10. travnja 2025.g.

S U D A C

Dragan Ramljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

(Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.)

DNA:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

- u spis