Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-926/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja ĐU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Vuljku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vuljak & Vuljak d.o.o. u Koprivnici, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, radi, isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 25. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 10. travnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, da tužitelju ĐU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.005,19 EUR (tisućupeteuradevetnaestcenti) sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa za razdoblje od 1.8.2008. do 31.7.2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena; za razdoblje od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023. pa do plaćanja uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 33,18 EUR koja teče od 2.10.2010. pa do plaćanja

- na iznos od 55,96 EUR koja teče od 2.11.2010. pa do plaćanja

- na iznos od 81,08 EUR koja teče od 2.12.2010. pa do plaćanja

- na iznos od 96,30 EUR koja teče od 2.1.2011. pa do plaćanja

- na iznos od 738,67 EUR koja teče od 15.1.2011. pa do plaćanja, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. da tužitelju ĐU naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 937,50 EUR

(devetstotridesetsedameurapedesetcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 10. travnja 2025. do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Djelomično se odbija zahtjev tužitelja ĐU za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 140,63 EUR (stočetrdeseteurašezdesettricenta), uvećano za zateznu kamatu od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je "Volksbank" d.d., kao pravni prednik tuženika, kao trgovac s tužiteljem, kao potrošačem, 10.6.2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 735264 u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 22.862,00 CHF isplaćen po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, dok se isti vraćao po srednjem tečaju HNB-a. Dakle, predmetnim ugovorom je bila ugovorena valutna klauzula u valuti CHF koja je nepoštena ugovorna odredba i kao takva ništetna. Istim ugovorom o kreditu u članku 2.1 ugovorena je kamatna stopa u iznosu od 5,50% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora – pravnog prednika ovdje tuženika. O navedenoj ugovornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, a takva ugovorna odredba je nepoštena i kao takva ništetna. Takva ugovorna odredba koja omogućava tuženiku kao trgovcu da jednostranom odlukom bez jasnih i unaprijed utvrđenih parametara i metoda mijenja kamatnu stopu je nepoštena budući je imala za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača. Točkom 8. presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4.7.2013., takav način ugovaranja promjenjive kamatne stope utvrđen je nepoštenim, odnosno utvrđeno je da je tuženik takvim načinom ugovaranja promjenjive kamatne stope kao i ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF povrijedio kolektivne interese i prava potrošača budući je na štetu tužitelja tuženik povrijedio odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. U pogledu tuženika, pravomoćno je potvrđena nepoštenost ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope kao i nepoštenost ugovorne odredbe valutne klauzule u valuti CHF Presudom VTS RH Pž-6632/2017 od 14.6.2018. Protiv citirane pravomoćne presude tuženik je bio uložio i reviziju kao izvanredni pravni lijek, a koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio. Tuženik je primjenom nepoštenih ugovornih odredbi stekao bez valjane pravne osnove iznos od 2.200,00 eura (16.575,90 kn), a na koje pojedinačne iznose preplate teče i zakonska zatezna kamata od dana preplate. Budući je tuženik bio nepošteni stjecatelj, tuženik je sukladno članku 1115. ZOO-a dužan vratiti cjelokupan iznos zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa, a prema specifikaciji koja se dostavlja uz tužbu. Kako tuženik nije tužitelju vratio nepošteno i bez osnove stečeni novčani iznos, to je tužitelj podnio ovu tužbu i predlaže da donese presudu.

2. Tijekom postupka, a nakon što je tuženik nakon utuženja zaprimio traženu dokumentaciju i sukladno istoj pribavio i izračun preplate kredita po osnovu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule CHF, te u skladu s tim izračunom, smanjio je svoj tužbeni zahtjev iz tužbe od 13.6.2023. na iznos od 1.005,20 eura (7.573,65 kuna), tužitelj je svojim podneskom od 31. kolovoza 2023. uredio tužbeni zahtjev, te je stoga ovaj sud na ročištu održanom 25. ožujka 2025. donio rješenje, sukladno članku 193. stavku 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 92/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. i 84/08. 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. 70/19., 80/22., 114/22. u daljnjem tekstu: ZPP).

3. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako prigovara tome da je tužba nerazumljiva, kao i da iz tužbe uopće nije jasno na kojem ugovoru o kreditu tužitelj temelji svoj zahtjev. Tužitelj se u tužbi poziva na Ugovor o kreditu broj 735264 sklopljen 10.6.2005. kao osnovu svog zahtjeva, a kao dokaz prilaže Ugovor o kreditu br. 735673 sklopljen 9.11.2005. Tuženik prigovara i mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Osijeku, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Tuženik smatra da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani iz razloga i to: potraživanje tužitelja je u zastari, utvrđenja iz parnice potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, sve i kada bi utvrđenja iz parnice potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a, sve i kada bi presuda iz parnice potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici potrošač, tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Pogrešno je stajalište tužitelja o ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva, a tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Tuženik navodi kako je bitno za napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Razlog zbog kojeg tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva je taj da tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prilježe spisu i to u ugovor o kreditu (stranice 7-11 spisa), otplatnu tablicu po kreditu (stranice 12-13 spisa), promet kartica po kreditu tužitelja (stranice 14-19 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (stranice 46-105 spisa). Saslušao je tužitelja.

5. Prvotno valja istaknuti kako nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda. Naime, člankom 70. stavkom 1. ZPP-a propisano je da se stranke, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je stvarno nadležan, dok je stavkom 3. istog članka zakona propisano da sporazum važi samo ako je sastavljen u pisanom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je isti potpisan po tužitelju, kao korisniku kredita, i da je čl. 11. točku 3. navedenog ugovora u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora. Međutim, prema stajalištu ovog suda navedena ugovorna odredba je nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03. - dalje u tekstu: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka zakona propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je samim zakonom i to na način da je sukladno članku 87. stavku 1. ZZP-a određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti ništetna za postupanje u ovom predmetu je, osim općemjesno nadležnog suda prema sjedištu tuženika, temeljem odredbe čl. 59. ZPP-a nadležan i Općinski sud u Osijeku.

6. Saslušan na raspravi, tužitelj ĐU naveo je kako je krajem 2005. godine podigao kredit kod Volksbank d.d., a radi kupnje automobila i to sve je napravio na način da kad je otišao u ovlašteni salon, gdje izabrao i automobil, oni su ga uputili kod pravnog prednika tuženika i predložili mu sklapanje ugovora o kreditu s istim, a kad su mu sugerirali da mu je najbolje sklopiti ugovor o kreditu u CHF. Nakon svega, otišao je u banku gdje su sve tehnički odradili, ništa mu nisu objašnjavali, te su mu govorili kako je navedeni kredit najbolja opcija. Nakon što su pripremili sve papire, iste je otišao i ovjerio kod javnog bilježnika, gdje mu također nisu objašnjene pravne posljedice sklapanja ugovora o kreditu, nakon čega je sve ovjerene papire vratio. Ističe kako je tada, odnosno u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, bio u radnom odnosu te nije imao u svom vlasništvu obrt niti udjele trgovačkom društvu.

7. Iz ugovora o kreditu (stranice 7-11 spisa) proizlazi kako je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 34.453,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju, uz kamatu od 5,00 %, promjenjivu, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, a radi kupnje vozila i to na rok otplate od 72 mjeseca.

8. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

9. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu kojeg je tužitelj učinio tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 735673, sklopljen 10.6.2005.

10. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 735264, kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamatna stopa, te je li tužitelj platio tuženiku iznos za koji tuženik nije imao pravnu osnovu, kao i je li nastupila zastara utuženog iznosa.

11. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik 9. studenog 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 735673, kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 34.453,00, a da je ugovorena redovna kamata 5,00% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Nije sporno da je u međuvremenu uslijed statusnih promjena Volksbank d.d. pripojena Sberbank d.d. te da je Sberbank d.d. uslijed daljnjih statusnih promjena postala Nova hrvatska banka d.d., koja je u konačnici pripojena tuženiku, a što proizlazi iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu str. 46-105 spisa, koje je dostavio tužitelj.

12. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku.

12.1. Naime, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., te odlukom broj Revt-575/16 od 03.10.2017., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.- dalje u tekstu: ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. -dalje u tekstu: ZZP/07), kao i člancima 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.-dalje u tekstu: ZOO),

- da je tuženik u razdoblju 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.

12.2. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106 stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom članka 118. ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

12.3. Naime, odredbom članka 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu članka 502.c ZPP- a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c, na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

12.4. Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev- 18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nije potrošač upravo na banci, a ne na tužitelju).

12.5. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

12.6. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

13. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

13.1. Tuženik nije dokazao okolnosti jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno o valuti kredita. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu. Naime, tužitelj u svom iskazu navodi da je banka imala tipski ugovor, odnosno, ugovor je već bio sačinjen i unosili su se podaci i iznos kredita. Ugovor je pročitao, ali nije te struke te ga nije baš mogao pratiti. Nije razumio da bi mu rata kredita mogla baš toliko narasti, ali je razumio da diže kredit u CHF. Nisu ga u banci kod tuženika upozorili na to da HNB ne štiti tečaj CHF, a da to čini u odnosu na EUR-o. Pri tome treba reći da prema stavu ovoga suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač odnosno tužitelj bio u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, kao i da je obavješten o parametrima promjene kamatne stope.

13.2. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da ima status potrošača jer je vozilo kupio za osobnu namjenu. Slijedom navedenog, a budući da na tuženiku, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o

nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, to se nedvojbenim utvrđuje status potrošača (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).

13.3. Dakle, slijedom svega navedenog, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, isto tako nije obavijestio tužitelja koliko bi mogao rasti anuitet zbog promjenjive kamatne stope.

13.4. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 9. studenog 2005., dakle, u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se tužitelj na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

14. Nadalje, a unatoč nespornoj činjenici kako je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, navodi se kako tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Ovo iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora, ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora već je tuženik temeljem članka 323. stavka 1. ZOO-a, dužan vratiti sve što je primio s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetosti ne gasi, iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira na je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju, je li kredit otplaćen.

15. Stoga su sva utvrđenja iz citirane presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. primjenjiva i na konkretan ugovorni odnos između tužitelja i tuženika.

16. Sud je na temelju analize provedenih dokaza utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u članku 2. Ugovora o kreditu nepoštene jer su iste sastavljene unaprijed u tipskom ugovoru, a o njima se nije pojedinačno pregovaralo.

17. S obzirom da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa nepoštene, te ugovorne odredbe su temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP ništetne.

18. Tužitelj tužbom traži povrat više plaćenog iznosa tuženiku zbog ništetne ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, s time da tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, te predložio da se zbog toga ne provodi financijsko vještačenje te je tužitelj stoga i povukao prijedlog za provedbom predmetnog vještačenja.

19. Dakle, budući da su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i redovna kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi članka 323. stavka 1. i članka 1111. stavka 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz povećanja kamatne stope sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

20. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

21. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužitelja po osnovi tečaja u iznosu od 1.005,19 EUR-a zateznim kamatama koje su tekle na svaki preplaćeni mjesečni iznos i to po stopi određenoj članka 29. stavka 2. ZOO-a. Tužitelju nije priznat iznos od 0,01 EUR iz razloga jer kada se pojedinačni iznosi zbroje na zatražene pojedinačne kamate dolazi se do iznos od 1.005,19 EUR, a ne 1.005,20 EUR, kako to potražuje tužitelj, te je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

22. Tužitelju na preplaćeni iznos pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1114. u vezi članka 1115. i članka 29. ZOO-a. Navedeno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da joj taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim, potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (članak 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika koji pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.

23. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bio nepošteni stjecatelj (članak 1115. ZOO-a), tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.

24. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope, potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.0.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013.:

- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.6.2014. jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.6.2014., broj Pž-7129/13,

- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.6.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 1406.2018., to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.6.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.6.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.

25. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope. Ovdje je potrebno navesti da tužitelj tužbenim zahtjevom ne zahtjeva isplatu pretplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope, nego po osnovi valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.6.2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 13. lipnja 2023., odnosno unutar zastarnog roka od 5 godina.

26. Tužitelj je u uspio u sporu u cijelosti, pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

27. Tužitelju je priznata naknada troška postupka i to naknada troška sastava tužbe u visini od 75 bodova sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.-dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podnesaka od 31.8.2023. i 27.3.2024. za svaki u visini od 75 bodova sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, te za sastav podneska od 21.10.2024. u visini od 18,75 bodova sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife, za zastupanje na ročištima od 4.3.2025. i 25.3.2025. za svako u visini od 75 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, uvećano za PDV 25% što ukupno iznosi 1.078,13 eura. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točci II. izreke ove presude.

28. Djelomično je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 140,63 eura i to za sastav podneska od 21.10.2024., budući da je podneskom tražio dopuštenje suda za odobrenje za očitovanje na podnošenje podneska iz razloga jer je navedeno dopuštenje mogao zatražiti i samim podneskom, te za trošak pristupa ročištu za objavu odluke budući da na isto nije pristupio, pa je stoga valjalo odlučiti kao u točci III. izreke ove presude.

Osijek, 10. travnja 2025.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćnici tuženika