Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj P-395/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Meliti Šmentanec-Klarić, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika Aleksandra Drakulića, u parničnom predmetu tužitelja LČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Vuljku, odvjetniku iz OD Vuljak & Vuljak d.o.o. iz Koprivnice, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave, zaključene 12. ožujka 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja, te objave presude i rješenja, 10. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ul. 4, OIB: 87939104217, da tužitelju LČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.245,41 EUR (tisuću dvjesto četrdeset pet eura i četrdeset jedan cent) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa za razdoblje od 01.08.2008. do 31.07.2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena; za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01.01.2023.g pa do plaćanja uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 9,61 EUR koja teče od 2.1.2010.,

- na iznos od 13,95 EUR koja teče od 2.2.2010.,

- na iznos od 13,55 EUR koja teče od 2.3.2010.,

- na iznos od 16,87 EUR koja teče od 2.4.2010.,

- na iznos od 18,19 EUR koja teče od 2.5.2010.,

- na iznos od 19,52 EUR koja teče od 2.6.2010.,

- na iznos od 36,11 EUR koja teče od 2.7.2010.,

- na iznos od 21,78 EUR koja teče od 2.8.2010.,

- na iznos od 20,85 EUR koja teče od 2.9.2010.,

- na iznos od 29,48 EUR koja teče od 2.10.2010.,

- na iznos od 28,81 EUR koja teče od 2.11.2010.,

- na iznos od 34,12 EUR koja teče od 2.12.2010.,

- na iznos od 40,76 EUR koja teče od 2.1.2011.,

- na iznos od 35,05 EUR koja teče od 2.2.2011.,

- na iznos od 36,11 EUR koja teče od 2.3.2011.,

- na iznos od 33,72 EUR koja teče od 2.4.2011.,

- na iznos od 34,12 EUR koja teče od 2.5.2011.,

- na iznos od 46,07 EUR koja teče od 2.6.2011.,

- na iznos od 46,73 EUR koja teče od 2.7.2011.,

- na iznos od 40,76 EUR koja teče od 2.8.2011.,

- na iznos od 34,52 EUR koja teče od 2.9.2011.,

- na iznos od 45,40 EUR koja teče od 2.10.2011.,

- na iznos od 48,72 EUR koja teče od 2.11.2011.,

- na iznos od 47,39 EUR koja teče od 2.12.2011.,

- na iznos od 47,39 EUR koja teče od 2.1.2012.,

- na iznos od 33,46 EUR koja teče od 2.2.2012.,

- na iznos od 34,12 EUR koja teče od 2.3.2012.,

- na iznos od 36,11 EUR koja teče od 2.4.2012.,

- na iznos od 37,44 EUR koja teče od 2.5.2012.,

- na iznos od 54,03 EUR koja teče od 2.6.2012.,

- na iznos od 53,37 EUR koja teče od 2.7.2012.,

- na iznos od 52,70 EUR koja teče od 2.8.2012.,

- na iznos od 57,35 EUR koja teče od 2.9.2012.,

- na iznos od 50,05 EUR koja teče od 2.10.2012.,

- na iznos od 37,20 EUR koja teče od 2.11.2012.,

pa do plaćanja, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, tužitelju LČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti troškove postupka u iznosu od 1.606,25 EUR (tisuću šesto šest eura i dvadeset pet centi) sa uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od presuđenja pa do plaćanja, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je povučen tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 1,04 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi isplate.

2. U tužbi, u bitnom, navodi:

- da je "Volksbank" d.d. kao trgovac i pravni prednik tuženika s tužiteljem kao potrošačem 07.12.2005.g sklopio Ugovor o kreditu br. 707556 u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 15.387,00 CHF isplaćen po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, dok se isti vraćao po prodajnom tečaju kreditora; da je predmetnim ugovorom bila ugovorena valutna klauzula u valuti CHF koja je nepoštena ugovorna odredba i kao takva ništetna,

- da je istim ugovorom o kreditu u čl. 2.1 ugovorena kamatna stopa u iznosu od 5,00% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora

– pravnog prednika ovdje tuženika; da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a takva odredba je nepoštena i kao takva ništetna; da takva ugovorna odredba koja omogućava tuženiku kao trgovcu da jednostranom odlukom bez jasnih i unaprijed utvrđenih parametara i metoda mijenja kamatnu stopu je nepoštena budući je imala za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača,

- da je točkom 8. presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04.07.2013.g takav način ugovaranja promjenjive kamatne stope utvrđen nepoštenim, odnosno utvrđeno je da je tuženik takvim načinom ugovaranja promjenjive kamatne stope kao i ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF povrijedio kolektivne interese i prava potrošača budući je na štetu tužitelja tuženik povrijedio odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača; da je u pogledu tuženika pravomoćno potvrđena nepoštenost ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope kao i nepoštenost ugovorne odredbe valutne klauzule u valuti CHF Presudom VTS RH br. Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018.g; da je protiv citirane pravomoćne presude tuženik uložio i reviziju kao izvanredni pravni lijek, a koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio; da navedene sudske odluke predstavljaju pravno shvaćanje koje je obvezujuće za sve ostale sudove u Republici Hrvatskoj obzirom da je postupak bio vođen sukladno 502.a ZPP-a,

- da je tuženik primjenom nepoštenih ugovornih odredbi stekao bez valjane pravne osnove iznos od 9.391,37 kuna (1.246,45 eura), a na koje pojedinačne iznose preplate teče i zakonska zatezna kamata od dana preplate; budući je tuženik bio nepošteni stjecatelj, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a dužan je vratiti cjelokupan iznos zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa, a prema specifikaciji koja se dostavlja uz tužbu.

- da ništetnost ugovornih odredaba proizlazi iz protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača odnosno čl. 4., 247., te 270. Zakona o obveznim odnosima,

- da tuženik nije tužitelju vratio nepošteno i bez osnove stečeni novčani iznos

3. Tuženik u odgovoru na tužbu, u bitnom, navodi:

- da prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Varaždinu, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu,

- da su, u bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani zbog sljedećih razloga: da je potraživanje tužitelja u zastari; da utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; da nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS- a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; da ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP).

4. Uzimajući u obzir da je tuženik prigovorio mjesnoj nenadležnosti ovoga suda, o prigovoru je doneseno posebno rješenje br. P-395/2023-10 od 14. veljače 2024. koje je postalo pravomoćno 21. ožujka 2024., te je postupak nastavljen pred ovim sudom kao stvarno i mjesno nadležnim.

5. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 27. rujna 2024. djelomično povukao tužbu za iznos od 1,04 EUR, te specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka na način da u nastavku postupka potražuje od tuženika iznos od 1.245,41 EUR sa kamatom na pojedinačne mjesečne iznose. O djelomičnom povlačenju tužbe tuženik se nije posebno očitovao već se upustio u daljnje raspravljanje, time iskazujući prešutnu suglasnost na takvo djelomično povlačenje tužbe; stoga je na temelju odredbe čl. 193. st. 2 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) odlučeno kao u izreci rješenja.

6. Tijekom dokaznog postupka pročitani su: specifikacija preplaćenih iznosa (stranice 4-5 spisa), ugovor o kreditu (stranice 7-14 spisa), prometna kartica po kreditu (stranice 15-23 spisa), otplatna tablica po kreditu (stranice 24-26 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (stranice 49-108 spisa), nalaz i mišljenje financijsko- knjigovodstvenog vještaka (stranice 131-143 spisa), očitovanje financijsko- knjigovodstvenog vještaka (stranice 155-156 spisa), te su saslušani financijsko- knjigovodstveni vještak i tužitelj.

7. Odluku kao u izreci sud je donio prema svojem uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Nesporno je među strankama, a proizlazi i iz provedenih dokaza, da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika (Volksbank d.d., čiji je pravni slijednik Sberbank d.d. odnosno Nova hrvatska banka d.d., a njezin slijednik ovdje tužitelj) sklopio ugovor o namjenskom kreditu radi kupnje vozila, da je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 15.387,00 CHF obračunat prema srednjem tečaju HNB-a, da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica kredita te promjenjiva kamatna stopa.

10. Sporna je osnova potraživanja tužitelja; prije svega jesu li odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF i promjenjiva kamatna stopa ništetne te ima li tužitelj pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora, odnosno je li tužitelj kao potrošač informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti o rizicima koje nosi zaključenje predmetnog ugovora, a u odnosu na obvezu plaćanja rata kredita vezanih uz valutnu klauzulu CHF i promjenjivu kamatnu stopu, može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., te je li potraživanje tužitelja obuhvaćeno zastarom.

11. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora.

12. Navedeno proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove pa je tako čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pritom je čl. 1115. istog zakona regulirano plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13. Sukladno čl. 81. st. 1., st. 2., st. 3. i st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Sukladno čl. 87. st. 1. i st. 2. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava, pri čemu ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

15. Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i pravnog prednika tuženika kao banke, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak odnosno promjenjiva kamatna stopa, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik kao banka potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to isključivo na štetu potrošača. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti navedena presuda.

16. Valja reći da je i u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio da se odbija kao neosnovana revizija kreditora iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP-a u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br.: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP/09).

17. Dakle, u ovome predmetu radi se o parnici koja tematski pripada velikom broju u bitnome istovjetnih parnica, a odnosi se na pravna pitanja o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj predmet. Pritom ovaj sud polazi od nespornih utvrđenja gore navedenih sudova da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu te ugovaranje plaćanja na način da je glavnica vezana za valutu u švicarskom franku bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

18. Sukladno čl. 502.a ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

19. Sukladno čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20. Upravo se na spomenuta utvrđenja tužitelj i poziva u ovoj tužbi i na njima temelji tužbeni zahtjev.

21. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.

22. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni ugovor o kreditu sklopljen 7. prosinca 2005. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora određena primjena valutne klauzule (na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF) te promjenjive kamatne stope sukladno odluci tuženika, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud nalazi kako je istaknutim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

23. Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze protivnika.

24. Nadalje, odredbom čl. 221.a. ZPP-a propisano je da će sud ukoliko na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

25. Sukladno odluci Ustavnog suda RH broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., uzimajući u obzir tvrdnju tuženika da je pravni prednik tužitelja bio informiran o bitnim parametrima promjene kamatne stope i riziku fluktuacije tečaja švicarskog franka, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja.

26. Iz iskaza tužitelja saslušanog na ročištu od 25. lipnja 2024. - koji ovaj sud nalazi vjerodostojnim, uzimajući u obzir da tužitelj iskazuje životno i okolnosno, te je njegov iskaz komplementaran ostalim provedenim dokazima – proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje osobnog automobila kod ovlaštenog zastupnika za prodaju Renault vozila u Varaždinu; da je odabrao Renault Clio te razgovarao s prodavačem koji ga je informirao da je za njega najpovoljnija opcija uzimanje kredita u švicarskim francima; da je kompletnu proceduru vezano za uzimanje kredita odradio u poslovnici navedene auto kuće; da su oni pripremili obrazac kredita koji je on potpisao; da nije bilo mogućnosti pregovora o bilo kojoj odredbi ugovora te da ga nitko nije uputio u rizike sklapanja ugovora u švicarskim francima; da su mu samo rekli da bi moglo doći do povećanja odnosno smanjenja rata kredita, ali u minimalnim iznosima, u par kuna, jer se radi o stabilnoj valuti; da su početne rate kredita bile oko 1.000,00 kuna, a na koncu su se popele i preko 1.600,00 kuna; da je znao da bi moglo doći do takvog povećanja rata sasvim sigurno ne bi sklopio ugovor; da je on podmirivao rate kredita, a automobil koji je kupio koristio je isključivo u osobne svrhe; da mu nitko nije pojašnjavao način na koji bi se kamatna stopa eventualno mogla mijenjati; da je ugovor o kreditu letimično pročitao, nije išao u detalje jer je imao povjerenja u prodavače, a i samu valutu koja je slovila kao stabilna; nije se interesirao kod drugih banaka za sklapanje ugovora o kreditu jer je cijelu proceduru zapravo odradio u auto kući; da mu je poznat pojam promjenjive kamate, međutim da mu nitko nije pojasnio način na koji bi se ona eventualno mijenjala; da se ne sjeća da bi od banke bio obavještavan o promjeni kamatne stope; da su se mijenjali anuiteti koje je uredno podmirivao.

27. Stoga, kako iz navedenog iskaza ne proizlazi da bi tužitelj bio informiran o bitnim parametrima promjene kamatne stope odnosno metodi njezina obračuna, niti o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF (a kako to tvrdi tuženik), a navedeno ne proizlazi iz preostalih provedenih dokaza, to je tuženik propustio dokazati svoje tvrdnje.

28. Nadalje, prigovor tuženika da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu odnosno promjenjivoj kamatnoj stopi, sud nije našao osnovanim budući ga tuženik ničime ne dokazuje. S druge strane, iz iskaza tužitelja proizlazi da je njemu bio ponuđen tipski ugovor te da nije bilo mogućnosti utjecaja na bilo koju njegovu odredbu. Stoga, uzevši u obzir iskaz tužitelja i činjenicu da tuženik tijekom postupka nije ponudio odgovarajući dokaz kojim bi dokazao da su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i to na način da su mu od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donijeti razboritu i informiranu odluku te da na temelju toga može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe za njegove financijske obveze mogle imati, sud je našao da tuženik nije dokazao da je o spornim odredbama ugovora bilo pregovora i da su iste protumačene tužitelju.

29. Na koncu, neosnovan je i istaknuti prigovor zastare tuženika. Naime, opći zastarni rok sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima iznosi pet godina. Kako se tužitelj poziva na spomenutu presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17-10 od 14.6.2018., a imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnijeta 6. lipnja 2023., to je evidentno da nije protekao rok zastare od pet godina. Pritom valja uputiti i na zaključak građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donijet na sjednici od 30. siječnja 2020., a koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora".

30. Napominje se da je potrošač, u smislu čl. 3. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

31. Kako kupnja vozila za osobne potrebe, zbog koje namjene je sklopljen predmetni ugovor o kreditu, a što proizlazi iz iskaza tužitelja te samog ugovora, odnosno činjenice da je ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba, predstavlja svrhu koja nije namijenjena poslovnoj aktivnosti odnosno poduzetničkoj djelatnosti tužitelja, a tuženik ničime ne dokazuje suprotno, to proizlazi da je tužitelj u konkretnom pravnom odnosu djelovao kao potrošač.

32. Slijedom iznesenog, sud nalazi da tuženik sukladno čl. 219. st. 1. i čl. 221.a. ZPP- a u ovome postupku nije dokazao da bi prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu informirao tužitelja o rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno parametrima od kojih ovisi promjena stope ugovorne kamate, dok s druge strane iz samog Ugovora te iskaza tužitelja (iz kojih se utvrđuje da je ugovor sklopljen za kupnju osobnog vozila i to za potrebe tuženika kao fizičke osobe, a koji je u tu svrhu i utrošen) jasno proizlazi kako je tužitelj spram tuženika kao banke djelovao kao potrošač. Stoga proizlazi da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF te promjenjiva kamatna stopa ništetne te da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa.

33. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za ekonomiju – financije i računovodstvo – koji sud u cijelosti prihvaća s obzirom da je izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije sadržane u spisu, da isti jasno i razumljivo prikazuje izračun preplaćenog iznosa, te da stranke u odnosu na matematički izračun vještaka nisu imale prigovora - ovaj je sud utvrdio da je prednik tužitelja zbog promjene tečaja CHF odnosno zbog promjene kamatne stope, u razdoblju od siječnja 2010. do 1. studenog 2012. više platio ukupno 1.245,41 EUR. Pri tome je vještak uzeo u obzir i razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, a ovaj je sud stava da je upravo takav način izračuna ispravan jer je potrebno sagledati ukupni period otplate i ukupni iznos preplate uz primjenu tečaja koji se primjenjivao na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja, a takav pristup je u skladu i s načelom pravičnosti i poštenja u pravnom prometu. Stoga je sud usvojio tužbeni zahtjev i odlučio kao u točki I. izreke.

34. Odluka o zateznoj kamati u skladu je odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

35. Odluku o trošku sud je donio temeljem čl. 154., čl. 155. i 158. ZPP-a te naložio tuženiku da naknadi cjelokupni trošak postupka tužitelju. Visina troškova određena je sukladno vrijednosti predmeta spora, uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa). Pritom se napominje kako je tužitelj nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužbeni zahtjev povukao u odnosu na neznatni dio inicijalnog zahtjeva (za iznos od 1,04 EUR), a u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi.

36. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe te sastava podnesaka od 5. rujna 2023., 6. lipnja 2024. i 27. rujna 2024., u iznosu od 187,50 EUR po podnesku (Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 46. Tarife), zastupanja na ročištima održanim 6. veljače 2024., 25. lipnja 2024. i 12. ožujka 2025. u iznosu od 187,50 EUR po ročištu (Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 46. Tarife), trošak vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, te trošak pristupa ročištu radi objave i uručenja u iznosu od 93,75 EUR (Tbr. 9. t. 3. i Tbr. 46. Tarife), odnosno ukupan trošak u iznosu od 1.606,25 EUR. Nije mu priznat trošak sastava podneska od 5. listopada 2023., kao nepotreban za vođenje ovog postupka. Zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak određene su sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

37. Stoga je odlučeno kao u izreci.

Varaždin, 10. travnja 2025.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisanim putem u tri primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a ZPP-a, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelj – po punomoćniku Krunoslavu Vuljku, odvjetniku iz OD Vuljak & Vuljak d.o.o. iz Koprivnice

2. tuženik – Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb