Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-412/2024-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Anneliese Janeš-Mihoković, u pravnoj stvari tužitelja MN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Dariu Grbavcu, odvjetniku iz Virovitice, Masarykova 15, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, Bužanova 4, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, 10. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. (OIB: 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6. da tužitelju MN (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], isplati iznos od 6.679,85 eura (šesttisućašestosedamdesetideveteuraiosamdesetipetcenti) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

- 33,67 eura od dana 1. travnja 2008. godine,

- 32,59 eura od dana 1. svibnja 2008. godine,

- 33,67 eura od dana 1. lipnja 2008. godine,

- 32,58 eura od dana 1. srpnja 2008. godine,

- 33,65 eura od dana 1. kolovoza 2008. godine,

- 33,65 eura od dana 1. rujna 2008. godine,

- 32,56 eura od dana 1. listopada 2008. godine,

- 33,63 eura od dana 1. studenog 2008. godine,

- 32,54 eura od dana 1. prosinca 2008. godine,

- 59,46 eura od dana 1. siječnja 2009. godine,

- 59,62 eura od dana 1. veljače 2009. godine,

- 53,86 eura od dana 1. ožujka 2009. godine,

- 59,56 eura od dana 1. travnja 2009. godine,

- 57,64 eura od dana 1. svibnja 2009. godine,

- 76,08 eura od dana 1. lipnja 2009. godine,

- 73,63 eura od dana 1. srpnja 2009. godine,

- 76,06 eura od dana 1. kolovoza 2009. godine,

- 76,06 eura od dana 1. rujna 2009. godine,

- 73,61 eura od dana 1. listopada 2009. godine,

- 76,04 eura od dana 1. studenog 2009. godine,

- 73,59 eura od dana 1. prosinca 2009. godine,

- 76,01 eura od dana 1. siječnja 2010. godine,

- 76,01 eura od dana 1. veljače 2010. godine,

- 68,66 eura od dana 1. ožujka 2010. godine,

- 75,93 eura od dana 1. travnja 2010. godine,

- 73,48 eura od dana 1. svibnja 2010. godine,

- 75,90 eura od dana 1. lipnja 2010. godine,

- 73,45 eura od dana 1. srpnja 2010. godine,

- 75,87 eura od dana 1. kolovoza 2010. godine,

- 75,86 eura od dana 1. rujna 2010. godine,

- 73,40 eura od dana 1. listopada 2010. godine,

- 75,81 eura od dana 1. studenog 2010. godine,

- 73,36 eura od dana 1. prosinca 2010. godine,

- 75,77 eura od dana 1. siječnja 2011. godine,

- 75,77 eura od dana 1. veljače 2011. godine,

- 68,42 eura od dana 1. ožujka 2011. godine,

- 75,66 eura od dana 1. travnja 2011. godine,

- 73,21 eura od dana 1. svibnja 2011. godine,

- 75,61 eura od dana 1. lipnja 2011. godine,

- 73,15 eura od dana 1. srpnja 2011. godine,

- 75,54 eura od dana 1. kolovoza 2011. godine,

- 75,53 eura od dana 1. rujna 2011. godine,

- 73,08 eura od dana 1. listopada 2011. godine,

- 75,47 eura od dana 1. studenog 2011. godine,

- 73,02 eura od dana 1. prosinca 2011. godine,

- 75,41 eura od dana 1. siječnja 2012. godine,

- 75,18 eura od dana 1. veljače 2012. godine,

- 70,30 eura od dana 1. ožujka 2012. godine,

- 75,07 eura od dana 1. travnja 2012. godine,

- 72,62 eura od dana 1. svibnja 2012. godine,

- 74,99 eura od dana 1. lipnja 2012. godine,

- 72,55 eura od dana 1. srpnja 2012. godine,

- 74,91 eura od dana 1. kolovoza 2012. godine,

- 74,88 eura od dana 1. rujna 2012. godine,

- 72,43 eura od dana 1. listopada 2012. godine,

- 74,79 eura od dana 1. studenog 2012. godine,

- 72,35 eura od dana 1. prosinca 2012. godine,

- 74,70 eura od dana 1. siječnja 2013. godine,

- 74,86 eura od dana 1. veljače 2013. godine,

- 67,59 eura od dana 1. ožujka 2013. godine,

- 74,72 eura od dana 1. travnja 2013. godine,

- 72,27 eura od dana 1. svibnja 2013. godine,

- 74,62 eura od dana 1. lipnja 2013. godine,

- 72,17 eura od dana 1. srpnja 2013. godine,

- 74,51 eura od dana 1. kolovoza 2013. godine,

- 74,46 eura od dana 1. rujna 2013. godine,

- 72,02 eura od dana 1. listopada 2013. godine,

- 74,35 eura od dana 1. studenog 2013. godine,

- 71,91 eura od dana 1. prosinca 2013. godine,

- 74,23 eura od dana 1. siječnja 2014. godine,

- 74,18 eura od dana 1. veljače 2014. godine,

- 66,96 eura od dana 1. ožujka 2014. godine,

- 74,01 eura od dana 1. travnja 2014. godine,

- 71,57 eura od dana 1. svibnja 2014. godine,

- 73,88 eura od dana 1. lipnja 2014. godine,

- 71,45 eura od dana 1. srpnja 2014. godine,

- 73,74 eura od dana 1. kolovoza 2014. godine,

- 73,69 eura od dana 1. rujna 2014. godine,

- 71,25 eura od dana 1. listopada 2014. godine,

- 73,55 eura od dana 1. studenog 2014. godine,

- 71,11 eura od dana 1. prosinca 2014. godine,

- 73,40 eura od dana 1. siječnja 2015. godine,

- 65,22 eura od dana 1. veljače 2015. godine,

- 58,84 eura od dana 1. ožujka 2015. godine,

- 65,02 eura od dana 1. travnja 2015. godine,

- 62,86 eura od dana 1. svibnja 2015. godine,

- 74,87 eura od dana 1. lipnja 2015. godine,

- 62,70 eura od dana 1. srpnja 2015. godine,

- 64,71 eura od dana 1. kolovoza 2015. godine,

- 64,63 eura od dana 1. rujna 2015. godine,

- 62,48 eura od dana 1. listopada 2015. godine,

- 64,47 eura od dana 1. studenog 2015. godine,

- 62,32 eura od dana 1. prosinca 2015. godine,

- 64,29 eura od dana 1. siječnja 2016. godine,

- 64,04 eura od dana 1. veljače 2016. godine,

- 59,83 eura od dana 1. ožujka 2016. godine,

- 63,83 eura od dana 1. travnja 2016. godine,

- 61,70 eura od dana 1. svibnja 2016. godine,

- 63,64 eura od dana 1. lipnja 2016. godine,

pa do isplate, na način da od 1. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine zakonske zatezne kamate teku po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 2.550,00 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja 10. travnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Rješenjem Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-936/24-4 od 3. srpnja 2024. ukinuta je ovosudna presuda posl. br. P-1/2021-14 od 26. ožujka 2024. i predmet je vraćen ovome sudu na ponovno suđenje.

2. Naime, tužitelj MN je 31. prosinca 2020. podnio tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Tužbom potražuje utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i jednostranih odluka tuženika i njegova prednika Slavonke Banke kojima se je mijenjala kamatna stopa, kao i povrat više isplaćenih iznosa temeljem sklopljenog ugovora o kreditu (Ugovor), u kojem je tuženik koristio nepoštene i ništetne ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, koji ugovor je zaključen i sa valutnom klauzulom u EUR. Navedenu odredbu tužitelj smatra nepoštenom i ništetnom, pa po tom osnovu zahtijeva od tuženika isplatu preplaćenog iznosa od 6.679,85 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos uplate rate, i to sve prema specificiranom tužbenom zahtjevu sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Marijane Matijević u podnesku od 21. ožujka 2025. (str. 294-297).

3. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio 29. studenoga 2006. Ugovor o kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2006 uz mjesečnu kamatnu stopu od 5,60 %, kojim mu je odobren kredit u iznosu od 45.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita, uz rok vraćanja kredita od 25 godina. Člankom 4. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa bez zaključivanja Aneksa ugovora i bez jasno izloženih kriterija za izmjenu kamatne stope pa je na taj način tuženik uglavio odredbu kojom omogućuje vlastitu samovolju u pogledu visine kamatne stope i ujedno bitnih sastavnica ugovora koje tuženiku omogućuju dominantan i nadređen položaj u predmetnom ugovaranju. Tužitelj je zbog jednostranog i višestrukog podizanja kamatne stope od strane tuženika bio primoran prijevremeno otplatiti predmetni kredit kako ne bi trpio stalno povećanje anuiteta kredita i enormno povećanje iznosa u otplati kredita, a što je učinio 29. veljače 2016. godine., te da je uz ovako kratak rok otplate prekomjerno platio utuženi iznos. Budući da je tuženik u predmetnom Ugovoru o kreditu postupio nepošteno, to tužitelj smatra da je taj Ugovor ništetan.

4. Tužitelj se poziva na presudu Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine koji je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (uz ostale banke) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Taj stav Visokog trgovačkog suda o nepoštenosti, a time i ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom se kamatna stopa mijenja temeljem jednostrane odluke banke potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. godine.

5. Nadalje, iako se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom kreditu u kunskoj protuvrijednosti u CHF, već o potrošačkom kreditu u kunskoj protuvrijednosti u EUR, to tužitelj smatra da je nepoštena ugovorna odredba dio predmetnog utuženog kredita te da se navedena kolektivna presuda za kredite u CHF odnosi i na kredite u EUR jer se u svemu podudaraju, odnosno krediti u EUR sadrže tu i takvu istu nepoštenu odredbu, dok su krediti u EUR drugačiji samo u odabiru valute. Tužitelj se poziva na navedenu presudu te predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka donese presudu kojom se nalaže tuženiku vratiti sve iznose koje je preplatio temeljem ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu imajući u vidu učinak instituta ništetnosti sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" br: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO).

6. U odgovoru na tužbu tuženik osporava u cijelosti osnov i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da se, obzirom da je tužitelju kredit odobren u EUR, u konkretnom postupku tužitelj ne može pozivati na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda RH u predmetu posl. br. Revt-249/2014 donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, predmet kojih postupaka je bila i sporna ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope, sadržane u kreditima odobrenima u valuti CHF, dok je u konkretnom slučaju riječ o kreditu odobren u EUR. Kako se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, s obzirom na Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora, to ne dolazi u primjenu shvaćanje prema kojem bi pokretanjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, zastara eventualne tražbine tužitelja, bila prekinuta. Tuženik ističe da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu niti ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku, koja bi bila u skladu s odr. čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, a sve da se može utvrditi drugačije, tužba je u ovom predmetu datirana od 31. prosinca 2020. kojega je datuma izvjesno protekao petogodišnji zastarni rok računajući od pravomoćnosti ustanovljene ništetnosti 14. lipnja 2014. te konačno, ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora.

7. Slijedom navedenoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i obvezati istog da naknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

8. Dakle, predmet spora je novčana tražbina s osnova preplate po sklopljenom ugovoru o kreditu broj 5140030250-69800012759/2006, i to zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

9. Nesporno je da je tužitelj 29. studenoga 2006. zaključio s prednikom tuženika Slavonskom Bankom Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, kojim mu je odobren kredit u iznosu od 45.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB, uz rok otplate od 25 godina i uz mjesečnu kamatnu stopu od 5,60%, i da je tužitelj otplatio kredit 29. veljače 2016.

10. Sporno je da li se na ovaj pojedinačni spor može primijeniti presuda iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kojima je utvrđeno ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope sadržane u kreditima odobrenima u valuti CHF, a ne u valuti EUR koja je ugovorena u konkretnom slučaju.

11. Sporno je da li je i potraživanje tužitelja u zastari.

12. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo dokaz uvidom u dopis Addiko bank od 21.5.2019. (str. 7) u obavijest o promjeni kamatne stope (str. 8-11), u obavijest o prijevremenom zatvaranju (str. 12), u izračun razlike kamata u otplatni plan (str. 57- 70); u ugovor o kreditu uz depozit (str. 139-147), u potvrdu upravnog odjela za zdravstvo, branitelje i soc. skrb (str. 148); u metodologiju promjene kamatnih stopa (str. 160-161), u vještački nalaz stalnog sudskog vještaka knjigovodstveno-financijske struke Marijane Matijević (str. 260-274), u očitovanje navedenog vještaka (str. 287), u realizirani otplatni plan (str. 291-293), te dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke MN (str. 211-212) i svjedoka PN (str. 213).

13. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je utvrdio slijedeće činjenice:

- da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika Slavonskom Bankom d.d. 29. studenoga 2006. sklopio Ugovor o kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2006,kojim je tužitelju kao korisniku kredita isplaćen iznos od 45.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, s rokom otplate od 25 godina te da je ugovorena kamatna stopa od 5,60%, i to promjenjiva sukladno odluci Banke,

- da je nakon sklapanja Ugovora o kreditu Banka jednostrano mijenjala stopu ugovorne kamate,

- da je kredit otplaćen 29. veljače 2016.,

- da tužitelj zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi zajedno sa zateznom kamatom,

- da je svjedok PN izjavio da je bio zaposlen kao ovlaštena osoba za zastupanje prvotne Slavonske Banke, Hypo Banke, a zatim Addiko Banke po samom zakonu, i da nije pregovarao sa tužiteljem oko sklapanja Ugovora o kreditu, niti sa drugim korisnicima kredita, već je predmetni Ugovor o kreditu, kao i mnoge, kao ovlaštena osoba samo potpisao,

- da je tužitelj u svojem iskazu izjavio da se ne sjeća s kim je pregovarao oko sklapanja Ugovora o kreditu, da mu je Slavonska Banka ponudila kredit kojeg je prihvatio jer nije mogao pregovarati o drugim uvjetima i o drugim valutama, jer da se je radilo samo o kreditima u EUR i CHF, a da u valuti CHF nije uzeo jer mu je ta mala kamata bila sumnjiva,

- da je od Banke dobio obavijest o povećanju kamate, ali da o tome nije mogao pregovarati sa Bankom,

- da je u kolektivnom sporu pokrenuto od strane Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više poslovnih Banaka (i ovdje tuženika) pravomoćom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje Banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita, ali u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, odnosno, korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate,

-da se u konkretnom slučaju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu glede odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije pojedinačno pregovaralo, pa je ista sukladno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, koji zaključak ovaj sud temelji i na izvedenim dokazima saslušanjem tužitelja i svjedoka PN.

14. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, polazeći od odr. čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 84. o Zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, sud je prihvatio tvrdnje tužitelja da je tuženik ugovaranjem promjenjive kamatne stope postupao nepošteno i da je navedena odredba ništetna, tako da bi tužitelju pripadalo pravo tražiti od tuženika isplatu preplaćenog iznosa sve u smislu odr. čl. 323. st. 1. ZOO, ali sve to uz utvrđenje da nije nastupila zastara tražbine tužitelja.

15. Sud ukazuje na to, što je i nesporno između stranaka da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je petotužena Addiko Bank d.d. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da u odnosu na ugovoreno promjenjivu kamatnu stopu, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena Addiko Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovara i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tužena Addiko Bank d.d. postupila suprotno važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 - dalje ZZP/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Međutim, nastavno na prethodnu navedenu presudu, cijeneći navode tuženika da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog postupka, sud je prihvatio takve navode tuženika osnovanim. Naime, u konkretnom slučaju se ne mogu primijeniti utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, u skladu s čl. 502.c ZPP-a, budući da se obvezujući učinak te presude odnosi samo na ugovore o kreditu u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dok se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu u eurima.

17. Stoga je u konkretnom slučaju o ništetnosti sporne ugovorne odredbe valjalo prosuđivati primjenom odr. čl. 96. – 102. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora. Postupajući sukladno navedenom, imajući u vidu da su nedvojbeno utvrđene činjenice koje proizlaze iz iskaza tuženika, kao i iz samog ugovora o kreditu, da mu je Banka ponudila kredit kojeg je prihvatio, jer nije mogao pregovarati o drugim uvjetima i o drugim valutama, jer da se je radilo samo o kreditima u EUR i CHF, a da u valuti CHF nije uzeo jer mu je ta mala kamata bila sumnjiva, da je od Banke dobio obavijest o povećanju kamate, ali da o tome nije mogao pregovarati sa Bankom, čiji iskaz je u bitnome potvrdio i svjedok PN, sud je ocijenio da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. Isto tako valja napomenuti da se prilikom ocjene ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi primjenom odr. Zakona o zaštiti potrošača, treba osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su Ugovori o krediti sa ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Prema odr. čl. 5. Direktive u slučaju Ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju uvijek biti sročene jasno i razumljivo, a što u konkretnom slučaju se ne može govoriti.

18. Obzirom da u konkretnom slučaju nema direktne primjene naprijed navedenih presuda temeljem čl. 502. c. ZPP-a, niti je tijek zastare vezan uz donošenje presuda u kolektivnom sporu, jer zastarni rok, u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st.1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ništetnost pobijane odredbe o kreditu je u ovom predmetu utvrđena presudom 10. travnja 2025., to zastara tražbine tužitelja nije nastupila. Dakle, odlučujući o istaknutom prigovoru zastare, sud je isti ocijenio neosnovanim.

19. Nadalje, prema ocijeni ovog suda, u konkretnom slučaju kada je temeljem predmetnih ništetnih ugovornih odredbi tuženica, kao trgovac, i jača stranka u ovom ugovornom odnosu, na štetu potrošača i slabije strane u navedenom ugovornom odnosu, u konkretnom slučaju to je tužitelj, ostvario nepripadnu imovinsku korist s osnova ništetnih ugovornih odredba, tada se ne može raditi o zabrani manjeg značaja zbog koje se ne bi mogla isticati ništetnost.

20. Slijedom svega navedenoga, zaključak je ovog suda da tužitelju pripada i pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta s osnova otplate kredita zbog navedenih ništetnih odredbi koje se odnose na jednostranu promjenu kamatne stope, a koji iznosi preplate su utvrđenim provedenim financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marijani Matijević (str. 266-274).

21. Na nalaz i mišljenje vještakinje Marijane Matijević, i to na matematički izračun, stranke nisu imale primjedbi.

22. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje prihvatio kao stručan i objektivan jer je vještakinja dala razumljive argumente za svoj nalaz i mišljenje, a sukladno tom nalazu i mišljenju tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev u podnesku od dana 21. ožujka 2025. godine, pri čemu sud smatra da se ne radi o preinaci tužbe, već samo o preciziranju tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještakinje, koji je izračun sud u cijelosti prihvatio, kao i same stranke.

23. Kako je iz nalaza i mišljenje vještakinje utvrđeno da je tuženik dužan tužitelju na ime glavnice isplatiti novčani iznos od 6.679,85 eura, sa svakim pojedinim iznosom glavnice, kako je to navedeno u točci I. izreke ove presude to je sud tužitelju dosudio utuženi iznos glavnice zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom iz čl. 29. ZOO od dana svake mjesečne uplate anuiteta pa do isplate, sukladno odr. čl. 1115. ZOO-a, na način kako je to pobliže navedeno u točci I. izreke presude.

24. Naime, obzirom da se radi o povratu onoga što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi koje je sam unio u ugovor, pri čemu tužitelj nije na njih mogao ni na koji način utjecati, tada se kao zaključak nameće da je tuženik nesavjestan stjecatelj te da je stoga temeljem odr.čl.1115 ZOO-a dužan tužitelju platiti zatezne kamate na svaki iznos preplate od dana stjecanja, odnosno od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta u kojem je sadržan iznos preplate pa do isplate.

25. Radi naprijed navedenoga presuđeno je kao u točci I. izreke ove presude.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP jer je tužitelj u cijelosti uspio u ovoj parnici, a trošak tužitelja u ukupnom iznosu od 2.550,00 eura odnosi se na nagradu punomoćnika tužitelja za sastavljanje tužbe dana 31. prosinca 2020. u iznosu od 200,00 eura, na zastupanje na pripremnom ročištu dana 3. lipnja 2022., na ročištu za glavnu raspravu dana 22. veljače 2024., 26. ožujka 2024., 2. listopada 2024., 10. travnja 2025., za svako u iznosu od 200,00 eura, za sastavljanje žalbe dana 10. svibnja 2024. u iznosu od 300,00 eura, podnesaka od 27. siječnja 2025. i 21. ožujka 2025. za svako u iznosu od 200,00 eura, na PDV od 25% godišnje u iznosu od 475,00 eura, a sve to prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15: dalje – OT) i na troškove vještačenja u iznosu od 175,00 eura. Na dosuđeni parnični trošak tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu propisanu odr. čl. 29. st. 2. ZOO koja teče od 10. travnja 2025., kao dana donošenja ove presude. Radi navedenog o troškovima ovog postupka odlučeno je kao u točci II. izreke.

27. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci.

U Virovitici 10. travnja 2025.

Sutkinja:

Anneliese Janeš-Mihoković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje viši nadležni sud.

Dostaviti:

1. Odvj. Dario Grbavac, Virovitica, Masarykova 15

2. Odvj. Marija Radelja, Zagreb, Radnička cesta 47