REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-634/2019-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Janu Torjancu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Hrvoju Lafteru, odvjetniku u Jastrebarskom, protiv tuženika "Zagrebačke banke" d.d., OIB: 92963223473, [adresa], zastupan po punomoćniku Borisu Porobiji, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja, odvjetnice Silvije Kirin Palčić i zamjenice punomoćnika tuženika, odvjetnice Silvije Crnogaća Ćorušić, 10. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe kako je učinjena podneskom tužitelja od 21. studenog 2022. i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., da isplati tužitelju ĆB iznos od 2.348,27 EUR (slovima:dvijetisućetristočetrdesetosameuraidvadeset sedam centi) sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 0,84 eura od 16. ožujka 2007. do isplate,

- 3,05 eura od 15. studenog 2007. do isplate,

- 3,05 eura od 18. prosinca 2007. do isplate,

- 3,05 eura od 15. siječnja 2008. do isplate,

- 3,05 eura od 15. veljače 2008. do isplate,

- 6,42 eura od 16. ožujka 2008. do isplate,

- 5,74 eura od 16. travnja 2008. do isplate,

- 4,53 eura od 15. svibnja 2008. do isplate,

- 4,53 eura od 15. lipnja 2008. do isplate,

- 4,53 eura od 15. srpnja 2008. do isplate,

- 4,53 eura od 17. kolovoza 2008. do isplate,

- 4,53 eura od 16. rujna 2008. do isplate,

- 6,34 eura od 17. listopada 2008. do isplate,

- 8,96 eura od 18. studenog 2008. do isplate,

- 5,17 eura od 16. prosinca 2008. do isplate,

- 15,39 eura od 16. siječnja 2009. do isplate,

- 15,50 eura od 15. veljače 2009. do isplate,

- 12,07 eura od 15. ožujka 2009. do isplate,

- 13,09 eura od 17. travnja 2009. do isplate,

- 13,30 eura od 17. svibnja 2009. do isplate,

- 11,02 eura od 17. lipnja 2009. do isplate,

- 11,65 eura od 19. srpnja 2009. do isplate,

- 13,72 eura od 19. kolovoza 2009. do isplate,

- 14,50 eura od 17. rujna 2009. do isplate,

- 13,11 eura od 18. listopada 2009. do isplate,

- 14,35 eura od 15. studenog 2009. do isplate,

- 14,18 eura od 16. prosinca 2009. do isplate,

- 17,02 eura od 16. siječnja 2010. do isplate,

- 18,85 eura od 14. veljače 2010. do isplate,

- 18,46 eura od 14. ožujka 2010. do isplate,

- 20,27 eura od 16. travnja 2010. do isplate,

- 23,60 eura od 16. svibnja 2010. do isplate,

- 23,44 eura od 17. lipnja 2010. do isplate,

- 28,23 eura od 16. srpnja 2010. do isplate,

- 28,10 eura od 17. kolovoza 2010. do isplate,

- 36,22 eura od 2. rujna 2010. do isplate,

- 31,49 eura od 16. listopada 2010. do isplate,

- 24,22 eura od 16. studenog 2010. do isplate,

- 37,72 eura od 16. prosinca 2010. do isplate,

- 38,17 eura od 16. siječnja 2011. do isplate,

- 35,60 eura od 13. veljače 2011. do isplate,

- 37,51 eura od 16. travnja 2011. do isplate,

- 40,89 eura od 15. svibnja 2011. do isplate,

- 49,33 eura od 15. lipnja 2011. do isplate,

- 56,22 eura od 16. srpnja 2011. do isplate,

- 65,12 eura od 14. kolovoza 2011. do isplate,

- 51,08 eura od 15. rujna 2011. do isplate,

- 47,04 eura od 15. listopada 2011. do isplate,

- 47,43 eura od 11. studenog 2011. do isplate,

- 45,33 eura od 12. prosinca 2011. do isplate,

- 51,38 eura od 15. siječnja 2012. do isplate,

- 52,31 eura od 12. veljače 2012. do isplate,

- 52,13 eura od 14. ožujka 2012. do isplate,

- 50,92 eura od 14. ožujka 2012. do isplate,

- 51,66 eura od 13. svibnja 2012. do isplate,

- 52,75 eura od 14. lipnja 2012. do isplate,

- 51,45 eura od 10. srpnja 2012. do isplate,

- 51,66 eura od 12. kolovoza 2012. do isplate,

- 48,91 eura od 9. rujna 2012. do isplate,

- 49,90 eura od 12. listopada 2012. do isplate,

- 51,30 eura od 9. studenog 2012. do isplate,

- 50,86 eura od 13. prosinca 2012. do isplate,

- 51,18 eura od 13. siječnja 2013. do isplate,

- 49,49 eura od 16. veljače 2013. do isplate,

- 50,47 eura od 20. ožujka 2013. do isplate,

- 51,94 eura od 16. travnja 2013. do isplate,

- 46,43 eura od 17. svibnja 2013. do isplate,

- 47,03 eura od 16. lipnja 2013. do isplate,

- 47,45 eura od 16. srpnja 2013. do isplate,

- 47,01 eura od 17. kolovoza 2013. do isplate,

- 48,56 eura od 15. rujna 2013. do isplate,

- 50,10 eura od 12. listopada 2013. do isplate,

- 50,10 eura od 15. studenog 2013. do isplate,

- 51,92 eura od 14. prosinca 2013. do isplate,

- 49,62 eura od 9. siječnja 2014. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02 i 153/04), od 1. siječnja 2008. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. naknaditi tužitelju ĆB trošak postupka u iznosu od 1.831,81 EUR (slovima:tisućuosamstotrideset jedaneuroiosamdesetjedancent) sa zateznim kamatama od 10. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika Zagrebačka banka d.d. za naknadu parničnog troška, u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12. lipnja 2019. te tijekom postupka navodi da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu 9. siječnja 2007. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je kreditor korisniku kredita stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost 13.185,60 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamatna stopa u visini od 5,00 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika te je tijekom otplate kredita tuženik u više navrata mijenjao kamatnu stopu na štetu tužitelja. Drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan jer se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara odnosno bez pregovaranja. Također člankom 6. Ugovora o kreditu propisano je da će tužitelj kao korisnik kredita isti otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF, važećim na dan dospijeća, a tužitelj navodi da o parametrima važnim za donošenje valjane odluke o toj ugovornoj odredbi nije bio informiran ni prije ni u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pa da je stoga i ta ugovorna odredba ništetna. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom su utvrđene kao nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli odnosno da su iste ništetne, a koja je odluka potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (promjenjiva kamatna stopa) i posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula). S obzirom da su navedene odredbe ništetne, traži da mu tuženik vrati preplaćene iznose. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 21. studenog 2022. potražuje povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzulu CHF iznos od 17.693,05 HRK, sve s pripadajućim kamatama na svaki preplaćeni iznos od dana plaćanja. Traži i da mu tuženik naknadi trošak ove parnice sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, aktivnu legitimaciju, ističe prigovor zastare te osporava tužitelju status potrošača. Ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF izrijekom zakonom dopuštena i legitimna ugovorna odredba te da su tužitelju pružene sve informacije temeljem kojih je mogao donijeti informiranu odluku uslijed čega se predmetna odredba ne može smatrati nerazumljivom, uz navođenje da tuženik kao banka nije znao niti mogao/morao znati za rast tečaja CHF, odnosno da je imao razloga vjerovati u stabilnost tečaja pri tom ističući kako je u samom ugovoru banka tužitelja upozorila na valutni rizik. Dalje navodi da se kamatna stopa mijenjala u skladu s promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra, a čije je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope. Stoga, zaključuje tuženik, isti nije postupao nepošteno i nesavjesno, uz isticanje da prilikom izračuna u obzir valja uzeti u tzv. negativne razlike. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev te traži trošak postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

3. Inicijalno postavljenim tužbenim zahtjevom iz tužbe tužitelj je tražio na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli te na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ukupno 2.176,04 EUR (16.395,35 HRK), s pripadajućim kamatama.

3.1. Nakon izvedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 21. studenog 2022. tražio na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli te na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 2.348,27 EUR (17.693,05 HRK), s pripadajućim kamatama. Ovakvom dispozicijom tužitelj je preinačio tužbu na način da je zatražio više od inicijalno postavljenog zahtjeva. Podneskom od 14. prosinca 2022. tuženik se protivio preinaci. Sud je primjenom odredaba čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) ocijenio da je ovakva preinaka tužbenog zahtjeva, iako joj se tuženik usprotivio, dopuštena obzirom ju je tužitelj učinio po primitku i u skladu sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka u ovom postupku pa tako očito bez svoje krivnje ovu preinaku nije mogao učiniti ranije odnosno prije izvođenja ovog dokaza, a tako niti prije zaključenja prethodnog postupka dok je ista prema stavu ovog suda svrsishodna za konačno rješenje spora među strankama jer otklanja potrebu vođenja novih sudskih postupaka između stranaka radi rješenja u suštini istog spora (Tako i VSRH Su IV – 162/2021 od 26. studenoga 2021.). Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

4. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 9. siječnja 2007. (list 7 do 8 spisa), predračun br. 2006-0801-1 (list 10 spisa), promet po kreditu (list 12 do 13 spisa), izračun stalne sudske vještakinje za ekonomiju i financije Marije Milošević (list 14 do 18 spisa), Izlaganje ĆBG – "Euro i švicarski franak:dvije sestrinske valute?" (list 35 do 68 spisa), izvode iz novinskih članaka (list 69 do 73 spisa), bilten Zagrebačke banke d.d. (list 74 do 79 spisa), obavijest o novostima z utvrđivanju visine kamatne stope od 8. siječnja 2013., opće uvjete poslovanja Zagrebačke banke d.d. (list 107 do 111 spisa), a izvedeno je vještačenje po vještaku financijske struke Dariju Jankoviću iz D&S d.o.o. (list 149 do 154 spisa te list 179 do 182 spisa) te je saslušan tužitelj (list 191 do 193 spisa).

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF).

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 13.185,60 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita te uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika te koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,00 %, s rokom otplate od 84 mjeseci.

8. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, osnova i visina tužbenog zahtjeva, valjanost (poštenost) odredaba ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula švicarski franak (CHF), a slijedom toga i je li tuženik u obvezi vratiti tužitelju ono što je temeljem ovih ugovornih odredaba primio, zatim radi li se o potrošačkom ugovoru te je li potraživanje u zastari, kao i pripada li tuženiku isplata negativnih razlika.

9. Prije svega, valja se osvrnuti na tuženikovo osporavanje aktivne legitimacije tužitelja jer da se pojedine uplate ne mogu povezati s tužiteljem, implicirajući time da su pojedine mjesečne anuitete plaćale treće osobe. Valja napomenuti kako su uplate po kreditu vršene u ime, za račun i po nalogu korisnika kredita (tužitelja), a koje je kreditor (tuženik) kao takve prihvatio, evidentirao i iskoristio za zatvaranje obveza po kreditu. Time, u odnosu na plaćene anuitete nije došlo do ugovorne ili zakonske subrogacije uplatitelja u položaj korisnika kredita te interni odnos između korisnika kredita i uplatitelja (u smislu eventualnih regresa) tuženika ne oslobađa od niti umanjuje njegovu obvezu utvrđenu presudama u kolektivnom sporu (tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-5101/2021 i dr. spojenim odlukama od 7. lipnja 2023. te VSRH u rješenju Revd 1202/2022-2 od 22. ožujka 2022.). U tom smislu, kako će se i hoće li se uopće korisnik kredita i treća osoba kasnije razračunavati, nije pitanje koje bi ovaj sud trebao utvrđivati, a eventualno potraživanje koje bi treća osoba koja je faktički izvršila uplatu mogla imati prema korisniku kredita (tužitelju) tiče se odnosa te osobe i samog korisnika kredita (tužitelja), a ne kreditora (tuženika). Slijedom navedenog, sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim.

10. Nadalje, valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018- 11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Odredbom članka 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je parnični sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019), a imajući na umu da je predmetni Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika, sklopljen 9. siječnja 2007., dakle upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je ovaj sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

11. Tijekom postupka saslušan je tužitelj koji je u bitnome naveo da je ugovor o kreditu zaključio radi kupnje motornog vozila za osobne potrebe, a ne u poslovne svrhe. Također je naveo da je oduvijek bio u radnom odnosu kao poštar, da nema u vlasništvu obrt niti trgovačko društvo te da ni dan danas nije upoznat s terminima valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Dalje je u bitnome naveo da mu u banci nisu nudili nikakav drugi kredit osim onaj u CHF, a rečeno mu je da je on najpovoljniji, kao i da je dobio formular u banci koji je ispunio te da mu nije objašnjeno kako se tečaj može mijenjati, odnosno koji su potencijalni rizici u vezi valutne klauzule, kao ni način na koji se kamatna stopa može mijenjati.

12. Sud je iskaz tužitelja ocijenio kao logičan, životan i uvjerljiv te u skladu s materijalnom dokumentacijom u spisu, a sadržaj iskaza ničim nije doveden u sumnju, pri čemu je na tuženiku teret dokaza, u smislu članka 219. u svezi članka 221. a ZPP-a, o obaviještenosti potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka kao i da je ugovor sklopljen za obavljanje druge djelatnosti (tako i USRH U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.).

12.1. Tako je iz iskaza tužitelja kao i čitanjem ugovora o kreditu utvrđeno je da je tužitelj predmetni ugovor sklopio kao fizička osoba u svrhu kupnje motornog vozila (članak 5. ugovora), a da isto nije korišteno u svrhe koje bi bile namijenjene njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle da je ugovor sklopio kao potrošač te da se stoga radi o potrošačkom ugovoru, sve sukladno članku 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog ugovora. S druge strane, tuženik je banka, a nuđenje, odobravanje i sklapanje ugovora o kreditu odnosno nastupanje na tržištu u okviru istog je redovni predmet poslovanja tuženika pa je stoga tuženik je u tom ugovoru nastupio kao trgovac sukladno članku 3. točka 2. ZZP/03. Kao što je navedeno u točki 11. obrazloženja ove presude, teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije predložio provođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud prigovor tuženika kojom tužitelju osporava status potrošača ocjenjuje neosnovanim.

12.2. Nadalje, što se tiče pojedinačnog pregovaranja te informiranosti potrošača, iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da tuženik s istim nije prethodno pregovarao o spornim odredbama, niti mu ih učinio razumljivim, obzirom da istome nije objasnio rizike u vezi valutne klauzule kao ni parametre koji utječu na mijenjanje tečaja, odnosno formiranje kamatne stope, pa je, uzevši u obzir da tužitelj nije ekonomist, životno i logično da ništa više od onoga što je u ugovoru pisalo nije znao. S tim u vezi valja uzeti u obzir i Direktivu 93/13/EEZ prema kojoj se sukladno čl. 3. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora s time da ugovorne odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti jasne i razumljive, a ovaj je članak i formalno implementiran u nacionalno zakonodavstvo na temelju odredbe čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12).

13. Slijedom navedenog, a ponovno ukazujući na to da je ovaj sud sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđuje se da predmetni Ugovor o kreditu, sklopljen u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sadrži identične odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Stoga, nedvojbeno je utvrđeno da su u smislu odredbi članka 270. stavak 1. i članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 – dalje u tekstu: ZOO) ništetne odredbe članka 6. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u kontekstu promjene tečaja i članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, odlučujući o navedenom kao o za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva prethodnom pitanju.

14. Što se tiče samog tužbenog zahtjeva, prije svega valja navesti, da je sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Ujedno je tuženik ostvario korist glede plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Međutim, ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF u ugovoru o kreditu ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a. Shodno tome tuženik je u obvezi platiti tužitelj razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

15. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Dariju Jankoviću iz D&S d.o.o. te iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je razlika koju je korisnik kredita preplatio s osnova ništetne promjenjive kamatne stope 3.552,86 HRK, a s osnova ništetne valutne klauzule 14.140,19 HRK (list 152 spisa), odnosno sveukupno 17.693,05 HRK što preračunato u eure prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur =7,53450 kn, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22, 88/22), iznosi 2.348,27 EUR.

15.1. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je izrađen stručno i argumentirano, pri čemu su stranke na ročištu od 25. veljače 2025. suglasno navele da nema potrebe da vještak iznese usmeni nalaz i mišljenje na ročištu. Tuženik je podneskom od 5. listopada 2022. prigovorio navedenom nalazu u smislu da prilikom izračuna nisu uzete u obzir negativne razlike, tj. iznos u vidu razlike tečaja za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od tečaja HNB-a važećem za CHF na dan isplate kredita. Iako se vještak na navedeni prigovor očitovao 18. siječnja 2023. na način da je izradio i dostavio sudu varijantu nalaza u kojoj su prikazane i tzv. negativne razlike, sud iste nije obračunao u prethodno utvrđen iznos nastao uslijed povećanja mjesečnih anuiteta, obzirom tuženik tijekom ovog postupka u odnosu na iste nije istaknuo prigovor radi prebijanja niti materijalnopravni prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev (tako VSRH u proširenom vijeću u odluci Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

16. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare za potraživanje tužitelja na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te za potraživanje tužitelja na temelju ništetnih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 502.a – 502.h ZPP. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika počinje teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, i to donošenjem presude posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, donošenjem presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019., to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe članka 225. ZOO-a.

16.1. Jednako je tako neosnovan prigovor zastare u odnosu na preinačene iznose. To stoga što u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena, kao što je u konkretnom slučaju, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (tako i VSRH u odluci Rev 422/2024-2 od 27. kolovoza 2024). Slijedom navedenog, kasnije povišenje zahtjeva po istim osnovama ne utječe na tijek zastare za predmetnu tražbinu, imajući u vidu da se kvalitativno radi o jednoj te istoj tražbinama koja je već obuhvaćena tužbom, dok je naknadno samo povećan njezin iznos.

17. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka (tako i VSRH Rev 364/2022 od 25. travnja 2023.). Stopa zatezne kamate određena je sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23) za odnose koji ne proizlaze iz trgovačkih ugovora.

18. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke presude.

19. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je trošak sastava tužbe u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – dalje: OT), sastava podneska od 11. lipnja 2021. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8. t 1. OT), zastupanja na ročištu od 13. listopada 2022. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT), sastava podneska od 21. studenog 2022. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8. t 1. OT), sastava podneska od 23. siječnja 2023. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8. t 1. OT), zastupanja na ročištu od 25. veljače 2025. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 9. t .1. OT), što ukupno iznosi 1.200,00 EUR.

19.1. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a (25%) na iznos odvjetničke nagrade prema Tbr. 42. OT u iznosu od 300,00 EUR te trošak predujma za izvedeno vještačenje u iznosu od 331,81 EUR što sveukupno uz navedeni trošak zastupanja iznosi 1.831,81 EUR. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu obzirom da iste sukladno članku 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/2018, 51/2023) nije dužan platiti, a niti iz stanja spisa proizlazi da je taj trošak učinjen.

19.2. Tužitelju su dosuđene zatezne kamate na troškove postupka od 10. travnja 2025. do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23).

19.3. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točki II. izreke presude.

20. Zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ocijenjen je u cijelosti neosnovanim primjenom odredbe čl. 154. st. 3. ZPP-a obzirom nije uspio u ovom sporu pa je odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

U Zagrebu, 10. travnja 2025.

Sudac

Jan Torjanac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.