Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: P-2109/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Andreji Žigante, u pravnoj stvari tužitelja OU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz ZOU Anita Vrkić i Iva Vrkić iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda Poldan, Gatara, Vižintin, O i ĆU iz [adresa], nakon održane glavne rasprave zaključene 28. ožujka 2025., u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, te objavljene 9. travnja 2025.

p r e s u d i o  je

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.588,55 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama:

- na iznos od 15,06 EUR od 02.04.2009 do isplate

- na iznos od 6,04 EUR od 01.05.2009 do isplate

- na iznos od 0,20 EUR od 01.06.2009 do isplate

- na iznos od 0,46 EUR od 06.10.2009 do isplate

- na iznos od 0,51 EUR od 06.11.2009 do isplate

- na iznos od 0,72 EUR od 05.12.2009 do isplate

- na iznos od 1,19 EUR od 06.01.2010 do isplate

- na iznos od 4,35 EUR od 05.02.2010 do isplate

- na iznos od 5,75 EUR od 05.03.2010 do isplate

- na iznos od 7,72 EUR od 07.04.2010 do isplate

- na iznos od 8,58 EUR od 06.05.2010 do isplate

- na iznos od 8,28 EUR od 05.06.2010 do isplate

- na iznos od 11,34 EUR od 07.07.2010 do isplate

- na iznos od 12,18 EUR od 05.08.2010 do isplate

- na iznos od 15,38 EUR od 07.09.2010 do isplate

- na iznos od 16,19 EUR od 07.10.2010 do isplate

- na iznos od 16,10 EUR od 06.11.2010 do isplate

- na iznos od 18,87 EUR od 08.12.2010 do isplate

- na iznos od 22,61 EUR od 06.01.2011 do isplate

- na iznos od 22,48 EUR od 05.02.2011 do isplate

- na iznos od 24,12 EUR od 05.03.2011 do isplate

- na iznos od 24,18 EUR od 06.04.2011 do isplate

- na iznos od 24,89 EUR od 06.05.2011 do isplate

- na iznos od 28,30 EUR od 07.06.2011 do isplate

- na iznos od 29,89 EUR od 06.07.2011 do isplate

- na iznos od 33,25 EUR od 05.08.2011 do isplate

- na iznos od 33,80 EUR od 06.09.2011 do isplate

- na iznos od 33,80 EUR od 07.10.2011 do isplate

- na iznos od 34,01 EUR od 05.11.2011 do isplate

- na iznos od 34,38 EUR od 06.12.2011 do isplate

- na iznos od 34,96 EUR od 06.01.2012 do isplate

- na iznos od 35,69 EUR od 07.02.2012 do isplate

- na iznos od 36,42 EUR od 06.03.2012 do isplate

- na iznos od 36,36 EUR od 06.04.2012 do isplate

- na iznos od 36,82 EUR od 05.05.2012 do isplate

- na iznos od 37,03 EUR od 06.06.2012 do isplate

- na iznos od 37,25 EUR od 06.07.2012 do isplate

- na iznos od 37,26 EUR od 04.08.2012 do isplate

- na iznos od 37,27 EUR od 07.09.2012 do isplate

- na iznos od 37,18 EUR od 06.10.2012 do isplate

- na iznos od 37,18 EUR od 07.11.2012 do isplate

- na iznos od 37,39 EUR od 07.12.2012 do isplate

- na iznos od 37,19 EUR od 08.01.2013 do isplate

- na iznos od 36,84 EUR od 08.02.2013 do isplate

- na iznos od 37,25 EUR od 08.03.2013 do isplate

- na iznos od 37,11 EUR od 09.04.2013 do isplate

- na iznos od 37,61 EUR od 09.05.2013 do isplate

- na iznos od 37,83 EUR od 08.06.2013 do isplate

- na iznos od 38,37 EUR od 09.07.2013 do isplate

- na iznos od 38,62 EUR od 08.08.2013 do isplate

- na iznos od 38,99 EUR od 07.09.2013 do isplate

- na iznos od 39,48 EUR od 08.10.2013 do isplate

- na iznos od 39,78 EUR od 16.11.2013 do isplate

- na iznos od 40,12 EUR od 14.12.2013 do isplate

- na iznos od 40,45 EUR od 15.01.2014 do isplate

- na iznos od 40,85 EUR od 13.02.2014 do isplate

- na iznos od 41,34 EUR od 12.03.2014 do isplate

- na iznos od 41,66 EUR od 12.04.2014 do isplate

- na iznos od 29,62 EUR od 13.05.2014 do isplate

po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011. do 31.07.2015., a od 1.08.2015. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.911,44 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Rješenjem Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-525/2024-3 od 20. lipnja 2024. ukinuta je presuda ovog suda poslovni broj P-1040/2021 od 21. ožujka 2024. primjenom odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a budući je sud omaškom u pisanju u toč. I. izreke presude propustio napisati iznos dosuđene glavnice.

2.Tužitelj u tužbi navodi da je 16. siječnja 2006. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 320-50-3227410 sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Oduci banke. Visina odobrenog kredita iznosila je 18.903,90 CHF a koju je banka tužitelja isplatila u kunama u iznosu od 90.224,72 dana 19. siječnja 2006. Radi se o gotovinskom namjenskom kreditu za kupnju vozila, na rok otplate 84 mjeseci. Tuženik je zbog povećanih anuiteta kredita uzrokovanih ništetnošću odredaba ugovora o kreditu, malo kasnio sa urednom otplatom kredita te je konačno isti u cijelosti otplatio 31. siječnja 2014.

Ističe da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, odnosno ovdje tužitelja, tako što je u predmetnom ugovoru koristio ništetne i nepoštene odredbe ugovora, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa zaključenjem predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da tuženik nije obavijestio tužitelja o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Ističe da su odredbe predmetnog ugovora, koje se odnose na vezivanje glavnice uz CHF, te na promjenjivu kamatnu stopu Odlukom kreditora ništetne, a što je potvrdio i Visoki Trgovački sud u svojim odlukama. Sukladno odredbi članka 186. b. ZPP-a tužitelj predlaže da sud naloži rješenjem tuženiku dostavu dokumentacije vezane uz ugovor o kreditu zaključen između stranaka, posebice obračunske liste, obavijesti o promjenjivoj kamatnoj stopi, otplatne planove, početni otplatni plan, te knjigovodstvenu karticu prometa po kreditu tuženika.

Tužitelj je konačni tužbeni zahtjev postavio na ročištu održanom dana 28. ožujka 2025..

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, navodeći da nije sporno da su parnične stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu. Ističe da u postupku u kojem su donesene navedene presude, sud nije utvrđivao činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore, već da su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, te posljedično tome ništetne, pa da je stoga na tužitelju teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne odredbe ništetne. Nadalje, navodi da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 1. i 7. ugovora, jasna, uočljiva i razumljiva, te da je tužitelju, sadržajem predmetnih odredbi, već u samoj odredbi ugovora obrazloženo, te mu je moralo biti jasno, da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dana dospijeća, budući da je tako izričito ugovoreno, te da su pored toga tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF a na koje je tužitelj pristao, te takav ugovor zaključio. Da u trenutku zaključenja ugovora, ugovaranje valutne klauzule nije predstavljalo novinu pa su rizici vezanja kredita uz bilo koju valutu pa tako i CHF bili općepoznati, te da je iz zahtjeva za kredit vidljivo da je tužitelj odabrao valutu CHF. Predmetni ugovor da je solemniziran kod javnog bilježnika, te da je solemnizacijom javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Da li je predmetna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, treba cijeniti i s aspekta postupanja i osobnih odlika samog tužitelja kao potrošača, te da je stoga potrebno ispitati da li se tužitelj prije i prilikom zaključenja ugovora informirao o posljedicama valutne klauzule i povrh onoga što proizlazi iz ugovornih odredbi i onoga što mu je obrazložio tuženik i javni bilježnik, odnosno da li je pri tome bio pažljiv i razborit, odnosno je li pročitao odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, te zašto nije postavljao dodatna pitanja ako mu te odredbe nisu odmah bile jasne. Stranke ugovora nisu mogle znati točno ukupne troškove kredita s osnove promjene tečaja, budući da nije moguće dugoročno unaprijed znati kretanje vrijednost valute, a tužitelju nije moglo ostati nepoznato da su sve valute podložen promjeni, te da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita odnosno da je tužitelj mogao i bio u stanju procijeniti ekonomske posljedice za njega koje mogu proizaći iz ugovaranja valutne klauzule. U konkretnom slučaju tužitelj je imao utjecaja na sadržaj ugovora odnosno sporne odredbe o valutnoj klauzuli, te da su stranke pregovarale o istome, da je tužitelj mogao birati između ugovora u CHF i EUR, te da je on sam odabrao predmetni kredit, da konkretni ugovor nije bio ponuđen u smislu "uzmi ili ostavi" već su tužitelju ponuđene opcije, a između kojih je tužitelj izabrao ovu, pa da stoga nije dopušteno ispitivati nepoštenost sporne odredbe, te da valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga valutna klauzula je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na kunu, pa da je vrijednost valute u CHF u odnosu na kunu padala to bi tužitelj morao vratiti manji iznos kredita, a što znači da ta odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Činjenica da je došlo do povećanja vrijednosti CHF u odnosu na ostale valute nije se mogla predvidjeti u trenutku zaključenja ugovora, a uzrok tome se ne nalazi u postupanju tuženika niti je tuženik ostvario dodatni profit, imajući na umu da je i sam zadužen u istoj valuti što je utvrđeno u kolektivnom sporu te da imajući u vidu navedeno proizlazi da je tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, dok se tužitelj ponašao suprotno tom načelu. Tuženik ističe prigovor zastare.

4. Sud je u tijeku dokaznog postupka izvršio uvid u svu dokumentaciju priležeću spisu, te je proveo vještačenje po vještaku financijske struke Goranki Šmer Maraš.

5. Ocjenom svakog dokaza zasebno, te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP) sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

6. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da su između ostalih i ovdje tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditu, koriste nepoštenu ugovornu odredbu, kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

7. Nije sporno niti da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 7. travnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle, utvrđeno je da je u ugovorima o kreditu, ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF.

8. U članku 87. stavak 1. Zakona o zaštititi potrošača (Narodne novine broj 96/03 u daljnjem tekstu - ZZP), propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prema članku 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

9. Uvidom u odredbu članka 1. i članka 7. predmetnog ugovora utvrđeno je da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj tuženik kao kreditor daje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 18.903,90 EUR po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, dok je uvidom u članak 2. predmetnog ugovora, utvrđeno da se također radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je redovna kamata, promjenjiva, u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora, ovdje tuženika, a koje odredbe su nerazumljive i nedorečene. Isto tako uvidom u odredbu članka 9. predmetnog ugovora utvrđeno je da se također radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj na sve što nije regulirano ovim ugovorom primjenjuju se opći akti kreditora, kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog ugovora, da korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, te potvrđuje da mu je uručena otplatna tablica s jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom, koja odredba je također nerazumljiva i nedorečena a tim više što se u istoj određeno da tuženik izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, budući da navedena odredba na sadrži pojašnjenja o načinu na koji je tužitelj upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom. Iz navedene odredbe, također proizlazi da su stranke ugovorile da na sve što nije regulirano ovim ugovorom primjenjuju se opći akti kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana sa s svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog ugovora.

10. Sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/11, 114/22, 156/22), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih akata kreditora koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

11. Mišljenje je ovoga suda da odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, također nisu razumljive, jer iz istih ne proizlazi da bi tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti. Tako formulirane odredbe se ne mogu smatrati niti određenim niti odredivima. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena i odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva.

12. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa, a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi. Okolnost da je u zahtjevu za kredit navedeno "valutna klauzula EUR,CHF,USD,kunski kredit" i da je na istom označeno mjesto za valutnu klauzulu CHF, po ocjeni ovoga suda nije odlučna iz razloga što je i kraj odabira tužitelja za kredit u CHF tuženik bio dužan objasniti tužitelju sve rizike promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, pa da tužitelj kao potrošač s relativno skromnim primanjima zna da se njegov mjesečni anuitet može značajno povećati. U tom slučaju tužitelj bi jasno mogao odabrati koju vrstu kreditiranja želi i da li uopće želi obzirom na sve rizike promjene tečaja i promjene kamatne stope. Tuženiku su, kao novčarskoj instituciji, ovi rizici bili i te kako poznati pa je potrošaču sa završenom srednjom školom i konobaru po struci bio dužan sve ovo objasniti da bi tužitelj mogao odlučiti na koji način će kupiti vozilo, odnosno da li će ga uopće kupiti za svoje potrebe.

13. Odredba članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom u dobroj vjeri na šteti potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, prema članku 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom stope tužitelj mora bespogovorno pristati na promjene kamatne stope kako to jednostrano tuženik svojom odlukom odredi. U tom dijelu očituje se neravnopravnost ugovornih strana jer se ne pregovara o promjenama ugovora već jedna ugovorna strana samostalno mijenja kamatnu stopu u odnosu na onu koja je ugovorena.

14. Odredba članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom u dobroj vjeri na šteti potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, prema članku 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

15. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. ZOO koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu). Tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tuženik ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

16. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

17. U članku 1111. stavak 1. ZOO propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je u članku 1115. ZOO propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

18. Iz nalaza i mišljenja vještaka Goranke Šmer Maraš proizlazi da preplate po svakom anuitetu tijekom razdoblja otplate kredita uzimajući u obzir tečaj CHF/HRK na dan isplate kredita - 19. siječnja 2006. godine (1 CHF = 4,772810 HRK), kao tečajne razlike između tečaja plaćanja anuiteta u odnosu na početni tečaj kredita ukupno iznose *1.588,55 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi *11.968,93 HRK.

19. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, te na istome utemeljio svoju odluku, s time da tužitelj nije imao primjedbi, dok je tuženik prigovorio određenoj zadaći vještaku, a u bitnome nema prigovora na matematički izračun. Navodi tuženika da je vještak trebao računati i manje plaćene iznose, ovaj sud nije prihvatio jer tuženik je tek nakon provedenog vještačenja istakao takav prijedlog. Neosnovani su i navodi tuženika da bi se trebalo uzeti u obzir i eventualne potplate budući je upravo tuženik taj koji je sastavljao predmetni ugovor, koristio nepoštene i ništetne odredbe temeljem čega tužitelj ima pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem takvih ništetnih odredbi (ŽS Bjelovar Gž-1040/21, ŽS Zadar Gž-891/2021, ŽS Karlovac Gž-951/2020).

20. Neosnovan je prigovor zastare potraživanja istaknut po tuženiku budući da zastara utuženog potraživanja počinje teći od kada je pravomoćno odlučeno povodom zahtjeva zaštite kolektivnih interesa i prava, a to je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., odnosno u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Kako je tužitelj podnio tužbu 13. lipnja 2021. tužba je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina koji se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari, obzirom da je tužbeni zahtjev postavljen radi stjecanja bez osnove pa je neosnovan prigovor zastare tuženika.

Slijedom navedenog valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci ove presude.

21. Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a, te je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe iznos od 200,00 EUR, sastav podnesaka od 17. lipnja 2021., 16. ožujka 2022. i 09. lipnja 2022. svaki u iznosu od 100,00 EUR , sastav podnesaka od 20. rujna 2021., 15. prosinca 2023. i 22. siječnja 2024. svaki u iznosu od 200,00 EUR, pristup ročištima 07. lipnja 2022. i 21. veljače 2024. svaki u iznosu od 200,00 EUR, pristup ročištu za objavu presude P- 1040/2021 u iznosu od 100,00 EUR, ročište za objavu presude 9. travnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR, sve uz pripadajući PDV od 25 % u iznosu od 500,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 331,81 EUR, trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 79,63 EUR, te sudska pristojba na tužbu u iznosu od 26,54 EUR, tj. ukupan parnični trošak u iznosu od 2.911,44 EUR.

U Rijeci, 9. travnja 2025.

Sudac

Andreja Žigante

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istih.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika