REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI KAZNENI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ilica-Selska, Ilica 207

Poslovni broj: 12. K-1145/2021-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski kazneni sud u Zagrebu po sucu pojedincu Martini Pamić, uz sudjelovanje Anamarie Schmidt kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljene LV zbog kaznenog djela iz članka 139. stavak 2. Kaznenog zakona (Narodne novine, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11) povodom optužnice Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu poslovni broj: KO-DO-866/2021 od 10. svibnja 2021., nakon održane javne rasprave održane 9. travnja 2025. u prisutnosti državnoodvjetničke savjetnice JV, okrivljene LV osobno, branitelja odvjetnika Tomislava Kesera osobno, oštećene LVI osobno te opunomoćenice, odvjetnice Ivane Špehar Janković osobno, a u odsutnosti svih 14. travnja 2025. objavio je, a 9. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I./ Na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka i Rješenje USRH, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka i Rješenje USRH, 80/22. i 36/24: - dalje ZKP)

okrivljena LV, OIB: [osobni identifikacijski broj], kći L i NV rođene J, rođena **.**.1978. u [adresa], R [adresa], s prebivalištem u [adresa], državljanka RH, pismena, sa završenom VSS, diplomirana ekonomistica - voditeljica računovodstva, razvedena, majka jednog maloljetnog djeteta, zaposlene u Hrvatskom povijesnom muzeju, sa mjesečnim primanjima od oko 2.164,00 eura, neodlikovana, kazneno i prekršajno neosuđivana, nalazi se na slobodi, ne vodi se drugi kazneni postupak protiv nje

o s l o b a đ a  s e  o p t u ž b e

da je :

14. veljače 2020. oko 13,00 sati u [adresa], u Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti, u uredu LVI, u nakani da ju ustraši ju s obje ruke uhvatila za vrat i počela ju tresti i gušiti govoreći joj: "Zgazit ću te, zapamtit ćeš me, uništit ću te!", uz što joj je višekratno govorila "tko si ti?", nakon čega joj je svoje ruke spustila s vrata te ju uhvatila za podlaktice pa joj je unoseći joj se u lice rekla: "zakucat ću se s autom u tebe, ubit ću te", a koje riječi i cjelokupno postupanje su kod oštećene LVI izazvale osjećaj straha za vlastiti život i sigurnost,

dakle, drugome ozbiljno prijetila da će ga usmrtiti,

pa da je time počinila kazneno djelo protiv osobne slobode - prijetnjom - opisano i kažnjivo po članku 139. stavak 2. KZ/11

II./ Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP-a troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. do 5. ZKP-a te nužni izdaci okrivljene i nužni izdaci i nagrada izabranog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

Obrazloženje

1. Uvodno citiranom optužnicom Općinsko kazneno državno odvjetništvo u Zagrebu optužilo je okrivljenu LV za počinjenje kaznenog djela protiv osobne slobode, prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11 počinjenog na štetu LVI, na način kako je to opisano u izreci presude.

2. Pozvana da se očituje o osnovanosti optužnice okrivljena LV je porekla počinjenje kaznenog djela prijetnje koje joj je stavljeno na teret optužnicom, očitujući se o osnovanosti optužnice da se ne smatra krivom.

3. Tijekom dokaznog postupka pročitani su i pregledani dokazi i to: izvješće o uhićenju i dovođenju u pritvorsku policijsku jedinicu sa lista 3 do 5 spisa, službena zabilješka o dojavi sa izvješćem o utvrđenom činjeničnom stanju sa lista 7 i 8 spisa, osim pravomoćno izdvojenih dijelova, bolnička prijava Nastavnog zavoda za hitnu medicinu Grada Zagreba za LVI sa list 9 spisa, zapisnik o zaprimanju kaznene prijave sa list 10 spisa, samo u dijelu tko je kada i protiv koga podnio kaznenu prijavu bez izjave prijaviteljice, preslike novinskih članaka sa lista 19 do 28 spisa i 75 do 82 spisa, medicinska dokumentacija LVI s Kliničkog bolničkog centra "Sestre milosrdnice" sa lista 55 do 57 spisa i materijalna dokumentacija sa listova 109 do 116 spisa, materijalna dokumentacija dostavljena od strane okrivljene sa lista 132 do 170 spisa i 232 do 233 spisa, dopis HMNU sa lista 174 do 15 spisa te materijalna dokumentacija dostavljena od strane oštećene sa listova 179 do 223 spisa. U tijeku dokaznog postupka ispitani su i pročitani iskazi svjedoka i to oštećene svjedokinje LVI od 12. travnja 2024. sa 104 do 107 spisa, svjedokinje KV od 10. srpnja 2024. sa lista 119 do 121 spisa, svjedokinje DV sa lista 121 do 124 spisa od 10. srpnja 2024. te svjedoka GV sa lista 127 do 129 spisa od 10. rujna 2024. Na raspravi održanoj 9. travnja dopunski je ispitana u svojstvu svjedoka LVI. Na kraju dokaznog postupka ispitana je okrivljena LV te je pročitan izvadak iz kaznene evidencije za okrivljenu LV sa lista 95 spisa.

4. U svojoj obrani danoj na kraju dokaznog postupka okrivljena LV je navela kako je u dva navrata iznosila svoju obranu, kako na policiji tako i pred ovlaštenim tužiteljem, s time da je malo dužu obranu ipak iznosila u policiji i pri tim obranama ostaje. Nije željela odgovarati na pitanja ali istaknula je dvije stvari, a to je da je očekivala od oštećene da će joj podmetnuti neku vrstu krađe. Ona joj je dala svoju bankovnu karticu da vrši isplate računa i to na način da bi okrivljena pripremila račune i odnijela njoj kao ravnateljici na potpis jer u protivnome se računi nisu mogli platiti. Navela je i kako je ova optužba za nju vrlo ozbiljna, a nakon ovog događaja koji joj se stavlja na teret, odlukom predsjednice upravnog vijeća prebačena je u Hrvatski povijesni muzej gdje je ona ravnateljica na isto radno mjesto gdje i danas radi, a što vidi kao način da joj je ista iskazala povjerenje. Sud je potom donio rješenje da se pregledaju snimke prvog ispitivanja okrivljene od 14. veljače 2020. sa lista 18 spisa i 15. veljače 2020. sa lista 41 spisa. U obrani koju je iznijela pred policijskim istražiteljem okrivljena je navela kako je zaposlena u Muzeju naivne umjetnosti na radnom mjestu voditeljice računovodstva i to unatrag dvije godine i tri mjeseca. Njezin opis poslova je bila isplata novaca iz državnog proračuna, obračun te isplata plaća i drugo. Do 1. listopada 2019. navela je kako je sve funkcioniralo, da je ravnateljica muzeja bila divna, da su zajedno prolazile plaćanje računa na način da bi je ona pozvala i tada je ravnateljica došla i platile bi računa. Osim toga navela je kako joj tadašnja ravnateljica ije ništa podmetala niti joj davala zaduženja izvan njezine stručnosti. Potom, od 1. listopada 2019. dolazi nova ravnateljica, LVI, koja je u početku bila kolegijalna i za istu može reći da je pristupila menadžerski. Nakon prvog mjeseca njezina rada, kada je okrivljena trebala obračunati plaće vidjela je kako si ravnateljica piše prekovremene sate, a okrivljena naglašava kako je upravo nova ravnateljica svojim dolaskom u muzej ukinula automat za bilježenje dolazaka kao i odlasaka sa posla i zabranila je drugim zaposlenicima da ga koriste, nije se ni upisivala u evidenciju radnog vremena, dok su ostali nastavili upisivati se u navedenu evidenciju. Navela je i kako je ravnateljica dolazila nekada oko 12,00 sati, a neke dane ne bi ni došla na posao. Čak je svima zaposlenima rekla da ako koriste godišnji odmor na dva do tri dana ili su odsutni zbog bolovanja na tako kraće vrijeme da ne moraju prijaviti korištenje godišnjeg odmora niti donositi liječničke doznake, za što okrivljena smatra da je protuzakonito. Navela je i kako je ravnateljica odmah po dolasku imala službeni put u Estoniju i ispunjen joj je putni nalog i isplaćena akontacija u iznosu 800,00 eura, a ista je upitala okrivljenu da li smije kupovati suvenire za muzej, na što joj je okrivljena rekla da joj može pravdati dva do tri suvenira, ali ne i više, dok knjige na engleskom jeziku može slobodno kupovati. Ravnateljica je bila na putu tjedan dana i okrivljena je još tjedan dana morala čekati izvještaj sa službenog puta, koji joj je ravnateljica podnijela skupa sa hrpetinom računa, njih oko trideset i četiri. Okrivljena je tada pregledala svaki od njih i prema trgovinama i šiframa je uspjela utvrditi kako je ravnateljica kupovala haljinu, torbu, čizme, jastuk i ostale stvari koje su služile za osobne, privatne svrhe, što joj je bilo sve skupa jako čudno, osobito kada joj je prethodno rekla da muzej može pravdati trošak dva do tri suvenira. Osim toga, provjerom računa uvidjela je kako niti na jednom od dostavljenih računa nije bio napisan naziv muzeja, u smislu da je kupljeno za potrebe muzeja. Na jednom od predanih računa, za koji je ravnateljica tražila refundaciju, stajalo je napisano knjige, a provjerom preko šifre uvidjela je kako je ustvari kupljen nožić i drveni štapić za med, zatim privjesak i broš. Nakon što je predmetno utvrdila, sa računima i isprintanim papirima sa interneta koje je pronašla otišla je kod predsjednice upravnog vijeća i sve prijavila, obzirom a je sve kupljeno za privatne potrebe. Također je opisala situaciju kada ju je ravnateljica pozvala u ured i rekla kako joj se ne sviđa namještaj u njezinom uredu, da je to Ikea i da je ona za IV naručila novi namještaj i za to joj dala račun iz Lesnine na 14.200,00 kuna, koji je potom okrivljena predala tajnici. Ovo napominje stoga što je Muzej trebao biti preseljen i to na dvije lokacije od kojih je jedna Vila Arko, u kojoj nitko od zaposlenika nije bio i nije imao ključ, pa joj je bilo čudno kako je ravnateljica naručila namještaj za navedeni ured, kada se namještaj po mjeri izrađuje mjerenjem prostora, a kao što je navela nitko nije bio u tim prostorima navedene vile niti je imao ključ. Kada je predala navedeni račun tajnici ista joj je čitanjem ukazala kako se ne radi o namještaju za ured već za kuhinju po mjeri, na kojem je bilo navedeno da će se kuhinja izručiti i bile su specificirane stavke poput ručkica. Ono što je navela tada ravnateljici rekla je da se to tako ne radi, da se prije naručivanja trebala konzultirati sa tajnicom i njom, kao osobom iz računovodstva, na okolnost da li ima novaca za takvu narudžbu, a potom jer se sve naručuje preko narudžbenice muzeja. I o navedenoj narudžbi je obavijestila predsjednicu upravnog vijeća, kao i o dostavljenim računima za koje je navela kako ih ne može refundirati, a o čemu je predsjednica upravnog vijeća obavijestila pomoćnika ministra i sve mu prenijela i svi u ministarstvu su bili obaviješteni. Nakon toga otišla je kod ravnateljice i obavijestila ju kako ne može refundirati predane račune jer se radi o haljini, čizmama, brošu i torbi, na što joj je ravnateljica rekla da odakle njoj pravo da ju se provjerava. Potom je opisala kako je ravnateljica najavila put u Salzburg i okrivljena je zatražila pozivnicu ili prijavnicu kako bi isto pravdala, na što ju je ravnateljica pozvala u svoj ured i rekla da tko je ona da od nje traži tako nešto, na što joj je okrivljena odgovorila da je ona voditeljica računovodstva i da ona odgovara za isplatu novaca iz državnog proračuna, na što joj je ravnateljica tada rekla da joj je to zadnji put da ju tako nešto traži, ali joj je predala tada pozivnicu. Nakon tog sastanka poslala joj je i službeni mail u kojem je napisala da tko je ona da tako nešto traži od nje. Negdje krajem studenog, ravnateljica je bila pozvana u ministarstvo glede plana preseljenja i što je ona konkretno učinila po tom pitanju, za što okrivljena navodi da dolaskom ravnateljice to nije bio predmet njezina interesa već isključivo službena putovanja, putni nalozi i slično. Ona je tada u ministarstvu izjavila kako nema uvid u službene financije muzeja, za što je okrivljena navela da nije istina jer da joj je ona svaku promjenu po stanju računa na dnevnoj bazi javljala i upućivala preko službenog maila i imala je uvid o stanju po računu, ali također po njezinoj odluci jer se to njoj nije dalo, predala je službenu karticu okrivljenoj kako bi ona plaćala račune. Krajem prosinca iz ministarstva su došli u kontrolu obzirom da je ravnateljica rekla da nema uvid u financije muzeja i tada je okrivljena pokazala sve mailove koje je uputila ravnateljici, a na upit dali ima kakvih nepravilnosti, ukazala je prekovremene sate koje si je ravnateljica pisala kao i drugim osobama, a da je ona uvidom u registrator gdje su se nalazile evidencije rada utvrdila da nije toma tako. Primjerice ravnateljica da si je pisala i sebi i drugima prekovremene satu subotom i nedjeljom od 8,00 do 16,00 sati, a o tome nije bilo službenog traga, za što okrivljena smatra da je protuzakonito. Potom je zamjenica ministra rekla da uzme registrator i da idu kod ravnateljice u ured. Vezano za prekovremene navela je i kako je s povratka nakon bolovanja, obzirom na to da joj je sin bio u bolnici, dolaskom na radno mjesto i prilikom obračuna plaća primijetila da je iz registratora gdje su bile evidencije rada, nestalo sve od 1. listopada. Potom je u svojoj obrani vrlo detaljno istaknula problem oko angažmana odvjetnika i ispostavljenih faktura. Navela je i kako je ministarstvo reklo da neće platiti prekovremene nego neka se to plati iz vlastitih sredstava, što je naložila ravnateljica. Opisala je situaciju i kada je srela i bivšu tajnicu muzeja, koja je radila preko 30 godina i tada su njih dvije zapalile po cigaretu ispred muzeja i nakratko popričale, a potom je u svom radu bila nesigurna glede sklapanje ugovora i tada je kontaktirala bivšu tajnicu, o čemu je znala i tadašnja tajnica DV koje je to prenijela ravnateljici i tada ju je ravnateljica pozvala. Rekla joj je da joj zabranjuje da kontaktira bivšu tajnicu i raspitivala se što je ona radila u muzeju, na što joj je okrivljena rekla da je bila na predavanju za Noć muzeja. Na dan predmetnog događaja rekla je kako je imala temperaturu i da je nazvala ravnateljicu kako bi ju obavijestila da ide s posla, na što joj je ravnateljica rekla da ju taman treba i da dođe kod nje. Tada se uputila u ured ravnateljice koje je zatvorila vrata i prozor i u tom trenutku joj rekla da čuje da okrivljena stalno propitkuje njezine odluke, da što je bivša tajnica N radila u muzeju kada je ona zabranila da se s njom komunicira, da tko je ona da ju propitkuje, na što joj je okrivljena odgovorila da tko je ona, da otkada je došla u muzej isti nazaduje, da tko je ona da loše vodi muzej i priznaje da je tada vikala. Osim toga da je pitala ravnateljicu da tko je ona da joj podmeće račune. Okrivljena je navela kako su otkada je došla nova ravnateljica imali trošak na službena putovanja, na kojima je ona bila, u tri mjeseca preko trideset tisuća kuna, da je samo za vikend u Salzburgu noćenje platila preko pet tisuća kuna, a za što okrivljena nije mogla utvrditi o čemu se radi obzirom da je dostavljen samo račun agencije. Nakon to događaja za koji navodi da je trajao pola minute izašla je da se smiri i potom se vratila u ured ravnateljice kada se pribrala i rekla da sada mogu nastaviti razgovarati, na što joj je ravnateljica rekla da je pozvala policiju i da sada ne može otići s posla, pa je okrivljena otišla u svoj ured i tamo pričekala policiju. Negira kako fizičko nasilje tako i prijetnje koje joj se stavljaju na teret. Čula je i kako je ravnateljica govorila drugima jeste čuli i govorila ovo je bio fizički nasrtaj. Suglasno i na identičan način iskazivala je okrivljena ispitana i pred dežurnom zamjenicom tužitelja.

5. Nije sporno da se prijavljeni događaj dogodio 14. veljače 2020., u prostorijama Muzeja Navine umjetnosti na adresi u [adresa]. Nije sporno nit da je okrivljena LV bila zaposlena kao voditeljica računovodstva navedenog muzeja, dok je oštećena LVI bila tada ravnateljica muzeja. Za sud nije bilo sporno niti da su između okrivljene LV i oštećene LVI bili narušeni poslovni odnosi, a o kojima su iskazivale obje, svaka na svoj način, a također su i ispitani svjedoci imali saznanja o naznakama tog sukoba.

6. Sporno je da li je tog dana okrivljena LV rekao oštećenoj LVI riječi prijetećeg sadržaja, kako se istu tereti.

7. Na temelju analize svih izvedenih dokaza u postupku i povezujući iste jedne s drugima te s iskazom okrivljene LV ovaj sud smatra da nije nedvojbeno utvrđeno da bi okrivljena LV inkriminiranog dana rekla oštećenoj LVI, među ostalim, riječi prijetećeg sadržaja "Zgazit ću te, zapamtit ćeš me, uništit ću te!" te "zakucat ću se s autom u tebe, ubit ću te", kako bi ju uznemirila i ustrašila, pa je okrivljenu LV oslobodio od optužbe.

7.1. Naime, iz iskaza svjedoka oštećene LVI proizlazi da je imenovana ravnateljicom muzeja u listopadu 2019. i od samog početka da je imala velike probleme sa okrivljenom. Te probleme je nastavila imati od događaja kada je bila fizički i verbalno napadnuta, te je pretrpjela duševne boli. Pojasnila je kako se muzej morao sa tadašnje adrese iseliti i u tom procesu seljenja su sudjelovali svi osim okrivljene, a kritične zgode da je bila na sastanku sa GV, tadašnjim ravnateljem, a vezano uz preseljenje arhivske građe. Za vrijeme tog sastanka su je nazvale dvije zaposlenice muzeja i to DV i čistačica i obje su joj u telefonskom razgovoru navele kako imaju problema sa okrivljenom i to iz razloga jer da vadi bačene stvari iz kontejnera i vraća ih u muzej. Tada su GV i svjedokinja požurili natrag u muzej, a u međuvremenu su i uz navedene probleme glede arhivske građe kontaktirali i Državni arhiv. Okrivljena ju je dva puta kontaktirala na telefon i kucala na vrata ureda u kojem se nalazila sa GV. Rekla joj je kako će je primiti kad završi sastanak. U tom vremenu svjedokinju je telefonski kontaktirala i pomoćnica ministrice i upitala ju kakve to probleme radi, na što je telefonski poziv preuzeo GV i objasnio što se događa. U njezin ured u jednom je trenutku ušla okrivljena bez da je pozvana i odmah je rukom srušila jedan dio stvari sa stola, misli da se radilo o notesu. Odmah je počela vrijeđati grubim riječima govoreći "ubit ću te, što to ti radiš," cijelo je vrijeme galamila, prijetila, psovala, a svjedokinja joj je na to rekla da sjedne za stol na stolicu gdje je inače primala stranke. Ona je nadalje krenula na verbalni napad, govorila joj je "ubit ću te, znaš ti tko sam ja, zgazit ću te, zakucat ću se autom u tebe", u jednom trenutku je skočila na svjedokinju, počela ju tresti, a u jednom trenutku je ušla u njezino međunožje i kako je tada sjedila na uredskoj stolici, koja je na kotačiće, svjedokinja se zablokirala. Okrivljena da ju je tresla i stiskala joj vrat, a nakon toga ju uhvatila za podlaktice i cijelo vrijeme govorila kako ona neće izvršavati njezine radne naloge jer da to njoj ništa ne znači, da ona prima samo naloge od ministarstva. Cijelo vrijeme joj se obraćala na "ti" dok se svjedokinja njoj obraćala na "vi". Ne može procijeniti koliko je to vrijeme trajalo, njoj je cijelu vječnost, a moglo je više od minute. Nakon toga okrivljena je izašla iz ureda, vrata kojeg su bila otvorena, a tom nemilom događaju nazočile su i djelatnice muzeja koje su bile potresene tom situacijom i jedna od njih DV je pitala svjedokinju da li je dobro i predložila je da se pozove policija, što je svjedokinja potvrdila. Policija je rekla da će ubrzo stići na adresu muzeja jer je patrola u blizini. U međuvremenu se okrivljena udaljila sa radnog mjesta i u međuvremenu se i vratila, došla je do njezinog ureda naslonila se na vrata i rekla mi "sada sam se ispuhala možemo nastaviti razgovarati" na što joj je svjedokinja rekla da neće razgovarati sa njom i da je pozvana policija koja je ubrzo stigla, te su obavili razgovore sa njima i na upit policijskih službenika je pristala da se pozove hitna koja kada je došla joj je dala injekciju za smirenje i nakon toga je po sugestiji policijskih službenika pristupila i I policijskoj postaji u Zagrebu. Na posebno pitanje opunomoćenice navela je kako je ravnatelj GV bio prisutan kada ju je okrivljena zvala telefonski i kada je kucala na vrata ureda, no, isti da nije bio prisutan navedenom događaju jer se to dogodilo nakon što je on izašao iz ureda, a okrivljena je tada nepozvana ušla u njezin ured. On je bio prisutan cijelo vrijeme upravo dok ju je okrivljena zvala i govorila joj da bacanjem stvari iz muzeja čini razna kaznena djela. Pojasnila je kako je okrivljena sjedila na udaljenosti od oko dva metra od nje na stolici i da je u jednom trenutku sa te stolice skočila na nju i objeručke ju držala za vrat, nakon čega se spustila na ramena, a potom ju držala za laktove. Kada je rekla da joj je ušla u međunožje, navela je da se ona približila toliko njezinom tijelu u tom trenutku da je stajala u njezinom međunožju. Za cijelo to vrijeme okrivljena je psovala i to "pička ti materina, jebat ću te u usta, ti ne znaš tko sam ja i sl.". Na posebno pitanje branitelja navela je kako su kod tog događaja okrivljena i svjedokinja sjedile prije njenog napada na nju sučelice, a kada je svjedokinji predočen dio iskaza dan pred državnim odvjetništvom sa lista 53 spisa gdje je navela da ju je gušila, a obzirom da je danas iskazala samo da ju je tresla svjedokinja je navela da ju je i gušila i da se sada prisjetila da je to tako bilo. Navela je i da je gušenje i trešnja u predjelu vrata trajala preko jedne minute, a na daljnje pitanje da li je gubila svijest navela je kako se toga ne može sjetiti. Zna da nije mogla pričati i bila je u šoku. Kada joj se predočava daljnji dio iskaza sa lista 53 u kojem je navela da je pri izlasku okrivljene istoj rekla kako joj nije odobrila da izađe no da je ona isto izašla, da je pritom mislila da joj nisam odobrila da izađe, a na daljnji upit navela je da je to napravila jer joj je htjela pomoći i pozvati hitnu. Na daljnji upit iz kojeg razloga je to napravila kada je danas u više navrata navela da se boji isti odgovorila je upravo zbog toga jer joj je htjela pomoći, a na daljnji upit za koga se bojala odgovara i za nju i za sebe. Kada ju se pita da je u iskazu pred tužiteljem navela da je okrivljena samovoljno uzela bolovanje navela je da je to navedeno u smislu da je ona namjerno uzela bolovanje i da nije kontaktirala i obavijestila nju kao nadređenu niti je u zakonskom roku obavijestila o otvorenom bolovanju, te da su oni morali intervenirati nakon tri radna dana u Ministarstvo kulture, a nakon par dana da je njezin suprug donio u muzej potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad kao i USB stikove i službenu karticu banke koju je okrivljena dužila kao djelatnica muzeja. Na konkretno pitanje da li je problem sa okrivljenom bio iz razloga jer da bi muzej svjedokinji odobravao privatne troškove navodi da nije. Na daljnji upit navela je kako je njezina uredska stolica na kotačiće, a ne zna zašto je u zapisnik sa ispitivanja pred ODKO ušlo da se radi o običnoj stolici. Nakon što joj je predočeno da je u iskazu navela kako je rekla DV da nazove policiju navela je da se bolje sjeća danas i da je upravo DV to njoj predložila, a da se ona sa time usuglasila i da je onda ona nazvala policiju. Navela je i kako se bolje sjeća danas nakon četiri godine jer svakodnevno proživljava taj događaj i svakim se danom sjeti nekog detalja, a okrivljena je za to vrijeme napredovala u svojoj struci, a svjedokinja da je razriješena, bez posla i kao jedan od razloga za razrješenje joj je naveden upravo napad na okrivljenu. Točnije je da je okrivljena nazivala dva puta i dva puta kucala na vrata, dok je u zapisnik o ispitivanju pred OKDO ušlo da je samo zvala dva puta. Što se tiče kada je danas navela da je upala nasilno pritom misli da je ušla bez dopuštenja, bez da ju je netko nazvao. S obzirom da je danas navela psovke i puno više riječi koje joj je okrivljena izgovorila, navela je da iste nije navela pred državnim odvjetnikom jer je fina i to nije njezin vokabular, a kao što je prethodno navela nakon četiri godine da se prisjeća sve više detalja. Tako je bilo još psovki, a na poseban upit branitelja i raspravne sutkinje svjedokinja navodi da misli da je to bilo dovoljno i da je to granica, pa na ponovni upit navodi da joj je okrivljena rekla "nabit ću te, išaketat ću te, nećeš iz ove zgrade izaći živa, prisjest će ti dan kada si došla u muzej, ja sam ta koja tu odlučuje, ti si samo postavljena kao marioneta, a ja sam ta koja donosi odluke." Na posebno pitanje suca navela je kako je odmah pri imenovanju na mjesto u muzeju donijela odluku o radnom vremenu, kojeg se okrivljena nije pridržavala, već je samovoljno dolazila na posao u 7, a odlazila oko 14 sati, držala je dvije blagajne i podizala je gotovinu sa računa muzeja, na njezin upit nije učinila blagajničke izvještaje, jedina je odbila sudjelovati u pakiranju muzeja prilikom preseljenja, kao i odbila dostavljati traženo od strane svjedokinja kao što su dnevni prihodi i rashodi, zatim konto kartice na ime odvjetničkih troškova jer je muzej imao puno sudskih sporova. Kada ju se pita za čistačicu obzirom je u svom iskazu navela da ju je nazvala, kako se zove, umjesto svjedokinje odgovara okrivljena i navodi BV, što svjedokinja ponavlja, a kada ju se pita iz kojeg razloga ju je nazvala navodi kako je ona sudjelovala u timu koji je pakirao stvari sa tavana i odnosio u kontejnere. Njezino konkretno zaduženje je bilo tog dana da zapakira špagom građu koja je bila pripremljena za bacanje i da je odnese u kontejner. Navela je i da je pregledana od strane djelatnika hitne medicinske pomoći u muzeju, a isto tako je sutradan otišla u KBC na liječnički pregled. Prilikom pregleda u muzeju na dan događaja da opiše pregled, navela je da joj je izmjeren tlak, postavljeni su joj instrumenti za kontrolu rada srca, razgovarala je sa liječnikom, isti su primijetili da je potpuno crvena u licu, a također su joj pregledali tijelo da li ima kakvih rana od predmeta te je skinula odjeću sa sebe. Također doktor da joj je sam naveo da je crvena u licu, pritom joj je izmjeren visoki tlak i više puta ju se pitalo kako se osjeća i govorio joj da diše i kako su bili otvoreni svi prozori prilikom pregleda. Na daljnji upit s obzirom da je na listu 52 ispitana pred OKDO navela da ju je okrivljena nazvala i rekla da želi sa njome razgovarati i da joj je zvučala jako uzrujano, a da je u današnjem iskazu navela kako ju je u telefonskom razgovoru okrivljena napala da baca stvari iz muzeja i da čini razna kaznena djela, svjedokinja navodi kako je nju okrivljena nazvala i zvučala uzrujano i pritom je zahtijevala da sa njom razgovara jer je ona uvijek za sebe smatrala da je prioritet, a da radi kaznena djela bacajući stvari iz muzeja optužila ju je kada je ušla u ured kod nje. Na daljnji upit navela je kako se njezin ured nalazi na desnoj strani prostorija muzeja, dok se ured okrivljene nalazi na drugoj strani, te iz ureda okrivljene nije vidljiv njezin ured, no, okrivljena iz svog ureda može vidjeti tko napušta i tko ulazi u muzej. Okrivljena je bila u svom uredu i zato zaključuje da je vidjela kada gospodin GV ulazi i izlazi. Na daljnji upit navodi kako je prošlo manje od minute i pol od kada je okrivljena ušla u ured, a GV izašao iz muzeja. Kada je otpraćivala GV iz muzeja vidjela je okrivljenu, a objašnjava da je prostor muzeja jedan otvoreni prostor sa pregradama i samo njezin ured ima vrata. Okrivljena je prilikom izlaska svjedokinje i GV bila naslonjena u dijelu gdje se odlažu registratori, a koji nazivaju pult. Vrata njezinog ureda za vrijeme događaja su bila zatvorena. O događaju detaljnije nije razgovarala sa DV i KV, no, misli da su one mogle čuti jer je zid pregrađen knaufom, a DV i KV su joj rekle nakon događaja da ne mogu vjerovati što su čule i kako izgleda i svjedokinja da ih je molila da joj donesu čašu vode. Odluku o njezinom razrješenju donijela je ministrica CV, bez da je ispitana u tom postupku i prava na obranu, već da je na temelju trača rekla-kazala razriješena. Za trač za koji smatra na temelju kojeg je razriješena i rekla-kazala su sudjelovale okrivljena, predsjednica upravnog vijeća, sadašnja ravnateljica Povijesnog muzeja, koju odluku je Upravni sud proglasio ništavom. Vezano uz probleme sa okrivljenom obraćala se ministrici, upravnom vijeću, kabinetu ministrice ali nikada nije dobivala nikakvu povratnu informaciju vezano uz svoju pritužbu. Okrivljenu je kontaktirala samo putem maila da izvrši radne naloge koje joj je davala. Svjedokinja je sama navela kako je suradnja sa okrivljenom trajala vrlo kratko, jer se ona nakon tog događaja nalazila na dugotrajnom bolovanju, a nakon čega je premještena na drugo radno mjesto, dok je svjedokinja razriješena 29. studenog 2021. Na dodatno pitanje branitelja navela je kako je njezin ured pregrađen knaufom i doslovno se sve čuje, pa čak i telefonski razgovor, ništa nema za skrivati i vrata su u 99% slučajeva otvorena, a taj dan kada je okrivljene došla kod nje upravo ih je ona zatvorila. Kada je navela da je pregledana od strane hitne medicinske pomoći navodi da joj je dežurni liječnik rekao da nepovezano priča i zbog svega joj je i predložio i pitao da li želi da bude prepraćena u bolnicu, što je odbila. Kada je iskazujući pred OKDO navela da se boji za sebe i članove svoje obitelji navodi kako je tada, ali i danas ima maloljetno dijete. Nju je dan nakon nemilog događaja kontaktirala ministrica osobno i u telefonskom razgovoru joj rekla "ti znaš da je ona naša i da je negdje moramo smjestiti". Svjedokinja je navela i kako nakon tog događaja ima medicinskih problema, dijagnosticirana joj je apneja, te spava sa aparatom bez kojeg ne može usnuti, a što je sve posljedica ovog događaja. Dopunski ispitana navela je na okolnost dostavljene dokumentacije u vidu računa kako je nedavno u zračnoj luci Zagreb otvorena izložba sa Pop Up dućanom što je realizirano od strane Hrvatskog povijesnog muzeja čija je zaposlenica danas upravo okrivljena. Navedeno ističe iz razloga jer je to bila njezina ideja za vrijeme dok je bila ravnateljica Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti, a sadašnja ravnateljica Hrvatskog povijesnog muzeja je bila i još uvijek jest predsjednica uprave Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti, za što smatra bitnim istaknuti u vidu da je realizirana njezina ideja. Kada je preuzela HMNU u listopadu je zatekla stanje i to robe u skladištu u vrijednosti četiri milijuna eura, a kako se htjela upoznati sa cjelokupnim poslovanjem utvrdila je kako je očito riječ o prekomjernom naručivanju suvenira kao što je i zatekla hrpu računa i potpisanih narudžbenica, koje su u rujnu, mjesec dana ranije potpisale tadašnja ravnateljica HMNU i okrivljena. Vezano uz suvenire želi napomenuti kako je za potrebe realizacije tadašnje ideje o otvaranju Pop Up dućana bilo dogovoreno sa jednom francuskom firmom da oni kao muzej moraju odrediti kako će se to realizirati pa je rekla okrivljenoj da zatraži ponudu dva do tri stolara. No, kako to nije učinjeno jer je okrivljena imala svoja promišljanja i odbijala je radne zadatke, osobno je otišla u Lesninu i složila ponudu u skladu kako je to zamislila i na taj način je dostavila predračun okrivljenoj u smislu da vidi kako to nije komplicirano i da je to način na koji se trebao obaviti radni zadatak. Nije istina da bi ta kuhinja bila naručena niti je ista ikada plaćena, što se može utvrditi po prometu računa u Zagrebačkoj banci, da nikada nije izvršena uplata, već je isključivo kao što je ranije navela zatražena ponuda u cilju primjera kako bi se to trebalo učiniti. Istina jest da je na službenim putovanjima ulazila u muzeje, posjećivala sportske stadione i tamo kupovala suvenire, kako bi dobila ideju za nabavu suvenira za potrebe muzeja jer na žalost u RH nije bilo niti tvrtke, niti osobe koja se bavila izradom suvenira ili njihovim osmišljavanjem. Želi napomenuti i kako je u resoru kulture od 1995. godine, da je bila čak i ravnateljica Muzeja turizma u Opatiji, do 30. rujna 2019., te joj je kao kompetentnoj osobi poznato što turisti traže i što im je zanimljivo prilikom posjeta državi i što kupuju za suvenire. Glede robe koja je zatečena u skladištu navela je da se radilo o velikoj količini plakata koji su izrađeni od fotografija bez autorskog prava ili eventualno pristanka osoba za korištenje takvih fotografija, navedeni plakati su bili bez odgovarajućeg tuljca, pa ukoliko bi se takvi plakati prodali bilo bi potrebno i kupiti tuljce u koje bi se oni stavili. Osim plakata bilo je još, koliko se može sjetiti, i teških šalica za čaj, a za što sve osobno smatra da je neprivlačno turistima osobito što danas turisti kupuju na ime suvenira neke manje lakše stvari obzirom da se u većini slučaja radi o tzv. "backpacks turistima". Također želi napomenuti kako je nju dočekalo oko 55 tisuća različitih publikacija koje su sve bile na hrvatskom jeziku, među kojima su se nalazile i razne monografije, a nisu bile prevedene na srane jezike. Po svojoj prirodi su bile namijenjene za međunarodno tržište, ali kao što je navela nisu bile prevedene na strane jezike i mahom se radilo o publikacijama koje su bile masom teške i iz tog razloga neprivlačne turistima. Na poseban upit opunomoćenice odgovorila je kako je na službenim putovanjima kupovala suvenire, koje je platila isključivo svojom karticom i svojim novcem te nije tražila refundaciju od HMNU, a prilikom povratka sa putovanja isti je pokazala zaposlenicima i dala radni zadatak da osmisle, odnosno da se napravi nešto slično za potrebe muzeja. Također nije nikada dužila karticu koja bi bila službeno izdana na ime muzeja. Na pitanje branitelja navela je da su se računi našli u računovodstvu za potrebe komparacije, u smislu koliko bi koštala nabava pojedinih suvenira, njihova izrada, odnosno sastavni dijelovi potrebni za izradu. U niti jednom trenutku kao ravnateljica nije bila ovlaštena i nije dužila niti jedan štambilj, već je to bila isključivo ovlast okrivljene, a što se tiče računa koji su predani na njima se nalazi njezin potpis i to iz razloga da bi se znalo da su njezini, jer smatra da su oni njezino vlasništvo.

7.2. Iz iskaza svjedokinje KV proizlazi kako joj je poznato da se radi o situaciji koja se dogodila u muzeju. Pojašnjava kako se radi o Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti i ne sjeća se točno ni datuma ni godine kada se taj događaj zbio. Navela je kako je sjedila na svom radnom mjestu i upisivala neke stvari u kompjutor i vidjela je u jednom trenutku da je u ured ravnateljice po pozivu došla LV i one su zatvorile vrata. Navela je i kako jest nešto čula, ali kako se nalazila u predprostoru zvan tajništvo, tada je otišla u kancelariju kolegice HV i nije ništa čula iza zatvorenih vrata. Pojašnjava i kako boluje od multiple skleroze i ne želi stres i miče se od stresnih situacija. Na upit suda da li je to bila stresna situacija obzirom da je svjedokinja u slobodnom iskazivanju to navela navodi kako nije bila napeta situacija. Kada je izašla iz kancelarije kolegice HV vidjela je samo kako LV sjedi u svojoj kancelariji. Nakon što je svjedokinji predočen dio iskaza od 17. travnja 2024. i to sa šeste stranice zapisnika u dijelu iskaza svjedokinje LVI da su ona i DV mogle čuti jer da je zid pregrađen knaufom, kao i da su joj rekle nakon događaja da ne mogu vjerovati što su čule i kako izgleda i da ih je zamolila da joj donesu čašu vode, svjedokinja navodi da je to točno. Na upit suda da pojasni što je to točno čula svjedokinja navodi da je čula glasni šum, ali da nije čula što se priča i tko to govori. Pojašnjava kako se u tom predprostoru ispred vrata nalazila dvije sekunde jer je odmah otišla kod kolegice HV. Sjeća se kako je nakon tog događaja došla policija i hitna medicinska pomoć. Sjeća se i kako je povratkom u tajništvo vidjela da ravnateljica ima otvorena vrata svog ureda i na jednoj ruci je imala podignuti rukav majice i u području nadlaktice je imala fleku. Na upit da pojasni što za nju znači fleka, navodi da je to bio osip. Sjedila je u svome uredu u stanju šoka. Na poseban upit suda da li ima neposrednih saznanja o tome što se događalo za vrijeme dok su okrivljena i oštećena bile zatvorene u uredu odnosno da li je sa kime razgovarala svjedokinja navodi da nije, da su svi šutjeli, da ih u muzeju radi vrlo malo, svega pet šest, a nakon tog događaja su se svi razbježali, a svjedokinja je otišla kući. Na posebno pitanje zastupnice optužbe odgovorila je kako je ravnateljica UV otišla u ured kod LV i na taj način ju pozvala u svoj ured, a potom se u ured ravnateljice prvotno vratila ravnateljica, a nakon nekoliko trenutaka LV. Svjedokinja je sjedila udaljena od ulaznih vrata ravnateljice od oko 2,5 metra. Po izlasku iz ureda ravnateljice i kad su bila otvorena vrata ravnateljica UV je navela kako je u šoku i rekla je da ju je LV primila i zdrmala. Na poseban upit da pojasni što znači zdrmala svjedokinja navodi kako ona brzo zaboravlja i da ne bi htjela reći nešto krivo pa navedeno pojašnjava da misli da se sjeća da je LV udarila po stolu rukama. U muzeju nije bio nitko prije toga događaja, a da nije zaposlenik muzeja. Na poseban upit suda navela je kako ne poznaje niti joj je poznata osoba imenom GV. Nije joj također poznato da bi netko bio u obilasku muzeja sa ravnateljicom toga dana. Na poseban upit opunomoćenice oštećene navela je da nije sigurna tko je taj dan nazvao policiju, misli da je ĆV, ona sigurno nije. Ured ravnateljice je prostorno malen, radi se o maloj sobi u kojoj se nalazi stol za kojim sjedi ravnateljica i pripadajuća stolica, a do tog stola se nalazi još jedan stol gdje sjede gosti, uz dvije stolice koje su uvijek u uredu, a po potrebi se donose stolice i iz tajništva. Na poseban upit branitelja navela je kako se ne sjeća koji je bio dan u tjednu kada se taj događaj dogodio, ali koliko se sjeća okrivljena je nakon istoga otišla na bolovanje, dok je oštećena i nadalje ako se dobro sjeća dolazila u muzej. Sjeća se da se radilo o crnoj majici, odnosno laganoj crnoj košulji dugih rukava koju je oštećena imala na sebi i kada je ranije opisivala da je podignula rukav ista je na jednoj ruci prevrnula rukav košulje do razine ramena i ja sam tada vidjela taj osip na ruci. Kada ju se pita da opiše košulju u dijelu vrata navodi da ne može to opisati. Navela je i kako je bila u muzeju zaposlena kao čuvar, a kako se tom prilikom muzej selio imala je zadatak da upisuje stvari u kompjutor, dok su neki imali teže fizičke poslove. Nije bila dužna niti je pratila tko dolazi, a tko kada odlazi s posla, pa tako ni okrivljenu. Što se tiče međuljudskih odnosa navela je da su oni bili solidni, da u svakom radnom kolektivu ima i tračeva i svakakvih sitnica, no u muzeju je po njenom osobnom mišljenju odnos između zaposlenika bio dobar, a između okrivljene i oštećene je bio korektan. Navela je i kako joj se ni okrivljena ni oštećena nisu žalile jedna na drugu. Nakon događaja oštećena je bila zaposlena još nekoliko mjeseci možda do pola godine i nakon toga je otišla sa toga radnoga mjesta. Osobno ju nije vidjela kada je otišla niti je oštećena ikome rekla razlog zbog kojeg je otišla, nakon njezinog odlaska došla je nova uprava. Nakon tog događaja oštećena je rekla da ju je LV napala i govorila je što joj je LV izgovorila, no svjedokinja se ne sjeća. Na posebno pitanje opunomoćenice oštećene navela je kako se taj događaj dogodio u vrijeme selidbe muzeja, kada je navela ranije da su se neki teži fizički radovi obavljali misli na vađenje knjiga i stavljanje istih u kutije, spuštanje stvari sa tavana, ali ne sjeća se da li se dio stvari iz muzeja trebao baciti niti se ne sjeća koja zaduženja bi LV u toj selidbi imala.

7.3. Iz iskaza svjedokinje DV proizlazi da radi se o događaju od 14. veljače 2020. koji se zbio u muzeju Hrvatske naivne umjetnosti između okrivljene i oštećene. Toga dana sjedila je u tajništvu i preko puta nje sjedila je kolegica KV. KV joj je pomagala razvrstavati papire i unositi u kompjuter, dok je ona zbog velikog opsega posla odgovarala na mailove. U jednom trenutku u ured ravnateljice su ušle ravnateljica i LV i ravnateljica je zatvorila vrata pa su se kolegica i ona samo pogledale. Iza zatvorenih vrata čuli su se povišeni tonovi i udarci kao da netko udara u namještaj. Odmah po zvuku povišenih tonova KV se ustala i otišla u dio muzeja gdje se nalaze kustosice, dok je svjedokinja ostala u tajništvu. Kada su izašle iz ureda ravnateljice okrivljena i oštećena, oštećena se držala za vrat i rekla zovite policiju ona me napala. Na posebno pitanje suda navela je da koliko se može sjetiti je ravnateljica UV otišla po okrivljenu LV i one su ušle u ured ravnateljice, a isto tako se sjeća da je kod ravnateljice da li taj dan prije ili poslije ne može sa sigurnošću tvrditi, bio jedan gospodin, moguće je da se radi o ravnatelju arhiva, a vezano uz seljenje knjiga. Taj događaj je trajao kratko i to zaključuje iz toga jer nije imala vremena za neku inteligentnu reakciju jer je ostala sjediti u stanju šoka. Kada su obje izašle iz ureda ravnateljica je došla njoj s desne strane i držala se za vrat i rekla da zove policiju i svjedokinja je to učinila. Nakon toga joj je ravnateljica rekla kako ju je LV napala odnosno da ju je davila za vrat. Nakon izlaska iz ureda čekali su dolazak policije pa su onda redom davali izjave, a okrivljena i oštećena su koliko se može sjetiti otišle i u policijsku postaju. Sjeća se da je ravnateljica imala crvenilo i svjedokinja rukom pokazuje na dio tijela ispod vrata, na predjelu prsa, s time da se ne sjeća da je ravnateljica pokazivala druge dijelove tijela ili da bi na drugim dijelovima tijela vidjela crvenilo. U tom emocijama nabijenom trenutku čekanja policije oštećena je nepovezano govorila da ju je LV napala i da ju je pokušala daviti. Na posebno pitanje zastupnice optužbe navela je da su prošle možda 2-3 minute od trenutka ulaska u ured ravnateljice do kada se čulo komešanje i povišeni tonovi. Stol za kojim je sjedila je od ulaznih vrata ravnateljice udaljen oko 2,5 metara, s time da se ne sjeća da bi njoj oštećena uopće ispričala da bi joj okrivljena nešto govorila. Rekla bi da nije ne, ali nije 100% sigurna. Na posebno pitanje opunomoćenice oštećene navela je da ne može tvrditi da bi taj dan LV dolazila do ureda ravnateljice prije nego li je ušla sa istom. Vezano uz selidbu arhivske građe navela je da su svi imali radne zadatke i držali se istih u obavljanju neovisno o tome ako je netko i čak mislio drugačije. Dopušta mogućnost da se nešto od arhivske građe bacalo, možda nešto prastaro, ali sve u cilju kako bi se riješili tog dijela arhive. Sjeća se da je upravo sa ravnateljem arhive trebalo riješiti pitanje da li se uopće mogu baciti ti dijelovi arhivske građe i zna da se ravnatelj zove GV, ali ne i kako se preziva. Sjeća se da je i sa okrivljenom komunicirala vezano upravo uz dio arhivske građe i to upravo knjiga jer su znale da se nešto smije baciti, ali nikako nisu htjele ništa poduzeti prije nego što je ravnatelj arhive to odobrio i za to su čekali njegovo odobrenje. Ne sjeća se da bi okrivljena dolazila kasnije do ureda ravnateljice, koliko joj je u sjećanju misli da se ona povukla u dio gdje se nalazi računovodstvo muzeja ili čak ispred muzeja. Prilikom izlaska okrivljene i oštećene iz ureda djelovale su uzrujano, a na daljnji upit kako su napustile prostor ne može odgovoriti jer nije na to obraćala pozornost. Na posebno pitanje zastupnice optužbe navela je kako su međuljudski odnosi u tom periodu, veljača 2020. bili relativno dobri, svi su bili pod stresom zbog selidbe muzeja, ali nije primijetila da bi bili napeti odnosi između bilo koga pa tako niti između okrivljene i oštećene. Na posebno pitanje branitelja navela je kako je iz ureda koliko se može sjetiti prvo izašla oštećena i njoj pristupila s njene desne strane, a na daljnji upit koliko je vremena prošlo od komešanja koje je čula do izlaska iz ureda navodi da nije ni minutu jer se zaista radilo o vrlo kratkom vremenu. Sjeća se da se predmetni događaj dogodio u petak jer je u nedjelju od kolegice dobila članak iz novina o događajima iz muzeja. U ponedjeljak okrivljena nije došla na posao, dok je oštećena došla u ponedjeljak i ne može sa sigurnošću tvrditi da je došla u utorak. Taj ponedjeljak nije vidjela crvenilo na oštećenoj. Njezino radno mjesto je u tajništvo i s obzirom da se ulaz u muzej neposredno nalazi s njene desne strane svatko tko dolazi i odlazi iz muzeja morao je proći pored njenog radnog mjesta. U pravilu je svjedokinja dolazila prva na posao jer je dolazila vlakom iz Bjelovara, radno vrijeme je bilo klizno i to od 8-9 sati do 16-17 sati. Nije primjetila da se okrivljena nije držala radnog vremena. Nakon predmetnog događaja ravnateljica je još uvijek radila, svjedokinja je otišla u svibnju 2021. i tada je još uvijek oštećena bila ravnateljica, a misli da je krajem 2021. ravnateljica otišla iz muzeja. Okrivljena je obavljala u muzeju poslove vezane uz računovodstvo i nakon predmetnog događaja ista je bila na bolovanju i nakon toga nedugo je prestala raditi u muzeju. Na njeno radno mjesto zaposlen je službenik koji je u travnju 2021. dao otkaz u muzeju zbog nategnutih odnosa s ravnateljicom muzeja. Kada ju se pita općenito da li su bili nategnuti odnosi obzirom je ranije rekla da su relativno dobri pojašnjava da je htjela objasniti prethodno da su tog 14. veljače odnosi bili relativno dobri, a kako je od dolaska ravnateljice u muzej do njezinog odlaska otišlo 6 ili 7 suradnika među kojima su dva djelatnika računovodstva, jedna kustosica i dvoje djelatnika iz informatičke podrške. Općenito su bili preopterećeni poslom, bilo je razdoblje korone, potresa, puno djelatnika je bilo u samoizolaciji među kojima i svjedokinja osobno, osobno je pucala po šavovima i nakon što je otišla iz muzeja rekla je samoj sebi da više nikada neće raditi u području kulture u RH i sada radi i živi u [adresa]. Svjedokinja je otišla iz muzeja zbog sukoba sa ravnateljicom. Na posebno pitanje okrivljene navela je kako je dobila otkaz ugovora o radu, bez objašnjenja i razloga o istome, no od ravnateljice je neposredno saznala da je to iz razloga što je bila u dobrim odnosima s osobama muzeja s kojima se ona osobno nije slagala. Nakon odlaska okrivljene iz muzeja, kustosica muzeja HV je završila na dugotrajnom bolovanju zbog nategnutih odnosa sa ravnateljicom. Inače HV je kustosica preko 20 godina. Moguće je da je ravnateljica muzeja koristila muzejski proračun za privatne potrebe. Svjedokinja nije bila uključena u cjelokupni proračunski dio no u dio je bila upućena i navela je da su stavke proračuna bile restauracija namještaja, a njoj osobno nije poznato da se namještaj u muzeju restaurirao, kao i da je vidjela u stavkama proračuna određene cd medije koji su navodno bili za glazbene potrebe muzeja, no taj cd nije nikada vidjela. Njoj je ravnateljica branila na početku razgovor sa bivšom tajnicom na čije je radno mjesto primljena i koja ju je trebala uputiti u posao. Muzej hrvatske naivne umjetnosti do današnjeg dana nije preseljen. Na posebno pitanje opunomoćenice oštećene navela je da je u muzeju radila na ugovor o djelu i ugovoru o autorskom djelu, nije se radilo o klasičnom ugovoru o djelu. Njoj je ugovor istekao u prosincu 2019. i u tom trenutku nije bio otvoren natječaj za muzejskog pedagoga. Naime, bila je zaposlena kao pripravnik na radnom mjestu muzejskog pedagoga i tada joj je ravnateljica rekla da sačeka da će se otvoriti radno mjesto i da joj do tada pomognem u računovodstvu i tajništvu. Radno mjesto za muzejskog pedagoga nije raspisano i nije bio natječaj, a bila je pripravnik od prosinca 2018. do prosinca 2019. Nije joj poznato tko raspisuje natječaj no zna da Ministarstvo kulture mora odobriti financijske stavke za radno mjesto. U izložbenom prostoru muzeja puštala se glazba. Nije u kontaktu sa kustosicom HV niti joj nije poznata činjenica gdje je ista zaposlena sada.

7.4. Iz iskaza svjedoka GV proizlazi kako osobu po imenu LV ne poznaje niti je istu ikada vidio, dok LVI poznaje i to kao ravnateljicu Muzeja naivne umjetnosti, a s kojom je poslovno surađivao dok je bio ravnatelj Državnog arhiva u Zagrebu. Sjeća se da je nakon potresa u Zagrebu unatrag četiri godine bio pozvan od tadašnje ravnateljice muzeja da provjeri gradivo obzirom je bio plan da se muzej iz prostorija [adresa] preseli. Njemu je ravnateljica rekla kako je problem sa izlučivanjem gradiva u vidu dokumentacije, a bio je prisutan u muzeju u dva navrata i tamo je došao samo kako bi ravnateljici objasnio kako to učiniti, a da sve bude u skladu sa zakonom. Kao što je naveo to je bilo unatrag četiri do pet godina, na poziv ravnateljice pristupio je u dva navrata u muzej u [adresa]. Sjeća se da je u jednom navratu bio prisutan TV i jedna mlađa ženska osoba, misli da se radilo o kustosici i tada su razgovarali o gradivu. Kada ga se pita navodi da je od ravnateljice UV čuo da ima problema sa šeficom računovodstva i to u vidu preseljenja arhivskog gradiva na što joj je odgovorio da popišu to gradivo i da vezano uz isto kontaktiraju Hrvatski državni arhiv koji će odobriti ili neće odobriti izlučivanje tog gradiva. Na daljnji upit suda naveo je kako nikada nije vidio LV, a na daljnji upit da li bi u ova dva navrata kada je bio prisutan u muzeju imao saznanja da bi ravnateljica i LV kontaktirale navodi kako se toga ne sjeća. Od strane ravnateljice mu je rečeno i da je ista napadnuta od strane šefice računovodstva. Na daljnji upit suda da li je bio prisutan kada bi eventualno dolazilo do svađe ili situacija povišenih tonova i tenzija unutar muzeja ili u uredu ravnateljice navodi da se on toga ne može sjetiti. Nema nikakva saznanja o eventualnim napadima šefice računovodstva na LVI izuzev onoga što mu je osobno pričala sama ravnateljica LVI. Na poseban upit zastupnice optužbe odgovorio je kako se za vrijeme posjeta muzeju nalazio u jednoj prostoriji koja je njemu djelovala kao hodnik i tamo se nalazio pult, iza tog pulta je bila LVI, a dalje u tom prostoru je bila knjižnica. Njemu je to sve izgledalo kao prijemna kancelarija, po njegovom mišljenju to nije ured, ako je to bio ured ravnateljice LVI tada je bio u toj prostoriji. Ta prostorija ima vrata ali se ja ne sjeća da li su ona bila otvorena ili zatvorena. Ne sjeća se ni da bi netko prekidao sastanak i ulazio u tu prostoriju i tražio ravnateljicu LVI. Sjeća se da je ravnateljicu LVI netko zvao na mobitel, ali ne zna tko, ali sada se prisjeća da je ravnateljica LVI njemu predala mobitel i da je razgovarao sa osobom iz ministarstva i da je naveo kako je trenutno u muzeju i da se dogovaraju. Ne sjeća se da li je još netko u to vrijeme bio u muzeju. Na poseban upit opunomoćenice oštećene naveo je kako je prvi sastanak u muzeju odradio sa ravnateljicom, TV i kustosicom, a drugi put je samo obilazio gradivo sa TV. Prvi puta je razgovarao sa nekim iz ministarstva, prvi puta kada je bio u muzeju. Kada ga se pita navodi da je u razgovoru sa osobom iz ministarstva razgovarao o selidbi i o izlučenju gradiva. Na poseban upit branitelja okrivljene navodi kako je oštećenu LVI upoznao jednom prilikom na parkiralištu, obzirom da je Državni arhiv u Zagrebu na adresi [adresa], što je neposredna blizina Muzeja naivne umjetnosti. Njemu je gospođa LVI predstavljena kao nova ravnateljica, slijedeći put ju je vidio na sastanku u ministarstvu gdje je bilo govora o selidbi upravo gradiva Muzeja naivne umjetnosti i nakon toga ju je vidio u samom muzeju. Sjeća se da mu je ravnateljica LVI o šefici računovodstva pričala da ju je napala, jednom čak i fizički, sjeća se da je bilo govora o vratu, a to mu je pričala na jednom od tih dvaju sastanaka u muzeju, ali ne može sada precizirati na kojem. Misli da mu je o tome ravnateljica pričala na prvom sastanku.

8. Uzimajući u obzir naprijed izloženo, te povezujući iskaz okrivljene sa iskazom svih ispitanih svjedoka i iskazom oštećene ovaj sud smatra da nije nedvojbeno dokazano da bi okrivljena inkriminiranog dana, kao što joj se stavlja na teret ozbiljno zaprijetila oštećenoj da će ga usmrtiti na način da bi joj rekla "Zgazit ću te, zapamtit ćeš me, uništit ću te!", a potom i "zakucat ću se s autom u tebe, ubit ću te". Naime, nije sporno da su oštećena JVI i okrivljena LV u inkriminirano vrijeme bile zaposlenice Muzeja naivne umjetnosti u [adresa], i to oštećena na funkciji ravnateljice, a okrivljena voditeljice računovodstva. Navedeno proizlazi iz iskaza same oštećene, LVI, svjedokinja KV i DV, ali i iz obrane same okrivljene RV. Nije sporno niti da se inkriminiranog dana odvio susret okrivljene i oštećene u navedenom muzeju, u uredu ravnateljice. O tome kako je izgledao susret, odnosno kako je do njega došlo, koliko je trajao i kako je završio iskazivali su okrivljena te svi ispitani svjedoci izuzev svjedoka GV. O tome kako je došlo do susreta okrivljene LV i oštećene LVI, sama okrivljena je navela kako je ona nazvala oštećenu da joj kaže kako ima temperaturu i da ju obavijesti da bi otišla s posla, pa da ju je oštećena LVI pozvala da ju taman treba i da dođe do nje u ured. S druge strane, oštećena LVI navela je kako se u svom uredu nalazila sa svjedokom GV i kako je okrivljena LV stalno ju zvala na mobitelj kao i da je u dva navrata dolazila kucati na vrata njezina ureda. Potom o tom događaju suglasno izjavljuju svjedokinje DV i KV, koje su navela da je upravo okrivljena LV došla u ured ravnateljice, oštećene LVI i to upravo na njezin poziv, pa čak u svom iskazu svjedokinja DV navodi kako misli da je oštećena otišla po okrivljenu. Također, u svom iskazu svjedokinja DV je navela kako je oštećena zatvorila vrata, što je suglasno iskazu okrivljene, a navela je kako je sam događaj trajao čak i manje od minute, što je ponovno suglasno obrani okrivljene. O samom tijeku tog kratkotrajnog događaja saznanja nisu imali svjedok GV, koji je prema iskazu svjedokinje DV i oštećene LVI UV otišao iz muzeja i svjedokinja KV koja se nakon zatvaranja vrata preselila u ured kod kustosice, zbog kako je navela, izbjegavanja stresne situacije. Valja naglasiti i kako svjedok GV nije potvrdio navode oštećene LVI o tome da bi u ured dolazila okrivljena LV, već samo dio da mu je oštećena predala telefon kada je razgovarala sa nekim iz ministarstva vezano uz preseljenje gradiva. O samom događaju niti jedan od ispitanih svjedoka i to DV, KV i GV nema neposrednih saznanja o samom događaju, a svjedokinja DV, koja je jedina bila u neposrednoj blizini nije čula riječi, pa tako niti riječi koje se stavljaju na teret okrivljenoj. Iskazivala je o povišenim tonovima, ali ne i riječima koje bi eventualno čula. Osim toga, u svom je iskazu navela da kada su otvorena vrata ureda da je oštećena LVI rekla samo da je napadnuta, odnosno da ju je okrivljena LV davila i da ona pozove policiju, što je svjedokinja i učinila. Navedeni dio iskaza svjedokinje se ne poklapa sa dijelom iskaza oštećene u kojem je navela da su joj upravo KV i DV predložile da one nazovu policiju. S druge strane, vidljivo je kako su muzeju bili očito nategnuti odnosi, jer o tome ne iskazuje samo u svojoj obrani okrivljena već i svjedokinja DV, koja je opisala odnose nakon navedenog događaja u kojima je navela i da je sama otišla zbog neslaganja sa oštećenom, kao i drugi zaposlenici muzeja.

8.1. Također, pročitana je i dokumentacija u spisu, pa tako iz obrasca nastavnog zavoda za hitnu medicinu, povodom pregleda oštećene LVI, neposredno nakon inkriminiranog događaja proizlazi kako je pri svijesti, normalnog disanja, normalnih zjenica, pravilnog krvotoka, normalne kože, bez vidljivih ozljeda, a navodi se i kako je verbalno orijentirana, spontanog otvaranja očiju i da sluša naredbe. Stoga, iz ovakvog nalaza ne proizlazi ono što je u svom iskazu oštećena LVI navodila kako je bila u stanju šoka, vidljivog crvenila, da joj je doktor govorio da je crvena u licu i ad diše, jer bi navedeno zasigurno bio navedeno u liječničkom izvještaju, a u slučaju sumnje na pogoršanje zdravstvenog stanja bila bi zasigurno oštećena poslana i daljnju dijagnostičku obradu. S druge strane iz poslane poruke putem elektroničke pošte, na listu 132 spisa, vidljivo je kako je okrivljena LV **.**.2020., u 11,10 sati dostavila potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad, što ponovno ne potvrđuje iskaz oštećene da okrivljena nije dostavila u zakonom propisanom roku od tri dana liječničku dokumentaciju na ime otvorenog bolovanja, pa da su stoga morali reagirati prema ministarstvu. Ono što potvrđuje obranu okrivljene jesu dostavljeni računi iz kojih je vidljivo da je kupljena haljina, čizme, torba, razne narukvice, posteljina, jastuci, na kojima je otisnut pečat Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti. Također, iz predračuna trgovačkog društva Lesnina H. d.o.o. vidljivo je kako je izdano na ime kupca LVI, kako ima prijemni pečat muzeja, te da je isti izdan za narudžbu kuhinje o mjeri, a da je na ime predujma uplaćeno 2.400,00 kuna, a ostatak od 9.619,47 kuna prije preuzimanja robe, što opovrgava navode oštećene da je ona osobno zatražila ponudu kako bi dokazala okrivljenoj kako se to radi, jer upravo iz dostavljenog računa je vidljivo kako je plaćen predujam za navedenu kuhinju. Iz dopisa Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti od 11. studenog 2024., na listu 174 spisa, vidljivo je kako je dostavljena potvrda o privremenoj nesposobnosti za rad okrivljene uz potvrdu iz koje proizlazi da je istu osobno predao suprug okrivljene 20. veljače 2020., kao što je to i bilo navedeno u mailu koji je 17. veljače 2020. uputila okrivljena. Osim toga, u navedenom dopisu navodi se kako je ravnateljica PV kao vršiteljica dužnosti preuzela ravnateljstvo s 1. prosinca 2021. te kako nije bilo primopredaje dokumentacije i da je zatekla neuredno vođenu dokumentaciju. U dostavljenoj dokumentaciji od strane oštećene uočava se na listu 179 spisa poruka poslana elektroničkom poštom i to oštećene LVI upućene ministrici NVI. Ista je poslana 14. veljače 2020. u 13,25 sati i sadržaja je da je okrivljena LV fizički nasrnula na nju, u njezinoj sobi, da je dužna zvati policiju i da je otišla (okrivljena) sa svog radnog mjesta. Iz ostalih dostavljenih poruka između okrivljene i oštećene, pa i oštećene i ministrice i evidentno nekih suradnika iz drugih muzeja, vidljivo je kako postoji određeni stupanj tenzije između okrivljene i oštećene, u pogledu njihovog posla. Ono što je sud primijetio jest da u ovom postupku postoji isključivo riječ oštećene LVI protiv riječi okrivljene LV, da su jedna i druga strana opisale događaj i razloge za isti na svoj način, pri čemu jedna strana tereti drugu i obratno. Također, sud je primijetio kako je iskaz oštećene LVI nedosljedan, pa čak i kada su joj dijelovi predočeni na raspravi ista odstupa od iskaza danog prije podizanja optužnice, opravdavajući to činjenicom da se svaki dan sve više sjeća. Pa tako se sjeća osim riječi koje joj je izrekla navodno okrivljena LV i psovki, koje u više navrata upitana nije htjela ponoviti jer da to nije njezin vokabular. Sud se teško oteo dojmu da oštećena izgovara riječi prijetećeg sadržaja, a potom psovke ne ponavlja jer to nije njezin vokabular, pa se postavlja suvislo pitanje zašto onda ponavlja prijetnje koje riječi su po svojoj naravi teže. Osim toga, sud je nesporno utvrdio kako je događaj iza zatvorenih vrata ureda trajao uistinu kratko, pa je teško sudu povjerovati da je u tako kratkom vremenu došlo do izgovaranja tolike količine riječi od okrivljene, što u realnom vremenu nije moguće izgovoriti. Osim ranije navedenih i uspoređenih razlika u iskazu oštećene sa iskazima ostalih svjedoka, sud nije mogao cijeniti njezin iskaz u nespornom dijelu vjerodostojnim. Naime, u svojoj obrani ali i iz iskaza ispitanih svjedokinja DV i KV proizlazi da je okrivljena LV ostala na svom radnom mjestu do dolaska policijskih službenika, a s druge strane oštećena LVI u poruci poslanoj ministrici navodi kako je otišla sa svog radnog mjesta. Za sud je neshvatljivo i postupanje oštećene koja neposredno nakon sastanka piše poruku putem elektroničke pošte ministrici, a da prema svom iskazu je bila u takvom stanju šoka, prema njezinom iskazu i da je bila uznemirena toliko da su djelatnice pozvale policiju. Postavlja se pitanje kako napadnuta i fizički i verbalno osoba, u stanju šoka i uznemirenosti, razmišlja na tako trezven način da prvo pošalje poruku neposredno nadređenoj odnosno ministrici. Osim toga znakovit je i sadržaj te poruke jer u njemu oštećena navodi kako je napadnuta, a o tome da je napadnuta iskazuje i svjedokinja KV koja je navela da joj je oštećena LVI rekla da ju je okrivljena LV tresla, a svjedokinji DV je rekla kako ju je okrivljena gušila. U niti jednom trenutku se ne spominju riječi prijetećeg sadržaja, niti bilo tko izuzev oštećene LVI nije iste čuo.

8.2. Uzimajući u obzir očito poremećene poslovne odnose između oštećene LVI i okrivljene LV, činjenicu da navedenim događajima nisu prisustvovale druge osobe, te iskaz svjedokinja DV i KV da nisu čule izgovorene riječi, a svjedokinja DV je stajala svega 2,5 metara udaljena od sobe u kojoj su bile okrivljena i oštećena, za koju sobu je oštećena navela da je izrađena od knaufa i da se sve čuje po ocjeni ovog suda nije dokazano da bi tom prilikom, kod tog susreta okrivljena LV oštećenoj LVI izgovorila inkriminirane prijetnje, kako bi ju time uznemirio i ustrašio. Prema članku 455. stavak 1. ZKP/08 presudu kojom se okrivljena proglašava krivom sud će izreći samo ako nedvojbeno utvrdi da je okrivljena počinila kazneno djelo za koje je optužena. Taj najviši dokazni standard označava potrebu da okrivljenikova krivnja mora biti pouzdana, sigurna i da ne smije ostavljati nikakvu dvojbu, čak ni tračak sumnje koji dovodi u pitanje osudu. Takav najviši dokazni standard je sasvim razumljiv jer osuda u kaznenom postupku ima za posljedicu i ograničenje ustavnih prava neke osobe, a i obveze koje mogu slijediti. Zato za osudu moraju biti izvedeni dokazi koji jasno, nedvojbeno, upućuju na jedini mogući zaključak (izvan svake razumne sumnje) da je okrivljena počinila kazneno djelo za koje je optužena. Kako u konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, nije na nedvojben način dokazano da bi okrivljena LV izgovorila inkriminirane riječi oštećenoj LVI, ovaj sud je okrivljenu na temelju članka 453. točka 3. ZKP-a oslobodio od optužbe.

9. Obrana okrivljene LV u cijelosti je prihvaćena kao istinita. Naime, ista je dana jasno i određeno, vrlo opširno i sa mnogo detalja, u više navrata bez odstupanja, potkrijepljena materijalnom dokumentacijom te za sud uvjerljivo, suglasna je iskazima ispitanih svjedoka i to u pogledu kako je upravo ona bila pozvana od strane oštećene u njezin ured, te da nije sama dolazila do njezina ureda. Iskaz oštećene LVI samo je djelomično prihvaćen kao istinit i vjerodostojan, i to u nespornom dijelu. Naime, oštećena je na sud ostavila dojam osobe koja je iskazivala proturječno, o bitnim činjenicama, a osim što je proturječna svom iskazu, on nije u skladu niti sa iskazima drugih ispitanih svjedoka kako je to navedeno. Dojam je suda da je oštećena iskazivala opterećena ishodom ovog postupka, a što se može vidjeti u rečenici kada je navela da je nakon predmetnog događaja okrivljena napredovala, a ona da je dobila otkaz, što očigledno ukazuje da ovaj kazneni postupak smatra vrlo osobnim. Ono što je bitno za naglasiti, da je sud bio dužan razjasniti sve nesporne činjenice, sagledati širu sliku zbog dobivanja dojma uslijed sukoba suprotstavljenih strana, a koje činjenice su utvrđene ipak bliže iskazu okrivljene nego same oštećene. Iskaz svjedoka GV u cijelosti je prihvaćen, kao jasan i određen, dan od strane osobe nezainteresirane za ishod postupka, a suglasan je u svojim dijelovima i iskazu okrivljene i oštećene. Osim toga, svjedok nema nikakva saznanja o predmetnom događaju. Iskaze svjedokinja DV i KV sud je u cijelosti prihvatio kao istinite i vjerodostojne, cijenjene posebno u dijelu u kojem su navele da nisu čule prijeteće riječi, već isključivo samo galamu, da je događaj trajao vrlo kratko, oko minutu (prema iskazu svjedokinje DV). U potpunosti je prihvaćena i materijalna dokumentacija pročitana tijekom dokaznog postupka obzirom ista bilo čime nije dovedena u pitanje.

9.1. S obzirom na prirodu odnosa koja je već ranije u nekoliko navrata opisana kao narušena, a da je sud jedino imao na raspolaganju obranu okrivljene LV i iskaz oštećene LVI, obzirom a neposredni očevici nisu ni vidjeli niti čuli inkriminirane riječi, sud je donio odluku kojom je u nedostatku dokaza oslobodio optužbe okrivljenu. To stoga, što kako je to već navedeno ranije, obje strane okrivljuju onu drugu, prebacujući tako teret krivnje. U tom utvrđenju sud je bio skloniji cijeniti iskaz okrivljene LV kao istinit zbog razloga koje je navela u svojoj obrani, u kojoj nije negirala verbalni sukob u kojem je povisila ton, ali pritom negirajući riječi prijetećeg sadržaja. Sud je bio sklon i obrani okrivljene jer i iz drugih dokaza, pa tako i iskaza svjedokinja DV, ali i službenog dopisa Muzeja naivne umjetnosti proizlazi da je oštećena i sa drugim zaposlenicima dolazila u sukobe, kao i da je nakon njezina odlaska zatečeno neuredno vođenje dokumentacije, o čemu je opsežno iskazivala u svojoj obrani okrivljena. Upravo iz navedenih razloga, kao i činjenice da u bitnim dijelovima iskaz oštećene LVI nije potvrdio niti jedan od ispitanih svjedoka, a koje je sama navodila u svom iskazu, sud nije mogao potvrditi da se događaj dogodio na način kako je to ona opisala, odnosno kako je to navedeno u činjeničnom dijelu optužnice, slijedom svega navedenog i elaboriranog je sud donio oslobađajuću presudu.

10. S obzirom da je okrivljena LV oslobođena od optužbe, na temelju članka 149. stavka 1. ZKP-a određeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 5. ZKP-a, te nužni izdaci okrivljene te nužni izdaci i nagrada branitelja okrivljene padaju na teret proračunskih sredstava.

U Zagrebu 9. travnja 2025.

Sutkinja

Martina Pamić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude ovlaštene osobe mogu podnijeti žalbu u roku 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisanim putem u dovoljnom broju istovjetnih primjeraka za sud i protivnu stranku, zbog podnošenja odgovora na žalbu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Županijski sud kao sud drugog stupnja.

DNA:

1) Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, KO-DO-866/2021

2) Okrivljena LV

3) Branitelj Tomislav Keser, odvjetnik

4) Oštećena LVI

5) Opunomoćenica Ivana Špehar Janković, odvjetnica