REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Gundulićeva 27
P-4580/2022-27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu Željku Boriću, u pravnoj stvari tužiteljice DMČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Vjekoslavu Bobanu, odvjetniku u Splitu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, zastupane po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 18. veljače 2025. godine u prisustvu punomoćnika tužitelja, dana 9. travnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu br: 412/06, sklopljenog dana 11. svibnja 2006. godine između tuženika, kao banke, i tužitelja, kao korisnika kredita, solemniziranog od strane javnog bilježnika Tea Karabotića-Milovca pod brojem OU-225/06, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita dužan je kreditoru platiti (...) i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o Kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.; (...) te će kreditor obračunati i naplatiti tako utvrđenu kamatu po dospijeću u skladu s kamatnim stopama kreditora...“
II. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu br.: 412/06, sklopljenog dana 11. svibnja 2006. godine između tuženika, kao banke, i tužitelja, kao korisnika kredita, solemniziranog od strane javnog bilježnika Tea Karabotića-Milovca pod brojem OU-225/06, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od (...) CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF za dan plaćanja.“
III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju EMČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 36.553,23 EUR (tridesetšesttisućapetstopedesettri eura i dvadesettri centa), zajedno sa zakonskim zateznim kamata koje na pojedinačne iznose teku kako slijedi: -na iznos od 92,06 EUR od 16.11.2007., -na iznos od 91,94 EUR od 16.12.2007., -na iznos od 91,82 EUR od 16.1.2008., -na iznos od 91,70 EUR od 16.2.2008., -na iznos od 183,17 EUR od 16.3.2008., -na iznos od 182,96 EUR od 16.4.2008., -na iznos od 182,74 EUR od 16.5.2008., -na iznos od 182,53 EUR od 16.6.2008., -na iznos od 182,31 EUR od 16.7.2008., -na iznos od 182,09 EUR od 16.8.2008., - na iznos od 181,88 EUR od 16.9.2008., -na iznos od 181,66 EUR od 16.10.2008., -na iznos od 194,45 EUR od 16.11.2008., -na iznos od 181,21 EUR od 16.12.2008., -na iznos od 248,44 EUR od 16.1.2009., - na iznos od 249,12 EUR od 16.2.2009., -na iznos od 219,83 EUR od 16.3.2009., -na iznos od 226,28 EUR od 16.4.2009., -na iznos od 227,38 EUR od 16.5.2009., -na iznos od 215,67 EUR od 16.6.2009., - na iznos od 217,44 EUR od 16.7.2009., -na iznos od 278,12 EUR od 16.8.2009., -na iznos od 290,61 EUR od 16.9.2009., -na iznos od 3,81 EUR od 16.10.2009., -na iznos od 274,30 EUR od 17.10.2009., -na iznos od 15,10 EUR od 16.11.2009., -na iznos od 269,88 EUR od 17.11.2009., -na iznos od 283,23 EUR od 16.12.2009., -na iznos od 307,70 EUR od 16.1.2010., -na iznos od 323,32 EUR od 16.2.2010., - na iznos od 319,57 EUR od 16.3.2010., -na iznos od 335,07 EUR od 16.4.2010., -na iznos od 363,74 EUR od 16.5.2010., -na iznos od 369,64 EUR od 16.6.2010., -na iznos od 403,38 EUR od 16.7.2010., - na iznos od 401,92 EUR od 16.8.2010., -na iznos od 472,20 EUR od 16.9.2010., -na iznos od 430,76 EUR od 16.10.2010., -na iznos od 439,96 EUR od 16.11.2010., -na iznos od 484,30 EUR od 16.12.2010.,
-na iznos od 487,96 EUR od 16.1.2011., -na iznos od 471,75 EUR od 16.2.2011., -na iznos od 481,05 EUR od 16.3.2011., -na iznos od 481,23 EUR od 16.4.2011., -na iznos od 510,24 EUR od 16.5.2011., - na iznos od 572,29 EUR od 16.6.2011., -na iznos od 642,95 EUR od 16.7.2011., -na iznos od 675,52 EUR od 16.8.2011., -na iznos od 555,72 EUR od 16.9.2011., -na iznos od 515,23 EUR od 16.10.2011., - na iznos od 517,61 EUR od 16.11.2011., -na iznos od 522,86 EUR od 16.12.2011., -na iznos od 557,24 EUR od 16.1.2012., -na iznos od 567,37 EUR od 16.2.2012., -na iznos od 555,69 EUR od 16.3.2012., - na iznos od 553,67 EUR od 16.4.2012., -na iznos od 559,12 EUR od 16.5.2012., -na iznos od 568,81 EUR od 16.6.2012., -na iznos od 556,01 EUR od 16.7.2012., -na iznos od 552,24 EUR od 16.8.2012., - na iznos od 521,30 EUR od 16.9.2012., -na iznos od 547,39 EUR od 16.10.2012., -na iznos od 559,36 EUR od 16.11.2012., -na iznos od 550,86 EUR od 16.12.2012., -na iznos od 540,74 EUR od 16.1.2013., - na iznos od 537,04 EUR od 16.2.2013., -na iznos od 533,23 EUR od 16.3.2013., -na iznos od 557,29 EUR od 16.4.2013., -na iznos od 521,08 EUR od 16.5.2013., -na iznos od 514,87 EUR od 16.6.2013., - na iznos od 518,05 EUR od 16.7.2013., -na iznos od 514,04 EUR od 16.8.2013., -na iznos od 526,82 EUR od 16.9.2013., -na iznos od 534,98 EUR od 16.10.2013., -na iznos od 538,78 EUR od 16.11.2013.,
-na iznos od 553,22 EUR od 16.12.2013., -na iznos od 537,95 EUR od 16.1.2014., -na iznos od 1,42 EUR od 16.2.2014., -na iznos od 62,17 EUR od 19.2.2014., -na iznos od 211,65 EUR od 20.2.2014., -na iznos od 19,39 EUR od 16.3.2014., -na iznos od 0,47 EUR od 20.3.2014., -na iznos od 259,89 EUR od 21.3.2014., -na iznos od 0,24 EUR od 16.4.2014., -na iznos od 0,01 EUR od 17.4.2014., -na iznos od 274,44 EUR od 19.4.2014., -na iznos od 3,54 EUR od 16.5.2014., -na iznos od 131,62 EUR od 17.5.2014., -na iznos od 130,46 EUR od 20.5.2014., - na iznos od 1,91 EUR od 16.6.2014., -na iznos od 0,49 EUR od 17.6.2014., -na iznos od 0,20 EUR od 19.6.2014., -na iznos od 133,47 EUR od 1.7.2014., -na iznos od 65,61 EUR od 2.7.2014., -na iznos od 67,87 EUR od 4.7.2014., -na iznos od 5,37 EUR od 16.7.2014., -na iznos od 1,48 EUR od 17.7.2014., -na iznos od 0,13 EUR od 18.7.2014., -na iznos od 136,30 EUR od 20.7.2014., -na iznos od 133,27 EUR od 21.7.2014., -na iznos od 0,22 EUR od 16.8.2014., -na iznos od 2,58 EUR od 17.8.2014., -na iznos od 277,96 EUR od 19.8.2014., -na iznos od 4,35 EUR od 16.9.2014., -na iznos od 1,20 EUR od 17.9.2014., -na iznos od 0,64 EUR od 19.9.2014., -na iznos od 0,14 EUR od 25.9.2014., -na iznos od 278,28 EUR od 1.10.2014., -na iznos od 7,66 EUR od 16.10.2014., -na iznos od 0,31 EUR od 17.10.2014., -na iznos od 3,44 EUR od 18.10.2014., -na iznos od 1,61 EUR od 11.11.2014., -na iznos od 214,54 EUR od 17.11.2014., -na iznos od 0,10 EUR od 22.11.2014., -na iznos od 75,03 EUR od 26.11.2014., -na iznos od 62,62 EUR od 17.12.2014., -na iznos od 106,86 EUR od 20.12.2014., -na iznos od 124,57 EUR od 21.12.2014.,
-na iznos od 35,59 EUR od 22.12.2014., -na iznos od 107,02 EUR od 29.12.2014., -na iznos od 143,72 EUR od 31.12.2014., -na iznos od 44,17 EUR od 16.1.2015., -na iznos od 8,91 EUR od 19.1.2015., -na iznos od 247,95 EUR od 5.2.2015., -na iznos od 113,68 EUR od 17.2.2015., -na iznos od 183,69 EUR od 9.3.2015., -na iznos od 1,37 EUR od 16.3.2015., -na iznos od 1,04 EUR od 17.3.2015., -na iznos od 153,03 EUR od 4.4.2015., -na iznos od 143,74 EUR od 7.4.2015., -na iznos od 0,14 EUR od 17.4.2015., -na iznos od 269,51 EUR od 6.5.2015., -na iznos od 25,45 EUR od 7.5.2015., -na iznos od 3,30 EUR od 16.5.2015., -na iznos od 0,13 EUR od 17.5.2015., -na iznos od 17,36 EUR od 26.5.2015., -na iznos od 143,74 EUR od 4.6.2015., -na iznos od 136,55 EUR od 5.6.2015., -na iznos od 21,56 EUR od 6.6.2015., -na iznos od 2,31 EUR od 17.6.2015., -na iznos od 314,73 EUR od 3.7.2015., -na iznos od 3,59 EUR od 4.7.2015., -na iznos od 1,58 EUR od 16.7.2015., -na iznos od 5,58 EUR od 17.7.2015., -na iznos od 129,36 EUR od 5.8.2015., -na iznos od 143,74 EUR od 7.8.2015., -na iznos od 50,31 EUR od 8.8.2015., -na iznos od 1,61 EUR od 18.8.2015., -na iznos od 143,74 EUR od 3.9.2015., -na iznos od 161,71 EUR od 5.9.2015., -na iznos od 0,40 EUR od 19.9.2015., -na iznos od 125,20 EUR od 3.10.2015., -na iznos od 82,98 EUR od 20.10.2015., -na iznos od 143,74 EUR od 3.11.2015., -na iznos od 165,30 EUR od 5.11.2015., -na iznos od 0,81 EUR od 17.11.2015., -na iznos od 14,37 EUR od 20.11.2015., -na iznos od 122,18 EUR od 2.12.2015., -na iznos od 143,74 EUR od 3.12.2015., -na iznos od 57,49 EUR od 5.12.2015., -na iznos od 0,37 EUR od 17.12.2015., -na iznos od 229,99 EUR od 10.1.2016., -na iznos od 17,71 EUR od 16.1.2016., - na iznos od 0,68 EUR od 19.1.2016., pa do 31.7.2015.g., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 1.8.2015.g. do 31.12.2022.g., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1.1.2023.g. do 31.12.2023.g., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 1.1.2024.g. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 13.206,82 EUR (trinaesttisućadvjestošest eura i osamdesetdva centa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje za navedeni iznos teku od 26. siječnja 2016. pa do 31.12.2022.g., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1.1.2023.g. do 31.12.2023.g., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 1.1.2024.g. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.
V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.999,72 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 9. travnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.
VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu (listovi 1 - 4 spisa) protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate s osnove nepripadno isplaćenog na temelju ugovora o kreditu u CHF.
1.1. Naime, tužitelj je dana 08.05 2006.g zaključio sa tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu br: 412/06 solemniziran od strane javnog bilježnika Teo Karabotić Milovac pod br: OU-225/06 dana 11.05.2006 temeljem kojeg mu je odobren stambeni kredit u iznosu od 281.231,98 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, te Dodatak ugovora o kreditu od 25.01.2016 solemniziranog pod: Ov 759/16 25.01 2016 g. kod Javnog bilježnika Mile Čipčić.
1.2. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru u kojem nije bilo mogućnosti nikakvih pregovora, i to u čl. 2. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu je kredita, u čl. 4. Ugovora vezao uz ovu valutu te je u čl. 3. naveo visinu kamatne stope u iznosu 4,5% godišnje ugovorivši u čl. 8. Ugovora da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke kreditora u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora, bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati.
1.3. Postupajući na ovakav način i to tako da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodav Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovo strana, a sve na štetu tužitelja.
1.4. Odredbe o kamatnoj stopi, te valutnoj klauzuli u prethodno navedenom ugovora ništetne su su iznosi naplaćeni temeljem navedenih odredbi uslijed povećanja kamata i porasta vrijedn CHF-a naplaćeni temeljem djelomično ništetnog pravnog posla.
1.5. Trgovački sud u Zagrebu u pravnoj stvari tužitelja POTROŠAČ - Hrvatski savez udruga zaštitu potrošača protiv tuženika donio je presudu pod posl.br. P- 1401/2012 od 4. srpr 2013.g. kojom je utvrdio protupravno postupanje tuženika.
1.6. Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom po poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj 1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka d.d. kao prvotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prav potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkin ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
1.7. Visoki trgovački sud RH je presudom pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka kao prvotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.10.2004- do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava. ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008, protīvno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
1.8. Prema ugovoru o namjenskom kreditu i prvom otplatnom planu, stranke su ugovorile mjesečne anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene na dan plaćanja. Temeljem jednostrane odluke tužene, na osnovi ništetne nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj je bio prisiljen plaćati u razdoblju od svibnja 2006. do veljače 2016 bitno veće iznose od ugovorenih, te je iz te osnove oštećen za iznos od 97.679,80 kn na dan 25.siječnja 2016.g.
1.9. Tužitelj je oštećen i radi ugovorene valutne klauzule (razlike tečaja) i to u iznosu od 132.590,30 kn.
1.10. Tuženik je povećavao anuitet kredita na temelju povećanja tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu. Učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad i nije bila ugovorena, tako da u odnosu na tužiteljicu, potrošača i ne može imati učinak (Presuda Europskog suda za ljudska prava u spojenim predmetima C154/15, C307/15 i C 308/15- u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nedopuštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba). Kako su nepoštene, ništavne i bez pravnog učinka ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke- tuženika i o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, za tužiteljicu je nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku temeljem takvih odredbi, te tužiteljica ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatila temeljem tih ništavih odredaba.
1.11. Prema izračunu razlike kamata iz ugovora o kreditu i plaćenih iznosa tužena je dužna tužitelju vratiti kunsku protuvrijednost prema srednjem tečaju tužene koja vrijedi zadnji dan mjeseca u kojem dospijeva anuitet, sa zakonskom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate osnovom odredbe članka 104.st.1. i 3. ZOO-a/91, odnosno odredbe čl.323.st.1. i 2. ZOO-a/96 u svezi s odredbom iz članka 214.ZOO-a/91, odnosno čl.1115.ZOO-a/96.
1.12. U navedenom razdoblju tužitelj je oštećen za gore navedene iznose te je tužena dužna vratiti iste s kamatom koja teče od svakog pojedinog pretplaćenog mjesečnog iznosa do isplate.
1.13. Zato tužiteljica podnosi tužbu protiv tuženika.
1.14. Konačno određenje tužbenog zahtjeva tužitelj je dao u svom podnesku od 9. listopada 2024. godine (listovi 324-333 spisa).
2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu od 13. veljače 2023. godine (listovi 60- 74 spisa) ističe sljedeće:
2.1. Tužitelj i tuženik sklopili su dana 8. svibnja 2006. godine Ugovor o namjenskom kreditu broj 412/06 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 281.231,98 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).
2.2. Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i na način podešavanja kamatne stope, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od kn 230.270,12 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
2.3. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. t.21 Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
2.4. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka.
2.5. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.
2.6. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.
2.7. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.
2.8. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživao zaštitu s osnove ZZP-a te s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, dalje: ZPK).
2.9. Predmetni ugovor o kreditu nije potrošački kredit u smislu odredaba ZPK- a. Naime, ZKP se uopće niti ne može se primijeniti u konkretnom slučaju jer se prema odredbi čl. 3. st. 1.a) taj Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od kn 1.000.000,00, a tužitelju je predmetnim Ugovorom o kreditu isplaćen ugovoreni iznos od CHF 281.231,98.
2.10. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari.
2.11. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a.
2.12. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
2.13. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.
2.14. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 11. lipnja 2019. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je potraživanje tužitelja u zastari.
2.15. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 25. siječnja 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).
2.16. Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
2.17. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora.
2.18. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
2.19. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu.
2.20. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta.
2.21. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate.
2.22. Dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR.
2.23. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji.
2.24. Odredbom čl. 19. d propisano je da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15.
2.25. Tuženik je u cijelosti postupio u sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika (dostupno na www.zaba.hr).
2.26. Nadalje, tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF.
2.27. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora.
2.28. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima.
2.29. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku, o kojoj se tuženik očituje u nastavku.
2.30. Sud EU je dana 5. svibnja 2022. godine donio odluku u predmetu C- 567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi.
2.31. Sud EU je utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga:
- što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke);
- što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke);
- što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova.
2.32. Dakle, Sud EU je u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge.
2.33. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – toč. 57. odluke).
2.34. Tako je Sud EU u prethodnim odlukama iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je Sud EU zaključio u odluci C-567/20, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti.
2.35. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama.
2.36. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi.
2.37. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene
2.38. Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.
2.39. Slijedom navedenog, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.
2.40. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sedmoj sjednici građanskog odjela VSRH, a iz kojeg pravnog shvaćanja proizlazi: ‘’Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“
2.41. Ovo pravno shvaćanje potrošačima daje isključivo pravo na zatezne kamate na takozvanu preplatu iz konverzije, odnosno na preplatu koja je nastala kada se radio izračun konverzije sukladno kalkulatoru te kada se sukladno čl. 19.c. ZID ZPK simulirala otplata CHF kredita u EUR-ski kredit.
2.42. Drugim riječima, tužitelj kao potrošač niti po ovom pravnom shvaćanju nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u, već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a.
2.43. Budući da tužitelj u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a niti je tijekom postupka na bilo koji način osporavao provedenu konverziju, to je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.
2.44. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15.
2.45. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos- 1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“
2.46. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata.
2.47. Stav Suda EU iz gore navedene odluke C-567/20 više puta je potvrđen i od strane Vrhovnog suda RH (dalje: VSRH). Prvenstveno je taj stav VSRH već bio iznio u oglednom postupku (rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine, no također je taj stav VSRH i naknadno potvrdio recentim rješenjem posl. broj Rev 1014/18 iz veljače 2022.g.
2.48. Naime, VSRH je dana 9. veljače 2022. g. objavio rješenje iz listopada 2021. g. kojim rješenjem je potvrdio da je sklapanjem Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita u tom postupku, tuženik kao Banka udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je isti zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa.
2.49. Dakle, VSRH je ovom odlukom opetovano iznio svoj pravni stav vezano za konvertirane ugovore o kreditu te je nedvojbeno utvrdio da se ne mogu smatrati osnovanim potraživanja potrošača kao tužitelja i to jasno navodeći da je sklapanjem Dodatka došlo do udovoljenja njihovim tužbenim zahtjevima, dakle istom tužbenom zahtjevu koji je tužitelj postavio u ovom postupku.
2.50. Osobito se ukazuje na toč. 12. i 13. cit. rješenja u kojima sud ističe: „12. Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. 13. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ 2.51. Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove.
2.52. Rješenje VSRH posl. broj Rev 1014/18 je kao što smo već ranije naveli u skladu s rješenjem koje je VSRH donio u oglednom postupku.
2.53. Naime, u oglednom postupku koji se vodio pod posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, dana 4. ožujka 2020. godine doneseno je rješenje kojim je VSRH odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”
2.54. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH.
2.55. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15.
2.56. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera.
2.57. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke).
2.58. U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.
2.59. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ 2.60. Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15.
2.61. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.
2.62. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - D) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj.
2.63. Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi.
2.64. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.
2.65. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.
2.66. U smislu navedenog, tuženik ističe da se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, osobito prijedlogu radi provođenja financijskog vještačenja s ciljem izračuna navodno preplaćenih iznosa.
2.67. Iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta VSRH izraženih u odlukama posl.br. Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke Suda EU C-567/20, proizlaze sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj: i. Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; ii. Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; iii. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; iv. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita; v. zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge
2.68. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a i Suda EU, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.
2.69. Tuženik ističe da se nakon oglednog spora već razvila brojna sudska praksa županijskih sudova RH, koji su sukladno uputama Vrhovnog suda RH, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude kojima su u konačnici odbili deklatorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što su utužili iznose koji su sukladno odredbama ZIDZPK/15 obuhvaćeni provedenom konverzijom.
2.70. Dodatno, tuženik ističe, da sve i kad bi Naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (osnovanost čega se u cijelosti osporava), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi.
2.71. U tom smislu Županijski sud u Varaždinu u presudi Gž-1780/2019 od 7. srpnja 2020. navodi: „Imajući u vidu da je prema odredbama ZID ZPK/15 o konverziji prilikom izračuna nove obveze potrošača sada po kreditu u valuti EUR bilo potrebno uzeti sve uplate anuiteta koje sadrže i promjenjivu kamatu i utvrditi visinu obveze koliko bi ista iznosila po ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, na koji način se može doći i do pretplate s kojom je vjerovnik dužan postupati na način propisan čl.19.c ZID ZPK/15, jasno je da za utvrđenje da li je tuženica stekla utuženi iznos bez osnove, činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 je odlučna.
2.72. Obzirom da Aneks ugovora o kreditu predstavlja pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, da je Aneksom ugovora o kreditu definirana kamatna stopa i način njezine promjene, te imajući u vidu činjenicu da su stranke Aneksom ugovora o kreditu u članku 2. istoga utvrdile na dan 30. rujna 2015. manjak u iznosu od 226,2 EUR-a, zahtjev tužitelja za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u ovom konkretnom slučaju ne može biti osnovan.“
2.73. Na jednak način prethodne okolnosti potvrđuje isti sud i u odluci broj Gž- 1938/2019 od 19. svibnja 2020. (str. 6).
2.74. Ta stajališta potvrđuje i Županijski sud u Dubrovniku u presudi Gž- 706/2019 od 29. travnja 2020., a u kojoj odluci, između ostalog, sud ističe i da tužitelj nije morao pristati na konverziju, prema ponudi koju je tužena morala dati, kao i da je ZIDZPK/15 propisao obračun, proceduru i rok u kojem su banke morale dati ponudu klijentima radi konverzije, pa ako potrošač prihvati konverziju, taj sporazum predstavlja među strankama novu pravnu osnovu zbog čega tužitelj nema osnove za isplatu na temelju stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (utvrđenje koje jest bilo predmetom tužbenog zahtjeva).
2.75. Slijedom navedenog, stav je tuženika da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove.
2.76. Međutim, sve i kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, sukladno gore navedenim odlukama, tužitelj nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovan.
2.77. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog plaćanja tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.
2.78. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
2.79. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.
2.80. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“
2.81. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.
2.82. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja.
2.83. Međutim, ukoliko bi Naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: (za razliku u tečaju u CHF) - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita; (za razliku u kamati) - izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama; (na okolnost konverzije kredita) - da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR).
2.84. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. Sud je: pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz tužbu (listovi 6 do 54 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (listovi 75 do 218 spisa), Ukupno saslušao tužiteljicu IMČ pokojnog E iz [adresa] u svojstvu parnične stranke (listovi 238, 239 spisa), izveo dokaz financijskim vještačenjem, odnosno pregledao pisani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije računovodstvo, a onda je ušao iz Split od 12. rujna 2024. godine (listovi 245 do 284 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 27. rujna 2024. godine (listovi 293 do 323 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 25. listopada 2024. godine (listovi 349 do 370 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 20 siječnja 2025. godine (listovi 377 do 402 spisa).
4. Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Naime, među strankama nije sporno da je tužiteljica korisnik kredita u švicarskim francima kojega je podigla kod tuženika.
7. Među strankama jest sporno jesu li ništetne precizirane odredbe ugovora o kreditu te je li tuženik obvezan isplatiti tužiteljici precizirane novčane iznose koje je tužiteljica preplatila temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
8. Ugovor o namjenskom kreditu (listovi 6-11 spisa) zaključen je 8. svibnja 2006. godine između Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao kreditora i UMČ iz [adresa] kao korisnika kredita; pri čemu je DM iz [adresa] sudužnik, uz EM iz [adresa] kao založnog dužnika.
8.1. Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 281.231,98 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom (čl. 1. ugovora).
8.2. Korisnik kredita dužan je kreditoru platiti u obrocima iznos od 281.231,98 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,50 % godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (čl. 2. ugovora).
8.3. Namjena kredita je kupnja stana (čl. 6. ugovora).
8.4. Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti CHF 409,93, obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos obroka sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog ugovora (čl. 7. st. 1. ugovora).
8.5. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos obroka iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu obroka kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu sa općim uvjetima poslovanja kreditora (čl. 7. st. 2. ugovora).
9. Nadalje, dana 25. siječnja 2016. godine sklopljen je između istih suugovaratelja dodatak ugovora o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015) - konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
9.1. Kreditor poduzima radnju sklapanja ovog dodatka ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015) jedino u činjenju svoje zakonske obveze i u svemu pod uvjetima propisanim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015), u skladu sa tamo propisanim i od strane korisnika kredita prihvaćenim izračunom konverzije. Kreditor ovime upoznaje korisnika kredita sa činjenicom da je podnio Ustavnom sudu Republike Hrvatske prijedlog za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske (članak 1. stavak 1. dodatka ugovoru o kreditu).
9.2. Ovaj dodatak ugovoru o kreditu jest akt kojim se na zakonom propisani način mijenjaju odredbe iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka osnovnom ugovoru, i valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenju manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon (članak 1. stavak 2. dodatka ugovoru o kreditu).
10. U svom iskazu (listovi 238, 239 spisa) tužiteljica EMČ pok. E iz [adresa] izjavljuje: Imala sam namjeru sa suprugom podići kredit za kupnju stana. Trebao nam je kredit od nekih 180.000,00 EUR u tu svrhu. Odlučili smo se obratiti Zagrebačkoj banci kao našoj matičnoj banci s kojom inače surađujem. Kredit nam je odobren uz opciju da moj suprug bude meni sudužnik i mi smo na to pristali. Ispočetka sam imala namjeru podići kredit u eurima. Međutim, tijekom pregovaranja predloženo mi je od strane službenika banke da kredit podignem u CHF. Pri tom su mi oni kazali da je to apsolutno povoljna opcija za mene, da je to silno stabilna valuta. Ja sam im povjerovala. Naime, to je banka i pretpostavljala sam da je i njima u interesu da uspješno surađujem. Ispočetka je otplata tog kredita bila prema mojim očekivanjima prvih nekoliko godina. Međutim, kasnije je otplatna rata počela nerazmjerno rasti do te mjere da naposljetku moja plaća to više nije mogla pokrivati. Kredit nije otplaćen do dana današnjeg. Posebno napominjem da koliko me sjećanje služi prilikom pregovaranja sa službenicima banke nitko mi od njih nije ukazivao na eventualne opasnosti i rizike u vezi podizanja kredita.
10.1. Na poseban upit pun. tužiteljice, tužiteljica odgovara da prilikom pregovaranja nitko od službenika banke nije objašnjavao po kojim parametrima bi moglo doći do promjene kamatne stope.
10.2. Na daljnji upit, tužiteljica odgovora da su novčana sredstva iz kredita u potpunosti utrošena za kupnju stana.
10.3. Na daljnji upit, tužiteljica odgovara da kada je došlo do promjene visine otplatnih anuiteta ona je o tome samo dobila obavijest od banke, a nije imala nikakvu mogućnost za ulaganje prigovora na to.
10.4. Na daljnji upit, tužiteljica odgovara da kada je kasnije sa tuženikom sklopila konverziju, odnosno dodatak Ugovora o kreditu nitko joj od strane banke pri tome nije uvjetovao da bi se ona na taj način odrekla eventualnih daljnjih svojih osnovanih potraživanja od strane banke.
10.5. Na daljnji upit, tužiteljica odgovara da kupljeni stan koristi samo za svoje stanovanje; stan se ne iznajmljuje.
10.6. Na poseban upit pun. tuženika, tužiteljica odgovara da jest pročitala Ugovor o kreditu prilikom potpisivanja; ali joj prilikom potpisivanja nisu svi pojmovi bili jasni.
10.7. Na daljnji upit, tužiteljica odgovara da se sada ne može sjetiti je li pri tom tražila od službenika banke da joj objasne nejasne pojmove, ali napominje da je riječ o povjerljivoj banci da je ugovor standardiziran.
10.8. Na daljnji upit, tužiteljica odgovara da je bila svjesna da u Ugovoru je potpisana valutna klauzula, tj. da otplata rata u kunama ovisi o CHF.
10.9. Na daljnji upit, tužiteljica odgovara da stan koji je kupila od kredita je na adresi [adresa]; pri tom tužiteljica napominje da u predmetnom od kredita kupljenom stanu ne živi sada ona osobno, ali u tom stanu živi njena majka, pa se taj stan ne iznajmljuje.
11. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništavosti (ex tunc), pa je nepoštena odredba ništetna od samog ugovaranja.
12. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.
13. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr., među ostalim, i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
14. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.
15. Nedvojbeno je da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke - nije pojedinačno pregovaralo.
16. Prema odredbi članka 142. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavak 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.
17. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.
18. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a je li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.
19. Prema Presudi Suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
20. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.
21. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
22. Zakon o zaštiti potrošača niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
23. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).
24. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
25. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu - treba ocijeniti protivnom načelu savjesnosti i poštenja.
26. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja".
27. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužiteljice. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.
28. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.
29. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužiteljici kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
30. Na temelju svih utvrđenih činjenica ovaj sud smatra: 1/ da su odredbe Ugovora kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke tj. odredba članka 2. nepoštene i prema tome ništetne; 2/ da su odredbe Ugovora kojima je određena tzv. valutna klauzula, tj. odredba čl. 7. nepoštene i prema tome ništetne.
31. Prema odredbi članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22, 59/23), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavak 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudova u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.
32. Nadalje, sukladno odredbi članka 502.c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se o posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.
32.1. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
32.2. Slijedom toga je i prvostupanjski sud vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi.
33. Tužba je u ovom postupku podnijeta sudu 11. lipnja 2019. godine.
34. S obzirom na izloženo, očito je da utuženo potraživanje nije zastarjelo.
34.1. Naime, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323. stavak 1. ZOO).
34.2. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
34.3. Tome dosljedno, očito je neosnovan prigovor tuženika o zastari utuženog potraživanja.
35. Prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka za računovodstvo i financije Ante Beus iz Splita od 12. rujna 2024. godine (listovi 245-283 spisa) vještak zaključuje:
35.1. Po prijedlogu tužitelja: Zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio je tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u iznosu od 21.137,75 EUR-a (ukupan zbroj stupca 9. tablice 3.), bez utjecaja promjene kamatnih stopa.
35.2. Zbog jednostrane promjene kamatne stope, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio je tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u iznosu od 15.415,48 EUR-a (ukupan zbroj stupca 9. tablice 3.), bez utjecaja primjene valutne klauzule u CHF.
35.3. Zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutke klauzule, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) je zadužen kroz konverziju za veću neotplaćenu glavnicu u iznosu od 13.206,82 EUR-a.
35.4. Po prijedlogu tuženika: Zbog promjene tečaja, postojala su razdoblja u kojima su anuiteti obračunati po tečaju nižem od početnog tečaja pa su realizirane negativne razlike u iznosu od 819,62 EUR-a (ukupan zbroj stupca 11. tablice 3.), bez utjecaja promjene kamatnih stopa.
35.5. Pretplata (utvrđenja izračunom konverzije) na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 1.883,50 EUR-a.
35.6. Konverzija je provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDTPK/15; pretplate tužitelja temeljem jednostrane promjene kamatne stope i pretplate tužitelja temeljem primjena valutne klauzule u CHF nisu uzete prilikom izračuna konverzije.
37. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323 stavak 1. ZOO). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelja za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (članak 323. stavak 2. ZOO).
38. Tužiteljica je, prema izloženom, tijekom postupka dokazala da joj je nastala šteta zbog sklapanja ništetnog ugovora o kreditu te je dokazala odgovornost tuženika za to.
39. Štoviše, tužiteljica je na izloženi način dokazala da joj je ostalo nepodmireno potraživanje i nakon izvršene konverzije kredita, sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
39.1. Naime, sklapanjem takvog ugovora ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu kada takva razlika postoji.
40. Visina nastale štete dokazana je i specificirana provedenim vještačenjem po vještaku za računovodstvo i financije.
41. Na određene iznose glavnice tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate (članak 29. stavak 1. i 2. ZOO).
42. Tome dosljedno, valjalo je, temeljem citiranih zakonskih odredbi, u vezi sa odredbom čl. 324. ZOO, prihvatiti u cijelosti kao osnovan tužbeni zahtjev.
43. Radi toga je odlučeno kao pod točkom I., II., III., IV. izreke.
44. Imajući u vidu naprijed navedeno, tužiteljica je u cijelosti uspjela u parnici.
45. Temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, u vezi sa odredbom čl. 155. ZPP, tužiteljici je, na ime naknade popisanog parničnog troška (list 418 spisa), priznato slijedeće: trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. O.T.), trošak sastava podneska od 13. lipnja 2023. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 26. lipnja 2023. godine u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9. toč. 2. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 7. studenog 2023. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 6. svibnja 2024. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak sastava podneska od 9. listopada 2024. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. O.T.), trošak sastava podneska od 10. veljače 2025. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 18. veljače 2025. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), odnosno ukupno iznos od 3.750,00 EUR.
45.1. Tom je iznosu pridodan iznos od 900,00 EUR na ime troškova vještačenja, iznos od 349,72 EUR na ime sudske pristojbe na tužbu
45.2. Tako se dobije sveukupni iznos od 4.999,72 EUR.
46. Na navedeni iznos tužiteljici pripada pravo na zakonske zatezne kamate od presuđenja, tj. od 9. travnja 2025. do isplate (čl. 29. st. 1. i 2. ZOO).
47. Radi toga je odlučeno kao pod točkom V. izreke.
48. Prema izloženom, tuženik je u cijelosti izgubio u parnici.
48.1. Ne pripada mu, stoga pravo na naknadu parničnog troška od tužitelja (članak 154. stavak 1. ZPP).
49. Radi toga je odlučeno kao pod točkom VI. izreke.
U Splitu, dana 9. travnja 2025. god.
SUDAC
Željko Borić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti: tužiteljici, po punomoćniku; tuženiku, po punomoćniku;
