Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-5/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužiteljice ČJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po pun. Luki Kuduz, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, zastupan po Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 12. ožujka 2025., a objavljene na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), 9. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 1. i 2. Ugovora o kreditu broj 528-50- 4183764 od 14. lipnja 2007. sklopljen između tužiteljice i tuženika, a potvrđen po javnom bilježniku Mirjani Borić pod brojem OV-18623/07 u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope te ugovorena valutna klauzula.

II. N a l a ž e s e tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, da tužiteljici ČJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati na ime razlike nezakonito ugovorenih i preplaćenih kamata i tečaja iznos od 8.499,09 € (osamtisućačetristodevedesetdevet- euraidevetcenti) uvećan za iznose zakonskih zateznih kamata tekućih od dana dospijeća iznosa i to:

- 37,06 € s danom dospijeća 31. prosinca 2007.,

- 251,66 € s danom dospijeća 31. prosinca 2008.,

- 570,49 € s danom dospijeća 31. prosinca 2009.,

- 578,63 € s danom dospijeća 31. prosinca 2010.,

- 1.296,65 € s danom dospijeća 31. prosinca 2011.,

- 1.729,78 € s danom dospijeća 31. prosinca 2012.,

- 1.054,19 € s danom dospijeća 31. prosinca 2013.,

- 2.980,63 € s danom dospijeća 30. rujna 2014., pa do isplate obračunatih na svaki pojedini iznos po eskontnoj stopi HNB-a uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se tužiteljica o d b i j a s preostalim dijelom kamatnog potraživanja na dosuđene iznose preko pet postotnih poena.

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.891,30 € sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od dana donošenja presude, tj. 9. travnja 2025. do isplate, a sve u roku od 15 dana, dok se tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 203,31 € o d b i j a .

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je 14. lipnja 2007. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. 528-50-4183764 koji je potvrđen po javnom bilježniku Mirjani Borić pod brojem OV-19623/07.

1.1. Pored iznosa glavnice od 31.589,54 CHF sukladno čl. 2. Ugovora bio je dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja nije bila izričito ugovorena kao promjenjiva, no ugovoreno je kako će se promjena kamatnih stopa vršiti bez posebnog dodatka ugovoru a na dan sklapanja ugovora iznosila je 5,20 % godišnje. Osim promjenjive kamatne stope, čl. 1. Ugovora, ugovorena je i valutna klauzula kojom se mjesečni iznos otplate kredita računao prema vrijednosti valute švicarski franak. Tijekom otplate kredita tuženik je u više navrata jednostranom odlukom mijenjao ugovorenu kamatnu stopu zbog čega je došlo do velike razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima. Osim toga, ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF došlo je do velike razlike u mjesečnim anuitetima jer je valuta CHF doživjela velike promjene u vrijednosti.

1.2. Poziva se na presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015.g. kojima je pravomoćno utvrđeno da je tuženik kamatne stope mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je za posljedicu imalo ništetnost navedene nepoštene ugovorne odredbe. Također je utvrđeno i da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita time što je ugovorio švicarski franak kao valutu za koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora nije kao trgovac tužiteljica kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljen na potpunoj obavijesti. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.3. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, čl. 138a ZZP/07).

1.4. Smatra da je tuženik prekršio odredbe čl. 52. Zakona o zaštiti potrošača jer odredbe ugovora kojim se uređuje kamatna stopa i valutna klauzula nisu sastavljene jasno i razumljivo pa nije mogao pretpostaviti da bi ovakve posljedice za njega mogle proisteći iz predmetnog ugovora. Osim toga, smatra da je tuženik iskoristio svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuo ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima on kao potrošač nije imao priliku pregovarati s obzirom na to da se radi o tipskom ugovoru tuženika. Navedeno ponašanje tuženika dovelo je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka ugovora o kreditu i to na njegovu štetu jer su pojedine odredbe ugovora ostavljene na dispoziciju tuženika da ih kasnije izmijeni bez njegove suglasnosti, a što je suprotno čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

1.5. Naveo je da će sukladno čl. 186.b st. 3. ZPP-a nakon obavljenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja specificirati tužbeni zahtjev.

1.6. Predlaže da sud tužbu i tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 25. studenog 2019. navodi da u cijelosti prijepori tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice. Tvrdi da su ugovorne odredbe glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule jasne, lako razumljive i lako uočljive te njihovu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. Ističe i prigovor zastare te predlaže da sud tužiteljicu s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti odbije.

3. Tužiteljica je podneskom od 14. ožujka 2022. nakon obavljenog financijskog knjigovodstvenog vještačenja konačno specificirala tužbeni zahtjev predlažući da ga sud usvoji u cijelosti.

4. Sud je presudom br. P-1261/2019-30 od 6. svibnja 2022. u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja koju je povodom žalbe tuženika Županijski sud u Šibeniku rješenjem pod br. Gž-657/2022-2 od 17. prosinca 2024. ukinuo u cijelosti i vratio sudu na ponovno odlučivanje.

5. U ponovljenom postupku tužitelj je, s obzirom da je u Republici Hrvatskoj uvedena službena valuta Euro, u podnesku od 10. ožujka 2025. specificirao toč. II. tužbenog zahtjeva, a opisanog kao pod st. II. izreke presude predlažući da ga sud usvoji u cijelosti, dok se tuženik i dalje protivio tako postavljenom tužbenom zahtjevu.

6. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu br. 528-50-4183764 dana 14.6.2007., koji je ovjeren po javnom bilježniku Mirjani Borić pod br. OV-19623/07 dana 14.6.2007., kojim je tužiteljici odobren kredit za kupnju novih vozila u iznosu od 31.589,54 CHF u kunskoj protuvrijednosti (čl. 1. Ugovora) na rok otplate od 84 mjeseca;

- da je čl. 2 Ugovora određena redovna kamata od 5,20 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora;

7. Među strankama je prijeporno i to:

- da li tužiteljica ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetnih predmetnih odredbi ugovora iz čl. 1. i 2. Ugovora o kreditu;

- da li je osnovan istaknuti prigovor tuženika zastare potraživanja.

8. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu i izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

9. Tužiteljica ČJ, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, iskazala je da je 2007. pronašla automobil u auto kući Remix u Osijeku i to osobni automobil VW 5 vrijednosti oko 150.000,00 kn i htjela ga je kupiti na kredit. Djelatnici auto kuće su joj predložili RBA Banku jer s njom surađuju i dali joj ponudu za automobil. Djelatnica banke u poslovnici u Osijeku rekla joj je da je trenutno tzv. akcija i da je najpovoljniji kredit za kupnju automobila u CHF i ne sjeća se da joj je nudili neki drugi kredit. Pristala je na sklapanje ugovora u CHF i banka je sačinila ugovore po svojim uvjetima i dala joj da ih odnese na ovjeru kod javnog bilježnika. Ugovor je pročitala, ali se ne razumije u pojmove promjenjive kamatne stope, tečaj i valutu te se ne sjeća da li je tražila od djelatnice banke pojašnjenje pojedinih odredbi ugovora. Djelatnica joj je spomenula promjenjivu kamatnu stopu odn. da rate mogu biti manje ili veće, ali ne u velikoj mjeri. Djelatnica banke nije ju upozorila da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF kao što to čini u odnosu na euro. Ugovore je odnijela kod javnog bilježnika u Osijeku koji je samo ovjerio ugovore i naveo da treba uredno plaćati rate kredita, ali nije tumačio pojedine odredbe iz ugovora. Sudužnik po tom kreditu bio je njezin suprug Č jer nije bila zaposlena. Vratila je ugovore u banku i kredit joj je nakon toga ubrzo odobren, a novac je odmah prebačen auto kući. Početna rata kredita iznosila je oko 1.500,00 kn da bi se nakon nekog vremena povećala na 2.300,00 kn. Navela je da nije dobivala pismene obavijesti o razlozima povećanja rata, a rate je plaćala u poslovnici tuženika u Osijeku u vrijeme kako su dospijevale. Automobil je kupila isključivo kao fizička osoba i nikome ga nije iznajmljivala, a kasnije ga je poklonila sinu. Djelatnike banke je pitala o razlozima povećanja rata oni su joj odgovorili da je to zbog promjena tečaja, valute i kamatne stope. Kredit je otplatila po povećanim ratama i brisana je zabilježba zabrane otuđenja automobila. Da je znala da će joj rate znatno biti povećane ne bih ni podizala takav kredit. U vrijeme podizanja kredita nije imala otvoreni obrt niti je bila vlasnica bilo kakve tvrtke.

10. Iz zaključka pismenog nalaza i mišljenja vještakinje Dajane Vuković zasnovanog na financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji priloženoj spisu, razvidno je da izračunata razlika više plaćenih kamata iznosi 15.066,47 kn. Tečajna razlika iznosi 48.970,00 kn i to je razlika između pozitivnih i negativnih tečajnih razlika.

11. Tužiteljica nije imala primjedbi na pismeni nalaz i mišljenje vještakinje dok tuženik u podnesku od 23.3.2022. nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, ali je istakao da isti ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je nalaz izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom iako je kredit nesporno vezan uz valutu CHF te su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu.

12. Sud je pismeni nalaz i mišljenje vještakinje Dajane Vuković u cijelosti usvojio jer je isti zasnovan na dostavljenoj materijalnoj dokumentaciji u spisu te po pravilima struke, a tuženik nije inzistirao na saslušanju vještakinje niti je predložio novo vještačenje.

13. Analizirajući navode tužbe, odgovora na tužbu, iskaz tužiteljice, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovanim.

14. Po ocijeni suda, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužiteljica dobrovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, no po stavu suda tuženik prije i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužiteljica o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03.).

15. Sporno pitanje predvidivosti određenih ekonomskih kretanja za tužiteljica, kao potrošača i za tuženika, kao banku odnosno gospodarstvenika-trgovca. O valutnoj klauzuli tužiteljica kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Naime, banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužiteljice koja je obični građanin-potrošač.

15.1. Tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za banku kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužiteljicu koja je neuka po tom pitanju.

16. Stav je suda da je materija rizika i kamatnih stopa predmet poslovanja banke, a pravni standard Zakona o obveznim odnosima prema kojem se to neznanje i nepredvidivost procjenjuje, nije jednak za građane i za banke, jer je banka kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano čl.4. ZOO-a.

16.1. Navedeno isto tako uzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl.3. ZOO-a.

17. O ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka trebalo se posebno pregovarati sa tužiteljicom, a kako to nije učinjeno ovo se smatra nepoštenim ponašanjem tuženika i u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, te ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice. Dakle, tužiteljica prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogla predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužiteljica dovedena u izrazito nepovoljan položaj.

17.1. Sud smatra da tužiteljica prigodom ponude i ugovaranja kredita nije bila adekvatno informirana o svim uvjetima kredita, pa tako niti o rastu tečaja švicarskog franka.

18. Sadržaj Ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika nije prijeporan, prijeporna je odredba čl. 1. Ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula CHF i odredba čl. 2. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,20 %. Upravo taj dio gdje se promjenjiva redovna kamatna stopa određuje u skladu s važećom odlukom o kamatnim stopama kreditora sud nalazi nepoštenom i nejasnom i stoga ništetnom.

19. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za kupnju motornog vozila pa je banka u konkretnom slučaju jača strana koja određuje pravila igre tako i promjenjivu kamatnu stopu sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da ugovor o kreditu precizno utvrde, način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daju bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svom nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača. Uz to ta promjenjivost je izrazito nepoštena, bez jasnih parametara jer je nejasna prosječnom potrošaču odnosno korisniku kredita obzirom da nije naznačeno jasno kako je to naznačeno za visinu kamate koja je određena na dan sklapanja ugovora 5,20 % godišnje, dekurzivno, pa je tako banka mogla jasno naznačiti do kojih granica može ići promjenjiva kamatna stopa, a ne koristiti se visokom stručnom terminologijom nerazumljivom prosječnom građaninu, korisniku kredita, bez stručnih uputstava što to znači i kakve su posljedice za iste. Jedina zaštićena strana u predmetnom ugovoru je banka, ovdje tuženik jer kamatna stopa ovisi o njezinom poslovanju, tržištu što je također moglo biti naznačeno s gornjom granicom kamata, iako je nelogično da banka kao institucija koja posluje s novcem i svoje poslovanje bazira na zaradi, i to nije prijeporno, no prijeporan je rizik koji prebacuje na teret klijenta.

20. Kako tuženik nije dao dovoljno podataka u samom Ugovoru niti prilikom vještačenja temeljem čega su podizane kamatne stope na kredit zaključen s tužiteljicom, da li je u tom periodu na tržištu nudio kredite po nižoj kamatnoj stopi ili su odmah plasirani po kamatnoj stopi koja je tada naplaćivana od tužiteljica, je li promjenjiva kamatna stopa bazirana na objektivnim i opravdanim razlozima, sud je tužiteljici dosudio zatraženi iznos sukladno nalazu i mišljenju i specificiranom tužbenom zahtjevu na ime razlike između prvotno ugovorene kamatne stope 4,65 % i kamatnih stopa kako ih je obračunavala i naplaćivala banka u utuženom periodu do isplate kredita.

21. Nije prijeporno da naša pravna regulativa poznaje i priznaje promjenjivu kamatnu stopu no ista mora biti razumljiva i određena parametrima, kvalitativno i kvantitativno razrađena uzročno posljedična veza kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope, kao i određenje razdoblja za donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope, koji će biti razumljivi korisnicima kredita kako ne bi došli u poziciju da samo mogu primiti obavijest o Odluci banke bez da na nju mogu reagirati i o istom pregovarati.

22. Prema odredbi čl. 96. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014.

22.1. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

23. Ni odredbe ZZP-a ni ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja.

24. U čl. 4. ZOO-a samo je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

25. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese druge strane, vodeći pri tome računa u smislu i svrsi obveznog odnosa. Kao mjerilo ponašanja uzima se u obzir kako bi se ponašao prosječan čovjek, s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik, s druge strane.

26. Samo nepostojanje propisa, koji nalažu bankama da se u ugovor o kreditu precizno utvrde uvjeti promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju, ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze dužnika. Upravo u tome se i ogleda primijena načela savjesnosti i poštenja sklapanja dvostranih ugovora. Koristeći tu činjenicu banka je nametnula tužiteljici ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

27. Odredbom čl. 138.a ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

28. Prema odredbi direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, u čl. 5. u slučaju ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelj usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

29. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

30. Osim toga, čl. 322. ZOO-a propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

31. Prema odredbama čl. 81. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standarnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

32. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Revt. 249/14-2 od 09.04.2015. je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati u smislu sadržaja odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, skrenuti pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa, budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju, zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. Zakona o potrošačkom kreditiranju i formalno propisano sve što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

33. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je u odnosu na ovdje tuženika da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl. 81., 82. 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakonu o obveznim odnosima.".

34. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

35. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018.g. u toč. 1., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, od 04. srpnja 2013.g. u dijelu točke 1-7 izrijeke kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

36. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. godine br. Pž-6632/2017, u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

37. Stoga se po ocjeni suda tužiteljica s pravom poziva na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13.06.2014.g., Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015.g. te odluku Rev-2245/17 od 20.03.2018.g., kojim je utvrđena ništetnost odredbe promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženih banaka, a od koje pravomoćnosti, po mišljenju tužiteljice, i teče rok za postavljanje kondemnatornog zahtjeva u posebnim parnicama.

38. Osim toga tužiteljica se poziva i na odluku VTS RH Pž-6632/17 kojom su odbijene žalbe banaka i kojom je potvrđena prvostupanjska presuda da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i to iz razloga što potrošači nisu u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno načelu savjesti i poštenja, a što je izazvalo upravo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama.

39. Sud je dopustio preinaku tužbe sukladno čl. 190.st.3. ZPP-a jer je to svrsishodno za konačno rješenje cjelokupnog odnosa među strankama.

40. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje kao i na važeću sudsku praksu vezanu za predmetne kredite, sud nije provodio dokaz saslušanjem tužiteljice i svjedoka jer to nije bilo nužno s obzirom na odluku VSRH br. Rev-3142/18 od 19.03.2019. a prema kojoj je jasno navedeno da nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača u kojima se isti pozivaju na presudu donesenu u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

41. Sud nije prihvatio niti istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku, odnosno tužiteljici pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Naime, zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Tužba je u ovom predmetu podnesena 11.6.2019. Temeljem odredbe čl. 241. ZOO-a prekinuta je zastara koja je ponovno počela teći 14. lipnja 2014. pravomoćnošću odluke u predmetu Franak. Isto tako u ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok navedena u čl. 226. ZOO-a, s obzirom da je potraživanje tužiteljice usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. Ne radi se dakle o kamatama u smislu čl. 226. ZOO-a, već se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 225. ZOO-a.

42. Zbog svega navedenog, sud je utvrdio kako su odredbe ugovora o kreditu kojima se uređuje promjena kamatne stope i promjena tečaja CHF tijekom otplate kredita ništetne, pa je naložio tuženoj banci vratiti iznos tužiteljici koji je naplatila temeljem takvih ništetnih odredbi ugovora.

42.1. Navedeni iznosi utvrđeni su vještačenjem, utvrđen je iznos svakog anuiteta, kao i vrijeme njegovog plaćanja. Na dosuđene iznose tuženik treba tužiteljici platiti zateznu kamatu od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate.

43. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude temeljem čl. 3., 4., 6., 29., 296., 322., 1111. u svezi čl.1115. ZOO-a i čl. 49., 54., 81., 82., 87., 90., 96., 97., 117. i 138.a Zakona o zaštiti potrošača.

44. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a. Sud je na dosuđene iznose tužiteljici priznao zakonske zatezne kamate te je tužiteljicu odbio s dijelom tužbenog zahtjeva za zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 8.499,09 € jer joj na taj iznos umjesto zahtijevanih osam postotnih poena pripadaju kamate koje od 1.8.2008. do 31.7.2015. iznose pet postotnih poena.

45. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

46. Tužiteljica zahtijeva troškove postupka u iznosu od 3.094,61 €, a priznati su joj troškovi postupka u iznosu od 2.891,30 € koji se sastoje i to: iznosa od 250,00 € (zajedno s 25 % PDV-a) na ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 142/12, 103/14, 118/14. dalje: Tarife), tri iznosa od po 250,00 € (zajedno s 25 % PDV-a) na ime sastava podneska po punomoćniku od 7.12.2020., 28.10.2021. i 14.03.2022. sve po Tbr.8/1. Tarife, iznosa od 250,00 € (zajedno s 25 % PDV-a) na ime sastava odgovora na žalbu po Tbr. 10/4. Tarife, iznosa od 125,00 € (zajedno s 25 % PDV-a) na ime sastava podneska od 10.03.2025. po Tbr. 8/3. Tarife, četiri iznosa od po 250,00 kn (zajedno s 25 % PDV-a) na ime pristupa punomoćnika tužiteljice na ročišta održana 2.12.2020., 3.11.2021., 28.03.2022. i 12.03.2025. sve po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 331,81 € na ime troškova vještačenja, iznosa od 53,09 € na ime plaćene pristojbe na tužbu te iznosa od 131,40 € na ime plaćene pristojbe na presudu, a sve u skladu s važećom Tarifom.

47.1. Sud je odbio tužiteljicu sa zahtjevom za naknadu troškova u ukupnom iznosu od 203,31 €, a koji se sastoje i to: iznosa od 125,00 € (zajedno s 25 % PDV-a) na ime podneska od 5.11.2021. po Tbr. 8/3. Tarife a koji se odnosi na obavijest sudu o uplati predujma jer taj trošak nije nužan i sud ga provjerava po služenoj dužnosti te iznosa od 78,31 € na ime sudskih pristojbi na tužbu i presudu jer je tužiteljica platila ukupno 184,49 € navedene pristojbe, a zahtijeva iznos od 262,80 €.

48. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 9. travnja 2025.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika