Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: Pn-55/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, u ime Republike Hrvatske, po sucu toga suda Vedranu Medakoviću, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, Područni ured u Sisku, Ulica lipa 4, OIB: 84397956623, zastupan po AD, dipl. iur., protiv tuženika Triglav osiguranje d.d., Antuna Heinza 4, Zagreb, OIB: 29743547503, radi naknade štete, nakon glavne rasprave održane i zaključene 3. ožujka 2025., na ročištu za objavu presude 9. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koji glasi:

" Tuženik TRIGLAV OSIGURANJE d.d. dužan je tužitelju na račun broj:

[broj bankovnog računa], model: HR26, poziv na broj: 5908-19-19-03107401887, platiti iznos od 10.998,72 € sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 5. lipnja 2024. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena, te mu nadoknaditi sve troškove, a sve u roku od 15 dana. "

II/ Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 562,50 € sa zakonskom zateznom kamatom od 9. travnja 2025. pa do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a gdje referentnu stopu čini kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke ( čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom dostavljenom ovome sudu 25. lipnja 2024. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje: tužitelj) u bitnome navodi kako je 5. svibnja 2013. osiguranik tužitelja BD smrtno stradao u prometnoj nesreći koja se dogodila na državnoj cesti D-30 i koju je prouzročio osiguranik tuženika SD upravljajući vozilom reg. oznake [registarska oznaka], osiguranim pod policom broj [broj police]. Nakon nesreće rješenjem tužitelja broj KLASA: UP/I 140-03/13- 01/03107401887, URBROJ: 341-15-05/3-13-014251 od 14. lipnja 2013. je priznato pravo na obiteljsku mirovinu udovici te djeci. Prema odredbi čl. 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju Zavod ima pravo na naknadu štete izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornih vozila osigurani od odgovornosti za štetu, a za utvrđivanje visine stvarne štete mjerodavne su odredbe tog zakona. Tužitelj navodi da je tuženik prema ranijim odštetnim zahtjevima podmirio štetu isplatom mirovine zaključno do 31. lipnja 2021. Tužitelj je nastavio isplaćivati obiteljsku mirovinu te je u razdoblju od 1. srpnja 2021. do 30. travnja 2024. isplatio 10.998,72 Eura. Tužitelj se 14. svibnja 2024. obratio tuženiku sa zahtjevom za naknadu štete, no tuženik je isti odbio kao neosnovan. Zaključno predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u tom iznosu uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako priznaje nastanak štetnog događaja, pasivnu legitimaciju i odgovornost osiguranika tuženika. Tuženik međutim osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da se u ovakvim slučajevima primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju. Ukazuje da navedeno potvrđuje rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2140/2017 od 13. 07. 2022 te iznesena stajališta u drugim odlukama npr. Rev 1060/12-2, Rev 454/08-2, Rev 1061/03-2, Rev 1067/12-2, Rev-x 388/2018- 2, Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020.. S obzirom na izneseno, tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva te predlaže tužitelja odbiti s istim te ga obvezati da nadoknadi tuženiku prouzročene parnične troškove. Prema pravnom shvaćanju VSRH , za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje u trenutku kada su izvršene isplate mirovina. Nastavno na navedeno ukazuje se i na odluku VTS broj Pž-3459/2020 od 27/12/2021 i prema kojem stajalištu u slučaju kada se radi o ozljedi izvan rada (kao u ovom slučaju) , tužitelj (HZMO) nema pravo na naknadu štete. Kada bi se radilo o ozljedi na radi, tada bi tužitelj morao dokazati razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu. Slijedom iznijetog predlaže se tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku s zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate.

U odnosu na činjenično stanje

3. U tijeku postupka sud je proveo dokaze uvidom u tužbu sa zapisnikom o očevidu ŽDO Sisak od 7. svibnja 2013. broj Kr-DO-269/13, rješenje tužitelja KLASA: UP/I 140-03/13-01/03107401887, URBROJ: 341-15-05/3-13-014251 od 14. lipnja 2013., dopis tužitelja upućen tuženiku i datiran sa 14. svibnja 2024., te odgovor tuženika od 24. svibnja 2024., dopis tužitelja od 14. svibnja 2024., (str. 1 – 16 spisa), odgovor na tužbu tuženika sa sudskom praksom (str. 20-89 spisa), podnesak tužitelja od 10. veljače 2025. sa sudskom praksom ( str. 93-139 spisa), podnesak tuženika od 13. veljače 2025. sa sudskom praksom ( str. 140-257 spisa), presudu ovog suda broj K-381/13 od 2. rujna 2016. ( 261-269 spisa).

4. Temeljem tako sudu predočenih i izvedenih dokaza u postupku utvrđeno je:

- da se 5. svibnja 2013. na području grada Siska dogodila prometna nesreća u kojoj je smrtno stradao BD, a koju je uzrokovao osiguranik tuženika SD ( utvrđeno temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu, pravomoćne presude Općinskog suda u Sisku broj K-381/13 od 2. rujna 2016., a koje činjenice između ostalog nisu sporne ),

- da je pravomoćnim rješenjem tužitelja od **.**.2013. CD, udovici umrlog KD i djeci GD i ED, priznato kao posljedica povrede izvan rada, pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 5. 5. 2013., u tada iznosu od 2242,77 kn mjesečno, u koju je uračunat i dodatak na mirovinu ( utvrđeno temeljem navedenog rješenja str. 7- 11 spisa),

- da je gore navedenim rješenjem utvrđeno kako se utvrđena mirovina isplaćuje putem tužitelja, a na teret sredstava državnog proračuna RH,

- da je tužitelj na teret sredstava državnog proračuna u periodu od 1. 07. 2021. do 30. 4. 2024. na ime obiteljske mirovine isplatio novčani iznos od ukupno 10.998,72 € ( utvrđeno temeljem potvrde o isplati tužitelja – str. 15 spisa ).

U odnosu na primjenu materijalnog prava:

5. Odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013. i 152/2014. – u nastavku: ZOOP) je regulirano pitanje subrogacijskih zahtjeva nositelja socijalnog osiguranja, te je propisano:

(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslovne zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. se smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

6. Odredbom čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine«, broj: 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019., 84/2021. i 119/2022: ZOMO) propisano je da:

(1) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.

(2) Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupno svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu…..

(3) Zahtjevom za naknadu štete može se obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitalizirana šteta) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedina davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina).

(4) Kada se šteta sastoji u obvezi Zavoda na trajna novčana davanja, taj se iznos štete može zahtijevati i u ukupnom iznosu (kapitalizirana šteta), a izračunava se prema visini priznate mirovine i tablicama aktuarske matematike koje donosi Zavod po prethodno pribavljenom mišljenju ministarstva nadležnog za financije. Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnom iznosu i neposredno od društva za osiguranje.

7. Odredbom čl. 164. st. 1. ZOMO-a propisano je da zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu ( izvorno pravo na naknadu štete). Odredbom stavka 5. Tog članka je propisano da su za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz stavka 1. Mjerodavne odredbe ZMO-a.

U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja i prigovore tuženika

8. Predmet postupka u konkretnom slučaju predstavlja tužbeni zahtjev za naknadom štete koji tužitelj temelji u materijalno pravnom smislu na odredbi čl. 164. st. 1. ZOMO-a u vezi čl. 161. i 165. ZOMO-a.

9. U postupku nije sporno da se 5. svibnja 2013. dogodila prometna nesreća koju je uzrokovao osiguranik tuženika SD i u kojoj je nastupila smrt osiguranika tužitelja BD.

10. Osim nastanka štetnog događaja tuženik u osnovi ne osporava aktivnu kao niti pasivnu legitimaciju, odnosno činjenicu da je vozilo kojim je nastao štetni događaj bilo kod njega osigurano policom automobilske odgovornosti.

11. Nadalje, nije niti sporno da je tužitelj uslijed činjenice smrti osiguranika u predmetnom nespornom štetnom događaju, 14. lipnja 2013. donio rješenje kojim je utvrdio da udovici i djeci umrlog BD, priznaje pravo na obiteljsku mirovinu počevši 5. 5. 2013., u tada iznosu od 2.242,77 kn mjesečno u koju je uračunat i dodatak na mirovinu.

12. Pri tome je iz dostavljenog rješenja razvidno te nije sporno da je osiguraniku tužitelja nastupila smrt u događaju koji je označen kao posljedica povrede izvan rada.

13. Nije sporno niti kako je rješenjem tužitelja određeno da se mirovina u utvrđenoj visini osiguranici – supruzi i djeci pokojnog, isplaćuje putem tužitelja, na teret sredstava državnog proračuna RH, pri čemu je prema potvrdi tužitelja od 14. 5. 2024. (str. 15 spisa) od 01. 07. 2021. do 30. 04. 2024. isplaćena invalidska mirovina u ukupnom iznosu od 10.998,72 €.

14. Stoga predmet postupka predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom 10.998,72 € sa pripadajućim kamatama kao sporednim potraživanjima, pri čemu zahtjev temelji na materijalno pravnoj osnovi u vidu odredbi ZOMO-a.

15.Tuženik s druge strane ističe kako pravnu osnovu tužbenog zahtjeva čine odredbe čl. 27. ZOOP-a, a ne ZOMO-a, a prema kojoj se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

16. Slijedom navedenog proizlazi da predmet postupak prije svega ovisi o odgovoru na sporno pitanje da li se na tužiteljev zahtjev za naknadu štete primjenjuju odredbe ZOMO-a ili pak odredbe ZOOP-a, obzirom da ostale činjenice u osnovi nisu sporne niti dovedene u pitanje.

17. U odnosu na takvo sporno pitanje, Vrhovni sud RH je u nizu odluka ( npr. Rev 552/2022-2 od 17. svibnja 2022., Rev 663/2022-2 od 23. svibnja 2023., Rev- 1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021.) iznio pravno shvaćanje da je za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja.

18. Vrhovni sud RH je osim toga u predmetnim odlukama ukazao da tužbeni zahtjev u predmetu spora ( poput onog koji je predmetom i ovog postupka ), valja promatrati kroz primjenu čl. 27. ZOOP koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“ i prema kojemu obveza društva za osiguranje postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu.

19. Stoga iz navedene sudske prakse nedvosmisleno proizlazi da primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju čine odredbe ZOOP-a kako ukazuje i samu tuženik, a ne odredbe ZOMO-a ( bez obzira što potonje uređuju izvorno pravo HZMO- a na naknadu štete pri čemu tužitelj predstavlja nominalnog oštećenika jer se šteta temeljem čl. 164. i 161. ZOMO-a zapravo nadoknađuje sredstvima tj. fondu mirovinskog osiguranja iz kojega se isplaćuju mirovine u RH ).

20. Nadalje, u ovom postupku nije sporno da tužitelj isplaćuje obiteljsku mirovinu zbog smrti njezina prednika koja je kvalificirana kao ozljeda izvan rada.

21. Osim navedenog, valja ukazati da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku ( čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/2022. i 153/2023; - u daljnjem tekstu: ZPP), te su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice ( čl. 7. st. 1. ZPP-a).

22. Nadalje, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke ( čl. 220. st. 1. ZPP-a), a ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice, zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja ( čl. 221. a ZPP-a).

23. Obzirom da pravnu osnovu sagledavanja predmetnog spora čini odredba čl. 27. ZOOP-a to je na tužitelju bio teret dokazivanja stvarne štete u smislu čl. 27. st. 2. ZOOP-a odnosno visine razmjernog iznosa mirovine u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP-a.

24. Tužitelj u postupku nije dostavio dokaze o tome da bi ostvarivao pravo na naknadu štete temeljem odredbe čl. 27. ZOOP-a te nije predložio odgovarajuće dokaze ( npr. financijsko-knjigovodstveno vještačenje ) u prilog drugačijem stajalištu, već je podneskom kao i na ročištu ponovio da štetu potražuje sukladno odredbama ZOMO-a, pri čemu je uz tužbu dostavio materijalnu dokumentaciju ( potvrdu isplatne službe o visini isplaćene mirovine uz izvod iz podataka banke o doznačenim mirovinskim primanjima ) i temeljem čega smatra da je dokazana šteta u smislu odredaba ZOMO-a.

25. Međutim, kako sukladno gore iznesenoj sudskoj praksi materijalno pravnu osnovu tužiteljeva zahtjeva čine odredbe ZOOP-a, a ne ZOMO-a, a tužitelj nije dokazao da bi po osnovi ZOOP-a ostvarivao pravo na naknadu štete, to je primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrđeno da tužbeni zahtjev nije osnovan, radi čega je isti valjalo odbiti.

26. U odnosu na troškove postupka tuženik sukladno činjenici uspjeha u sporu te odredbama čl. 154. st. 1., 155. i 164 ZPP-a, prema vrijednosti predmeta spora te dostavljenom troškovniku ( str. 143 spisa ) ostvaruje pravo na naknadu troškova koji se odnose na:

- trošak sastava odgovora na tužbu temeljem Tbr. 7.1. Tarife iznosu od 200,00 eura,

- trošak zastupanja na ročištu 3. 3. 2025. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od 200,00 kn temeljem Tbr. 9. 1. u vezi. Tbr. 7. 1. Tarife,

- trošak sastava ostalog podneska od 13. 2. 2025. ( kojim se očitovao na navode iz podneska tužitelja te djelomično ponovio navode iznesene u odgovoru na tužbu ) temeljem Tbr. 8.4. u vezi Tbr. 7.1. u iznosu od 50 eura,

- pripadajući porez na dodanu vrijednost na iznos od 450,00 eura što iznosi 112,50 eura,

što čini ukupni parnični trošak u iznosu od 562,50 eura. Preostali zatraženi trošak nije u skladu sa materijalno pravnom osnovom temeljem koje se donosi odluka o naknadi odnosno nagradi, slijedom čega isti nije osnovano niti dosuđen.

27. Stoga je slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.

Sisku, 9. travanj 2025.

Sudac

Vedran Medaković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa odluke. O žalbi odlučuje nadležni drugostupanjski sud.

DNA:

1. Tužitelju

2. Tuženiku po pun .