1

                            Poslovni broj 54 Gž-3693/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 54 Gž-3693/2023-2

 

 

 

U  I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Vande Senta kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C.-A. E. I., OIB: …, sa sjedištem u S. A. D., L. N. Y., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz Odvjetničkog društva Š., L., K., T. u Z., protiv tuženika C. Z. R. I. P., sa sjedištem u Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik N. R., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i dijela rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2062/2019-139. od 1. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 7. studenog 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I Djelomično se preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2062/2019-139. od 1. lipnja 2023. pod toč. II. izreke u dijelu odluke o tijeku zakonske zatezne kamate, visini stope i valuti na koju se plaća zakonska zatezna kamata, te u tom dijelu sudi:

 

              Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos od 1.248.794,81 DEM (665.035,47 EUR[1] / 5.010.709,74 kn) tekućim od 1. travnja 1996. do 19. siječnja 2000. po stopi koju O. b. u mjestu ispunjenja plaća na devizne štede uloge po viđenju i to na valutu DEM, kao i zakonske zatezne kamate na iznos od 903.082,81 DEM (461.738,92 EUR / 3.478.971,90 kn) tekuće od 20. siječnja 2000. do 28. veljače 2002. po stopi koju O. b. u mjestu ispunjenja plaća na devizne štede uloge po viđenju i to na valutu DEM, od 1. ožujka 2002. do 31. prosinca 2005. po stopi koju O. b. u mjestu ispunjenja plaća na devizne štede uloge po viđenju i to na valutu EUR, od 1. siječnja 2006. pa do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

 

              II Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda pod toč. II. izreke u dijelu odluke o visini stope zakonske zatezne kamate i valuti na koju se plaća zakonska zatezna kamata, preko dosuđenog dijela u toč. I izreke ove drugostupanjske presude.

 

              III Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u dijelu pod toč. I. izreke.

 

 

r i j e š i o   j e

 

              I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2062/2019-139. od 1. lipnja 2023. u dijelu pod toč. II. i IV. izreke.

 

              II Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak postupka povodom pravnog lijeka u iznosu od 312,50 eura[2] / 2.354,54 kn, u roku od 15 dana.

 

I              II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka povodom pravnog lijeka u iznosu od 21.342,05 eura/ 160.801,68 kn.

 

              IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška postupka povodom pravnog lijeka.

             

 

Obrazloženje

 

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

 

I.               Nalaže se tuženiku C. z. r. i. p. da isplati tužitelju C.-A. E. I. iznos od 1.126.774,39 EUR (=8.489.681,64 kn po fiksnom tečaju 1 EUR = 7,53450 kn), u roku od 15 dana.

 

II.              Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 665.035,47 EUR tekućim od 1. travnja 1996. do isplate te na iznos od 461.738,92 EUR od 20. siječnja 2000. do isplate, kao neosnovan.

 

2. Rješenjem prvostupanjskog suda riješeno je:

 

I.               Odbija se prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda, istaknut od strane tuženika, kao neosnovan.

 

II.               Nalaže se tuženiku C. z. r. i. p. da naknadi tužitelju C.-A. E. I. trošak parničnog postupka u iznosu od 241.793,30 EUR (=1.821.791,62 kn) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

III.               Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 448.494,71 EUR (=3.379.183,39 kn), kao neosnovan.

             

IV.               Odbija se zahtjev tuženik za naknadu parničnog troška u iznosu od 304.197,88 EUR (=2.291.978,93 kn), kao neosnovan.             

 

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv toč. II. izreke prvostupanjske presude zbog svih žalbenih razloga iz čl. 354 st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/97, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti, uz naknadu troška žalbe.

 

4. Tuženik se žali protiv toč. I. izreke prvostupanjske presude i protiv toč. II. i IV. izreke prvostupanjskog rješenja zbog svih žalbenih razloga iz čl. 354 st. 1 ZPP, te predlaže da se u pobijanom dijelu presuda i rješenje preinače, podredno ukinu, uz naknadu troška žalbe.

 

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, a žalba tuženika je neosnovana.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu, povodom raskinutog Ugovora o prodaji dionica, sklopljenog dana 1.12.1995. između tužitelja i prednika tuženika fonda (dalje: Ugovor), kojim je tužitelj od prednika tuženika kupio 61.874 dionica dioničkog društva Z. d.d. Z.

 

7. Nije sporno da je predmetni Ugovor sklopljen, te da je raskinut dopisom prednika tuženika od 31. siječnja 2000. Sporna je preinaka tužbenog zahtjeva, zastara glavnice i kamate, te visina tužbenog zahtjeva.

 

8. Prilikom donošenja prvostupanjske presude i pobijanog dijela rješenja sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP na koju ukazuju žalitelji, jer su izreka presude i rješenja razumljivi, neproturječni i imaju jasne, dostatne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, te nemaju nedostataka i proturječnosti između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

 

9. Također nisu počinjene ni ostale bitne povrede iz čl. 354 st. 2 ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st. 2 ZPP).

10. U provedenom postupku prvostupanjski sud utvrdio je sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu na temelju brižljive i savjesne ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8 ZPP, pa nije ostvaren žalbeni razlog  pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 355 ZPP kojeg ističu žalitelji.

 

U odnosu na žalbu tužitelja

 

11. Uslijed nepravilne primjene materijalnog prava o trogodišnjem roku zastare (čl. 372 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO), tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđenu glavnicu djelomično je nepravilno odbijen.

 

12. Tužitelj u tužbi podnesenoj 12.7.2001. nije postavio zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata, već je takav zahtjev istaknuo u podnesku od 13.12.2004.

 

13. U konkretnom slučaju ima se primijeniti odredba čl. 369 ZOO, koja propisuje da kad zastari glavno potraživanje, zastarjela su i sporedna potraživanja, kao što su potraživanja kamata, plodova, troškova, ugovorne kazne.

 

14. Tužitelj zahtjeva isplatu kao posljedicu raskida Ugovora, pa se primjenjuje opći petogodišnji rok zastare iz čl. 371 ZOO, koji teče od raskida Ugovora (31.1.2000.).

 

15. Odredba čl. 372 st. 2 ZOO o trogodišnjem roku zastare potraživanja kamata primjenjuje se u slučaju kada se tužbom potražuje kamata kao samostalno potraživanje u situaciji kada je glavno potraživanje prestalo postojati (isplatom ili na drugi način). Kako se ovdje radi o potraživanju kamate kao akcesornom potraživanju, ono dijeli pravnu sudbinu glavnog potraživanja, pa kad zastari glavno potraživanje, zastarjela su i sporedna potraživanja kao kamata, sukladno odredbi čl. 369 ZOO (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u brojnim odlukama, npr. Rev-x 168/17, Rev-x 759/2013, II Rev 41/1999).

 

16. Ugovor je raskinut 31.1.2000., tužba za isplatu glavnice podnesena je 12.7.2001., a zahtjev za isplatu kamate 13.12.2004., iz čega slijedi da za potraživanje kamate nije nastupila zastara iz čl. 371 ZOO.

 

17. Radi navedenog, prvostupanjsku presudu valjalo je u tom dijelu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice po navedenoj stopi (čl. 132 st. 5 ZOO, čl. 277 st. 1 ZOO, čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), dok je preko dosuđene stope, kao i za valutu na koju se plaća kamata od 1.3.2002. do 31.12.2005. žalba tužitelja neosnovana, s obzirom da je euro kao važeća valuta Europske Unije u primjeni od 1.3.2002.

 

U odnosu na žalbu tuženika

 

18. Žalba tuženika nije osnovana.

 

19. Neosnovan je prigovor zastare, kako glavnog potraživanja, tako i potraživanja kamate, s obzirom da su ista potraživanja utužena unutar općeg petogodišnjeg zastarnog roka od pet godina (čl. 371, čl. 369 ZOO), kao što je to pobliže obrazloženo u toč. 13.-16. obrazloženja ove drugostupanjske presude.

 

20. Tužitelj je u tužbi tužbeni zahtjev postavio na način da je potraživao predaju dionica po osnovi kupnje dionica ili isplatu iznosa koji mu je dosuđen (tada 2.203781,10 DEM) tj. 1.126.774,39 EUR, pri čemu nije naveo pravnu osnovu po kojoj potražuje isplatu.

 

21. Tužitelj je u podnesku od 13.4.2004. postavio tužbeni zahtjev tako da zbog stečaja nad društvom Z. d.d. više ne potražuje predaju dionica, već jedino isplatu novčanog iznosa kojeg je potraživao u tužbi, sa pripadajućom kamatom. Na ročištu 13.3.2009. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev postavljen 13.4.2004. u pogledu preciziranja kamate.

 

22. U podnesku od 29.10.2015. tužitelj prihvaća navode tuženika da je Ugovor raskinut 31.1.2000., te postavlja tužbeni zahtjev tako da zbog raskida Ugovora traži isplatu istog iznosa kojeg je potraživao u tužbi na ime povrata kupoprodajne cijene, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

23. Tužitelj je u podnesku od 29.10.2015. promijenio činjeničnu osnovu svog zahtjeva, pa se radi se o objektivnoj preinaci tužbe (čl. 191 st. 1 ZPP). Takva preinaka pravilno je bila dopuštena unatoč protivljenju tuženika, jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (čl. 191 st. 3 ZPP). Iako je prvostupanjski sud propustio donijeti rješenje kojim se dopušta preinaka tužbe, kako to u žalbi ukazuje tuženik, već je odlučio o tako preinačenoj tužbi, time nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 1 u vezi čl. 190 st. 9 ZPP, jer to nije bilo od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude. Podneskom od 31.3.2023. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev s obzirom na promjenu valute u Republici Hrvatskoj.

 

24. Kod toga, neosnovano se tuženik poziva na povredu odredbe čl. 5 st. 4 ZPP, koja propisuje da sud ne može svoju odluku utemeljiti na pravnoj osnovi koja je bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo i koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti. Naime, tuženik je još u odgovoru na tužbu te nadalje tijekom prvostupanjskog postupka navodio da je Ugovor raskinut dana 31.1.2000., koju činjenicu je tužitelj priznao u podnesku od 29.10.2015. (kojim potražuje isplatu zbog raskida Ugovora), pa se dakle ne radi o slučaju iz čl. 5 st 4 ZPP.

 

25. Kako je tužitelj od početka postupka potraživao isplatu istog novčanog iznosa, zastara nije nastupila niti u odnosu na preinačeni dio tužbe iz podneska od 29.10.2015.

 

26. Isto tako, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 1 u vezi čl. 338 st. 4 ZPP (ne radi se o takvoj bitnoj povredi iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP kako bi to proizlazilo iz žalbenih navoda) koju u žalbi ističe tuženik kada navodi da je prvostupanjski sud u presudi propustio odgovoriti na tuženikov prigovor zastare i preinake tužbe, jer to nije bilo od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijanog dijela prvostupanjske presude.

 

27. Među strankama nije sporno da su sklopile četiri Aneksa glavnog Ugovora, time da je Aneksom 1 glavnog Ugovora od 9.4.1996. u odredbi čl. 3.2. ugovoreno da prodavatelj ima pravo raskinuti osnovni Ugovor i Aneks ukoliko kupac ne uplati 3 uzastopna mjesečna obroka, da u slučaju raskida Ugovora i Aneksa ugovora kupac je suglasan da 61 874 dionica prelaze u vlasništvo prodavatelja bez obzira da li ih je kupac do trenutka raskida otplatio ili nije, te da je kupac suglasan da u tom slučaju neće od prodavatelja zahtijevati povrat plaćenog dijela ugovorene cijene.

 

28. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud pravilno nalazi da je odredba čl. 3.2. Aneksa 1 ništava, i to u dijelu kojim je ugovoreno da tuženik u slučaju raskida Ugovora nakon neisplaćenih 3 obroka kupoprodajne cijene tuženik ima pravo zadržati sve dionice koje su bile predmetom ugovora o kupoprodaji dionica bez obzira da li su otplaćene ili nisu te uz to zadržati sve primljene iznose. Kod toga, prvostupanjski sud pravilno se poziva na odredbu čl. 11 ZOO koja propisuje da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, na odredbu čl. 12 ZOO koja propisuje da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, te na odredbu čl. 109 st. 1 ZOO prema kojoj sud po službenoj dužnosti pazi na ništavost i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba.

 

29. Na temelju pravilne ocjene provedenih dokaza, posebno iskaza svjedoka A. K., odvjetnika tužitelja u vrijeme sklapanja Ugovora i Aneksa i D. P., zakonskog zastupnika tužitelja, te A. M., ravnatelja tuženika, pravilno je utvrđeno da je Aneks 1 sklopljen na inicijativu tužitelja, koji je kasnio s otplatama kupoprodajne cijene i nije imao bankarsku garanciju kakvu je tražio tuženik, dok je u ovakvim slučajevima ugovore sastavljala pravna služba prednika tuženika, iz čega proizlazi da je ista služba sastavljala i predmetni Ugovor sa svim Aneksima.

 

30. Prvostupanjski sud pravilno je u bitnome u pogledu načina sklapanja Ugovora i njegovih Aneksa i razloga sklapanja tih ugovora prihvatio iskaze svjedoka A. K. i D. P., jer su njihovi iskazi međusobno suglasni, te suglasni iskazu svjedoka A. M. iz kojeg proizlazi da je ugovore sastavljala pravna služba prednika tuženika, a suglasni su i sa ostalim materijalnim dokazima provedenim u postupku, koji su navedeni u obrazloženju pobijane presude.

 

31. Stoga prvostupanjski sud utemeljeno nalazi da je odredba čl. 3.2 Aneksa 1 glavnog Ugovora prema kojoj tuženik u slučaju raskida Ugovora nakon neisplaćenih 3 obroka kupoprodajne cijene tuženik ima pravo zadržati sve dionice koje su bile predmetom ugovora o kupoprodaji dionica bez obzira da li su otplaćene ili nisu te uz to zadržati sve primljene iznose, suprotna načelu savjesnosti i poštenja propisanog čl. 12 ZOO te dovodi do očite neravnopravnosti stranaka u ovom obveznom odnosu u smislu čl. 11 ZOO, jer stranka koja ima pravo na raskid ugovora zadržava i predmet ugovora i dotad uplaćenu kupoprodajnu cijenu. Uslijed toga, valjan je zaključak istog suda da je navedena odredba ništava (čl. 103 st. 1 ZOO). Kako ugovor može opstati bez ove ništave odredbe sukladno čl. 105 st. 1 ZOO, riječ je o djelomičnoj ništavosti.

32. Žalbenim navodima kojima tuženik ističe da je tužitelj dobrovoljno potpisao Aneks 1, kao i ostale Anekse te kojima tuženik iznosi svoje stavove i mišljenje glede načina i razloga sklapanja Ugovora i njegovih Aneksa kao i valjanosti sporne odredbe Aneksa 1, nisu od utjecaja na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o ništetnosti navedene sporne odredbe, jer predstavljaju subjektivno mišljenje tuženika koje nema uporište u provedenim dokazima.

 

32. Kako je odredba čl. 3.2. Aneksa 1 ništava u pogledu zadržavanja svih dionica i primljenih uplata kupoprodajne cijene, prvostupanjski sud pravilno je primijenio odredbu čl. 132 st. 2 ZOO, koja propisuje da ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala, te odredbu čl. 132 st. 5 ZOO, prema kojoj strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila. 

 

33. Prvostupanjski sud je na osnovu provedenog vještačenja po ovlaštenom sudskom vještaku financijske struke (nalaz i mišljenja sa dopunom) pravilno utvrdio da je tužitelj u razdoblju od 1. prosinca 1995. do 15. srpnja 1997. fondu (pravni prednik tuženika) na ime obveze iz Ugovora uplatio ukupan iznos od 1.248.794,81 DEM odnosno 665.035,47 EUR, a od 23. ožujka 1998. do 20. siječnja 2000. ukupan iznos od 903.082,81 DEM odnosno 461.738,92 EUR. Dakle, tužitelj je ukupno uplatio 1.126.774,39 EUR / 8.489.681,64 kn.

 

34. Iznos uplata u razdoblju od 1. prosinca 1995. do 15. srpnja 1997., u ukupnom iznosu od 51.901,53 DEM, odnosno 26.536,81 EUR prvostupanjski sud nije uzeo u obzir jer iste uplate nisu potvrđene dokumentacijom.

 

35. Prvostupanjski je sud, suprotno navodima žalbe tuženika, pravilno prihvatio nalaz i mišljenje sa dopunom financijskog vještaka, jer su isti dani stručno i obrazloženo, u skladu sa pravilima struke i ekonomske znanosti, a temeljem uvida u priloženu dokumentaciju. Kod toga, ističe se da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije prigovarao nalazu i mišljenju sa dopunom financijskog vještaka, pa ne može svoje prigovore u vezi točnosti izračuna uplata i tečaja DEM/EUR iznositi u ovom žalbenom postupku.

 

36. Što se tiče žalbenog navoda da tužitelj nije uplatitelj pojedinih tražbina, valja reći da nije odlučno tko je uplatitelj, već da se radi o uplati s osnove plaćanja tražbine tuženika po Ugovoru. Kako je na temelju provedenog vještačenja pravilno utvrđeno da je u cijelosti plaćena tražbina tuženika po osnovi Ugovora, ovaj žalbeni navod nije osnovan.

 

37. Stoga je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.126.774,39 EUR / 8.489.681,64 kn pravilno prihvaćen (čl. 132 st. 2 ZOO).

 

38. Točkama II. i IV. prvostupanjskog rješenja pravilno je odlučeno o troškovima postupka temeljem čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP, jer je tužitelj uspio u parnici u glavnoj stvari u cijelosti te ima pravo na trošak postupka, dok je zahtjev tuženika za naknadu troška postupka pravilno odbijen jer isti nije uspio u parnici što se tiče glavne stvari.

 

39. Slijedom izloženog, na temelju odredbe čl. 373 toč. 3 ZPP odlučeno je kao u toč. I izreke, a temeljem čl. 368 st. 1 ZPP kao u toč. II i III izreke ove drugostupanjske presude.

 

40. Na temelju odredbe čl. 380 toč. 2 ZPP odlučeno je kao u toč. I izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

 

41. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka tužitelja temelji se na odredbi čl. 166 st. 2 u vezi čl. 154 st. 5 i čl. 155 ZPP. Tužitelj nije uspio samo u nerazmjernom dijelu žalbe, pa mu je tuženik dužan nadoknaditi cijeli trošak žalbe koji se odnosi na trošak sastava žalbe od 125 bodova (Tbr. 10/1 u vezi Tbr 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika) odnosno 250,00 eura, što s troškom 25% PDV od 62,50 eura iznosi 312,50 eura (toč. II izreke ovog drugostupanjskog rješenja), dok je preko iznosa od 312,50 eura do iznosa od 21.654,55  eura tj. za iznos od 21.342,05 eura zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe valjalo odbiti (toč. III izreke ovog drugostupanjskog rješenja).

 

42. Zahtjev tuženika za naknadu troška postupka povodom pravnog lijeka odbijen je temeljem odredbe čl. 166 st. 1 ZPP jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku (toč. IV izreke ovog drugostupanjskog rješenja).

 

             

U Zagrebu, 7. studenog 2023.

 

 

Predsjednik vijeća:

                  Marijan Vugić, v.r.