Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-1090/2021-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva Rački i kolege j.t.d. iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, Ministarstvo obrane, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-453/2016-19 od 15. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e

1. Ukida se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-453/2016-19 od 15. travnja 2021. u točki 4. izreke i u tom dijelu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

2. O troškovima žalbenog postupka odlučit će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki 1. izreke, je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici na ime neisplaćenih dodataka na plaću iznos od 531,72 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom kako je to specificirano u toj točki izreke, od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, u točki 2. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici na ime razlike plaće za godišnji odmor iznos od 3.125,19 kn sa zateznom kamatom na iznose specificirane u toj točki izreke, od dospijeća do isplate, u točki 3. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici na ime razlike naknade za rad na terenu iznos od 150,00 kn bruto sa zateznom kamatom od 15. srpnja 2013. do isplate, u točki 4. izreke je odbijen dio tužbenog zahtjeva u preostalom dijelu, dok je u točki 5. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.571,20 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 15. travnja 2021. do isplate.

2. Protiv presude je žalbu podnijela tužiteljica, pobijajući presudu u točki 4. izreke, zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP) .

3.U žalbi tvrdi da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer su u presudi izostali razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni da su nejasni i proturječni. Navodi da sud prvog stupnja u obrazloženju izlaže propise koji uređuju pitanja vođenja evidencije o radnom vremenu djelatnih vojnih osoba, dodataka na plaću te uvjeta i načina korištenja godišnjeg odmora, ali da nije razvidno kako je došao do zaključka da je tužiteljica koristila slobodne dane s osnove prekovremenog rada, kada o tome ne postoje evidencije koje je tuženik bio dužan voditi. Smatra da je sud prvog stupnja u takvoj situaciji trebao primijeniti čl. 221 a. ZPP- a i prihvatiti izračun nalaza vještaka prema varijanti u kojoj se prekovremeni rad ne umanjuje za korištene slobodne dane, pri čemu ukazuje na više rješidbi različitih sudova u kojima je takvo stajalište izraženo. Pojašnjava da je u skladu s čl. 188. st. 2. ZPP-a uredila tužbeni zahtjev na način je zahtjeve postavila u eventualnoj kumulaciji, tako da je u prvom zahtjevu zatražila na ime neisplaćene plaće i dodataka na plaću iznos od 11.822,70 kn bruto, na ime neisplaćenih dodataka na plaću iznos od 891,98 kn, na ime naknade plaće za godišnji odmor iznos od 5.145,40 kn bruto te na ime razlike naknade za rad na terenu 150,00 kn bruto, dok je u eventualnoj kumulaciji postavila zahtjev za isplatu iznosa od 1.725,68 kn bruto na ime neisplaćene plaće s osnove manje odobrenih dana, zatim iznosa od 891,98 kn na ime neisplaćenih dodataka na plaću, iznosa od 3.213,25 kn bruto, na ime naknade plaće za godišnji odmor te iznosa od 150,00 kn na ime razlike naknade za rad na terenu, u skladu sa varijantom prikazanom u dodatnom vještačenju sudskog vještaka od 8. prosinca 2020., prema kojoj su slobodni dani za prekovremene sate iskorišteni.

3.1. Osporava zaključak suda prvog stupnja da na njoj leži teret dokaza da je slobodne dane koristila po drugim osnovama, a ne kao preraspodjelu prekovremenog rada, pritom ukazujući na primjenu čl. 4. i čl. 131. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje ZR/09), prema kojem propisu u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz čl. 4. st. 1. tog Zakona, na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu. Dodatno naglašava da se evidencija o radnom vremenu donosi na temelju pisanih naloga zapovjednika, koje naloge tuženik nije dostavio u spis. Tužiteljica osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku, uz obrazloženje da je podnijela stupnjevitu tužbu u smislu čl. 186 b. st. 3. ZPP-a, da je naznačila vrijednost predmeta spora zbog određenosti tužbenog zahtjeva te je tek nakon provođenja vještačenja bila u mogućnosti precizno odrediti tužbeni zahtjev, pa da je odluka o parničnom trošku suprotna intenciji zakonodavca pri propisivanju uvjeta za podnošenje stupnjevite tužbe.

3.2. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

4. Žalba tužiteljice je osnovana.

5. U donošenju pobijane presude je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da je u odnosu na odbijajući dio zahtjeva izreka presuda nerazumljiva.

6. Naime, tužiteljica je podnijela tužbu pozivom na čl. 186 a. ZPP-a, uz obrazloženje da zahtijeva razliku plaće i dodataka na plaću te naknadu za rad na terenu za razdoblje od 1. rujna 2011. do 1. lipnja 2016. u ukupnom iznosu od 17.100,00 kn bruto, s tim što nije u mogućnosti specificirati zahtjev, dok se ne provede vještačenje. Nakon provođenja knjigovodstvo-financijskog vještačenja, tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev u podnesku od 16. ožujka 2021., uz obrazloženje da se radi o zahtjevima postavljenim u eventualnoj kumulaciji u skladu s čl. 188. st. 2. ZPP-a, pri čemu treba navesti da se i glavni tužbeni zahtjevi i zahtjevi istaknuti u eventualnoj kumulaciji odnose na isplatu određenih novčanih iznosa.

7. Prema odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud sljedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan. To znači da je sud ovlašten odlučivati o zahtjevu istaknutom u eventualnoj kumulaciji, jedino u slučaju kada smatra neosnovanim glavni tužbeni zahtjev te glavni tužbeni zahtjev odbije. U nazočnom slučaju sud prvog stupnja je, prema izloženom obrazloženju, odbio „višak tužbenog zahtjeva“, odnosno „alternativno“ (ispravno u eventualnoj kumulaciji ) postavljenim tužbenim zahtjevom.

8. S obzirom na izostanak odluke o sadržaju dijela odbijenog tužbenog zahtjeva (toč.4. izreke), izreka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, pa je zbog počinjene povrede postupka bilo nužno presudu u pobijanom dijelu ukinuti. Treba dodati da prema čl. 338. st. 3. ZPP-a izreka presude sadrži odluku suda o prihvaćanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja, a u nazočnom slučaju je izostala odluka o sadržaju odbijenog zahtjeva, pri čemu bi proizlazilo da je odbijen i dio glavnog zahtjeva, a prema obrazloženju i zahtjev u eventualnoj kumulaciji.

9. Međutim, bez obzira na činjenicu što je zbog povrede postupka nužno pobijanu presudu u odbijajućem dijelu ukinuti, treba reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio koji propisi se primjenjuju za razrješenje pravnog odnosa između stranaka.

10. Naime, predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće na ime neisplaćene plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom, noću i blagdanom za razdoblje od 1. rujna 2011. do 1. lipnja 2016., te razlike naknade plaće za godišnji odmor za isto vremensko razdoblje.

11. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je tužiteljica u prijepornom razdoblju bila zaposlena kod tuženika u Ministarstvu obrane, u Ustrojbenoj jedinici Hrvatske kopnene vojske, Gardijske oklopno-mehanizirane brigade, na ustrojbenom mjestu ... s mjestom službe u ..., dakle, da je u prijepornom razdoblju radila kao djelatna vojna osoba, pri čemu tvrdi da joj u istom razdoblju nije pravilno obračunata plaća te naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, koju tvrdnju tuženik osporava.

12. Visina tražbine tužiteljice je utvrđena na temelju nalaza vještaka koji je sačinio obračun u tri varijante, a sud prvog stupnja je ocijenio objektivnom varijantu prema kojoj je vještak obračunao razliku plaće na način da je iskorištene slobodne dane uračunao u prekovremene sate. Na temelju takvog obračuna je utvrđeno da je u prijepornom razdoblju tužiteljica iskoristila sve slobodne dane koje je sukladno važećim propisima imala pravo koristiti, s tim što su svi sati prekovremenog rada raspodijeljeni u vidu slobodnih dana.

13. Treba navesti da je pravilno stajalište suda prvog stupnja da je na tužiteljici bio teret dokaza o tome da je slobodne dane koristila po nekim drugim osnovama, pa u nedostatku odgovarajućih dokaza, proizlazi da je narečeni pristup suda prvog stupnja pravilan, pri čemu nije odlučno što nisu dostavljena pisana rješenja o preraspodjeli radnog vremena.

14. Kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja, na pravni odnos stranaka za razdoblje do 26. lipnja 2013. se primjenjuje Zakon o službi u oružanim snagama iz 2002. („Narodne novine“ broj: 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09 – dalje ZSOS/02), a od 26. lipnja 2013. Zakon o službi u oružanim snagama iz 2013. („Narodne novine“ broj: 73/13, 75/15, 50/16, 30/18, 125/19 – dalje ZSOS/13). Prema čl.169. ZSOS/02 plaća djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoji se od osnovne plaće i dodataka na plaću, dok prema čl. 97. istog zakona djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima, s tim što se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena. Za razliku od toga, čl. 155. ZSOS/13 je propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, u dežurstvu u stražarskoj službi, stanju pripravnosti i sl., nego ostvaruju posebne dodatke na plaću.

15. Glede odluke o isplati razlike naknade plaće za godišnji odmor, treba navesti da je u dijelu utuženog razdoblja na snazi bio Pravilnik o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika iz 2002. („Narodne novine“ broj: 140/02, 68/11), dok je od 8. svibnja 2014. na snazi Pravilnik o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“ broj: 54/14).

16. Kako je zbog povrede postupka bilo nužno u pobijanom dijelu presudu suda prvog stupnja ukinuti, sud prvog stupnja će u nastavku narečenu povredu otkloniti te će ponovno odlučiti o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva, vodeći računa o tome da je u dosuđujućem dijelu presuda ostala neizmijenjena, što znači da je o dijelu zahtjeva tužiteljice pravomoćno odlučeno.

17. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužiteljice uvažiti i presudu suda prvog stupnja u točki 4. izreke ukinuti primjenom čl. 369. st 1. ZPP-a, dok je presuda u točkama 1.,2., 3. i 5. izreke kao nepobijana ostala neizmijenjena.

18. Odluka o troškovima žalbenog postupka je donesena primjenom čl. 366. st. 3. ZPP-a.

U Rijeci, 9. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara