Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-542/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sucu Darku Barišiću, u parničnom predmetu po tužbi tužitelja TI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb, Pisarnica Bjelovar, protiv tuženika Addiko bank d.d. [adresa], OIB 14036333877, zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva Knezović & partneri j.t.d., Radnička cesta 54, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave, u prisutnosti punomoćnika stranaka, 9. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. pod nazivom Troškovi Ugovora o kreditu broj 446-28/2008 od 15. rujna 2008. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i tužitelja AI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedan cijelih pedeset posto) iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, kao pravnom sljedniku iza HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], da tužitelju TI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za trošak obrade kredita, isplati iznos od 336,75 EUR s pripadajućim zateznim zakonskim kamatama tekućim od dana 18. rujna 2008. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, kao pravnom sljedniku iza HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], da tužitelju TI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 812,50 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je 10. rujna 2024. podnio tužbu protiv pravnog prednika tuženika radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je obračunata naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

1.2. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je s tuženikom 15. rujna 2008. sklopio ugovor o kreditu kojim mu je kao korisniku kredita odobren kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 37.664,00 CHF obračunat po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita sa rokom otplate od 7 godina, a kredit je korišten za kupnju motornog vozila.

1.3. U tužbi se, nadalje, navodi da je odredbom članka 5. predmetnog ugovora tužitelju nametnuta/ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje svih naknada i svih troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Temeljem sporne odredbe, tužitelju je prilikom odobrenja kredita naplaćena, tj. – ustegnuta, od ugovorenog iznosa kredita, naknada za obradu kredita u iznosu od 336,75 EUR / 2.537,24 HRK.

1.4. Ugovor o kreditu bio je standardizirani ugovor koji je kao takav unaprijed sročen i pripremljen od strane tuženika, te se o odredbama nije moglo pregovarati, a tužitelju nije niti predočena odredba članka 5. pod nazivom "Troškovi", uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika.

1.5. Tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakav utjecaj na sadržaj navedene odredbe, kao niti na sadržaj ostalih odredbi ugovora o kreditu. Tužitelju također prilikom sklapanja ugovora nije dana mogućnost pregovaranja jer je tuženik navedenu odredbu uvrstio u tipski ugovor, a novčani iznos od 336,75 EUR je od tužitelja naplaćen prilikom isplate kredita.

1.6. Tužitelj nadalje u tužbi navodi da je trošak ugovorene naknade za obradu kredita uzrokovao očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te se pri tome poziva na odredba čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača jer je tužitelj kao fizička osoba izvan svoje profesionalne djelatnosti sklopio ugovor o kreditu u svrhu kupovine motornog vozila-kao potrošač. Nadalje se poziva na odredu čl. 96. st. 1 ZZP/07, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, kao i na Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. i to čl. 3 st. 1. te čl. 5., kao i čl. 323 ZOO-a. Radi naprijed navedenoga, tužitelj je predložio da sud usvoji kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

1.7. Stoga tužitelj smatra, da je predmetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna, te predlaže da sud donese presudu kojom bi utvrdio ništetnost odredbe uz postavljeni kondemnatorni zahtjev za isplatu iznos od 336,75 EUR te naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno istakao prigovor zastare potraživanja, a u odnosu na isplatu novčanog iznosa od 336,75 EUR, smatra da se radi o zabrani manjeg značaja u smislu odredbe čl. 36 st. 2 ZOO-a te da je u čl. 5 Ugovora o kreditu jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku jednokratno odbijaju troškovi od 1,50 % iznosa kredita, a ta odredba kao i činidba na koju se tužitelj obvezao, je u potpunosti određena. Osim toga, tuženika navodi da banka sukladno presudi C-621/17 suda Europske unije ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Tuženik nadalje navodi da je tzv. ulazna naknada izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu čl. 4. st. 2. Direktiva 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. te nastavno navodi da ukoliko sud ipak provede test poštenosti, smatra da sporna ugovorna odredba iz čl. 5. Ugovora o kreditu nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

2.1. Tuženik je osporio visinu tužbenog zahtjeva jer je tužbenim zahtjevom tražena isplata iznosa od 336,75 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, a naznačena je vrijednost spora od 1.663,98 EUR.

2.3. Uz naprijed navedeno, tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja tužitelja.

2.4. Radi naprijed navedenoga, tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je obračunata naknada za obradu kreditnog zahtjeva te isplata novčanog iznosa od 336,75 EUR.

4. Nesporno je tijekom postupka da je tužitelj 15. rujna 2008. zaključio s pravnim prednikom tuženika Ugovor o kreditu u kojem je u čl. 5. ugovoreno da je korisnik kredita u obvezi platiti jednokratne troškove obrade kredita od 1,50 % od iznosa kredita.

5. Nadalje, nije sporno niti da je temeljem čl. 5. Ugovora o kreditu tuženik naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 336,75 EUR, a taj iznos odnosno visinu tužbenog zahtjeva u tom iznosu, tužena ne osporava s obzirom da je svojim podneskom od 13. ožujka 2025. punomoćnik tužene izvijestio sud da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva te smatra da nije potrebno provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na tu okolnost.

5.1. Sporno je između stranaka da li je odredba ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratna naknada za obradu i odobravanje kredita nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba, da li je tuženik dužan tužitelju isplatiti novčani iznos od 336,75 EUR te da li je potraživanje tužitelja u zastari.

6. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u sudsku praksu (str. 8-27), u nepoštene uvjete u potrošačkim ugovorima (str. 28-33), u odgovor na zahtjev (str. 35-36), u ugovor o kreditu (str. 39-43), u pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (str. 55), u sudsku praksu (str. 123-175; 178-196), saslušan je tužitelj (str. 198-199) te pročitana sva ostala dokumentacija koja prileži spisu.

6.1. Među strankama je nesporna visina tužbenog zahtjeva od 336,75 EUR što proizlazi iz podneska punomoćnika tuženice od 13. ožujka 2025. tako da na tu okolnost sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje, a povodom prigovora tuženice glede vrijednosti predmeta spora navedenog u tužbi, sud je na ročištu od 27. veljače 2025. utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 336,75 EUR.

7. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, temeljem odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 91/92., 112/99.,117/03., 84/08.,123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. 80/22., 114/22., 155/23., dalje u tekstu: ZPP), sud nalazi da tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

8. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće činjenice:

- da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita, a pravni prednik tuženika kao kreditor, 15. rujna 2008. zaključili Ugovor o kreditu

- da tužitelj s pravnim prednikom tuženika nije pregovarao o odredbama Ugovora o kreditu, već je potpisao već sačinjen tipski ugovor,

- da je navedenim ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 37.664,00 CHF te da se tužitelj obvezao vršiti njegovu otplatu u mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća,

- da odredba čl. 5. Ugovora o kreditu određuje da je korisnik kredita u obvezi platiti sve naknade i troškove, sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge Kreditora, za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/2003. - u daljnjem tekstu ZZP- a) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obvezno pravnog odnosa, Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ), Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, u daljnjem tekstu ZOO) te odredbe Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP),

- da je tužitelju kao korisniku kredita na ime predmetne naknade (prilikom isplate kredita) naplaćen iznos od 336,75 EUR / 2.537,24 HRK, što tijekom postupka tuženik nije ni osporavao.

9. Tužitelj tvrdi da je odredba članka 5. Ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, nepoštena ugovorna odredba, dok tuženik nalazi da u odnosu na istu nije dopušteno ispitivanje poštenosti, obzirom da se radi o odredbi koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva te ekonomski razumljiva tužitelju.

9.1. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu, obzirom da je ugovorni odnos nastao 15. rujna 2008., na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), pa se stoga odredbe predmetnog zakona i imaju primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

9.2. Sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima tužitelj može isticati ništetnost ugovorne odredbe, dakle i one kojom je propisana obveza plaćanja naknade za obradu kredita, i to pravo se ne gasi (čl. 327. st. 1. i čl. 328. ZOO-a). Navedene odredbe ZOO-a ujedno predstavljaju poseban propis u smislu odredbe iz čl. 187. st. 2. ZPP-a koja propisuje mogućnost podnošenja tužbe na utvrđenje „kada je to posebnim propisom predviđeno“. Prema mišljenju suda pravni interes za vođenje ove parnice očituje se i u nužnosti uspostave pravične ravnoteže u odnosu na parnične stranke kao ugovorne strane iz Ugovora o kreditu budući da je propisivanjem od strane tuženika sporne odredbe odredbe o tzv. „ulaznoj“ naknadi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, i time je tuženik znatno narušio ravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, a kao što je to već i ranije navedeno, u slučaju utvrđenja ništetnosti, tužitelj ima pravo zahtijevati i povrat plaćene naknade za obradu kredita.

9.3. Obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu tvrdio da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva upravo takva odredba, odnosno ona koja je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja te nakade putem osobnog bankara, čime je tužitelj upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita, sud je našao da je prvotno bilo nužno utvrditi da li ta odredba uopće podliježe testu poštenosti. U skladu sa citiranom odredbom članka 84. ZZP/03 nadzor nepoštenosti može biti ograničen samo ukoliko se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija, tj. na "predmet ugovora" ili "cijenu".

9.4. Sud Europske Unije, u predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost.

9.5. Prema tomu, ovaj sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita te utvrditi da li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024.

9.6. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9.7. Iz citiranih odluka Suda EU slijedi da Ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

9.8. U okviru ocjene poštenosti, sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita te utvrditi da li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024.

9.9. Pri ocjeni da li ugovorna odredba bila poštena, sud je, sukladno odredbi članka 83. ZZP/03, sud je uzeo u obzir narav usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, kao i ostale ugovorne odredbe. Tako je sud uzeo u obzir da je ugovorna odredba temeljem koje je naplaćena naknada za obradu i odobravanje kredita, dio unaprijed sastavljenog ugovora, da je njezina visina određena dodatnom odlukom – Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, da se plaća jednokratno, tj. prije korištenja kredita.

9.10. Nije sporno da je naplaćena ova jednokratna naknada u iznosu od 336,75 EUR, jer predmetnu činjenicu ne osporava ni sam tuženik.

9.11. Tužitelj je u odnosu na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu i ugovaranje ove naknade iskazivao da prilikom sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti pregovarati jer mu je unaprijed bio predočen već sačinjen tipski ugovor, no da nije bio obaviješten da će biti dužan platiti predmetnu naknadu niti je bilo kakve riječi o drugim troškovima ni o tomu na što se odnosi naknada za obradu, koliko iznosi i što se njome podmiruje. Unaprijed sastavljeni ugovor mogao je prihvatiti ili ne prihvatiti, stvarne mogućnosti pregovaranja nije bilo.

9.12. Sud je prihvatio iskaz tužitelja u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, a isti je u skladu i sa u spis priloženim ugovorom iz kojeg je vidljivo da se radi o standardnom, unaprijed sastavljenom tipskom ugovoru, što tuženik tijekom postupka nije niti osporio.

9.13. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o komu se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/14 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9.14. Iz provedenih dokaza, sud nalazi utvrđenim da tužitelj nije pregovarao o uvjetima kredita, pa tako ni o naknadi za obradu i odobravanje kredita, već je tužitelj samo potpisao unaprijed sastavljeni (gotov) ugovor.

9.15. Iz iskaza tužitelja slijedi da nije bila informiran da će biti dužan platiti tu naknadu, iako je ona sadržana u ugovoru, niti je bio obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Iz tog iskaza sud zaključuje da je tužitelj bio u podređenom položaju, gdje mu je ponuđen unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao i odredbu temeljem koje je naplaćena sporna naknada za obradu i odobravanje kredita, no tužitelj nije mogao pregovarati o visini te naknade niti uopće o plaćanju iste, niti je tuženik tijekom postupka dokazivao koji troškovi ili pružene usluge se njome podmiruju s time da se ugovaraju u postotku odobrenog iznosa kredita.

9.16. Tuženik, iako je na njemu bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pregovarao o naknadi za obradu i odobravanje kredita i visini te naknade (tako da ona odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima) nije na predmetne okolnosti predložio nikakva dokazna sredstva, tako da svoju tvrdnju nije ničim dokazao.

10. Tuženik je u odgovoru na tužbu iznio troškove za koje navodi da su podmirivani spornom naknadom, ali se pri tom pozvao i na presudu Suda EU u predmetu broj C- 621/17 (T Kiss protiv CIB Bank Zrt) u kojoj je sud Europske unije u odgovoru na postavljeno pitanje istakao da odredbu članka 4. stavka 2. i 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori, i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova i upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Međutim, sud nalazi da se predmetna shvaćanja Suda EU ne mogu primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Naime, u tom su postupku korisniku kredita, tj. potrošaču, naplaćene dvije naknade – isplatna naknada za formalne radnje koje se obavljaju prije sklapanja ugovora te naknada za upravljanjem zajmom kao protučinidba za formalne radnje nakon sklapanja ugovora, a koja je odmjerena u postotku i koja se naplaćivala godišnje. Korisnik kredita, odnosno potrošač, u odnosu na isplatnu naknadu osporavao je postojanje bilo kakve stvarne protučinidbe u odnosu na tu naknadu, zbog čega je Sud EU utvrdio da je sud dužan provjeriti da li je obaviješten o razlozima koje opravdavaju njezino plaćanje. U odnosu, pak, na naknadu za upravljanje zajmom, korisnik kredita nije tvrdio da ne postoji protučinidba u zamjenu za tu naknadu, već da konkretna priroda različitih usluga koje se pružaju nije transparentna. U tom kontekstu, obzirom da potrošač, tj. korisnik kredita, nije tvrdio da ne postoji protučinidba u zamjenu za naknadu već da ona nije transparentna, Sud EU ukazao da davatelj zajma nije dužan u ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu predviđenu u ugovornim odredbama. Drugim riječima rečeno, činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene, ne znači da odredba koja se na njih odnosi ne odgovara zahtjevu transparentnosti, no samo pod uvjetom da se priroda tih stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

11. Prema tomu, nije od nikakvog utjecaja činjenica što je tek u odgovoru na tužbu tuženik iznio troškove koji su po njegovim navodima pokrivani iz naknade za obradu kredita, ukoliko tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije obaviještena o razlozima koji opravdavaju njezino plaćanje te o stvarno pruženim uslugama koji se njome podmiruju. Ti su troškovi, iako nisu morali biti konkretno navedeni u ugovoru, da bi zadovoljavali zahtjevu transparentnosti, morali odgovarati prirodi stvarno pruženih usluga koju je tužitelj mogao razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Uzevši u obzir sadržaj cjelokupnog ugovora te činjenicu da je ugovorna odredba temeljem koje je naplaćena naknada za obradu kredita (članak 10. Ugovora) upućivala na internu odluku tuženika u kojoj je samo naveden postotak u kojem se naplaćuje naknada za obradu kredita, bez ikakvog navođenja razloga zbog kojih se ista naplaćuje, svrhe za koju služi ili troškova koji se njome podmiruju, sud nalazi da tužitelj nije mogao razumno shvatiti niti izvesti iz cjelokupnog ugovora koje su to stvarno pružene usluge podmiruju predmetnom naknadom.

11.1. Prilikom ocjene savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, odlučno je utvrditi bi li tuženik, pod uvjetom da je na savjestan i pošten način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru te da je za iznos naknade umanjen iznos kredita koji je stavljen na raspolaganje tužitelju, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima iz čega slijedi da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača.

11.2. S druge strane, kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača. Značajna neravnoteža može proizaći iz činjenice da se dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

11.3. Kako obveza plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita nije bila predviđena niti odredbama Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na ugovore o kreditu (odredbe članka 1021. do 1024.) niti odredbama tada važećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" broj 84/2002), sud nalazi, da je stavljanje ove ugovorne odredbe kojom se nameće obveza potrošaču na plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita, nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača. Naime, nije sporno da konkretni ugovor ne sadrži nikakav opis troškova ili usluga koji se plaćaju iz sporne naknade, niti su ti troškovi samorazumljivi, niti su to troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobravanje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenje energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kada je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Stoga je očito da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Pa iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja koji potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom pravu.

12. S obzirom na istaknuti prigovor zastare tuženika, treba navesti da je Zakonom o obveznim odnosima uređen pravni institut zastare odredbama članka 214. - čl. 246. ZOO/05, kojima je, između ostalog, uređeno opće pravilo zastare, nastupanje zastare, vrijeme potrebno za zastaru te prekid zastare, dok su odredbama čl. 322. - čl. 328. ZOO/05 uređene pretpostavke za utvrđenje ništetnosti ugovora i pravne posljedice ništenosti ugovora, kao i pravo na zahtijevanje utvrđenja ništetnosti ugovora, koje pravo se ne gasi, odnosno isto je neograničeno.

12.1. Stoga, neosnovano tuženik navodi da je u konkretnom slučaju nastupila zastara, jer tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, budući da se pravo na isticanje ništetnosti ugovora, sukladno odredbi članka 328. ZOO-a, ne gasi, a tek nakon eventualno pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je utvrđena naknada za obradu kreditnog zahtjeva počinje teći rok za zastaru kondemnatornog tužbenog zahtjeva tako da u konkretnom slučaju zastara nije nastupila radi čega je sud prigovor zastare potraživanja tuženika odbio kao neosnovan.

12.2. S obzirom na naprijed navedeno, sud je presudio kao u točki I. i II. izreke ove presude s obzirom da je utvrdio ništetnom odredbu čl. 5 Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora te je naložio tuženiku isplatu iznosu od 336,75 EUR koji je tuženik naplatio tužitelju prilikom odobravanja kredita, a radi se o ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu.

13. Tužitelj je uspio u cijelosti u postupku, pa mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni, a koji su izazvani vođenjem postupka temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a.

13.1. Obzirom na vrijednost predmeta spora (336,75 EUR) i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14.,107/15., 37/22., 126/22. i 138/23. u daljnjem tekstu: Tarifa) tužitelju pripada za sastavljanje tužbe-50 bodova (Tbr.7. t.1. Tarife), za pribavljanje potvrde o visini naknade za obradu kredita-25 bodova, za obrazloženi podnesak od 20. prosinca 2024. – 50 bodova, za podnesak od 21. ožujka 2025. – 50 bodova, te za ročište održano 22. siječnja 2025. – 50 bodova, za ročište održano 27. veljače 2025. 50 bodova i za ročište od dana 9. travnja 2025. – 50 bodova, što ukupno iznosi 325 bodova, što pomnoženo s 2,00 EUR, koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.48. t.3. i Tbr.50. Tarife) daje iznos od 650,00 EUR, čemu treba dodati porez na dodanu vrijednost (25%) u iznosu od 162,50 EUR, što ukupno iznosi 812,50 EUR.

13.2. Tužitelju nisu priznati troškovi sudskih pristojbi za tužbu i presudu u zatraženom iznosu od 132,72 EUR, s obzirom da je tužitelj temeljem čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama istih oslobođen („Narodne novine“ br. 51/23).

13.3. Prema tome, tužitelju pripadaju troškovi postupka u ukupnom iznosu od 812,50 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na predmetni iznos troška teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, zbog čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

13.4. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište radi objave presude jer isto ročište nije niti održano.

U Virovitici 9. travnja 2025.

Sudac:

Darko Barišić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka. Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Za tužitelja - Odvjetničko društvo Župan, Babić & Antunović, Horvatova ulica 80A, Zagreb

2. Za tuženika – OD Knezović & partneri, Radnička cesta 54, Zagreb