Republika Hrvatska
Općinski sud u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: P-424/2023-19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Koprivnici po sucu Darku Magdiću kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužiteljice RG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Sonji Dušić-Poljak, odvjetnici iz Koprivnice, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 25. ožujka 2025.g. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice i punomoćnika tuženika, a odluke objavljene dana 9. travnja 2025.g.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu br. 30/06, po kreditnoj partiji broj: 7103047045, od 20. ožujka 2006. g., sklopljenog između tužiteljice RG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi: “Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 292,75 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora”.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju RG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],
plati
novčani
iznos
od 3.923,89
€
(slovima:tritisućedevetstodvadesettrieura i osamdesetdevetcenti), sa zakonskom zateznom kamatom koja se obračunava:
- za razdoblje do 31. prosinca 2007. g. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate,
- za razdoblje od 01. siječnja 2008. g. do 31. srpnja 2015. g., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 %-tnih poena,
- za razdoblje od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g., po stopi koja se plaća na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 %-tna poena, koju kamatu utvrđuje HNB,
- te za razdoblje od 01. siječnja 2023. g. do 29. prosinca 2023. g., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,
- a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na svaki pojedinačni novčani iznos kako slijedi:
na iznos 0,08 EUR, od 10. svibnja 2006. g. do plateža
na iznos 0,86 EUR, od 01. lipnja 2006. g. do plateža
na iznos 0,01 EUR, od 16. lipnja 2006. g. do plateža
na iznos 8,53 EUR, od 01. veljače 2010. g. do plateža
na iznos 14,34 EUR, od 01. ožujka 2010. g. do plateža
na iznos 19,24 EUR, od 01. travnja 2010. g. do plateža
na iznos 17,97 EUR, od 01. svibnja 2010. g. do plateža
na iznos 20,44 EUR, od 01. lipnja 2010. g. do plateža
na iznos 34,29 EUR, od 01. srpnja 2010. g. do plateža
na iznos 31,14 EUR, od 01. kolovoza 2010. g. do plateža
na iznos 42,97 EUR, od 01. rujna 2010. g. do plateža
na iznos 36,73 EUR, od 01. listopada 2010. g. do plateža
na iznos 32,03 EUR, od 01. studenog 2010. g. do plateža
na iznos 44,59 EUR, od 01. prosinca 2010. g. do plateža
na iznos 53,08 EUR, od 01. siječnja 2011. g. do plateža
na iznos 46,92 EUR, od 01. veljače 2011. g. do plateža
na iznos 47,83 EUR, od 01. ožujka 2011. g. do plateža
na iznos 43,40 EUR, od 01. travnja 2011. g. do plateža
na iznos 44,77 EUR, od 01. svibnja 2011. g. do plateža
na iznos 59,81 EUR, od 01. lipnja 2011. g. do plateža
na iznos 61,92 EUR, od 01. srpnja 2011. g. do plateža
na iznos 77,69 EUR, od 01. kolovoza 2011. g. do plateža
na iznos 67,59 EUR, od 01. rujna 2011. g. do plateža
na iznos 3,78 EUR, od 14. rujna 2011. g. do plateža
na iznos 60,55 EUR, od 01. listopada 2011. g. do plateža
na iznos 1,76 EUR, od 14. listopada 2011. g. do plateža
na iznos 61,63 EUR, od 01. studenog 2011. g. do plateža
na iznos 0,50 EUR, od 15. studenog 2011. g. do plateža
na iznos 61,14 EUR, od 01. prosinca 2011. g. do plateža
na iznos 64,52 EUR, od 01. siječnja 2012. g. do plateža
na iznos 68,25 EUR, od 01. veljače 2012. g. do plateža
na iznos 68,36 EUR, od 01. ožujka 2012. g. do plateža
na iznos 66,02 EUR, od 01. travnja 2012. g. do plateža
na iznos 66,97 EUR, od 01. svibnja 2012. g. do plateža
na iznos 68,37 EUR, od 01. lipnja 2012. g. do plateža
na iznos 66,86 EUR, od 01. srpnja 2012. g. do plateža
na iznos 66,99 EUR, od 01. kolovoza 2012. g. do plateža
na iznos 65,60 EUR, od 01. rujna 2012. g. do plateža
na iznos 63,03 EUR, od 01. listopada 2012. g. do plateža
na iznos 66,16 EUR, od 01. studenog 2012. g. do plateža
na iznos 67,30 EUR, od 01. prosinca 2012. g. do plateža
na iznos 66,85 EUR, od 01. siječnja 2013. g. do plateža
na iznos 62,27 EUR, od 01. veljače 2013. g. do plateža
na iznos 65,44 EUR, od 01. ožujka 2013. g. do plateža
na iznos 66,17 EUR, od 01. travnja 2013. g. do plateža
na iznos 64,75 EUR, od 01. svibnja 2013. g. do plateža
na iznos 60,53 EUR, od 01. lipnja 2013. g. do plateža
na iznos 57,91 EUR, od 01. srpnja 2013. g. do plateža
na iznos 60,23 EUR, od 01. kolovoza 2013. g. do plateža
na iznos 61,83 EUR, od 01. rujna 2013. g. do plateža
na iznos 65,91 EUR, od 01. listopada 2013. g. do plateža
na iznos 63,67 EUR, od 01. studenog 2013. g. do plateža
na iznos 64,67 EUR, od 01. prosinca 2013. g. do plateža
na iznos 65,50 EUR, od 01. siječnja 2014. g. do plateža
na iznos 62,26 EUR, od 01. veljače 2014. g. do plateža
na iznos 63,79 EUR, od 01. ožujka 2014. g. do plateža
na iznos 63,00 EUR, od 01. travnja 2014. g. do plateža
na iznos 61,48 EUR, od 01. svibnja 2014. g. do plateža
na iznos 60,79 EUR, od 01. lipnja 2014. g. do plateža
na iznos 61,09 EUR, od 01. srpnja 2014. g. do plateža
na iznos 63,01 EUR, od 01. kolovoza 2014. g. do plateža
na iznos 64,97 EUR, od 01. rujna 2014. g. do plateža
na iznos 64,80 EUR, od 01. listopada 2014. g. do plateža
na iznos 65,78 EUR, od 01. studenog 2014. g. do plateža
na iznos 67,19 EUR, od 01. prosinca 2014. g. do plateža
na iznos 66,62 EUR, od 01. siječnja 2015. g. do plateža
na iznos 67,42 EUR, od 01. veljače 2015. g. do plateža
na iznos 67,42 EUR, od 01. ožujka 2015. g. do plateža
na iznos 67,42 EUR, od 01. travnja 2015. g. do plateža
na iznos 67,42 EUR, od 01. svibnja 2015. g. do plateža
na iznos 67,42 EUR, od 01. lipnja 2015. g. do plateža
na iznos 67,42 EUR, od 01. srpnja 2015. g. do plateža
na iznos 67,42 EUR, od 01. kolovoza 2015. g. do plateža
na iznos 67,42 EUR, od 01. rujna 2015. g. do plateža
sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
III.Odbija se tužbeni zahtjev u iznosu od 721,41 € (slovima:sedamstodvadesetjedaneuro i četrdesetjedancent) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da tužiteljici RG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove ovog sudskog postupka u iznosu od 1.775,00 € (slovima: tisućusedamstosedamdesetpeteura) sa zakonskom zateznom kamatom na trošak koja se obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom od dana presuđenja 9. travnja 2025. pa do isplate, sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1.Tužiteljica u tužbi navodi kako je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. broj 30/60 po kreditnoj partiji broj 7103047045 dana 20.ožujka 2006.g., na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 38.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja te se obvezala vratiti pozajmljeni iznos prema uvjetima Ugovor kojeg je sklopila. U pogledu predmetnog ugovora, tužiteljica smatra kako je istim povrijeđeno njegovo pravo kao potrošača, budući da je tuženik koristio nerazumljive te nedopuštene i nepoštene odredbe članka 7. Ugovora vežući ugovor uz valutnu klauzulu a da prije toga nije korisniku kredita pojasnio posljedice i doseg takvih odredbi po njega kao potrošača. Tuženik je na taj način u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima tako i s tužiteljicom propustio dati sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač pa tako i tužiteljica mogla razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima kao i sve rizike koje s time donose ugovorne odredbe. Tužiteljica se poziva na odluke kojima su već riješeni odnosi s potrošačima i to sa Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012. od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., presudom i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt- 575/16-5 od 3. listopada 2017., pravomoćno je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, te da su odredbe Ugovora o kreditu u spornom periodu, a koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica- švicarski franak nepoštene i nedopuštene, a uslijed čega su ništetne. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je u konačnici presudu, poslovni broj Rev- 2211/2018-11 od 03. rujna 2019., a kojom su konačno i u potpunosti razriješena sva sporna pitanja iz kolektivnog spora koji je udruga Potrošač pokrenula protiv 8 banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj, a između ostalog i tuženika. Navedenim odlukama se utvrdilo da su tuženici u spornom razdoblju su povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužiteljica stoga traži utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu te povrat više preplaćenih sredstava u iznosu od 4.645,00 €, a nakon provedenog vještačenja postavio je zahtjev u skladu s nalazom na iznos od 3.923,89 EUR. Tužiteljica je preinačila tužbeni zahtjev no budući da se tuženik nije protivio smanjenju zahtjeva u roku od 15 dana sud je nastavio s postupkom jer o tome nije bilo potrebno posebno odlučivati.
2. Tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, jer ističe prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, te tužiteljevo svojstvo potrošača. Ističe prigovor mjesne nenadležnosti te prigovor zastare navodeći kako zastara potraživanja po osnovu kamatne stope nastupila bi dana 14.lipnja 2019.g. a navodi kako odredbe ugovora o valutnoj obvezi nisu ništetne jer su dopuštene Zakonom o obveznim odnosima. Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati ili utjecati. Tuženik navodi kako presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 ne obvezuje sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove te odluka Vrhovnog suda broj Rev 2221/18 su nepravilne i nezakonite jer je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik smatra kako tužitelj u tužbi pogrešno poziva na navedenu presudu jer navodi kako se utvrđenja iz kolektivne parnice ne mogu primijeniti na konkretan predmet odnosno odluke donesene u parnici pokrenutoj kolektivnom tužbom, na nijedan način, niti u bilo kojem segmentu, ne mogu zamijeniti pojedinačnu tužbu iz konkretnog pravnog odnosa te da nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi na ovaj konkretni spor. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužiteljica dužna dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Tužena se također protivi povlačenju tužbenog zahtjeva nakon financijskog vještačenja.
3.U svrhu dokaza pročitani su Ugovor o kreditu (list 8-13), izvadak iz zemljišnih knjiga (list 15-17), dodatak ugovoru o kredu (list 18-23), izvadak iz z.k. (list 24), kronologija otplate kredita (list 22-30), obavijest o izračunu efekata konverzije (list 31), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu br. 7103047045, prijepis zahtjeva klijenta sa efektivnom kamatnom stopom (list 33-52), prilozi (list 52-299), prilozi tuženika (list 317- 333), pročitan je podnesak tuženika (list 334), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 336-342), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. rujna 20115. (list 344), pregled izmjene ugovora o kreditu (list 346, prilozi od list 348-365 i od 367-370), saslušana je tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanju, provedeno je knjigovodstveno- financijsko vještačenje.
4. Analizirajući provedene dokaze, svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.
5. Nesporno je da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. broj 30/60 po kreditnoj partiji broj 7103047045 dana 20.ožujka 2006.g., na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 38.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja te se obvezala vratiti pozajmljeni iznos prema uvjetima Ugovor kojeg je sklopila. Nesporno je utvrđeno da je u predmetnom Ugovoru, u čl. 7.. ugovorena valutna klauzula o kojoj se nije pregovaralo, budući da je kao takva predstavljala je dio sadržaja standardnog tipskog ugovora, koji karakteriziraju unaprijed formulirane ugovorne odredbe od strane tuženika kao kreditora, a na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja.
6. Sud smatra kako je ugovorna odredba sadržana u čl. 7. Ugovora nepoštena, budući da nije bila predmetom pojedinačnih pregovora, s obzirom da je činila sadržaj unaprijed pripremljenog, tipskog obrasca ugovora, čime je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužiteljica u konkretnom slučaju, bez odgovarajućeg znanja o učincima i rizicima koje donosi kreditiranje pristupila sklapanju Ugovora, vjerujući u točnost prezentiranih informacija od strane tuženika kao kreditora, koji je pak, raspolažući stručnim znanjem, iskoristio neinformiranost i nestručnost tužitelja i u tipskom ugovoru sastavio odredbe koje su suprotne temeljnim načelima obveznog prava – načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načelu savjesnosti i poštenja.
7. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ( „ Narodne novine“, br. 96/2003 ), čiji sadržaj su činile odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, pa je tako čl. 81.st. 1. i st. 2. bilo propisano da nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 7. je neodređena i nepoštena, a o njoj se nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Tužiteljica je prema vlastitom iskazu naravno izabrala kredit koji je vezan za švicarske franke a ne euro jer je takav ugovor bio povoljniji, no tužiteljica nije znala o mogućnosti velikog rasta tečaja, niti je od strane tuženika bila upozorena da se radi o "valuti utočišta". Time je položaj tužiteljice prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je ona pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Tuženik je za razliku od tužiteljice raspolagao stručnim znanjem koje tužiteljici u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužiteljice na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužiteljica nije mogla utjecati.
8. U čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO/05), određeno je da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. S obzirom da je odredba čl.7. Ugovora predmetnog ugovora bile protivne prisilnim propisima, iste su ostvarile obilježje ništetne odredbe, stoga je prema stajalištu ovog suda valjalo utvrditi njihovu ništetnost i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
9. Vrhovni sud već presudio da kolektivna tužba prekida zastaru te petogodišnji rok ponovno počinje teći od pravomoćne odluke u kolektivnom sporu, budući da je donesena odluka 14. lipnja 2018. rok za tužbe u odnosu na valutnu klauzulu počinje teći od tog datuma tako da je rok pa podnošenje tužbe do 14. lipnja 2023. godine, pa s obzirom na navedenu činjenicu nije osnovan prigovor zastare tuženika jer je tužiteljica podnijela tužbu dana 12.lipnja 2023.g.
10. Nesporno je da su stranke dana 29.siječnja 2016.g. provele konverziju predmetnog ugovora o kreditu odnosno sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 7103047045 a kojim su izmjenile ugovorne odredbe glavnog ugovora u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita. Odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.
11. Međutim, s obzirom na navedeno u odnosu na prigovor tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala, pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, sud smatra kako takvo stajalište tuženika nije pravilno. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a isto tako takav stav tuženika suprotan je standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru iurisprudencije Europskog suda jer iz navedenog postupka proizlazi kako je sud u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke).
12. Dakle, nije sporno da je konverzija provedena sukladno zakonskim okvirima koji su bili važeći u vrijeme sklapanja dodatka Ugovora, međutim sud smatra kako je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada tužiteljica mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.
13.Sud je na okolnost preplaćenih iznosa zbog vezanosti iznosa za valutnu klauzulu kroz za cijeli vremenski period otplate kredita, proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije ZG. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj tuženiku, zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, platila više iznos od od 4.069,91 € dok 3.923,89 €, dok je zbog negativnih tečajnih razlika kada je tečaj bio manji od početnog iznosio 146,02 € odnosno kada se međusobno prebiju ovi iznosi proizlazi da je tužiteljica platila više iznos od 3.923,89 €. Vještak je naveo kako konverzijom nije provedena ravnoteža među strankama jer je u konverziji na dan 30.rujna 2015.g. utvrđena preplata u iznosu od 1.913,55 €, a vještak navodi kako je konverzija provedena ispravno u skladu sa ZIDZPK/15. Punomoćnici stranaka nisu prigovorili matematičkom izračunu visine dugovanja odnosno pa ovakav nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća i sud jer je dan jasno i u skladu s pravilima struke. Tužiteljica je podneskom od dana 3.veljače 2025.g sredila tužbeni zahtjev na iznos koji je izračunala vješak od 3.923,89 € kojem se tuženik usprotivio pa je sud u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev u iznosu od 721,41 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
14. U skladu s čl. 29. st. 2. i čl. 323. st.1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, sud smatra da je tuženik dužan tužiteljici vratiti preplaćeni iznos od 3.923,89 €, s pripadajućom zateznom kamatom, od dana plaćanja pojedinog iznosa.
15. Iako je tužiteljica djelomično uspijela u ovom sporu, u konkretnom slučaju se radi o sporu u kojem je tužiteljica potrošač, radi čega tužiteljici u cijelosti pripada naknada parničnog troška koji je bio opravdan. Naime, ovaj stav proizlazi iz odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-920/2023-2 od 25. ožujka 2023. te presude suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 u točki V. izreke, a koja odluka suda Europske unije obvezuje sud da u sporovima gdje je tužitelj potrošač, kao u konkretnom slučaju, tužiteljici kao potrošaču u cijelosti pripadne naknada parničnog troška, čak neovisno o tome što nije u cijelosti uspio u sporu. Ovo stoga što su odredbe Direktive 93/13 obvezujuće i za hrvatski sud i po svojoj pravnoj snazi su izvan domaćeg prava te bi u suprotnom potrošaču, tj. tužiteljici nastala prepreka koja bi ga mogla odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je određeno Direktivom 93/13. Dakle, na temelju čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku ( „ Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), budući da je tužiteljica u cijelosti uspijela u sporu prema postavljenom tužbenom zahtjev u trenutku zaključenja glavne rasprave, tuženik je u obvezi nadoknaditi trošak parničnog postupka u cijelosti, koji se prema vrijednosti predmeta spora i odvjetničkoj tarifi odnosi na sastav tužbe u iznosu od 200,00 €, sastav podneska od dana 3.2.2025.g., u iznosu od 200,00 €, te za zastupanje na ročištima od dana 2.10.2024.g., 25.2.2025.g., 25.3.2025.g. svakog u iznosu od 200,00 €, te za ročište za objavu i uručenje presude u iznosu od 100,00 €, te predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 €, te PDV od 25% u iznosu od 275,00 € odnosno sveukupno 1.775,00 €.
16. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.
Koprivnica, 9. travnja 2025.
Sudac
Darko Magdić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).
Dostaviti:
1. Odvj. Sonja Dušić Poljak, Koprivnica, neposredno
2. Odvj. Kruno Knežević, OD Metelko, Knežević i partneri, Zagreb, Lopašićeva 6-preko e-oglasne ploče
