REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-911/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić predsjednice vijeća, Draženke Ilak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Klašnja-Petrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima iz Zadra, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima LN, Sanji Porobija i Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, p.p. 92, radi ništetnosti i isplate, rješavajući žalbe tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P–1410/19-46 od 18. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužiteljice VN odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P–1410/19-46 od 18. rujna 2024., u točki I. izreke.

II. Žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. djelomično se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P–1410/19-46 od 18. rujna 2024., u točki II. izreke kojom je odlučeno o glavnom tužbenom zahtjevu i pripadajućim zateznim kamatama po stopi koja je određena za razdoblje od 19. siječnja 2007. do 29. prosinca 2023.

III. Žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. djelomično se prihvaća i preinačuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P–1410/19-46 od 18. rujna 2024., u točki II. izreke kojom je odlučeno o stopi zateznih kamata za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, te se stopa zateznih kamata za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.

IV. Žalbe tužiteljice VN odbija se kao neosnovana, a žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. djelomično se odbija se kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se preinačuje rješenje o troškovima postupka sadržano u točki III. izreke presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P–1410/19-46 od 18. rujna 2024., tako da se nalaže tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da tužiteljici VN naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.512,81 eura umjesto iznosa od 3.262,81 eura.

V. Tužiteljica i tuženik odbijaju se sa zahtjevima za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Odbija se kao neosnovan osnovni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi: „I. Utvrđuje se da je Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208290514 zaključen između tužiteljice i tuženika dana 19. siječnja 2007. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužiteljici iznos od 30.351,15 eura sve sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže označenim u ovoj točki izreke, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

II. Usvaja se kao osnovan podredni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi: „I. Utvrđuje se da je ništetna odredba promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2 Ugovora o namjenskom kreditu broj: 320829514 te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužiteljica nije bila dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio kao i promjenjivom tečaju CHF, a koje promjene su nastale nakon 19. siječnja 2007. godine.

II. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužiteljici na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos od 1.428,08 eura, te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 3.511,85 eura, sve sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže označenim u ovoj točki izreke, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

III. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.262,81 eura sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

2. Protiv odbijajućeg dijela ove presude (točka I. izreke), kao i odluke o troškovima postupka (točka III. izreke), žalbu je pravodobno podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložila županijskom sudu da presudu u pobijanom dijelu preinači na način da u cijelosti usvoji glavni tužbeni zahtjev u cijelosti i da obveže tuženika na naknadu cjelokupnog parničnog troška, kao i troškova žalbenog postupka ili da istu presudu i rješenje u pobijanim dijelovima ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Tužiteljica nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 154. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) jer da su navedeni razlozi u odnosu na odlučne činjenice nejasni i proturječni sami sebi i dokazima koji se nalaze u spisu, pa da se presuda ne može ispitati.

2.2. Osim navedenog tužiteljica smatra da su ništeni bitni sastojci predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je ništetan predmet tj.valuta i djelomično cijena odnosno kamata, te da su u takvoj situaciji, bez tih bitnih sastojaka, i ostale odredbe ništetne pa da zbog toga predmetni Ugovor o kreditu ne može opstati, kao i da iz odredbe članka 1021. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO) proizlazi da bitne sastojke ugovora čine određeni novčani iznos kao predmet ugovora i ugovorena kamata kao cijena korištenja odobrenih sredstava, te da izostankom samo jednog od bitnih sastojaka ugovora njegova daljnja pravna opstojnost više nije moguća. U prilog svojih tvrdnji tužiteljica se poziva na presude suda Europske unije, Vrhovnog suda RH, te na presude općinskih i županijskih sudova. Tvrdi da se prvostupanjski sud u ovom postupku u svojoj ocijeni ništetnosti zadržao na posebnoj ocjeni nepoštenih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama i posebnoj ocjeni nepoštenih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak, ali da je propustio utvrditi i kritički cijeniti ugovor kao pravnu i faktičku cjelinu.

2.3. Zaključno tužiteljica smatra da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ništetan, te da je tužena strana, kao nepošten stjecatelj, temeljem odredbe članka 1115. ZOO- a, tužitelju dužna vratiti sve ono što je primila temeljem takvog ugovora odnosno ništetnog pravnog posla, kao i da prvostupanjski sud nije imao razloga odbijati, pa niti dijelom, alternativni tužbeni zahtjev, a niti imati u vidu preplatu priznatu tužiteljici u konverziji, i to stoga što je tuženikova tražbina zastarjela. Zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari tužiteljica osporava i odluku o troškovima postupka.

3. Protiv dosuđujućeg dijela ove presude (točka II. izreke), kao i odluke o troškovima postupka (točka III. izreke), žalbu je pravodobno podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio drugostupanjskom sudu da preinači presudu u pobijanom dijelu na način da u cijelosti odbije tužbene zahtjeve i da naloži tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka, kao i troškove žalbenog postupka, sve sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate ili da istu presudu u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje.

3.1. Tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, odnosno da je pogrešno primijenio odredbe članka 19.a, b, c, d i e Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: ZID ZPK), te da je pri tome propustio uzeti u obzir da je tužiteljica raniju pravnu osnovu, s koje je primila i po kojoj je do tada otplaćivala kredit s retroaktivnim učinkom, zamijenila posve novom pravnom osnovom pa da više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njezinom voljom izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze koju je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF, zatim da je propustio uočiti da je konverzija kredita nastupila na temelju očitovanja volje tužiteljice koja se kreditno zadužila uz valutnu klauzulu u CHF, da se njezin kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK, pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK, s tim da je tužena banka sukladno odredbama ZID ZPK tužitelju bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu“ (članak 19.e ZID ZPK), a potrošač je mogao prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu tako da ako tužiteljici ponuda nije odgovarala da nije trebala prihvatiti konverziju.

3.2. Zbog navedenih žalbenih navoda tuženik je mišljenja da su sklapanjem Dodatka tužiteljica i tužena banka, u skladu s odredbama ZID ZPK, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te da su konverzijom posljedice nepoštene, odnosno ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka pa da tužiteljica nema pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih iznosa koje bi platio pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i početnog CHF tečaja.

3.3. Tuženik, također, smatra da tužitelji koji su izvršili konverziju ugovora o kreditu nemaju pravni interes za podnošenje tužbi radi utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o kreditu i isplate, te je napomenuo da je Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj: Gos- 1/2019 isključio pravo korisnika kredita koji su izvršili konverziju na bilo kakva daljnja potraživanja preplate, a u prilog svojih tvrdnji tuženik se pozvao i na presudu Suda Europske unije broj: ECJ C-567/20, kao i na presude županijskih sudova kojima su pravomoćno odbijeni tužbeni zahtjevi tužitelja po osnovi preplaćene kamate i tečajne razlike, a koji su konvertirali kredite.

3.4. Tuženik, nadalje, žalbenim navodima ukazuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 154. stavka 1. u vezi sa člankom 502.c i 502.n ZPP-a iz razloga što je presuda u suprotnosti s obvezujućim shvaćanjima iz rješenja Vrhovnog suda RH iz oglednog postupka poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. koje jasno isključuju pravo korisnika kredita koji su izvršili konverziju na bilo kakva daljnja potraživanja preplate i što tužiteljica nije dokazala svoje svojstvo prosječnog potrošača, dok bitne povrede iz članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 109., 190., 186.b, 201. i 325.a ZPP-a nalazi u tome što tužiteljica tužbom nije obuhvatila kao stranke ugovora o kreditu založnog dužnika SN iako je on jedinstveni suparničar, te da tužbeni zahtjev nije bio određen u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, zatim da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu stupnjevite tužbe budući tužiteljica nije dokazala da pretpostavke koje propisuje članak 186.b ZPP-a, niti su ispunjene pretpostavke za preinačenje tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, a da nije odlučeno niti o preinaci tužbenog zahtjeva.

3.5. Osim navedenog tuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. i 12. ZPP-a obzirom da presuda u pobijanom dijelu ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a da su navedeni razlozi nejasni i proturječni, a osobito iz razloga što je nerazumljivo obrazloženje u dijelu kojim odbija tuženikov prigovor zastare, te što se u razlozima ništetnosti predmetnih odredbi pozvao na utvrđenja iz presuda radi kolektivne zaštite potrošača koja nemaju učinka na konvertirane CHF kredite, kao i da je prekoračio tužbeni zahtjev za isplatu obzirom da rješenjem nije odlučio o preinaci tužbe. Također nalazi da je prvostupanjski sud odlučujući o visini tužbenog zahtjeva pogrešno primijenio materijalno pravo iz razloga što nije uzeo u obzir negativne tečajne razlike koje su utvrđene u nalazu i mišljenju vještaka.

3.6. Zaključno tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio neosnovanim prigovor zastare iz razloga što predmet suđenja u kolektivnom sporu nisu bile odredbe ugovora u CHF kreditima koji su konvertirane u kredite i eurima, kao i zbog toga što tužiteljica nije bila stranka kolektivnog postupka, a da je svakako nastupila zastara u odnosu na preinačene tužbene zahtjeve, zatim da je pogrešno dosudio zatezne kamate prije svega iz razloga što tuženik nije nesavjestan stjecatelj, te da zatezne kamate ne mogu početi teći prije podnošenja tužbe, odnosno od preinake tužbe, kao i da je pogrešno odlučio o zateznim kamatama propustivši uzeti u obzir izmjenu članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23) prema kojem se stopa zatezne kamate od 31. prosinca 2023.g. više ne određuje na način kako je to određeno u točki II. izreke presude.

3.7. Zbog pogrešne odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva tuženik osporava i odluku o troškovima postupka, te zbog toga što je presuda donesena isključivo na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora pa da osim tužbe niti jedan trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. ZPP-a, kao i zbog toga što je tužiteljici priznao troškove sastava 6 podnesaka uz tužbu i troškove zastupanja na 5 ročišta, a da ne utvrđuje i ne obrazlaže zašto je njihovo poduzimanje bilo potrebno u postupku. Osim navedenog da je punomoćnik tužiteljice predao troškovnik na ročištu održanom 22. kolovoza 2024. neposrednom predajom u sudski spis, a da je to protivno odredbi članka 106.a stavka 5. ZPP-a, pa da navedeni podnesak s troškovnikom ne proizvodi pravne učinke u smislu stavka 6. istog članka ZPP-a.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

6. Predmet spora je glavni tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208290514, zaključenog između tužiteljice i tuženika dana 19. siječnja 2007. i zahtjev za isplatom iznosa od 30.351,15 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, te eventualno kumulirani (podredni) zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu, te zahtjev za isplatom iznosa od 1.428,08 eura s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa od 3.511,85 eura s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

7. Neosnovano tužiteljica i tuženik u žalbama ističu da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. i 12. ZPP-a, budući pobijana presuda sadrži valjano obrazložene razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se može ispitati, a istom presudom nije prekoračen tužbeni zahtjev obzirom da je tužiteljica, nakon što ju je isti sud pozvao da dopuni tužbu, podneskom od 8. prosinca 2020. zatražila isplatu iznosa od 21.000,00 eura, a nakon provedenog vještačenja je, i to podneskom od 3. lipnja 2024., djelomično povukla tužbeni zahtjev na način da je zatražila isplatu iznosa od 1.428,08 eura s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa od 3.511,85 eura s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

7.1. Ovaj sud, također, nije našao niti da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a od onih na koje se sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

8. Nisu počinjene niti relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi sa člankom 109., 190., 186.b, 201. i 325.a ZPP-a, kao i člankom 502.a i c ZPP-a ZPP-a, na koje žalbom ukazuje tuženik, budući je tužiteljica, nakon što ju je isti sud rješenjem poslovni broj: P-1410/19-26 od 14. lipnja 2023., pozvao da dopuni tužbu, podneskom od 8. prosinca 2020. istu tužbu dopunila na način da je zatražila isplatu iznosa od 21.000,00 eura, tako da se u konkretnom slučaju ne radi o stupnjevitoj tužbi, a podneskom od 3. lipnja 2024., i to nakon provedenog vještačenja, tužiteljica nije preinačila tužbeni zahtjev nego je isti djelomično povukla na način da je zatražila isplatu iznosa od 1.428,08 eura s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa od 3.511,85 eura s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, kao i da tužiteljica nije morala tužbom obuhvatiti založnog dužnika SN jer je iz priloženog ugovora o namjenskom kreditu vidljivo da on nije korisnik kredita nego da je samo kao založni dužnik dopustio da se na njegovoj nekretnini osigura cjelokupna tražbina upisom hipoteke u korist tuženika. Također iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da se prvostupanjski sud nije pozvao samo na odredbu članka 502.a i c ZPP-a nego da je ovoj parnici kao prethodno pitanje utvrdio da su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne na temelju provedenog dokaznog postupka, i to nakon što je proveo sve predložene dokaze, s tim da tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije predložio da se sasluša zaposlenik banke koji je sudjelovao u zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu iako je teret dokaza, da je tužiteljici u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, bio na njemu, dok je tužiteljica saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja na njezin prijedlog.

9. Tijekom postupka između stranaka nije bilo sporno:

- da su tužiteljica i tuženik dana 19. siječnja 2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208290514 za kupnju stana, kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 32.300,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita;

- da je kredit odobren na rok od 15 godina, a otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF, i to u iznosu od 245,62 CHF važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, te da je početna kamatna stopa ugovorena u visini od 4,50%, a da je u članku 2. tog Ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, kao i da se tijekom trajanja ugovornog odnosa navedenim Odlukama tuženika početno ugovorena kamatna stopa mijenjala/povisivala, te da je tako ista iznosila iznad ugovorene 4,50%, i to 5,15%, 5,80%, 6,30%, 6,05%;

- da su stranke dana 2. veljače 2016. zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem ZID ZPK kojim je izvršena konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

10. Prema žalbenim navodima tužiteljice sporno je da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bitni sastojci Ugovora o kreditu, te da taj Ugovor može opstati i bez ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno da li je Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti, kao i da li se utvrđeni iznos na ime ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope može umanjiti za iznos utvrđene preplate u konverziji, dok je prema žalbenim navodima tuženika sporno pitanje da li tužiteljica ima status potrošača, da li je valutna klauzula sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu ništetna, kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da li nakon sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija valutne klauzule CHF u eure, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem djelomične ništetnosti osnovnog Ugovora o kreditu i u kojem iznosu, zatim da li je nastupila zastara tražbine i od kada tužiteljica ima pravo na zatezne kamate.

11. Neosnovano, prije svega, tuženik osporava tužiteljici status potrošača budući je prvostupanjski sud na temelju njezinog iskaza utvrdio da je tužiteljica sredstvima kredita kupila stan u svrhu rješavanja svog stambenog pitanja, dakle u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti, a što proizlazi i iz priloženog Ugovora o namjenskom kreditu, te je pravilno zaključio da tužiteljica u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP) ima status potrošača.

12. Nasuprot navodima istaknutim u žalbi tužiteljice prvostupanjski sud je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužiteljicu sa glavnim tužbenim zahtjevom.

13. Naime, prema odredbi članka 1021. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO) bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

13.1. Osim toga odredbama članka 87. stavka 2. ZZP-a i članka 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12 i 56/13) izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa.

13.2. Dakle, eventualna ništetnost odredaba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i da ugovor može opstati bez njih, ne povlači ništetnost cijelog ugovora, zbog čega je valjalo žalbu tužiteljice u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a presudu prvostupanjskog suda potvrditi u točki I. izreke.

14. Odlučujući o osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva (eventualno kumulirani zahtjev) prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ništetne odredbe predmetnih Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, budući je cijeneći iskaz tužiteljice pravilno utvrdio da je nitko u banci nije upozorio na eventualni rizik podizanja kredita u švicarskim francima, niti joj je objasnio što znači promjenjiva kamatna stopa, te da nije mogla pregovarati o pojedinim odredbama kredita.

14.1. Kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredaba, te da tužiteljica, kao korisnica kredita, nije imala utjecaj na sadržaj ugovora, a da tuženik nije predložio da se sasluša zaposlenik banke koji je sudjelovao u zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik u konkretnom slučaju i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije dokazao da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, te da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iako je teret dokaza bio na tuženiku, tako da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su navedene odredbe ugovora o kreditu ništetne, zbog čega je valjalo žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki II.1. izreke potvrditi.

15. Prihvaćajući tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je na temelju članka 326. stavka 1. ZOO-a pravilno zaključio da u situaciji kada su ugovorne odredbe ništetne po samom zakonu iste ne mogu postati valjane niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, kako to tvrdi tuženik pozivajući se na činjenicu sklapanja Dodatka ugovoru. Nadalje, iako Dodatak ugovora o kreditu predstavlja akt kojeg su banke bile dužne sklopiti na temelju zakona odnosno odredbe članka 19. b. ZID ZPK, a sve u cilju da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit demoliran u valuti EUR, to ne znači da je tužiteljica kao korisnica kredita izgubila pravo potraživati stečeno bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi ukoliko se u postupku utvrdi da Sporazumom o konverziji tužiteljica nije u cijelosti obeštećena, odnosno da sklapanjem Dodatka ugovoru nisu sanirane posljedice ništetnosti Ugovora o kreditu.

16. Unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. ZOO-a, odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu na koji se pozvao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

17. U postupku je utvrđeno da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno odredbama ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u eurima.

18. Prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke mag.oec. Petra Bajla iz [adresa], kojeg je prihvatio u cijelosti nalazeći da je isti objektivan i valjan, pravilno utvrdio da je tužiteljica preplatila, ukoliko se uzme u obzir samo pozitivna razlika anuiteta, iznos od 1.428,08 eura s osnova promjenjive kamatne stope i iznos od 3.511,85 eura s osnova promjene tečaja.

19. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno utvrdio da je u smislu članka 1115. ZOO- a tuženik nepošteni stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nametnuo tužiteljici bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužiteljica ovlaštena tražiti zatezne kamate tekuće od dana plaćanja anuiteta jer je tuženik kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

20. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao i prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi od 14. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 31. svibnja 2019., ista je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina.

21. Osim navedenog prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke pravilno nije uzeo u obzir i tzv. negativnu razliku kada je tužiteljica plaćala manji iznos od onog tečaja koji je ugovoren prilikom sklapanja ugovora o kreditu, budući je tuženik samo općenito stavio materijalnopravni prigovor kojim zapravo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, odnosno nije postavio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, tako da u ovom slučaju sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, a što je u skladu i s presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. Stoga je valjalo žalbu tuženika djelomično odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu potvrditi u dijelu kojom je odlučeno o glavnom tužbenom zahtjevu i pripadajućim zateznim kamatama po stopi koja je određena za razdoblje od 19. siječnja 2007. do 29. prosinca 2023. (točka II.2. izreke).

21.1. Međutim, prvostupanjski sud u točki II.2. izreke prilikom odlučivanja o visini stope zateznih kamata za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate nije imao u vidu da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23), koji je stupio na snagu 30. prosinca 2023., izmijenjen članak 29. stavak 2. kojim je određen način obračuna stope zateznih kamata, a što osnovano ističe i tuženik u žalbi, zbog čega je valjalo žalbu tuženika u tom dijelu prihvatiti i pobijanu presudu u preinačiti tako da se stopa zateznih kamata za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.

22. Odlučujući o troškovima postupka prvostupanjski sud je sukladno članku 155. stavku 1. ZPP-a pravilno dosudio tužiteljici trošak sastava tužbe temeljem Tbr.7. toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), te troškove sastava podnesaka od 17. lipnja 2020., 17. rujna 2020. i 3. lipnja 2024. temeljem Tbr.8. toč.1. Tarife jer se radi o obrazloženim podnescima, kao i troškove zastupanja na ročištima od 7. listopada 2020., 8. prosinca 2020., 21. veljače 2024. i 22. kolovoza 2024. u iznosima od po 100 bodova temeljem Tbr.9. toč.1. Tarife jer se na tim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari, zatim trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura i sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 112,81 eura. Isto tako nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je tužiteljica kao obveznik e-komunikacije bio dužna sukladno članku 106.a ZPP-a troškovnik dostaviti putem e-komunikacije obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o podnesku iz navedenog članka ZPP-a nego o zahtjevu tužiteljice kojim traži naknadu troškova postupka sukladno članku 164. ZPP-a.

22.1. Međutim, pravilno tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud tužiteljici pogrešno priznao kao osnovane troškove sastava podnesaka od 8. prosinca 2020. i od 4. lipnja 2023. temeljem Tbr.8. toč.1. Tarife u iznosima od po 100 bodova budući iz spisa proizlazi da tužiteljica naveden podneske nije niti predala u spis, kao i trošak sastava podnesaka od 4. rujna 2023. temeljem Tbr.8. toč.1. Tarife u iznosu od 100 bodova jer je tužiteljica tim podneskom ispravila tužbeni zahtjev, tako da joj taj trošak nije u obvezi naknaditi tuženik, pa je stoga odluku o troškovima postupka (točka III. izreke) valjalo preinačiti i obvezati tuženika da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.512,81 eura umjesto iznosa od 3.262,81 eura, imajući pri tome u vidu i činjenicu da tužiteljica u žalbi nije navela razloge zbog kojih smatra da odluka o troškovima postupka nije pravilna.

23. Ovaj sud je odbio tužiteljicu sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a jer s istom nije uspjela, dok je tuženika odbio sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe temeljem članka 166. stavku 1. u vezi s člankom 154. stavkom 5. ZPP-a jer je s istom uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu koji se odnosi na dio određivanja visine zateznih kamata i na dio troškova postupka.

24. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članaka 368. stavka 1., 373. točka 3. i 380. točke 3. ZPP-a kao u izreci.

Slavonski Brod, 9. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić