Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-1034/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Tei Ivas i Ivanu Mračiću, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mračić & Partneri d.o.o. Zagreb, Trnjanska cesta 71, protiv tuženice NM [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, Maksimirska 81, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 7028/2022-32 od 31. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice NM i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7028/2022-32 od 31. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Nalaže se tuženiku NM, [adresa], [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužitelju BI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.523,63 eur s zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to na iznos od:

- na iznos od 11,41 EUR od 31.10.2008. godine

- na iznos od 0,20 EUR od 1.12.2008. godine

- na iznos od 14,58 EUR od 2.1.2009. godine

- na iznos od 16,79 EUR od 5.2.2009. godine

- na iznos od 17,78 EUR od 5.3.2009. godine

- na iznos od 15,03 EUR od 7.4.2009. godine

- na iznos od 15,78 EUR od 12.5.2009. godine

- na iznos od 11,52 EUR od 9.6.2009. godine

- na iznos od 8,37 EUR od 7.7.2009. godine

- na iznos od 9,21 EUR od 11.8.2009. godine

- na iznos od 10,86 EUR od 10.9.2009. godine

- na iznos od 10,72 EUR od 1.10.2009. godine

- na iznos od 9,05 EUR od 5.11.2009. godine

- na iznos od 12,19 EUR od 1.12.2009. godine

- na iznos od 14,71 EUR od 2.1.2010. godine

- na iznos od 18,29 EUR od 4.2.2010. godine

- na iznos od 17,47 EUR od 13.3.2010. godine

- na iznos od 22,33 EUR od 22.4.2010. godine

- na iznos od 21,41 EUR od 6.5.2010. godine

- na iznos od 23,21 EUR od 23.8.2010. godine

- na iznos od 38,77 EUR od 23.8.2010. godine

- na iznos od 35,57 EUR od 23.8.2010. godine

- na iznos od 45,36 EUR od 10.9.2010. godine

- na iznos od 41,98 EUR od18.10.2010. godine

- na iznos od 36,54 EUR od 27.11.2010. godine

- na iznos od 48,02 EUR od 15.12.2010. godine

- na iznos od 62,62 EUR od 19.1.2011. godine

- na iznos od 52,28 EUR od 21.2.2011. godine

- na iznos od 56,26 EUR od 22.3.2011. godine

- na iznos od 51,64 EUR od 22.4.2011. godine

- na iznos od 52,48 EUR od 21.5.2011. godine

- na iznos od 72,02 EUR od 17.6.2011. godine

- na iznos od 73,93 EUR od 21.7.2011. godine

- na iznos od 90,25 EUR od 12.9.2011. godine

- na iznos od 81,86 EUR od 6.10.2011. godine

- na iznos od 72,68 EUR od 6.10.2011. godine

- na iznos od 71,70 EUR od 5.11.2011. godine

- na iznos od 70,99 EUR od 9.12.2011. godine

- na iznos od 75,37 EUR od 7.1.2012. godine

- na iznos od 79,19 EUR od 11.2.2012. godine

- na iznos od 79,70 EUR od 24.3.2012. godine

- na iznos od 77,06 EUR od 21.4.2012. godine

- na iznos od 78,84 EUR od 30.5.2012. godine

- na iznos od 80,06 EUR od 20.6.2012. godine

- na iznos od 78,01 EUR od 20.7.2012. godine

- na iznos od 78,55 EUR od 22.8.2012. godine

- na iznos od 77,01 EUR od 20.10.2012. godine

- na iznos od 73,73 EUR od 19.11.2012. godine

- na iznos od 77,28 EUR od 19.11.2012. godine

- na iznos od 78,98 EUR od 14.12.2012. godine

- na iznos od 77,74 EUR od 14.1.2013. godine

- na iznos od 71,05 EUR od 13.2.2013. godine

- na iznos od 76,73 EUR od 15.3.2013. godine

- na iznos od 77,23 EUR od 5.4.2013. godine

- na iznos od 75,00 EUR od 6.5.2013. godine

- na iznos od 68,08 EUR od 8.6.2013. godine

- na iznos od 67,90 EUR od 2.8.2013. godine

- na iznos od 69,60 EUR od 2.8.2013. godine

- na iznos od 72,33 EUR od 13.9.2013. godine

- na iznos od 76,11 EUR od 9.10.2013. godine

- na iznos od 74,16 EUR od 8.11.2013. godine

- na iznos od 75,54 EUR od 7.12.2013. godine

- na iznos od 77,10 EUR od 8.1.2014. godine

- na iznos od 78,07 EUR od 11.2.2014. godine

- na iznos od 80,13 EUR od 7.3.2014. godine

- na iznos od 79,46 EUR od 7.4.2014. godine

- na iznos od 77,18 EUR od 13.5.2014. godine

- na iznos od 76,45 EUR od 9.6.2014. godine

- na iznos od 76,78 EUR od 14.7.2014 godine

- na iznos od 79,36 EUR od 18.8.2014. godine

- na iznos od 81,54 EUR od 8.9.2014. godine

- na iznos od 81,09 EUR od 9.10.2014. godine

- na iznos od 82,97 EUR od 13.11.2014. godine

- na iznos od 84,24 EUR od 11.12.2014. godine

- na iznos od 83,49 EUR od 14.1.2015. godine

- na iznos od 83,70 EUR od 19.2.2015. godine

- na iznos od 83,70 EUR od 16.4.2015. godine

- na iznos od 83,70 EUR od 14.5.2015. godine

- na iznos od 83,56 EUR od 14.5.2015. godine

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu broj: 466- 078/2008 zaključenog između tužitelja i tuženika, kojom je ugovoreno da će se prije isplate kredita odbiti od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, te se nalaže tuženiku ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju BI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 212,94 eur uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 11. travnja 2008. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku NM, [adresa], [osobni identifikacijski broj] naknaditi tužitelju BI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu 1.996,65 eur sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 31. listopada 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.1. U žalbi ističe da se prvostupanjska presuda temelji isključivo na utvrđenjima iz kolektivnog spora bez navođenja bilo kakve zakonske osnove zbog kojih bi se ista trebala primijeniti u ovom postupku. Smisao vođenja tzv. pojedinačnih postupka je u tome da se činjenice i utvrđenje iz kolektivnog spora utvrde u svakom pojedinom slučaju što je ovdje izostalo pa je na taj način počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Sud prvog stupnja nije naveo niti jedan razlog radi čega smatra da je valutna klauzula ništetna niti je obrazložio eventualan propust banke počinjen u dobroj vjeri u pravcu toga da banka upozori tužitelja na moguće rizike koji ni njoj u tom trenutku nisu bili poznati. Na ovaj način tužitelj je stavljen u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili bez valutne klauzule. Pogrešno je primijenjena odredba članka 81. Zakona o zaštiti potrošača jer prvostupanjski sud uopće nije naveo u čemu se sastoji ta značajna neravnoteža stoga što nije dovoljno da se o pojedinoj odredbi nije pregovaralo već je potrebno da trgovac bude još i nesavjestan te nepošten. Glede ništetnosti naknade za obradu kredita smatra da je ta odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, predstavlja cijenu usluge te u ovom slučaju nije dozvoljeno provoditi test nepoštenosti. Sud Europske unije u svojoj je praksi zauzeo jasan stav da nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. Neprihvatljiv je stav prvostupanjskog suda da odredba o naknadi za obradu kredita nije bila niti određena niti odrediva. Glede nalaza i mišljenja vještaka ističe da je primijenjena pogrešna metodologija jer tuženica smatra da bi izračun trebalo izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kunske kredite u predmetnom periodu. Nalog za isplatu utemeljen je na nalazu i mišljenju vještaka koji ne obuhvaća sve nastale razlike uslijed smanjenja tečaja chf pa je na taj način pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022 od 8. ožujka 2023. Tuženica smatra da ukoliko je ništetna odredba kojom je ugovoreno da su određeni parametri promjenjivi (tečaj) čemu se žaliteljica izričito protivi, onda je ništetna promjena tih parametara i kada se isti smanjuju u odnosu na početno ugovorene jer i smanjenje predstavlja promjenu (negativne razlike). Pogrešno je dosuđen početak tijeka zakonske zatezne kamate jer tuženica nije nesavjesna stjecateljica te ukazuje na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo i u odnosu na prigovor zastare. Predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 80/22), na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se ista presuda može ispitati.

5.1. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

5.2. Stoga žalba tuženice zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba čl. 5. st. 2. sadržana u Ugovoru o kreditu od 7. travnja 2008. koja se odnosi na naknadu za obradu kredita te isplatu po toj osnovi u visini od 212,94 eura, kao i isplata iznosa od 4.523,63 eur-a zbog primjene valutne klauzule, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

Valutna klauzula

7. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio (kao prethodno pitanje) ništetnost dijela ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u Ugovoru o kreditu koji je tuženica zaključila sa tužiteljem, pozivom na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

8. Što se tiče prigovora zastare, navesti je kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi:

„4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

8.1. U kolektivnom sporu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je u odnosu na tuženicu utvrđena ništetnost ugovorene valutne klauzule. Kako je tužba u predmetnom postupku podnesena 22. prosinca 2022., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

9. Nadalje, kako je način ugovaranja valutne klauzule bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja valutne klauzule utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnov zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

9.1. Naime, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2221/18-11 odbijena je revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 – dalje ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 72/12, 56/13 i 41/14- dalje ZZP/07). Stoga je i postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za chf već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za chf kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

10. Odredbe čl. 502.c ZPP i Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09., 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje ZZP/07), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju jer je Ugovor o kreditu zaključen 7. travnja 2008., propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

10.1. Naime, svrha čl. 88. ZZP/03, odnosno čl. 138.a ZZP/07 te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) je da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača obligatorno primjeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava, pa je i stav ovog suda da je volja zakonodavca bila da i u parničnom postupku kao što je ovaj, a u kojem se suštinski traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača (u prilog tome govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete).

10.2. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP, jer i po ocjeni ovog suda, odluka iz postupka za zaštitu potrošača u smislu prethodno navedenih zakonskih odredbi obvezuje i u ovom postupku. Da je tome tako proizlazi iz odredbe čl. 502.c ZPP kojom je propisano da u slučaju da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozovu na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. U odnosu na prigovor tuženice glede tzv. negativnih razlika i pozivanja na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. navesti je da je nakon te odluke Vrhovni sud Republike Hrvatske donio odluku poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u kojoj je zauzeo pravno shvaćanje, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, koje glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o chf valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj hrk-chf bio manji od tečaja hrk-chf na dan isplate kredita."

11.1. Stoga je neosnovan i navod tuženice koji se odnosi na negativne razlike.

12. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje ZOO) propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

12.1. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

12.2. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12.3. Kako je u konkretnom slučaju do tuženičinog stjecanja došlo na temelju po njoj sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO dužna tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja tj. dana isplate anuiteta.

13. Na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka, kojeg je prvostupanjski sud pravilno prihvatio kao stručan i objektivan prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj zbog primjene valutne klauzule tijekom otplate kredita platio veći iznos od ukupno 4.523,63 eura pa mu je taj iznos pravilno dosuđen zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa anuiteta, a u visini zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. ZOO.

Naknada za obradu kredita

14. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, prethodno utvrdivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare, utvrdio kako je tuženica prije isplate kredita naplatila od tužitelja naknadu i troškove za odobrenje kredita u utuženom iznosu temeljem odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu, da prilikom zaključenja istoga nije dovoljno vodila računa o tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani pa je povrijedila načelo savjesnosti i poštenja te načelo jednake vrijednosti i činidaba u smislu čl. 4. i čl. 7. ZOO, slijedom čega je navedena ugovorna odredba kojom se tužitelj, kao korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknade i troškove za odobrenje kredita nepoštena i posljedično ništetna te protivna odredbama čl. 81. i čl. 82. ZZP/03 i odredbama čl. 322., čl. 323 i čl. 324. ZOO.

15. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnim dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknade i troškove za odobrenje kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe, ali se pritom prvostupanjski sud pogrešno pozvao na ZZP/03 jer je sporni Ugovor o kreditu zaključen 7. travnja 2008. kada je bio na snazi ZZP/07 (koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007.). Međutim, bez obzira na to što je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

16. Iz stanja spisa proizlazi kako tužitelj s tuženicom nije pojedinačno pregovarao o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane tuženice u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženici, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita, a što tuženica tijekom postupka nije ni osporavala.

17.1. U tom pravcu je sud prvog stupnja pravilno analizirao iskaz tužitelja saslušanog kao stranke, na temelju kojega je utvrdio i kako je tužitelj prihvatio i poštivao navedenu ugovornu odredbu, koja je bila unaprijed sročena i priređena od strane banke.

17.2. Iz nespornih činjenica vidljivo je da je tužitelj sa tuženicom Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba za kupnju vozila, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača.

18. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

19. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

19.1. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

20. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženica bila ovlaštena od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu ulaznu naknadu.

21. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženice i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz čl. 5. Ugovora protivna je načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je tuženica nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavala tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredbe Ugovora ukazuje nepoštenom prema tužitelju, kao korisniku kreditu i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženicu.

22. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ostale ugovorne naknade pa tako i na ulaznu naknadu koja je predmet ovog spora. Ovo tim više imajući u vidu pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024.

23. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 212,94 eura čija visina među strankama nije prijeporna te je pozivom na odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, pravilno usvojen i ovaj dio tužbenog zahtjeva sa pripadajućim zateznim kamatama, koji je tuženica kao nesavjesni stjecatelj dužna platiti. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

24.Pri tome prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare istaknut po tuženici, a koji se neosnovano ponavlja i u žalbi, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

25. Glede odluke o troškovima postupka ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 154, st. 1. i čl. 155. ZPP, a što tuženica svojim paušalnim žalbenim navodima nije dovela u pitanje.

26. Slijedom iznesenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 368. st. 2. i čl. 380. toč. 2. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem- čl. 129. st. 5. istog Zakona), odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

Zadar, 9. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Dujmović