REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Ž 5

Poslovni broj: Us I-2031/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužiteljice ŽO iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za upravne poslove i državljanstvo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, 9. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/II-224- 04/23-01/100, URBROJ: 511-01-203-24-2 od 9. rujna 2024. i rješenja Policijske uprave ličko-senjske, Postaje granične policije Korenica, broj: 511-04-08-05-UP/I-200/2022 od 3. kolovoza 2022.

Obrazloženje

1. Rješenjem Policijske uprave ličko-senjske, Postaje granične policije Korenica, broj: 511-04-08-05-UP/I-200/2022 od 3. kolovoza 2022. odbijen je zahtjev tužiteljice za utvrđivanje hrvatskog državljanstva uz obrazloženje da nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine broj 53/91., 70/91., 28/92., 113/93., 4/94., 130/11., 110/15. i 102/19.; dalje: Zakon o hrvatskom državljanstvu) kojom je propisano utvrđivanje hrvatskog državljanstva sukladno propisima koji su važili do 8. listopada 1991. Protiv navedenog rješenja tužiteljica je izjavila žalbu koja je rješenjem tuženika KLASA: UP/II-224-04/23- 01/100, URBROJ: 511-01-203-24-2 od 9. rujna 2024. odbijena kao neosnovana.

2. Tužiteljica pravodobno podnesenom tužbom osporava zakonitost navedenog rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede upravnog postupka. Navodi da je osnova njenog zahtjeva za stjecanje državljanstva podrijetlo prema čl. 5. st. 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, te da isto ispunjava uvjete, ne prema čl. 30. istoga Zakona kako je to pogrešno razmatrao tuženik. Stoga ni činjenica da u vrijeme podnošenja zahtjeva ima drugo državljanstvo ne predstavlja formalno-pravnu zapreku za stjecanje hrvatskog državljanstva. Smatra da tuženik pogrešno tumači odredbe relevantnog zakona čime je povrijeđeno načelo zakonitosti i zabrane diskriminacije predviđene Zakonom o suzbijanju diskriminacije jer dovodi do situacije u kojoj se u odnosu na članove iste obitelji mjerodavni propis različito primjenjuje (ovisno da li su rođeni prije ili poslije 8. listopada 1991.) što da predstavlja diskriminaciju prema dobi. Predlaže da sud poništi tuženikovo rješenje i rješenje prvostupanjskog tijela i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu u cijelosti zbog neispunjavanja zakonskih pretpostavki za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana propisanih odredbom čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, sve iz razloga iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Obrazlaže da se na tužiteljicu, kao osobu rođenu prije **.**.1991. (tj. prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu), ne može primijeniti odredba čl. 5. st. 2. toga Zakona jer je u vrijeme rođenja tužiteljice na snazi bio Zakon o državljanstvu SR Hrvatske iz 1965.. Poziva se na brojnu sudsku praksu vezano uz primjenu spornih odredbi. Osporava prigovor diskriminacije jer nema povrede Ustava RH ni zakona budući se o zahtjevu tužiteljice odlučivalo temeljem važećeg propisa. Budući je tužiteljica na dan 8. listopada 1991. bila državljanka Republike Srbije, ne može se utvrditi da se na taj isti dan smatra i državljankom Republike Hrvatske u smislu odredbe članka 30. stavaka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Slijedom predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Među strankama je sporna primjena materijalnog prava, odnosno jesu li u postupku donošenja osporenog rješenja pravilno primijenjene relevantne zakonske odredbe.

5. Kako sukladno odredbi čl. 98. t. 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS) stranke nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave, a činjenice odlučne za rješavanje ovog spora su nesporne, uz primjenu načela učinkovitosti iz čl. 8. ZUS-a prema kojoj je sud dužan upravni spor provesti brzo, bez odugovlačenja i uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, sud je ovaj spor riješio bez održavanja rasprave.

6. Sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu te je na temelju odredbe čl. 114. st. 3. ZUS-a utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

7. Odredbom čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu uređeno je načelo pravnog kontinuiteta državljanstva pa je navedenim člankom propisano da se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je hrvatsko državljanstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu tog Zakona tj. do 8. listopada 1991..

8. U vrijeme rođenja tužiteljice (1959.) se državljanstvo stjecalo prema odredbama Zakona o državljanstvu Narodne Republike Hrvatske (Narodne novine broj 23/1950.). Prema odredbi čl. 4. navedenoga Zakona dijete je rođenjem stjecalo hrvatsko državljanstvo ako su oba roditelja bili hrvatski državljani. Odredba čl. 6. st. 1. citiranog Zakona, propisuje da ako je jedan roditelj državljanin NR Hrvatske, a drugi državljanin koje druge narodne republike Federativne Narodne Republike Jugoslavije, dijete je državljanin NR Hrvatske, ako se roditelji sporazume da dijete bude državljanin NR Hrvatske. Ukoliko u slučaju iz prednjeg stavka nema sporazuma roditelja o državljanstvu djeteta, sukladno stavku 2. citirane zakonske odredbe, dijete je državljanin NR Hrvatske 1. ako u vrijeme rođenja djeteta roditelji imaju zajedničko prebivalište u NR [adresa], 2. ukoliko u to vrijeme roditelji nemaju zajedničko prebivalište u NR [adresa] niti u narodnoj republici čiji je državljanin drugi roditelj, ako je dijete rođeno u NR Hrvatskoj, 3. ukoliko dijete ne stiče državljanstvo ni jednog roditelja na osnovu njihovog zajedničkog prebivališta u vrijeme rođenja a ni po mjestu rođenja, ako je otac djeteta državljanin NR Hrvatske.

9. Ujedno, u trenutku tužiteljičina rođenja važio je i Zakon o državljanstvu FNRJ (Službeni list FNRJ broj 54/46., 104/47., 88/48. i 105/48.) i Pravilnik za izvršenje Zakona o državljanstvu FNRJ (Službeni list FNRJ broj 98/46. i 20/51.) kojim je bilo propisano da se novorođena djeca upisuju u onu knjigu državljana gdje su im upisani roditelji ili jedan od roditelja (čl. 7. st. 1. Pravilnika). Odredbom čl. 1. st. 3. Zakona o državljanstvu FNRJ bilo je propisano da državljanin FNRJ može imati državljanstvo samo jedne republike.

10. Uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka, utvrđeno je da je tužiteljica rođena **.**.1959. u [adresa], da je državljanka Republike Srbije (upisana u evidenciju državljana Republike Srbije za matično područje [adresa], za 1959. godinu pod rednim brojem 1366), da ima prebivalište u [adresa], da je majka tužiteljice ŽOZ upisana 1950. kao hrvatska državljanka u Knjigu državljana Matičnog ureda Plitvička Jezera za matično područje Korenica pod rednim brojem 1278, da je otac tužiteljice BO državljanin Republike Srbije, da su roditelji tužiteljice sklopili brak u [adresa] u kojem im je bilo i prebivalište u vrijeme tužiteljičinog rođenja.

11. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, a koje tužiteljica nije ni osporavala, tuženo tijelo je utemeljeno zaključilo da se tužiteljica ne smatra hrvatskom državljankom, jer to svojstvo nije stekla po propisima koji su bili na snazi prije Zakona o hrvatskom državljanstvu, pri čemu je za svoju odluku tuženo tijelo dalo valjane, pravno prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.

12. Dakle, kraj činjenice da je tužiteljica rođena na području Republike Srbije, na kojem su tada imali prebivalište i njeni roditelji, a čije je državljanstvo imao i otac tužiteljice u trenutku njenog rođenja, te uvažavajući činjenicu da se roditelji tužiteljice (različitog republičkog državljanstva) nisu sporazumjeli da dijete ima hrvatsko državljanstvo, to tužiteljica nije mogla niti podrijetlom, a niti rođenjem, steći hrvatsko državljanstvo prema tada važećem propisu o stjecanju hrvatskog državljanstva.

13. Budući je tužiteljica do 8. listopada 1991. (stupanje na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu) stekla državljanstvo jedne od bivših republika, a ne Republike Hrvatske, kako se po ranijem propisu koji se primjenjuje u konkretnom slučaju moglo imati samo jedno republičko državljanstvo, ne može se naknadno utvrditi da je tužiteljica imala hrvatsko državljanstvo, a ista, kako je i utvrđeno, ne ispunjava zakonske pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana temeljem čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

14. U odnosu na tužbene navode da je zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva podrijetlom tužiteljica podnijela po osnovi članka 5. stavak 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, a ne članka 30. istoga Zakona, ukazuje se tužiteljici, da se ispunjavanje uvjeta za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom utvrđuje po zakonu koji je važio u vrijeme rođenja osobe koja traži naknadni upis u evidenciju državljana Republike Hrvatske, a Zakon o hrvatskom državljanstvu nije bio donesen u vrijeme tužiteljičinog rođenja pa je pravilno prvostupanjsko tijelo zahtjev tužiteljice preispitalo i riješilo sukladno odredbi čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

15. Stoga, a kako u konkretnom slučaju nije ostvaren kontinuitet hrvatskog državljanstva kakav ima u vidu odredba čl. 30. st. 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, koja nije mijenjana niti brisana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine broj 102/19., koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020.), i upravo ta odredba predstavlja granicu za primjenu odredbi čl. 4. i 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu, to ovaj sud nije našao osnovanim tužbene navode tužiteljica usmjerene na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

16. S tim u svezi valja tužiteljici ukazati da bi načelo pravnog kontinuiteta hrvatskog državljanstva, koje je jedno od najvažnijih načela na kojima se temelji Zakon o hrvatskom državljanstvu, tužiteljičinim tumačenjem odredbe čl. 5. st. 2. rečenog Zakona zapravo bilo poništeno, odnosno izgubilo bi svaku svrhu. O tome je stav zauzela i brojna praksa Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (primjerice presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-2380/22-4 od 26. siječnja 2023., poslovni broj Usž-3463/2024-2 od 12. prosinca 2024.), ali i Ustavnog suda Republike Hrvatske na koje se tuženik osvrnuo u odgovoru na tužbu.

17. Također, tužiteljica se u konkretnom slučaju neosnovano poziva na diskriminaciju obzirom na pravni temelj stjecanja hrvatskog državljanstva jer u svakom zakonu o državljanstvu bilo koje države, pa tako i u Zakonu o hrvatskom državljanstvu, postoji više pravnih osnova po kojima osobe mogu steći državljanstvo iste države ukoliko ispune propisane uvjete pa ne može biti riječ ni o kakvoj diskriminaciji, ako se u provedenom postupku utvrdi da osoba ne ispunjava propisane uvjete. Dakle, u postupku koji se provodi temeljem odredbe čl. 30. st. 1. Zakona imaju se u vidu odredbe kojima je regulirano stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom, ali onog zakona koji je važio u vrijeme rođenja osobe čije se državljanstvo utvrđuje. Sud podsjeća da u opća obilježja diskriminacije pripadaju, između ostalog, nejednakost u uživanju prava, u pravilu uz povredu materijalnog prava, a sud, zbog svega prethodno iznesenog, ne nalazi da su ovdje ispunjena spomenuta obilježja, a tužiteljica nije učinila ni vjerojatnim da je stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale osobe koji uz iste uvjete traže utvrđivanje hrvatskog državljanstva, odnosno u konkretnom slučaju nije došlo do povrede čl. 2. Zakona o diskriminaciji (Narodne novine br. 85/08., 112/12.).

18. Stoga je, na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a, odlučeno kao u izreci ove presude.

U Rijeci 9. travnja 2025.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).