REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-5815/2024-15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Hrvoju Zdilaru, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., [adresa], OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, temeljem generalne punomoći Su-143/25, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 24. ožujka 2025. godine u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnika tužiteljice Berislava Velčića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika ČI, odvjetničkog vježbenika, dana 09. travnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 919423, od dana 13.6.2006. g. sklopljenog između tužiteljice RI (djev. R), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, koji je pravni slijednik Volksbank d.d. i Sberbank d.d., kao i Nove Hrvatske banke d.d., sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv „NAKNADA“, stavka 6.1. Ugovora a koja glasi: ''Jednokratno 1,10% (slovima: jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.''.
II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., [adresa], OIB: 87939104217 isplatiti tužiteljici RI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 120,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.06.2006. do isplate, te joj naknaditi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 229,66 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 09.04.2025. do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.
Obrazloženje
1. U tužbi od 03.10.2024. tužitelj navodi da je Hrvatska poštanska banka d.d., sa sjedištem u [adresa] pravni slijednik ranije Volksbank d.d. i kasnije Sberbank d.d., Zagreb, kao i Nove hrvatske banke d.d., te da je tužiteljica s prednikom tuženika Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9, sklopila Ugovor o kreditu broj: 919423, dana 13.6.2006. g., ovjeren kod javnog bilježnika Obrenije Ribarić, u Zagrebu dana 14.6.2006. g., broj: OU-614/2006, a kojim se Ugovorom o kreditu prednik tuženog, kao kreditor obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 17.667,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate, na vrijeme od 84 mjeseca i plaćanje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 250,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća, s time da anuiteti dospijevaju svakog 1. u mjesecu počevši od 1.7.20226. g., a tužiteljica je bila dužna osigurati pokriće na kunskom računu za otplatu kredita najmanje u iznosu dospjelog anuiteta. U međuvremenu tužiteljica je sklopila brak u građanskom obliku dana **.**.2007. g. u [adresa], s ŽI, tako da sada njezino prezime nakon sklapanja braka glasi ŽI.
2. Tužiteljica navodi, da je odredbom članka 6. koja nosi naziv „NAKNADE“, stavka 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužiteljicu da neposredno prije isplate kredita plati Banci odnosno tuženom naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,10 % (jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, međutim, tužiteljici niti prethodno niti naknadno nije na jasan i nedvosmislen način predočena struktura navedenih troškova, odnosno od čega se isti stvarno sastoje, u kojem konačnom iznosu i zašto je baš određena naknada u visini tih postotaka od iznosa kredita, a što onda navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, a onda posljedično nepoštenom i ništetnom, sve sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica ističe, da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tuženi je tako nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i za osiguranje kredita, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom. Tužiteljici je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, činjenica je i to da u predmetnom ugovoru o kreditu nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktično joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove naknade za obradu zahtjeva za kredit i administraciju kredita, teretivši ju prilikom isplate kredita za iznos od 194,33 CHF (1,10 % od 17.667,00 CHF kao iznosa kredita), odnosno 124,95 EUR prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, što sve, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je isplatio drugi, manji iznos kredita. U svakom slučaju, takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora. Nadalje, trošak obrade kredita, ako bi isti i postojao, ne smije pasti na teret potrošača, a ovdje tužiteljice jer se tuženik kao banka temeljem čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima naplaćuje kroz ugovorenu kamatu. Na ovaj način tuženik je tužitelju dvaput obračunao jednu te istu uslugu i to prvi put plaćanjem naknade, a onda nakon toga i kroz ugovorenu kamatu, unatoč činjenici što je tuženik imao pravo na plasirani kredit naplatiti samo kamatu, a u kojoj je onda sadržan i trošak i zarada tuženika kao banke.
3. Tužiteljica posebno ističe, da je ovakvo ugovaranje naknade ništetno, a što je potvrdio i sud EU u svojim odlukama u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.07.2020. godine, kao i u odluci u predmetu broj : C-84/19, a koje odluke su obvezujuće i za sudove u Republici Hrvatskoj. Tako je u sud EU u svojim odlukama u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.07.2020. godine u bitnome utvrdio sljedeće: ''78. U tom pogledu treba uzeti u obzir činjenicu da, kao što to proizlazi iz navoda suda koji je uputio zahtjev, u skladu sa Zakonom 2/2009, naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Iz toga slijedi da ugovorna odredba koja bi imala za učinak izuzimanje prodavatelja robe i pružatelja usluga od obveze dokazivanja da su ti uvjeti ispunjeni u pogledu naknade za otvaranje može, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev s obzirom na sve odredbe ugovora, nepovoljno utjecati na pravni položaj potrošača i slijedom toga na njegovu štetu stvoriti znatniju neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.; 79. S obzirom na prethodna razmatranja, na jedanaesto pitanje u predmetu C-224/19 valja odgovoriti tako da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. ''. Temeljem naprijed navedenog, osnovanost tužbenog zahtjeva s osnova utvrđenja ništetnosti ulazne naknade i vraćanje tužiteljici onoga što je s tog osnova platila tuženiku, proizlazi iz dosadašnje sudske prakse u vidu drugostupanjskih sudskih odluka na koje se tužitelj poziva.
4. Slijedom svega prethodno navedenoga, tužiteljica u tužbi i na ročištu od 24.03.2025. (list 73 spisa) predlaže donošenje slijedeće presude:
''1. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 919423, od dana 13.6.2006. g. sklopljenog između tužiteljice RI (djev. R), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, koji je pravni slijednik Volksbank d.d. i Sberbank d.d., kao i Nove Hrvatske banke d.d., sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv „NAKNADA“, stavka 6.1. Ugovora a koja glasi: ''Jednokratno 1,10% (slovima: jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.''.
2. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, koji je pravni slijednik Volksbank d.d. i Sberbank d.d., kao i Nove Hrvatske banke d.d., da tužiteljici RI (djev. R), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 120,55 Eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17.6.2006. godine pa do 31.12.2007. godine po čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, zatim od 1.1.2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, te od 1.1.2023. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
3. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, koji je pravni slijednik Volksbank d.d. i Sberbank d.d., kao i Nove Hrvatske banke d.d., da tužiteljici RI (djev. R), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.''
5. Tuženik u odgovoru na tužbu od 13.11.2024. navodi da je o tužba u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su razloga koje tuženik iznosi u nastavku.
6. Tuženik ističe da je potraživanje tužitelja u zastari i prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 3.10.2024. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 126/21, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika 13.6.2006. na iznos od 17.667,00 CHF, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za isplaćene naknade protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: ''Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.'' Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2006., određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za tužiteljeva potraživanja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja.
7. Tuženik, a očitujući se o naknadi za obradu i administraciju kredita, prije svega ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,10 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: 1.) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; 2.) da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, 3.) da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Člankom 6. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 6.1.) uz pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,10% od iznosa kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Dakle, već je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Očito je stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, a to je da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem: ''8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje ĆI prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.''
8. Tuženik, nadalje, ističe da su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene. Tužitelj u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Sukladno odredbi članka 219. ZPP-a određeno je kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje. Tužitelj je u tužbi naveo dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja. Iz samog Ugovora o kreditu se jasno može iščitati da se ovdje ne radi o prikrivenim odredbama već o jasnim, uočljivim i konkretno (u postotku) određenim parametrima, dok je dokaz iskazom svjedoka nevjerodostojan imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku. Tužitelj je u svakom trenutku nakon što je pročitao ugovor i navedene odredbe mogao odustati od sklapanja. Iz svega navedenog proizlazi kako se tužitelj paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu odgovarale. Trenutna praksa i potvrđuje ovdje iznesene navode tuženika. U presudi Županijskog suda u Splitu broj Gž-1215/2020, sud potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev postavljen na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o obradi kredita i prijevremenoj otplati. Drugostupanjski sud navodi da ispravno ocjenjuje prvostupanjski sud da su odredbe ugovora koje se tiču naknade za obradu kredita i prijevremene otplate dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti te da su ih korisnici kredita mogli očekivati i to prema samoj formulaciji teksta te da nije jasno što bi iz teksta ugovora korisniku kredita moglo biti upitno. Zaključno, tuženik smatra da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja.
9. Tuženik, a očitujući se o visini tužbenog zahtjeva i vrijednosti predmeta spora, napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja.
10. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
11. Stranke su na pripremnom ročištu od 24.03.2025. suglasno navele da nije sporno da je tužiteljici naplaćena tzv. ulazna naknada dana 16.06.2006. u iznosu od 908,27 kn, odnosno 120,55 eura (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), nakon čega je tužiteljica navela da ispravlja tužbeni zahtjev u točci 2. na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 120,55 eura sa zateznom kamatom tekućom od 17.06.2006. do isplate, a tuženik je primio na znanje gore naznačeni ispravak tužbenog zahtjeva.
12. Tijekom postupka sud je proveo sve dokaze predložene po strankama, te je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 919423 od 13.06.2006. sa potvrdom o solemnizaciji i specijalnom punomoći (list 7 – 14 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 03.07.2023. posl. br. Tt-23/25802-2 (list 15-16 spisa), otplatnu tablicu po kreditu (list 17-19 spisa), plan otplate (list 20-21 spisa), prometnu karticu (list 22-29 spisa) i u zapis iz matice vjenčanih za tužiteljicu (list 38 spisa), te je saslušao tužiteljicu (list 74 spisa).
13. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
14. Sud primjenom odredbe čl. 4. ZPP-a nije cijenio izračun tečajnih razlika po kreditu izrađen po vještaku Jurici Dobriniću priložen uz tužbu (list 30-36 spisa), jer je ovaj izračun izrađen po nalogu tužiteljice, a ne suda, izvan ovog parničnog postupka, a tuženik se nije suglasio da se isti koristi kao dokaz u ovom postupku.
15. Uvidom u rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 03.07.2023. posl. br. Tt- 23/25802-2 (list 15-16 spisa) i u zapis iz matice vjenčanih za tužiteljicu (list 38 spisa), a isto među strankama i nije sporno, te temeljem odredbi čl. čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima (''Narodne novine'' broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 i 136/24 – dalje: ZTD), sud je utvrdio da:
- je ovdje tuženik Hrvatska poštanska banki d.d., Zagreb pravni slijednik Nove hrvatske banke d.d., Zagreb ( koja je pripojena ovdje tuženiku), s tim da je Nova hrvatska banka d.d., Zagreb u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu br. 919423 od 13.06.2006. (list 7 – 14 spisa) glasila Volksbank d.d., Zagreb, nakon čega je prednik tuženika promijenio tvrtku u Sberbank d.d., Zagreb, a nakon toga u Nova hrvatska banka d.d., Zagreb,
- je ovdje tužiteljica dana 29.09.2007. (dakle nakon zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu br. 919423 od 13.06.2006., list 7 – 14 spisa) udajom promijenila prezime iz R u RI.
16. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 919423 od 13.06.2006. sa potvrdom o solemnizaciji i specijalnom punomoći (list 7 – 14 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su dana 13.06.2006. tuženik, kao banka i kreditor, te tužiteljica kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu br. 919423 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), a kojim je ugovoren kredit u iznosu od 17.667,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca, s tim da je ugovorena kamata po stopi od 5,10 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, tj. tuženika, a s namjenom – za kupnju vozila, te da Ugovor o kreditu, u članku 6.1., sadržava ovdje pobijanu odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita koja odredba glasi: ''Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10 % (jedancijelihjedan posto) od iznosa kredita, minimalno kn – 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj''.
17. Iako je odredbom čl. 2.1. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, tj. tuženika, iako je odredbom čl. 11.1. Ugovora o kreditu određeno da je prijevremena otplata kredita moguća sukladno uvjetima o kamatama i naknadama Kreditora, tj. tuženika, te iako je odredbom čl. 11.4. Ugovora o kreditu određeno da korisnik kredita prihvaća primjenu svih akata Kreditora, tj. tuženika koji budu doneseni tijekom ugovornog odnosa, kako tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika (Odluku o kamatama i naknadama Kreditora, tj. tuženika i druge opće akte tuženika) predao tužiteljici na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate Ugovora o kreditu, te kako u Ugovoru o kreditu nije izrijekom navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, a niti je tuženik iste opće akte dostavio na uvid tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) utvrdio da isti opći akti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.
18. Uvidom u otplatnu tablicu po kreditu (list 17-19 spisa), plan otplate (list 20- 21 spisa) i u prometnu karticu (list 22-29 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da je tužiteljica dana 16.06.2006. platila tuženiku naknadu za obradu kredita, to jest tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 908,27 kn, odnosno 120,55 eura (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn.
19. Sud je saslušao tužiteljicu (list 74 spisa), te je njezin iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem dokumentacije koja prileži spisu. Na temelju ovakve analize iskaza tužiteljice sud nalazi da je ona iskazivala jasno, logično i okolnosno, te potpuno suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, osobito sadržaju Ugovora o kreditu, te je stoga sud iskazu tužiteljice u cijelosti poklonio vjeru.
20. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da ona o pobijanoj odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije imala mogućnost pregovarati s bankom, već su joj djelatnici banke rekli da ona po zakonu ovu naknadu mora platiti i da je to uvjet da uopće dobije kredit (dakle po principu ''uzmi ili ostavi''), s tim da tužiteljici djelatnici banke nisu objasnili na što se odnosi ova tzv. ulazna naknada, odnosno koju uslugu banke njome plaća, odnosno od čega se sastoji ova tzv. ulazna naknada, te da je tužiteljica u vrijeme odobravanja ovog kredita bila zaposlena kao prodavač u firmi Trebovka, a radi se o privatnoj firmi sa tri trgovine, predmetnim kreditom kupila je automobil koji je koristila za osobne potrebe, automobil joj je trebao jer nije imala kako drugačije putovati.
21. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužiteljica bila kreditirana kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužiteljice i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužiteljica bila kreditirana, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužiteljica kreditirana kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica u vrijeme odobravanja kredita bila zaposlena kao prodavač u firmi Trebovka, a radi se o privatnoj firmi sa tri trgovine, predmetnim kreditom kupila je automobil koji je koristila za osobne potrebe, automobil joj je trebao jer nije imala kako drugačije putovati, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužiteljica nije samostalno obavljala poduzetničku djelatnost za koju bi joj bila potrebna sredstva odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužiteljice sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužiteljica prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bila potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključila izvan njezina zanimanja i poslovne djelatnosti.
22. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava). Nadalje, sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da se u istome, a u odnosu na ovdje pobijanu odredbu iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu, navodi da ista iznosi ''1,10 % (jedancijelihjedan posto) od iznosa kredita, minimalno kn – 500,00 (kn petsto)'', ali nije navedeno od čega, odnosno od kojeg točno iznosa se dobiva ovaj postotak (tj. da li od ugovorenog iznosa kredita po tečaju na dan ugovaranja kredita ili po tečaju na dan isplate kredita), a nije navedeno niti po čijem i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (tj. da li tečaju tuženika ili neke druge banke, npr. Hrvatske narodne banke, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), pa je stoga, a suprotno tvrdnji tuženika, sud utvrdio da je pobijana odredba iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva,
23. Nadalje, iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da bi imao neki poseban trošak obrade kredita koji je odobrio tužiteljici, tj. da tuženik nije predložio niti dostavio nikakve dokaze na okolnost da je za troškove vezane uz obradu kredita tužitelja imao neke troškove izvan redovnih troškova poslovanja (npr. platio za prekovremeni rad svojim zaposlenicima ili platio drugoj osobi za obavljanje ovih poslova), a osobito tuženik nije dokazao da bi imao trošak obrade kredita upravo u utuženom iznosu. Na isti zaključak sud upućuje i činjenica da je tuženik očito svojim općim aktima koji se spominju u odredbi čl. 11.4. Ugovora o kreditu (npr. Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, tj. tuženika) unaprijed propisao visinu naknade za obradu kredita kao što je tužiteljičin u visini od 1,10 % od iznosa kredita, a bez da je naveo od čega se sastoji ovaj navodni trošak tuženika ili kako se isti trošak može utvrditi u svakom konkretnom slučaju.
24. Odredbom čl. 295. ZOO-a određeno je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.), da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.), da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje (st. 3.), da se opći uvjeti ugovora moraju objaviti na uobičajeni način (st. 4.) i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora (st. 5.). Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO- a određeno je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a određeno je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio ZZP, kao lex specialis, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u čl. 81. st. 2. ZZP-a propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u čl. 81. st. 3. ZZP-a propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u čl. 81. st. 4. ZZP-a propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.
25. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovoru koje je pripremio i sastavio tuženik, imajući u vidu da je pobijana odredba iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva (sve kako je gore sud obrazložio), te imajući u vidu da djelatnici tuženika nisu pregovarali sa tužiteljicom prilikom ugovaranja odredbe iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu, a kojom je ugovoreno obvezno plaćanje naknade za obradu kredita, a niti je postojala mogućnost pregovora o ovoj odredbi (sve kako je gore obrazloženo), sud je ocjenjujući ovdje spornu odredbu iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10 % (jedancijelihjedan posto) od iznosa kredita, minimalno kn – 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj'' sukladno gore citiranim zakonskim odredbama ZOO-a i ZZP-a utvrdio da je ista odredba neodređena, a stoga jer je tuženiku dano pravo da naplaćuje naknadu za obradu kredita u visini koju je odredio sam tuženik, a s tim da tuženik nije precizno označio na što se ova naknada odnosi, niti je jasno naznačio način izračuna visine ove naknade, odnosno nije dao informacije o načinu određivanja visine te naknade, a niti obrazložio zašto je naknada za obradu kredita ugovorena upravo u iznosu od 1,10 % od iznosa kredita.
26. Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu neodređena, te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužiteljice kao potrošača, jer je tužiteljica primjenom ove odredbe tuženiku isplatila na ime ove naknade po čl. 6.1. Ugovora o kreditu dana 16.06.2006. iznos od 908,27 kn, odnosno 120,55 eura (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), s tim sud ponavlja da visina isplaćene naknade i datum njene isplate su među strankama nesporni, to je ista odredba sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 87. st. 1. u vezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. alineja 3. ZZP-a ništetna. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. i čl. 2. st. 1. ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je utvrdio da je ovdje pobijana odredba iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu ništetna.
27. Također, s obzirom da je upravo temeljem ništetne odredbe iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu tužiteljica tuženiku isplatila dana 6.06.2006. iznos od 908,27 kn, odnosno iznos koji je nešto manji od iznosa jedne mjesečne rate kredita (jer je odredbom čl. 8. Ugovora o kreditu određena je visina anuiteta u iznosu od 250,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a iz prometne kartice (list 22-29 spisa) proizlazi da je početna rata kredita iznosila 1.175,00 kn), to se unošenje odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a u korist tuženika.
28. Kako je ovdje sporna odredba iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu ništetna u cijelosti (sve kako je gore obrazloženo), a upravo je temeljem iste odredbe tužiteljica izvršila isplatu tuženiku, s tim da među strankama i nije sporan iznos i vrijeme te isplate, to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, odlučio kao u izreci ove presude u točci II, kada je naložio tuženiku da vrati tužiteljici ono što je tužiteljica isplatila tuženiku temeljem ništetne odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, a jer je tuženik nesavjestan stjecatelj (jer mu je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u isti ugovor ugradio ništetnu odredbu iz čl. 6.1., sve kako je gore obrazloženo) i čl. 29. st. 1. ZOO-a, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).
29. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu nije u zastari. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 03.10.2024., te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu, to je vidljivo da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a.
30. Odluka o naknadi parničnog troška tužiteljici temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom sporu. Tužiteljici je kao potreban priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 EUR i za ovu presudu u iznosu od 13,27 EUR, te trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora, te je tužiteljici priznat kao potreban i dosuđen trošak zastupanja tužiteljice koji se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podneska od 30.12.2024. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištu od 24.03.2025. (Tbr. 9/1) od po 25 bodova za svaku radnju, te za zastupanje na ročištu od 06.02.2025. (Tbr. 9/5) od 6,25 bodova, što ukupno iznosi 81,25 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 162,50 EUR, a uz PDV od 25% u iznosu od 40,62 EUR, to ukupno iznosi 203,12 EUR. Uz trošak sudskih pristojbi, to ukupno iznosi 229,66 EUR, te je upravo ovaj iznos sud dosudio tužiteljici kao u izreci ove presude u točci II. Sud je tužiteljici temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ) na ovaj iznos dosudio i zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate, a visina kamatne stope određena je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a jer se radi o "ostalim" odnosima.
31. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud tužiteljici nije dosudio naknadu za zastupanje na ročištu za objavu presude, jer ova radnja nije bila potrebna tužiteljici za vođenje ove parnice, imajući u vidu da bi se isto ročište održalo bez obzira na dolazak tužiteljice na isto, kao i da na isto ročište nitko za tužiteljicu i nije pristupio. Također, primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud tužiteljici nije dosudio naknadu za financijsko vještačenje, jer u ovom premetu nije provedeno financijsko vještačenje.
32. Kako je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, to mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci III.
U Zagrebu, dana 09. travnja 2025. godine
Sutkinja
Ivana Galić
Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.
DNA:
1. Pun. tužiteljice - uz rješenje - nalog tužiteljici za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR
2. Pun. tuženika
