Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-692/2024-3

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Gorana Škugora predsjednika vijeća, Verice Kos sutkinje izvjestiteljice i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠCM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa opunomoćenik Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu, Trg HBZ 8/II, protiv tuženika OTP banke d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 61, kojeg zastupa punomoćnik Boris Anić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Anić & Anić, odvjetnicima u Splitu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1890/2022-9 od 4. travnja 2024., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-1890/22 od 7. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika OTP banke d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1890/2022-9 od 4. travnja 2024., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-1890/22 od 7. lipnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika OTP banke d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eur.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom ispravljenom rješenjem je utvrđena ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 3. ugovora o kreditu broj 080212319656 od 12. veljače 2008. zaključenog između tužiteljice i tuženika u dijelu kojim je ugovoreno kako se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama tuženika, na čiju promjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje (točka I. izreke presude), tuženiku je naloženo da tužiteljici isplati iznos od 1.489,59 eur sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose (točka II. izreke) te je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.380,89 eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i naloži tužiteljici da tuženiku naknadi troškove, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 312,50 eur, uvećano za trošak pristojbe na žalbu prema odluci suda.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom i bez pravnog učinka odredbe čl. 3. ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 12. veljače 2008. u dijelu u kojem je ugovoreno da se promjena kamatne stope vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama tuženika i zahtjev za isplatu iznosa od 1.489,59 eur s pripadajućim zateznim kamatama na ime ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužbeni zahtjev tužiteljica temelji na tvrdnji da je 12. veljače 2008. sa tuženikom zaključila ugovor o kreditu na temelju kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 185.000,00 kn, da je tim ugovorom ugovorena kamatna stopa od 7,99% godišnje, promjenljiva Izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke, dakle jednostranim aktom kreditora, pa da je na ovakav način tuženik u ugovor ugradio nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa. Nadalje tvrdi da prije zaključenja ugovora tuženik nije sa tužiteljicom pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna elemenata koji utječu na promjenu ugovorene kamate, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, a prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Stoga od tuženika zahtijeva isplatu utuženog iznosa koji je banka stekla neosnovano po ništetnoj odredbi. Tužiteljica se u svezi ništetnosti odredaba Ugovora poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. donesene u sudskom postupku kolektivne zaštite interesa potrošača. U dokaz svojih navoda tužiteljica predlaže uvid u ugovor o kreditu i navedene presude, pribavljanje knjigovodstvenih podataka i knjigovodstveno-financijsko vještačenje te saslušanje tužiteljice.

5. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističući i prigovor zastare. Navodi da ugovaranje promjenljive kamatne stope nije bilo zabranjeno i da je sporna ugovorna odredba izraz autonomije volje ugovornih strana. Nadalje navodi da se presude na koje se tužiteljica poziva ne može primijeniti u ovom predmetu, jer se odnose samo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak. Tuženik je također predložio uvid u isprave, kao i saslušanje tužiteljice.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih razloga tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 36. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju izričito upire tuženik. Naime, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati.

6.1. Osnovano ističe tuženik da sud u ovoj parnici nije vezan za pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., prema kojoj je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula i redovna kamata promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da se prije zaključenja ugovora o istima nije pojedinačno pregovaralo, kao ni za utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., na koja se pozvala tužiteljica, jer se te odluke odnose na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija glavnica je valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute. No, iako prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude (bespotrebno) iznosi i utvrđenja iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača vezao za ugovore o kreditu čija je glavnica valutnom klauzulom vezana uz švicarski franak, svoju odluku ne temelji na utvrđenjima iz tih presuda, već na drugim dokazima izvedenim tijekom postupka, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c. ZPP, na koju sadržajem žalbe upire tuženik.

7. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za odluku. U provedenom postupku prvostupanjski sud pravilno je utvrdio kako je tijekom trajanja kreditnog odnosa između stranaka tuženik mijenjao kamatnu stopu (što niti sam tuženik ne osporava), no neosnovano smatra kako je njegovo postupanje pri tome bilo dopušteno temeljem odredaba samog ugovora o kreditu i pozitivnih propisa koji su postojali u tom razdoblju.

8. Prvostupanjski sud iz sadržaja odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu i dovodeći istu u vezu s iskazom tužiteljice, koji sud prvog stupnja osnovano ocjenjuje vjerodostojnim, a tuženik iskazu nije prigovorio, pravilno utvrđuje da ugovorena redovna kamatna stopa od 7,99% (godišnje) koja je promjenjiva i utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama tuženika, koja odredba ugovora je unaprijed formulirana od strane tuženika te tužiteljica nije imala mogućnost pregovarati o toj odredbi niti utjecati na njezin sadržaj, nije u skladu s načelima obveznog prava. Naime, time je od početka ugovornog odnosa tužiteljica, kao potrošač, dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom da je na temelju takvih formulacija tužiteljica mogla znati samo kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogla ocijeniti zašto, kako i temeljem čega te u kojem smjeru će se u budućnosti kamatna stopa kretati.

9. Posljedično navedenom, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje kako je odredba Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope od bitnog značaja i u konačnici ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane – tuženika, bez da su bili određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, što posljedično predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer nastaje situacija da vjerovnik jednostrano određuje obvezu tužiteljice koju ista ne može predvidjeti, na nju utjecati, niti provjeriti pravilnost promjene zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

10. Kako je odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07 i 125/07 – dalje: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak prvi), da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak drugi), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak četvrti) te je prema čl. 102. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna, s time da, prema čl. 102. st. 2. ZZP ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a tuženik nije dokazao u ovom postupku da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pregovaralo, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je odredba članka 3. Ugovora nepoštena, odnosno ništetna i to samo u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva, što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju.

11. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno je da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u ugovoru o kreditu tužiteljici morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

12. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba, a ona je zavisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa tako ova odredba ugovora o kreditu, kojim se određuje visina promjenjive kamatne stope, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužniku, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

13. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata. Osim toga, sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu suprotna je odredbi čl. 12. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) kojom je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

14. Tumačenje utvrđenih odlučnih činjenica po tuženiku u ovome postupku i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne dovode u sumnju pravilnost primjene materijalnog prava, već predstavljaju njegovo osobno viđenje predmetnog spora, koje je bez pravnog uporišta. Tuženik o parametrima za promjenjivost stope ugovorene kamate nije pojedinačno pregovarao sa tužiteljicom, promjenjivost stope ugovorene kamate formulirao je bez razrade uzročno posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na promjenjivost kamatne stope, tužiteljici nisu na transparentan način bili objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope, kao niti odnos s drugim odredbama ugovora, na način da i tužiteljica može predvidjeti posljedice koje iz toga za nju proizlaze, već je samo navedena promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom tuženika, a što je dovoljna činjenična osnova za zaključak da je navedena odredba ugovora ništetna.

15. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništava. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe preplatila tuženiku 1.489,59 eur, prvostupanjski sud je osnovano obvezao tuženika tužiteljici isplatiti taj iznos, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1111. ZOO.

16. Imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nesavjestan stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

17. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare glede preplaćenih iznosa, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare identična pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je ništetnost utvrđena u ovom postupku, to zastara zahtjeva za isplatu nije nastupila.

18. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u parnici pa joj je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP tuženik dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.

19. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

22. Odluka pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude se temelji na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan, jer je njegova žalba neosnovana.

U Velikoj Gorici 9. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor